srijeda, 25. ožujka 2015.

Svećeniče, gdje je tvoja Misa? (V.)


U ovom nastavku serijala 'Svećeniče, gdje je tvoja Misa?' imamo prilike održati intervju sa svećenikom čije se svjedočanstvo nalazi u istoimenoj knjizi (na engleskom jeziku), a koji nam dolazi iz susjedne Slovenije. Riječ je o p. Vidku Podržaju, tradicionalnom svećeniku koji vodi apostolat za skupinu slovenskih vjernika u kapelici Gospe od Dobrog Uspjeha u mjestu Zaklanec nedaleko Ljubljane. Ovom prilikom želimo p. Vidka upitati o razlozima njegovog opredjeljenja za katoličku Tradiciju, kao i putu koji ga je vodio do njegovoga ostvarenja.


1. Poštovani p. Vidko, u Vašoj kratkoj biografiji čitamo da ste dvaput ulazili u svećeničku formaciju. Molimo Vas da nam ukratko opišete kako je ta formacija izgledala?


Doista sam bio dva puta u Bogosloviji u Ljubljani (1980. - 1981.; i 1990. - 1994. god.). U tom vremenu nisam znao ništa, ili jako malo, o tome što se događa u Crkvi u svijetu. Jedino kada sam bio u JNA u Skoplju prije bogoslovije i kazao da idem za svećenika, morao sam redovito na raporte u kancelariju oficira, gdje su me ispitivali i htjeli preobratiti na svaki način. Htjeli su me moralno pokvariti i prijetili su mi strijeljanjem i drugim stvarima, a desetari su me jednom tukli i gnjavili, kako su već mogli. Na jednom takvom raportu kazali su mi da oni imaju svog čovjeka u Vatikanu i da im je taj čovjek otkrio da su papu Ivana Pavla I. ubili njegovi vlastiti ljudi. Ja nisam imao pojma o tome, ali sam naslutio da se u Crkvi događa nešto neobično.

U sjemeništu sam čitao pored redovnog studija još više mnoge tradicionalne knjige iz knjižnice i sa sensusom fidei - vjerskim osjećajem, osjetio da nešto nije u redu, ali nisam znao što i zašto. Sada znam što je bilo naopako u bogosloviji i na Teološkom fakultetu. Sjećam se kako nas je jednom profesor pitao zašto ne čitamo protestantske autore. Ja sam inače bio jako šutljiv, ali u tom trenu sam uzviknuo kao pogođen gromom: „Jer smo katolici!“. I svi u razredu su mi zapljeskali. Taj je profesor otvoreno učio nekatolički nauk o duši poslije smrti. Ja sam o tome pitao jednog drugog profesora, koji je potvrdio moje sumnje, ali tako da sam znao da on tu ne može ništa pomoći. Onaj prvi profesor nam je rekao da on ide na župe pa ljude uči taj njegov nauk i da su ljudi uzbuđeni i kažu kako Crkva to nije nikad tako učila, a on ih uvjerava u svoj nauk. Ja sam iz knjižnice donio na fakultet cijelu hrpu knjiga i rekao studentima neka si tu pročitaju pravi nauk Crkve koji je drukčiji od profesorovog.

Kako već možete sami ustanoviti, taj modernistički profesor slobodno je predavao svoje zablude i dalje i čak je postao nadbiskup, ali je na kraju zbog velikih afera morao dati ostavku i bio je smijenjen s nadbiskupske stolice. Slično je bilo i kod drugih profesora, s puno citiranja protestantskih teologa i protestantskih nauka. A bilo je tu i tamo iznimaka. Jedan profesor je uvijek klečeći molio prije i poslije predavanja. Bio je jako konzervativan i pravovjeran, ali su ga ostali smatrali zbog toga crnom ovcom.

Na Fakultetu i u bogosloviji bila je poznata poslovica da ima u Rimu puno vjere. Zašto? Jer ju svaki, koji ide tamo studirati, tamo i izgubi! Moj me je nadbiskup Alojzije Šuštar dva puta pitao želim li ići studirati za doktorat u Rim jer sam imao jako dobre ocjene, ali sam mu dva puta rekao: ne, jer sam imao neizmjerni otpor prema modernizmu. „Ne“ sam rekao i rektoru Slovenika u Rimu, koji me je pitao isto, jer smo bili iz istog sela. I hvala Bogu i Djevici Mariji da nisam išao doktorirati u Rim. Dobio bih doktorat, a izgubio bih vjeru i dušu. I Isus kaže: što čovjeku koristi ako cijeli svijet dobije, a izgubi svoju dušu - vječni život!


