ponedjeljak, 20. travnja 2015.

Portal Sloboda.hr - izvještaj o svetoj Misi o Zagrebu i djelovanju FSSPX-a


Društveno – politički internetski portal Sloboda.hr objavio je prije nekoliko dana osvrt na svetu Misu (LINK) koje je Svećeničko bratstvo sv. Pija X. održalo u Zagrebu 12. travnja te na djelovanje Bratstva. Izvještaj se temelji na intervjuu koji je nakon svete Mise održan s p. Marko Tilošancom. Članak svesrdno preporučamo, a ovdje izdvajamo jedan dio:


Najvažnije vanjsko obilježje Svećeničkog bratstva sv. Pija X., koje ih razlikuje od mainstream Crkve, jest vjernost tradicionalnom latinskom obredu mise. Pitali smo vlč. Tilošanca koji su razlozi inzistiranja na starome obredu i koji je uopće njegov status u Crkvi. „Misal Ivana XXIII. iz 1962. je zadnja varijanta koja se može smatrati kontinuitetom Tradicije. Zanimljivo je da sam Koncil nije donio nikakvu izričitu odredbu koja bi rekla da treba zamijeniti latinski narodnim jezikom. Dapače, u dokumentu Sacrosanctum Concilium stoji da latinski jezik treba zadržati u liturgiji. Međutim, kao i u drugim dokumentima Drugoga vatikanskog sabora, postoje dvoznačne izjave koje su namjerno ubačene u tekstove (može se pouzdano utvrditi da su to bile baš namjere pojedinih teologa i koncilskih otaca), izjave koje će se kasnije tumačiti na liberalan način. Primjerice, stoji točka da se mogu dati veće ovlasti biskupskim konferencijama ili da se može dati šire mjesto narodnom jeziku u liturgiji. Nije precizirano koje bi to bilo mjesto, ali to je kasnije iskorišteno upravo kao protuteža drugoj konstataciji, da treba zadržati latinski jezik u liturgiji. Što se tiče same reforme liturgije, 1969. je uveden novi misal koji se koristi do danas. U godinama prije toga su postupno uvođene određene reforme koje su pripravljale put novomu misalu. De iure novi misal nikada nije promulgiran, niti je stari stavljen izvan snage. Ovo posljednje je potvrdio i papa Benedikt XVI. u svojem motupropriju Summorum Pontificum, gdje je na jedan autoritativni način razjasnio da tradicionalni misal nije nikada stavljen izvan snage te da se svaki svećenik ima pravo služiti. To je zapravo opravdanje stajališta Svećeničkog bratstva sv. Pija X., koje je uvijek zastupalo stav da svaki svećenik ima pravo služiti tradicionalni obred i da novi misal nikoga ne obvezuje. To je de iure, ali de facto je situacija bila takva da se nakon Koncila, pa do danas, vrši pritisak, da autoriteti nameću obavezu svećenicima da su dužni koristiti novi misal. Situacija se malo poboljšala nakon motuproprija pape Benedikta XVI., ali i dalje su mnoge točke ostale iste, jer, iako postoji sloboda da se služi tradicionalna misa, ipak je ona ograničena sa strane autoriteta. Tako da biskupi, koji su zaduženi za pastoralnu skrb u svojoj biskupiji, i dalje prisiljavaju svećenike da služe novu misu. Pravno gledano, stvari su dvoznačno postavljene u samomu dokumentu Summorum Pontificum. On određuje da oba obreda imaju istu vrijednost pa se prema tome opredjeljenje za tradicionalni obred može temeljiti samo na subjektivnim motivima – estetici, duhovnosti, kulturalnim preferencijama i sl., a ne na doktrinarnim razlozima. Osim toga, postoji jedan odlomak gdje se kaže da biskup ima vrhovni autoritet što se tiče skrbi nad liturgijom u svojoj biskupiji. To može značiti da bi biskup jednostavno imao pravo odlučiti da ne postoje pastoralne potrebe za tradicionalnom misom i tako ju uskratiti. S obzirom na to, dokument je podložan širokim interpretacijama. Nigdje nije propisano da novi misal ikoga obvezuje, pa u pravnom smislu riječi novi misal nema snagu zakona“, objašnjava naš sugovornik.


Velečasni Marko Tilošanec naglašava kako pitanje latinskog ili narodnog jezika „nije ključno pitanje kada raspravljamo o tradicionalnoj misi. Sigurno jeste važno pitanje, ali nije najodlučnije. Ne radi se samo o pitanju jezika, nego o obredu. Nadbiskup Lefebvre je znao reći da bi prije služio tradicionalnu misu na francuskom (narodnom jeziku), nego novu misu na latinskom. Mislim da to dobro ilustrira u čemu je problem. Problem je što je novi obred na taj način reformiran, tako da potpuno odgovara protestantskim obredima. To je naš glavni prigovor: uvedene su stvari koje ne izražavaju katoličku vjeru, odnosno ne izražavaju tako jasno one temeljne istine vjere, koje se tiču samoga obreda mise, Kristove trajne prisutnosti, žrtvene naravi svete Mise, uloge svećenika kao posrednika između Boga i ljudi – te istine jednostavno ne dolaze do izražaja u novoj misi.“

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.