utorak, 3. ožujka 2015.

Propovijed mons. de Galarrete, 1. veljače 2015.


Draga subraću u svećeništvu, dragi ređenici, dragi vjernici,


tokom ovog svečanog obreda podijelit ćemo niže redove koji su koraci prema katoličkom svećeništvu, k svećeništvu našega Gospodina. Posrijedi je postupno sudioništvo i u svećeničkom karakteru kao i u svećeničkoj milosti. Kao posljedicu toga dobivaju se, korak po korak, službe koje su onda sadržane u svećeništvu. Što sveta Crkva od Vas, dragi ređenici, ukratko zahtijeva, jest da nosite svjetlo, da sami budete svjetlo i da Vaše svjetlo zasja, svijetli pred ljudima, tj. ono svjetlo koje nosite i Vi sami da svijetlite u tami. Biti svjetlo – pontifikal navodi riječi svetoga Pavla: Doista, bili ste nekada tama, a sada ste svjetlo u Kristu", dakle svjetlo Gospodina Isusa Krista. Sveti Pavao nastavlja: „Ako ste svjetlo, kao djeca svjetla živite – plod je svjetla svaka dobrota, pravednost i istina“. Vi ste dakle svjetlo, a ovo svjetlo označava pravu vjeru, nauk, pravednost Kristovu, tj. svetost, samoodricanje, znači njegovu ljubav prema Ocu i bližnjemu, njegovu dobrotu, njegovo milosrđe. Sveti papa Pio X. kaže da se u ovim riječima nalazi cijeli program svećenika i bogoslova.


Sažmimo: biti svjetlo znači svijetliti, zasjati po Kristovoj istini i svetosti. Istina i svetost: Ja sam svjetlo, ja sam život. Zanimljivo je promotriti kontekst u kojemu sveti Pavao izriče ovu preporuku, ovo upozorenje: to je u poslanici Efežanima kojima je najprije rekao da ne trebaju živjeti kao pogani čiji je razum pokriven tamom i koji su otuđeni od Božjega života, dakle života milosti, koji ne posjeduju taj život. Oni su prema tome u sljepoći, kao slijepci u svojem ćudoređu. Nemaju nadu u vječni život i predaju se svakoj vrsti razuzdanosti, nečistoće i lakomosti. Štoviše, kaže sveti Pavao, ako ste uistinu o Kristu bili poučeni, tj. u Kristovoj istini, morate odložiti staroga čovjeka i obući novoga čovjeka koji je stvoren po Bogu, u pravdi i svetosti istine, u onoj pravdi i svetosti koje odgovaraju Kristovoj istini. I malo dalje kaže Efežanima da trebaju biti nasljedovatelji Boga, kao ljubljena djeca – dijete nasljeduje svoga oca – i živjeti u ljubavi kao što je i Krist ljubio nas i predao sebe za nas kao prinos i žrtvu Bogu na ugodan miris. Na ovome nas mjestu poziva da budemo svjetlo i dodaje: nitko neka vas ne prevari ispraznim riječima. Zbog tih grijeha koje on pojedinačno jasno nabraja: bludnost, besramnost i lakomost – zbog ovih je grijeha došao grijeh na pogane. Djeci svjetla kaže: provjeravajte što je volja Božja, nemojte pristajati uz jalova djela tame, nego ih, štoviše, raskrinkavajte! Ovo raskrinkavanje istodobno znači da se djela tame osvjetljava, da ih se razobličuje; znači da ih se razotkrije, da ih se također i napadne, osudi, žigoše, da se protiv njih borimo. To je zvanje svakoga kršćanina, a tim više svećenika koji ima službu prenošenja istine, poučavanja svetosti, obrane istine i svetosti, tj. kršćanske krjeposti. On pak ima zadaću javno osuditi grijeh i sva djela tame te se protiv njih boriti.