2. Kakva su bila iskustva u Vašim prvim svećeničkim godinama? Jeste li mogli primijetiti da su zablude koje se šire u teološkim ustanovama zahvatile i narod, i u kojoj mjeri?


Bio sam kapelan dvije godine i župnik 5 godina. Kao kapelan radio sam što mi je župnik naredio. Čuo sam da ima ljudi koji su protiv modernih stvari u Crkvi, ali nisam ni ja znao što je naopako i zašto. Drugu godinu imao sam lošu savjest zbog pričesti na ruke i stojeći. Bio sam uvjeren da to nije pravilno, ali nisam znao što da radim. Jedva sam uspio da su ministranti klečali za vrijeme posvećenja u crkvi u kojoj sam najčešće misio.

Ljudi su išli gotovo potpuno za župnikom. Kad sam sam postao župnik poslije dvije godine, našao sam iznad sakristije pričesne klupe i vratio ih u crkvu. Lutherov sam stol stavio u sakristiju, stavio moći i napravio tridentski oltar za zimske Mise i počeo misiti na glavnom oltaru. Ljudima sam rekao jedne nedjelje da pričešćujem samo klečeći i na usta i svi su to uvažavali, a neki su me odmah tužili Nadbiskupiji u Ljubljani. Moj susjed koji je postao dekan rekao mi je da u Nadbiskupiji znaju sve što radim i da su jako ljuti na mene.

Kad sam ga mijenjao jednom u njegovoj župi i rekao ljudima da pričešćujem samo na usta, svi su tako primali pričest, samo je gradonačelnikova žena došla s ispruženim rukama. Ja sam ustrajao na pričesti na usta, a ona mi zapovjednički kaže: „Na ruke!“. Glavom sam odmahnuo i rekao: „Na jezik!“. Onda se okrenula i otišla bez pričesti. Bila je to velika pobjeda jer je cijeli grad pričao o tome te je zasigurno i nadbiskup to saznao. Iz toga se vidi kako ljudi idu poslušno za modernističkim pastirima, a neki su jako revni u tome. Ali ako župnik vraća tradiciju, većina ju prihvati. Poslovica kaže: „Po svećeniku vjera gore, po svećeniku vjera dolje!“.

Providnost mi je dala u ruke registar svih članova Lionsa - slobodnozidarskog kluba u dekanatskom gradu, i među članovima Lions kluba našao sam svog dekana i jednog franjevca. Jedan je bio počasni član kluba, drugi čak član utemeljitelj. Kad se jednom kod dekana održavao mjesečni sastanak, taj smo sastanak imali u gostinjskoj sobi u sali za stolom iznad koga je bio veliki grb Lions kluba. Znam za tri moja bivša profesora i za barem dvojicu kolega iz bogoslovije - a bilo nas je samo deset - koji su se oženili.

Sestra Lucija kazala je da đavao želi udariti pastire da otpadnu jer ima malo vremena i zna da će pali pastiri odvući i svoje ovce u propast. To sam mogao sam vidjeti svojim očima. Većina ovaca ide za svojim pastirom - ili u Nebo ili u pakao.


3. Kakve su bile konkretne reakcije obližnjih svećenika i Vašeg biskupa? Je li bilo onih koji su odobravali Vaše tradicionalno usmjerenje i jeste li naišli na protivljenja?


