Christus Rex

Bijela nedjelja (Zagreb, 12. IV. 2015.)


,,Ovo je pobjeda koja pobjeđuje svijet: vjera naša". Dragi vjernici, ovim riječima Crkva nam danas želi staviti pred oči plod i važnost naše vjere u Gospodinovo uskrsnuće. U ovoj vazmenoj osmini razmatrali smo na poseban način – a nastavljamo to činiti i dalje u uskrsnom vremenu koje traje do Uzačašća i Duhova, Gospodinovu pobjedu nad smrću. Nakon smrti na križu – u ljudskim očima tragične, on je ustao od mrtvih, on je otkupio ljudski rod od grijeha, podario mu novi život. To je život u Božjoj milosti, u svetosti, čime se nazivamo, kako dalje govori sv. Ivan apostol – djecom Božjom – ne samo da se zovemo, nego to i jesmo. Zato promatramo na poseban način vrijednost, uzvišenost i plodove tog nadnaravnog, božanskog života, koji nam je Gospodin podario.

Čuli smo u današnjoj poslanici, da vjerom pobjeđujemo svijet. No što je zapravo vjera? Crkva definira vjeru kao bogoslovnu krepost kojom držimo za istinito sve ono što nam je Bog objavio. Ta je krepost nadnaravna, što znači da se ne temelji samo na našim ljudskim spoznajama i uvjerenjima, nego prvenstveno i bitno na povjerenju u božanski autoritet koji je određene istine o sebi objavio. No s druge strane, ona nije iracionalna, nego upravo utemeljena na našim razumskim spoznajama. Mi razumom utvrđujemo uvjerljivost i vjerodostojnost određenih spoznaja o Bogu, međutim to je još uvijek samo ljudsko uvjerenje. Vjera kao bogoslovna krepost nastaje onda kada nas Božja milost potakne da na temelju te ljudske vjerodostojnosti počnemo vjerovati da su te istine objavljene od samoga Boga, da je sam Gospodin Bog njihov začetnik. Tada dobivamo onu konačnu čvrstoću i sigurnost kojom donosimo plodove za božanski život koji se razvija u nama.

Koji je sadržaj te vjere? Mi vjerujemo kao kršćani, kao katolici, sve ono što nam je Bog o sebi objavio. Te vjerske istine sadržane su u svetome Pismu – pisanoj Riječi Božjoj, i u svetoj Predaji – Riječi Božjoj koja se prenosi usmeno i kroz običaje, a te istine tumači nam crkveno Učiteljstvo. Središnja točka naše vjere, jest vjera da je Krist poslan od Boga, da je on Božji Sin – druga božanska osoba. ,,Tko zapravo pobjeđuje svijet, ako ne onaj koji vjeruje da je Isus Sin Božji", govori nam odmah u nastavku sv. Ivan apostol. I nastavlja, da je Krist došao kroz vodu i krv. Kada je vojnik kopljem probo Kristov bok na križu potekli su krv i voda, simboli dvaju temeljnih sakramenata. Voda označuje krštenje – prvi sakrament, po kojemu se na nas primijenjuju zasluge Kristove smrti na križu – tako da se brišu naši grijesi i primamo milost Božju, postajemo djecom Božjom. A krv je simbol euharistije – božanske hrane koja jača naš duhovni život i daje nam snage da bismo mogli rasti u Božjoj milosti, napredovati prema svetosti života. Ti sakramenti izgrađuju Crkvu – Božji narod novoga saveza u kojemu se spasenje koje dolazi od Boga ostvaruje. To su one temeljne istine iz kojih se dalje razvija božanski nauk – članci vjerovanja koje ćemo uskoro ispovijediti, kao i svaka istinu koje je Crkva proglasila božanski objavljenom. To je ono što nas čini kršćanima, katolicima, Kristovim učenicima.