Ovo svjetlo koje svećenik na osobit način treba biti, svjetlo nauka, prave vjere, Kristove svetosti, svetosti Katoličke Crkve i njezine obrane, dakle proturječje prema (suprotstavljenim) zabludama, danas je potrebnije nego ikada! Moglo bi se reći: svaki dan je ovo nužnije, hitnije, svjetlo katoličkog svećenika. Pogledajmo Crkvu nakon 50 godina liberalizma: propadanje se ubrzava i mi vidimo da je katolička vjera razmrvljena, da se jedinstvo u vjeri raspalo i kada moramo promatrati uništenje liturgije, bogoslužja i svete Mise, onda moramo reći da sada na osobit način konstatiramo pogoršanje napada modernističkog duha na samo vodstvo Crkve. To je napad na hijerarhiju svete Crkve, na jedinstvo u upravljanju, ali je to jednostavno napad na katoličko ćudoređe, na evanđeoski moral koji ne obuhvaća samo Deset zapovijedi, nego je nadmašen zakonom ljubavi našega Gospodina Isusa Krista. Dakle, mora se reći da određeni ljudi žele uništiti cijelu katoličku duhovnost. Nije odveć nužno ostati kod ove teme jer svi ste, dakako, dobro obaviješteni o onome što se zbiva, što se govori. Međutim, unatoč svemu valja razumjeti ozbiljnost ovoga pokušaja da se rastavljenima i „ponovno vjenčanima“ daje Pričest, onima koji žive u preljubu; i ovaj novi stav je upravo prema svim vrstama poganske nečistoće i bludnosti. To doista predstavlja revoluciju na području morala, i to na nadnaravnome kao i na naravnome. To oni i hvale: naime, revoluciju u nadnaravnome i naravnome moralu. Ako rastavljeni („ponovno vjenčani“) koji k tome žive u situaciji grijeha jer su u preljubu, primaju svetu Pričest i sakrament Pomirenja i mogu dobiti odrješenje, onda se time uništava sakrament Ispovijedi, Pokore. Bez istinskog pokajanja, bez odluke da se više neće griješiti, ne može se dobiti odrješenje. Onda se može dobiti odrješenje i ostati u teškom grijehu. Onda se može primiti Euharistiju u stanju teškoga grijeha. Sakrament se Euharistije uništava ovim svetogrđima! To je logično. I ženidba se uništava ako bi se vrlo jednostavno dopustila rastava koja je sakramentu ženidbe posvema suprotstavljena, suprotstavljena vjernosti i nerazrješivosti ženidbe. I time se zadire i u bit obitelji u kojoj se nastavljaju ženidba i svetost ženidbe. A zašto bi se otvaranje ograničilo na one koji su samo jedanput pogriješili? Zašto ne uključiti i one koji su dvaput ili triput pogriješili? Postoje ljudi koji često pogriješe…Zašto se ne bi dopustilo što je dopušteno samo u okviru braka, zašto se to moralno ne bi dopustilo i izvan braka – zar to ne ide prema tome? – Dopustiti izvan braka što je dragi Bog dopustio samo u okviru braka? Zašto onda ograničavati ove stvari na rastavljene „ponovno vjenčane“? Zašto se ne bi uključilo i one koji su jednostavno samo civilno vjenčani? Zašto ne i one koji žive u slobodnoj vezi? Zašto ne uključiti i one druge oblike „braka“ koje danas dopušta naše društvo koje je postalo pogansko? Drugim riječima: gdje je granica i milosrđe o kojemu govore, gdje je kršćanska čistoća ako ne u braku? I tako bi se moglo nastaviti, dragi vjernici. I naravno, ne postoji više razumijevanje križa. Sukladno tome pada cijela kršćanska duhovnost koja se temelji na križu Kristovu i na nasljedovanju raspetog Krista jer se u određenim slučajevima ne može zahtijevati žrtva križa. Katolički se moral ovdje mora prilagoditi. Istodobno bi se moglo reći da se osporava djelotvornost križa jer ovi crkveni ljudi tvrde da su to nerješive situacije. Bog, dakle, kršćane vodi u situaciju koju ne mogu nadvladati, ili je križ Kristov nedjelotvoran za ove slučajeve. Onda je Kristova milost posve nedjelotvorna. A to uistinu znači ukloniti Kristov križ i kao primjer u njegovom egzemplarnom karakteru kao i u njegovoj djelotvornosti kao vrelo svih milosti. I onda, dolazi se do protestantizma: Krist je uskrsnuo kako bi ozdravio ljudsku narav. On nije kadar dati čovjeku ono što mu je potrebno u nadnaravnom redu kako bi se držao njegovih zapovijedi. Ovo su sve logične pretpostavke onoga što oni trenutačno unose u Crkvu ili što joj žele nametnuti.