Jedan konzervativni laik izdavao je listić svaki mjesec, u kome je pisao o zabludama modernizma. Providnost mi je to dala u ruke i upoznali smo se. Jednom mi je dao u ruke knjige tradicionalnog svećenika, vlč. Paula Trincharda iz SAD-a. Izdavačkoj kući sam pisao pismo na njegovo ime, i on mi je odgovorio te me pozvao u Phoenix u Arizoni u Ameriku za 14 dana na tradicionalna predavanja u župu p. Leblanca. Nikome nisam rekao kamo idem, ali sam uzeo sa sobom jednog tradicionalnog bogoslova - ali taj je morao nekome reći jer kad sam se vratio, moj me susjedni župnik, koji je poslije postao dekan, odmah pitao jesam li u Americi naučio misiti latinsku Misu i odmah dodao: „Ako budeš misio staru Misu, nadbiskup će te odmah suspendirati“. Ja sam mu uzvratio da imam pravo naučiti staru Misu, a da je neću misiti. Tada sam još bio uvjeren u laž da je stara Misa zabranjena.

Pater Leblanc, župnik tradicionalne župe u Phoenixu, telefonirao je biskupu Fellayu, poglavaru Svećenčkog bratstva sv. Pija X. i rekao mi da posjetim biskupa Fellaya kad se vratim u Europu. To sam napravio tajno u Econeu, tako da sam 5. prosinca letio iz Ljubljane u Zürich, iz Züricha u Ženevu, iz Ženeve vlakom do Martignija, a tu me navečer jedna časna sestra odvela do Econea. Oko pola noći razgovarao sam s biskupom Fellayom, koji mi je rekao da su neki svećenici bili suspendirani samo zato što su njihovi biskupi saznali da su razgovorali s njim. Rekao mi je da se povežem s p. Schmidbergerom koji je tada bio poglavar Bratstva u Austriji. U župu sam se vratio istim putem 6. prosinca, došao nekoliko minuta prije Mise zakazane za popodne, poslije Mise sam u odijelu sv. Nikole dijelio još naranče vjernicima pred crkvom i onda pao mrtav umoran u svoj krevet - ali nitko nije saznao za moje tajno putovanje. Posjetio sam p. Schmidbergera u Jaidhofu u Austriji i kasnije je održao predavanje u mojoj župi za nekoliko zainteresiranih ljudi koje je doveo onaj zainteresirani laik i koji su prihvaćali tradiciju.

Počeo sam nositi talar od jutra do večeri i prestao sam koncelebrirati, zbog čega su me moja braća dočekivala s glasnim „ooo“ na sastancima. Rekao sam tu i tamo kakvu riječ protiv ekumenizma u Asizu i o članstvu našeg dekana u masonskom Lions klubu, zbog čega je dekan odlučio ušutkati me. Naredio je jednom od dvojice starijih prelata u našem dekanatu da to učini. Jedan je prelat ustao na jednom od sastanaka i rekao: „Crkva je prije koncila zaista učila onako (kako sam ja tvrdio), ali sada poslije Koncila, ona uči drukčije“. A ja sam na to odgovorio da Crkva nije počela s II. vatikanskim saborom, na što je prelat samo kimuno glavom, pogledao mene i dekana i sjeo, a dekan je pobjesnio. To je napravio još jednom na onom sastanku ispod Lionsovog grba u gostinjskoj sobi jer sam rekao da je II. vatikanski sabor kriv za svu zbrku i krizu u Crkvi. I tako sam postao persona non grata za svu moju braću, jer se nitko nije usudio da kaže ijednu riječ u moj prilog. Strah je jako oružje pakla, po nauku sv. Ignacija Lojolskog.

Onaj laik doveo je svoju skupinu konzervativnih katolika nekoliko puta u moju župu na cjelonoćno klanjanje pred Presvetim Sakramentom, a p. Schmidberger me pozvao da dođem u Bratstvo, ali ja se nisam mogao odlučiti i zamolio sam Majku Božju da mi da jedan znak, ako je to Božja i Njezina volja. Odmah sam dobio taj znak da sam ostao bez daha, pa sam je zamolio za još drugi znak, i taj sam dobio brzo i odlučio otići u Bratstvo.