Čuli smo, ta vjera pobjeđuje svijet. Što podrazumijevamo pod tim izrazom? Sv. Ivan apostol na drugome mjestu opominje nas: ,,Ne ljubite svijeta ni ono što je u svijetu. Ako tko ljubi svijet, nema u njemu ljubavi Očeve. Jer što je god svjetovno - požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života - nije od Oca, nego od svijeta. Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka” (1 Iv 2, 15-16). I nadalje: ,,svijet nas ne poznaje zato što ne poznaje njega” (1 Iv 3,1). To se dakle ne odnosi na čitavo djelo Božjeg stvaranja, nego na one sile koje su protivne Božjim naumima. Sam Gospodin Isus će nam to posve jasno protumačiti kada kaže: ,,Vi ste odozdol, ja sam odozgor. Vi ste od ovoga svijeta, a ja nisam od ovoga svijeta... Uistinu, ako ne povjerujete da Ja jesam, umrijet ćete u grijesima svojim." (Iv 8, 23-24). To su sva ona stremljenja koja ne teže za nebeskim stvarima, nego samo zemaljskim. To je izraz onog đavolskog – neprijatelja ljudskog roda: non serviam – neću služiti. Grijeh je upravo odvraćanje naše volje od Božje volje, naših uvjerenja od božanske vjere, od nebeskog prema zemaljskom. A ništa zemaljsko bez svog pravog začetka ne može opstati. Bog ne samo da je stvorio čitav svijet, nego njime i dalje neprestano upravlja, podržava ga u njegovoj biti i nemoguće bi bilo da svijet i jedan trenutak opstane bez Božje providnosti. Zato sv. Pismo naziva stav ili ponašanje kao da Boga nema bezumnošću. Bezboštvo se u temelju protivi kršćanskom stavu i zato je sasvim razumljivo da nas sv. Pismo s najvećom ozbiljnošću upozorava da se čuvamo tog duha, da nemamo s njime ništa zajedničkog. Sv. Pavao govori nam: ,,Ne ujarmljujte se s nevjernicima. Ta što ima pravednost s bezakonjem? Ili kakvo zajedništvo svjetlo s tamom? Ili kakav dio vjernik s nevjernikom?  Zato izidite iz njihove sredine i odvojite se, govori Gospodin, i ništa nečisto ne dotičite i ja ću vas primiti. I bit cu vam otac i vi cete mi biti sinovi i kćeri, veli Gospodin Svemogući.’’ (2 Kor 6, 14-18).

Zasigurno smo mi kao Kristovi učenici poslani naviještati svakome radosnu vijest. Čuli smo u današnjem evanđelju Gospodinove riječi: kao što je mene poslao Otac, i ja šaljem vas. Ta radosna vijest nije više ograničena na židovski narod, nego je upućena svakome čovjeku, međutim sam Gospodin nas istovremeno upozorava: ne bacajte biserje pred svinje. Odnosno budite razboriti, i nemojte uzalud predstavljati svetinje – istine naše vjere, kada one mogu naići samo na pogrdu među nevjernicima. Upozorava nas da se čuvamo vukova u ovčjem ruhu – zavodljivosti lažnih nauka, i duha ovoga svijeta, koji nas može zavesti na krivi put. Zato Crkva ima veliku i tešku obavezu da čuva svoje vjernike od opasnosti krivih nauka. Ona mora bdjeti da očuva svoje ovce od zavodljivosti današnjih vukova – sekularizma, revolucionarnog duha koji želi čovjeka staviti u središte umjesto Boga. I s kolikom žalošću moramo konstatirati da se u novije vrijeme u Crkvu uvukao jedan sasvim oprečan duh. Tzv. aggiornamento - princip koji se nametnuo kroz Drugi vatikanski sabor i kojeg su izričito zastupali dvojica tadašnjih papa – Ivan XXIII. i Pavao VI., kao i kasniji pape, govori nam da se trebamo prilagođavati duhu vremena. Da trebamo ovaj svijet – u smislu kako ga tumači sv. Pismo, promatrati prvenstveno pozitivno i ukloniti sva dotadašnja ograničenja. Da ne trebamo više osuđivati zablude, nego da trebamo dijalogizirati. Kako je jasan odgovor na to, dragi vjernici, dao sv. Jakov apostol u svojoj poslanici, da prijateljstvo prema svijetu predstavlja neprijateljstvo prema Bogu (usp. Jak 4,4). Zaista, što je to drugo nego neposlušnost prema svim onim toliko važnim opomenama i poticajima koje nalazimo u sv. Pismu? I zato nije iznenađujuće da ta orijentacija donosi sa sobom gorke plodove.