I kako ne bismo odveć produžili svoja objašnjenja, vratimo se razlogu cijelog pitanja: Ako se jedna zapovijed našega Gospodina Isusa Krista u Evanđelju o kojoj sveti Pavao izričito govori s vremenom može promijeniti, razviti do točke da izriče suprotnost, onda to znači da ne postoji moralna istina. Onda to znači da je istina relativna, da ne postoje kategorije dobra i zla koje su apsolutne i zauvijek nužno nepromjenjive. Onda to znači da istina nije sveopća, da uvijek postoje iznimke, da ona ne obvezuje uvijek, da nije apsolutna i da se može promijeniti. Ona prema tome nije nepromjenjiva, može se razviti prema mjerilu okolnosti konkretne osobe ili prema mjerilu okolnosti povijesti ili kulture, duhovnoga svijeta, ćudoređa, jer oni jasno kažu, kardinal Kasper kaže vrlo jasno: ,,To je stvarnost, a Crkva se mora prilagoditi stvarnosti". To sve ide prema tome da se kaže da je istina sociološka stvarnost: Istinito je što oni čine na moralnom području; dobro je što ljudi danas čine. Dakle, dotle smo već dospjeli. Bjelodano je da se time iz temelja uništava katolička vjera jer se posve jednostavno uništavaju kriteriji, same kategorije dobra i zla. A to je posve logično; jer modernizam koji je temelj ove pozicije tvrdi da je istina do određene točke relativna i da se razvija. To je ono što sam upravo kazao: kod takvog okružja naše svjetlo mora sjati, blještati, mora zasjati više nego ikada, više nego ikada. Naš Gospodin kaže apostolima: ,,Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave vašega Oca na nebesima. Vi ste svjetlost svijetu. Vi ste sol zemlji". Po ovim riječima veoma se dobro vidi da je istinsko katoličko svećeništvo lijek za ovu tako duboku krizu vjere i Crkve.

A dragi je Bog htio dati i jedan drugi lijek: Presvetu Djevicu Mariju koja je Bezgrješna, Bezgrješno Srce Marijino. A ovdje možemo bolje vidjeti koji je lijek za ono što smo spomenuli. Bezgrješna, Bezgrješno Srce Marijino znači čistoću od svake ljage, od najmanjeg grijeha, od najsitnijeg prijestupa, to je savršena čistoća tijela i duše, u njezinu duhu, u njezinu razumu, dakle u njezinoj vjeri ovdje na zemlji. Jasno da u njezinu Srcu ne postoji ni najmanja ljaga grijeha, lošeg nagnuća, loših osjećaja. Osim toga, Bezgrješno Srce želi reći da ovo Srce nije samo bez ikakve ljage s obzirom na vjeru i istinu, na grijeh protiv ljubavi prema bližnjemu, nego da je bilo zbilja puno istine, puno svetosti, jer je ona puna milosti. Ovo nam je Srce dakle dano kao utočište, kao vrelo na kojemu možemo crpsti svaku istinu, svaku krepost, svaku milost. Prema tome, moramo, dragi ređenici, draga subraćo, dragi vjernici, više nego ikada postati sličnima ovome Srcu Presvete Djevice Marije; moramo živjeti u sjedinjenju sa Srcem naše nebeske Majke. Rekao bih da moramo učiti na duhovan način živjeti u Srcu Presvete Djevice Marije. Tako ćemo malo pomalo, dnevnim nastojanjem, svaki dan više sličiti ovomu Srcu koje je puno svetosti; a time ćemo svaki dan biti više sličniji našemu Gospodinu Isusu Kristu. Moramo prenositi našega Gospodina i pokazivati drugima. On je put, on je istina i on je život. Povjerimo se danas doista Srcu Marijinu, posvetimo se Srcu Marijinu, naučimo živjeti u ovome Srcu, tako ćemo biti preobraženi, jer ako nešto postoji što je nespojivo sa Srcem Marijinim, onda je to zabluda i krivovjerje; Marija se gnuša nad krivovjerjem, ta ona je pobijedila sve hereze. Ali i grijeh je nespojiv sa Srcem Marijinim, zlo u svim svojim oblicima. Ona se gnuša i nad grijehom i ako je nadvladala sve zablude i sva krivovjerja povijesti, onda je nadvladala i sve grijehe i sve nastranosti povijesti. Možemo, dakle, sve zablude koje se danas šire u Crkvi i u svijetu nadvladati u njezinu Srcu, s njezinim Srcem i po njezinu Srcu. Tako možemo pobijediti zlo, grijeh i isto tako biti ispunjeni istinom i životom, tj, ispunjeni našim Gospodinom Isusom Kristom. Amen.


(Propovijed održana u Bogosloviji u Zaitzkofenu prigodom obreda podjele nižih redova)

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.