Napisao sam pismo nadbiskupu Rodeu, citirao u njemu među ostalim kan. 1323, § 4 i 7 (isto što je citirao i nadbiskup Lefebvre), predao sve u župi mome dekanu i otišao preko Klagenfurta i Menzingena, gdje sam bio tjedan dana s biskupom Fellayom, u Bogosloviju Bratstva u Winonu u Americi. Nadbiskup Rode me pozvao da se vratim ili da ću ići pred crkveni sud. Dana 19. ožujka 2002. bio sam ekskomuniciran i suspendiran jer se nisam vratio i jer sam, kako piše u dekretu, postao član Bratstva, i da sam upao u te kazne onog trenutka kada sam postao član „raskloničkog i krivovjerničkog Svećeničkog bratstva sv. Pija X.“, kako piše pored ostalog u dekretu. Nikad nisam postao član Bratstva, nego djelujem u vezi s Bratstvom sv. Pija X., za koga je sam kardinal Hoyos izjavio da nije ni krivovjerničko ni raskolničko. Molim svaki dan za cijelu Crkvu i za svojeg bivšeg nadbiskupa - sada kardinala Rodea - i za svu svoju braću u Sloveniji i po svijetu da se vrate apostolskoj i crkvenoj Tradiciji i spase svoju dušu i duše vjernika, koji ih većinom slijepo slijede.

Jer 13. kanon 7. sjednice Tridentskog sabora kaže među ostalim da nijedan pastir - znači ni papa - ne može promijeniti primljeni i potvrđeni obred sv. Mise, koju nazivamo tridentskom sv. Misom. To je dogmatski kanon s anatemom na kraju, što znači da je nezabludiv i nepromjenjiv s težinom dogme. Tradicionalni princip kaže: lex orandi - lex credendi - lex vivendi. Kakva ti je Misa i molitva, takva ti je vjera i kakva ti je vjera, takav ti je život. A kakav nam je život, takva nam je smrt i vječnost.

Isus kaže, da se drvo po plodovima poznaje. U SAD-u bankrotirala je već dvanaesta (nad)biskupija jer moraju davati milijarde novaca žrtvama „proljeća“ II. vatikanskog sabora. Svatko zdrave pameti i poštena srca može vidjeti - a naročito poslije listopadske sinode u Rimu - da se pred našim očima odvija ono što je Majka Božja kazala u La Salleteu. Nažalost, većina katolika slijepo ide u poslušnosti za modernizmom i u neposluhu prema dvijetisućljetnoj Tradiciji. I taj neposluh Tradiciji i posluh modernizmu je po riječima nadbiskupa Lefebvra najveća varka sotone. Preostaje nam samo da se molimo, žrtvujemo i naviještamo ISTINU, jer je to prva zadaća svakog svećenika i katolika. A svatko si svoj sud piše sam na ovom svijetu za svu vječnost!


4. Možete li nam ukratko predstaviti kakvo je danas stanje s obzirom na tradicionalnu Misu – primjećuje li se porast zanimanja u Sloveniji? Ima li svećenika koji žele naučiti služiti Misu svih vjekova i smatrate li da ovo pogoršanje krize koje doživljavamo u aktualnom pontifikatu ima utjecaja, tj. da pomaže ljudima da uvide stvarno stanje?


Kad sam ja počeo u Sloveniji prije više od 15 godina dijeliti pričest samo na jezik i klečeći te misiti na glavnom oltaru umjesto na Lutherovom stolu, to je bilo nešto neshvatljivo za moju braću i one u Nadbiskupiji. Tada još nije bilo motuproprija pape Benedikta XVI. i nije ukinuto izopćenje biskupima Svećeničkog bratstva sv. Pija X. Taj Papa je sam počeo pričešćivati klečeći i na jezik. Stavio sam tri slike nadbiskupa Lefebvra u župni dvor i dao napraviti sličice nadbiskupa Lefebvrea s molitvom za njegovu beatifikaciju, i to je bila prava bomba za mog nadbiskupa i cijeli dekanat.

Kad sam se vratio iz Amerike i Austrije poslije dvije godine u Sloveniju, po ustaljenoj praksi je nadbiskup za 14 dana odredio jednog mladog svećenika da služi u Ljubljani indultnu Misu da bi mi oteo moje vjernike. Ja tu indultnu Misu nazivam „kompromisna Misa“ jer udružuje stari obred s novom modernističkom vjerom. U početku je bilo zanimanja za tu kompromisnu Misu u Ljubljani, ali je taj mladi svećenik bio ubijen nakon nekoliko godina u SAD-u. Netko mi je telefonirao da mogu biti ubijen i ja, ali još sam živ. Samo je župnik u gradu gdje sam živio rekao svojim vjernicima da će svatko tko bude išao na tu Misu, biti od njega odmah izopćen - i nijedan se nije usudio doći. Isto je i u ovom kraju. Ljudima lažu o Bratstvu i o meni što god im padne na pamet, samo da bi ljude prestrašili i da ne bi došli u kontakt s tradicionalnom Misom i vjerom. Poslije motuproprija u Mariboru počeli su s kompromisnom Misom i internetskom stranicom i malo kasnije ponovo u Ljubljani, kamo dolazi jedan svećenik svakih nekoliko tjedana misiti iz Italije. Čuo sam za svećenike koji žele naučiti i uče staru Misu ali samo za kompromisno kršćanstvo jer jako se boje biti u kontaktu s Bratstvom ili sa mnom, da ne budu „ekskomunicirani i suspendirani“. To je pod pontifikatom pape Franje još više očito, što je posve razumljivo.

Nažalost, nema hrabrosti kod ljudi. Većina ide linijom manjeg otpora. Molim svaki dan za sve svećenike i katolike u Sloveniji - pa i u cijelom svijetu, da prihvate Tradiciju - Misu i vjeru bez kompromisa, da spase svoje duše. Jer tradicionalna latinska Misa je misa svih papa i svetaca do 1969. god.


5. Kakva su Vaša predviđanja s obzirom na bližu budućnost Crkve? Možemo s pravom ustvrditi da je onaj optimizam karakterističan za pontifikat pape Benedikta – da će se stvari dalje razvijati u smjeru povoljnom za Tradiciju, kod mnogih katolika splasnuo.


Ja mislim da će Tradicija cvasti i pod papom Franjom usprkos papi Franji, jer kako je rekao nadbiskup Lefebvre, „Crkva je Tradicija“, a Crkva će opstati do kraja svijeta. Možda je optimizam za vraćanjem Tradicije splasnuo, ali katolički princip kaže: „što je tamnija noć, tim više moraju zvijezde sjati!“. Zbog toga sam uvjeren, a i činjenice tako kažu, da će Svećeničko bratstvo sv. Pija X. sa svim svojim prijateljima Tradicije još više cvjetati u budućnosti, jer naš Gospodin Isus Krist s Majkom Božjom Marijom može blagoslivljati samo Tradiciju, a ne nešto što joj je dijametralno suprotno, kao što je to modernizam.


6. Koji je onda točno put, i koja sredstva trebamo primijeniti – imajući u vidu svećenike kao i vjernike, da bi se cijela Crkva povratila na katolički nauk i liturgiju svih vjekova?


Trebamo se samo pridržavati pravila sv. Vinka Lerinskoga, koji kaže da u općoj krizi Crkve treba uz svaku cijenu prianjati uz Tradiciju jer ona ne može nikako biti u zabludi. Isus je došao na svijet da navijesti Istinu, da uništi kraljevstvo sotone i otvori ljudima Nebo svojom molitvom, trpljenjem i žrtvom na križu. Ja mislim da je to jedini put da se modernisti u Crkvi povrate na katolički nauk i liturgiju svih vremena, koja je liturgija otaca i majki našeg naroda i svih katoličkih naroda svijeta; znači putem Istine i Križa - žrtve i molitve. Samo u križu i po križu doći će spas svijetu, a to znači po našim molitvama i žrtvama uz Božju i Marijinu pomoć.

I zato se Bogu i Djevici Mariji zahvaljujem što je Hrvatska dobila p. Marka Tilošanca, prvog člana Svećeničkog bratsva sv. Pija X., koji će voditi tu duhovnu bitku za povratak dragog mi hrvatskog naroda tradicionalnoj Misi, vjeri, nauku i moralu. A taj povratak dvotisućljetnoj Tradiciji Katoličke Crkve je uvjet da hrvatski narod ponovno duhovno oživi, da bude prirodno zdrav i jak, kako je to bio u svojoj slavnoj katoličkoj prošlosti. Zbog toga molim svaki dan da i moja Slovenija dobije što prije kojeg člana Bratstva da mi pomogne na tom putu Križa u borbi za povratak Slovenije katoličkoj i apostolskoj Tradiciji - i preporučam se molitvi čitatelja! Hvala!

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.