Ako je naša vjera ta koja pobjeđuje svijet, neće li naše prijateljstvo prema svijetu dovesti do kompromitiranja vjere? U svakom slučaju – tu stvarnost možemo posvjedočiti i svojim osobnim iskustvima. Koliko se i u našoj, hrvatskoj Crkvi, šire nauci koji su protivni katoličkoj vjeri? I to ne samo u pojedinačnim, izoliranim slučajevima, nego upravo sustavno, na najvišim razinama – na teološkim fakultetima, ustanovama za odgoj budućih svećenika, u programima koje provode naše biskupije. I to nauci koji pogađaju same temelje naše vjere. Nijekanjem čuda i vjerodostojnosti novozavjetnih spisa, stavlja se u pitanje samo Kristovo božanstvo. Vjerskim indiferentizmom i ekumenizmom, koji odaje poruku kao da su sve religije jednako vrijedne, relativizira se i Kristovo djelo spasenja – njegova Crkva koja je nužna za spasenje. Jednaku sudbinu doživljavaju i sredstva koja vode do spasenja – sakramenti, poglavito sveta Misa, defektnim novim obredom koji obiluje zlouporabama i tako iskrivljuje vjeru kod današnjih katolika.

Crkva je zaista u velikoj krizi koja traje već duže vrijeme, i čini nam se kao da se ne nazire kraj. Zato su već mnogi katolici upali u malodušje ili pak kompromiserstvo – prilagodili se modernističkim reformama s uvjerenjem da se ono staro više ne može vratiti. Nije li i to, dragi vjernici, prilagođavanje duhu vremena, ostvarenje onog istog načela za koje vidimo da je toliko u suprotnosti s duhom Kristovog evanđelja? Jer ako nemamo više vjere da se stvari mogu vratiti u pravi red, kako je onda uopće moguće da se Crkva obnovi, da ona bude svjetlo svijetu i sol zemlji kako bi to trebala biti? Ne smijemo podleći napasti da zbog težine situacije popustimo, da izgubimo s očiju ideal, koji zapravo nije ništa drugo nego zahtjev naše vjere. Tu vjeru nam danas, na Bijelu nedjelju, predstavlja sv. Toma apostol: Gospodin moj i Bog moj. Isus uskrsli je Gospodin Bog. On je vječna Božja Riječ, druga božanska osoba, i dijeli s Bogom Ocem i Duhom Svetim isto božanstvo. Njemu je sve moguće. Baš sve – njegova svemogućnost nadilaze naše uske ljudske okvire, našu malodušnost. Ona nas ohrabruje, jača u nama nadu da ono što sada ne vidimo, a za čime čeznemo, nije iluzija, nego nešto realno. Ponajprije u našoj vjeri koja nas čini dionicima božanskog života, a onda i u stvarnost – na način i u vrijeme kako je Božja providnost to odredila. Obnovimo zato sa sv. Tomom taj čin naše vjere u svakoj sumnji i napasti, ispovijedimo vjeru u Isusa uskrslog – Gospodin moj i Bog moj, tebi je sve moguće, sve je u tvojoj ruci i ti svime upravljaš. Amen.


p. Marko Tilošanec

Arhiva bloga

Glasnik: