utorak, 24. veljače 2015.

Subota nakon Pepelnice



Ušli smo u razdoblje u liturgijskoj godini koje se nekad nazivalo ,,veliki post". Time je bilo označeno, ne samo odricanje od hrane, nego i od drugih životnih potreba, odnosno, pokora i mrtvljenje, da bi se tako duša mogla što tješnje povezati i združiti s Kristovim naporima, svim njegovim trudom i manjim žrtvama, koje će upućivati i voditi do onog najvišeg čina, otkupiteljske žrtve na križu. To samoodricanje – odricanje od vlastite volje, grešnih navika i ponašanja, da bi se vršila Božja volja, mora u konačnici voditi do ljubavi prema Bogu i bližnjemu, a ta ljubav očituje se u djelima. Na to nas posebno opominje prorok Izaija. Nemilosrdnost, hladnoća na potrebe naših bližnjih, njihovo iskorištavanje, nespojivo je s kršćanskim pozivom. Štoviše, takvo je ponašanje grijeh, prijestup Božjeg zakona, i ne možemo se nadati da ćemo po njemu zadobiti Božji blagoslov. Zato nas Crkva potiče, da korizma bude za nas vrijeme preispitivanja. Da to bude prilika, da razmislimo o našem kršćanskom životu, da stavimo sebe pred Božju prisutnost i uvidimo, što trebamo promijeniti, da bismo išli onim putem, kojim Bog želi.

Tu poruku možemo iščitati iz današnjeg evanđelja. Učenici veslaju protivno vjetru. Evanđelist dodaje čak, da se muče veslajući. A kad im dolazi ususret Isus, kojeg su prethodno vidjeli kako je učinio čudo umnažanja kruhova, oni ga nisu prepoznali, i prestraše se. Pomislili su čak da je utvara, i povikaše. Iz ove evanđeoske zgode možemo iščitati vrlo bogatu simboliku. Vjetar koji puše u lađu jesu sve životne teškoće, protivnosti, s kojima se neizbježno svi mi susrećemo i s kojima se moramo boriti. Oslanjamo li se u toj borbi samo na svoje snage, malakšemo; nemamo tu silu, da bismo im se na pravi način oduprijeli. Ususret nam dolazi Isus, s čijom pomoću jedino možemo svladati sve neprilike. No mi ga često ne prepoznajemo, često je naše srce zasljepljeno, jer mu zapravo ne vjerujemo, iako smo već toliko dobročinstava od njega primili. Kao što su apostoli netom prije vidjeli čudo, tako i mi olako zaboravljamo. I zato jer ne vidimo potrebu da se uteknemo Božjoj pomoći i zaštiti, jer naše srce nije otvoreno, Božju prisutnost susrećemo kao nešto teško, kruto. No kada Gospodin savlada tvrdoću našeg srca, on će utišati taj vjetar s kojim smo se mi toliko mučili. Sve neprilike koje su se prije činile toliko teškima, u trenutku će nestati. Zato nas Isus poziva, da u ovoj korizmi, prepoznamo njegovu prisutnost i da ga pustimo u svoju lađu. Da mu damo prostora, da uđe u naše srce, i popravi sve ono, što nije u skladu s Božjom voljom. Jedino tako, moći ćemo biti njegovi istinski svjedoci i ostvariti smisao našeg postojanja – hoditi prema svetosti života.


Također, u ovom događaju možemo prepoznati i jednu drugu simboliku. U evanđeljima lađa često označuje Crkvu, koja se kroz čitavu svoju povijest bori s neprijateljskim strujanjima, s protivljenjima ovog svijeta i napadima đavla. Zemaljsku Crkvu – za razliku od one proslavljene, koju čine sveci u nebu, naziva se Ecclesia militans – vojujuća Crkva, čime se označuje upravo ta stvarnost, da trebamo s velikim trudom i naporom, štoviše sa strahom i trepetom, kako će to reći sv. Pavao, raditi oko vlastitog spasenja. Crkva na ovoj zemlji, dakle, vojuje protiv napada onog najvećeg neprijatelja – đavla i zlih duhova, koji žele duše odvesti u propast, ali i protiv duha ovoga svijeta, protiv svih onih strujanja, usmjerenja, koji su protivni katoličkoj vjeri i moralu, i jednako tako, upropaštavaju Crkvu. To je njezino bitno i nezaobilazno poslanje, bez kojeg ne može na pravi način ostvariti svoj cilj – izgrađivati Kristovo Kraljevstvo u ovom svijetu, voditi duše prema spasenju. I ostvarit će ga onda, kada se njezini pastiri neće pouzdavati u vlastite, ljudske sposobnosti ili razmišljanja, nego će svoju službu vršiti u potpunoj poučljivosti božanskoj objavi. Naš način razmišljanja često je sklon povoditi se za onim ljudskim rješenjima, praviti kompromise, ići linijom manjeg otpora, samo da bi se udovoljilo našim zemaljskim prohtjevima. No Gospodin traži od nas, da najprije mislimo na njegovu čast i slavu, pa bilo to nekad i suprotno ljudskim željama i prohtjevima.

U svjetlu toga, kakvu ocjenu možemo donijeti za sadašnje crkvene prilike? Koliko uistina Crkva – ne u primjerima pojedinaca, nego u vidu njezinu opće orijentacije, slijedi ono što Gospodin od nje traži? Ako želimo realno i iskreno prosuditi stvarnost, moramo nažalost konstatirati da su već gotovo 50 godina u Crkvi na snazi principi koje su u ozbiljnoj suprotnosti s tim zahtjevima. Sudbonosni događaj koji će dovesti do te promjene, bio je Drugi vatikanski sabor. Prigodom njegovog sazivanja, papa Ivan XXIII. izjavio je doslovno ono, što se u samoj srži protivi poslanju vojujuće Crkve. On je izjavio, da se Crkva više ne treba boriti protiv zabluda nego pustiti da one same iščeznu, i da umjesto lijeka kazne, odsada treba primjenjivati samo lijek milosrđa. Koliko su te riječi bile kobne, pokazao je daljnji slijed događaja. Kao rezultat takvog mentaliteta, Crkva je gotovo posve zanemarila svoju službu obrane i čuvanja vjere, te je onim zabludama koje su prethodno bile osuđene, dano slobodno mjesto u Crkvi. Nije bilo više nikakve smetnje za njihovo širenje, te su se one ubrzo i nametnule. Drugi vatikanski sabor je, pod utjecajem upravo tih teologa koji su prethodno bili osuđeni zbog modernih zabluda, prihvatio određene izraze ili ideje, koji će voditi do trajnog iskrivljivanja i upropaštavanja vjere. Uvelo se načelo da treba druge religije i pogrešne svjetonazore promatrati samo pozitivno, a da o onom što je u njima pogrešno ne treba voditi računa. Da treba s tim pojedincima samo dijalogizirati, bez nužnosti da se radi za njihovo obraćenje. To je zavelo mnoge katolike na mišljenje, da je svaka religija dobra, i da za spasenje nije nužno prihvatiti katoličku vjeru. Ili pak, da je dovoljno biti po nekim ljudskim mjerilima dobar čovjek, neovisno da li netko stvarno vjeruje u Boga, iskazuje mu čast i živi u Božjoj milosti. Još više, može se čuti i strašna zabluda, da će svi biti spašeni, zato jer je Bog milosrdan, i da se o njegovoj pravednosti ne vodi uopće računa.

Ima li ičeg goreg, dragi vjernici, od toga da potpuno zanemarimo opasnost da teški grijeh, u kojemu nažalost mnogi danas žive, može dovesti čovjeka do vječne propasti? Da uopće o tome ne vodimo računa, i uskratimo pomoć našemu bližnjemu, da usmjeri svoj put prema vječnom spasenju? Zasigurno, to je jedno od najvećih zatajenja naših kršćanskih dužnosti, i upravo zato, želimo našom Križarskom vojnom svete Krunice probuditi tu svijest, da neprestano radimo za spasenje duša, za uzvišenje svete Crkve u našem hrvatskom narodu. Želimo moliti za obnovu Crkve, tako da njezini pastiri, posebno vrhovni pastir, Sveti Otac, odluče stati na kraj tom nesretnom usmjerenju koje se provodi od Drugog vatikanskog sabora. Da se oni odreknu tih zemaljskih rješenja, tog naturalističkog mentaliteta koji zanemaruje božanska prava i zahtjeve i Crkva dobije novu snagu da uspostavi vladavinu Krista Kralja kako u ljudskim dušama, tako i u društvu.

Taj plan ostvarit ćemo prvenstveno uz pouzdanje u snagu Božje milosti, koju ćemo zadobiti molitvom. Najuzvišeniji i najvrjedniji iskaz naše molitve i klanjanja Bogu jest upravo sveta Misa. I tu nažalost možemo vidjeti kako su revolucionarne promjene u Crkvi ostavile svog traga. Uveden je novi obred Mise, s brojnim elementima koji su posve podudarni protestantskim obredima. Time se također lako zavodi mišljenje vjernika, na pogrešna vjerovanja o pojedinim istinama vjere, i Bogu se ne iskazuje ona najviša čast koja mu pripada. I zato ako želimo očuvati i ojačati našu vjeru, ako želimo raditi za Božju čast i slavu, trebamo težiti za tradicionalnim obredom svete Mise, gdje se to na pravi način ostvaruje.

Ušli smo u vrijeme korizme koje je posvećeno djelima pokore, gdje nas Crkva potiče na poseban način da sve svoje ljudske napore i žrtve prikažemo Gospodinu. Učinimo to ove korizme na poseban način, za sve nakane naše Križarske vojne – za obraćenje i duhovnu obnovu hrvatskog naroda. Uključimo u to sva sredstva, sve dobre odluke koje će voditi tome cilju, da bi Gospodin među nama bio uvijek prisutan i vodio naše duše prema vječnom spasenju, kao i čitavu Crkvu, da ona bude istinsko ostvarenje Kristova kraljevstva na zemlji. Amen.

p. Marko Tilošanec 
(propovijed održana u Splitu, 21. veljače 2015.)