subota, 19. prosinca 2015.

Enciklika Humanum genus i masonerija

Masonerija radi na uništenju obitelji.
Na slici: demonstracije protiv „homoseksualnog“ braka u Francuskoj

1. Uvijek aktualan problem

O razlozima koji suprotstavljaju Crkvu i masoneriju danas postoji određena pomutnja. Mnogi, čak i među katolicima koji se pridržavaju zdravog nauka, zadržavaju se na manje bitnim razlozima ili, bolje rečeno, na učincima, ne uspijevajući prodrijeti do dubljih uzroka. Rado naglašavaju tajnost loža i slijepu poslušnost koja se zahtijeva od adepata što je za katolika neprihvatljivo. Uporno se ističe antiklerikalno držanje mnogih masonskih sekti. Daje se na znanje, slijedeći ozbiljne i prihvaćene studije da više stupnjeve masonerije obilježavaju okultistički i sotonistički čini. Zvoni se na uzbunu zbog uznemirujućeg nadzora koji masoni vrše nad svjetskim vladama. Sve su to primjedbe koje se odnose na ovo pitanje, ali koje ne dospijevaju do njegove srži. I zbilja, o masonskom nauku se vrlo malo govori.[i] Pa ipak, on predstavlja, prema crkvenom nauku, pravi i stvarni razlog koji čini radikalno oprečnima ova dva društva. Ovdje ćemo govoriti o egzoterijskom ili javnom nauku koji je zajednički svim masonskim sektama koja god bila njihova denominacija. Ne namjeravamo govoriti o ezoterijskim ili okultnim učenjima: prvo, jer se ona veoma razlikuju ovisno o vrsti masonerije; drugo, da ne bismo hranili misao, već spomenutu, da takva nepoznata učenja, a ne ova poznata, određuju inherentnu izopačenost slobodnog zidarstva.

Njegova Svetost papa Lav XIII., branitelj Katoličke Crkve

K ovoj prvoj poteškoći koja dijelom potječe od promjenjive i neuhvatljive naravi masonerije pridolazi i jedna druga koja ovisi o držanju Crkve nakon posljednjega Koncila. Da je došlo do približavanja Crkve i loža, opće je mišljenje, u korist čega se mogu navesti mnogi razlozi o kojima ćemo u nastavku opširno govoriti. Ovdje je zanimljivo baciti pogled na posljedicu: to jest, da mnogi katolici, unatoč pridržajima koji ostaju na službenoj razini, niječu ili barem umanjuju nepomirljivost katoličanstva i masonskih sekti.

Obrnuto, katkad se stječe dojam da nakon II.vatikanskog sabora ova dva društva, iako na različan način, rade u konačnici za analogne ciljeve. Koje su posljedice sličnoga mentaliteta, lako se da naslutiti.

Zbilja je, dakle, bitno pojasniti stvari.


S tim ciljem predlažemo raščlambu enciklike Humanum genus Lava XIII.[ii], posljednjega od velikih papinskih dokumenata koji je ex professo posvećen masoneriji[iii] i koji se osobito razlikuje po jasnoći stila i razumskoj povezanosti nauka. Premda je napisana prije više od stotinu godina, enciklika je i danas još krajnje aktualna. Proučavajući je, preispitat ćemo masonski nauk u njegovim teoretskim i praktičkim vidicima, pokazujući istodobno posvemašnju nepomirljivost ne samo s katoličkom vjerom, nego i sa zdravim razumom. Nećemo se na tome zadržati, ali ćemo, primjenjujući zaključke naše raščlambe na trenutačnu situaciju, pokazati kako se, počevši od posljednjeg Koncila, doktrinarno i praktično držanje Crkve prema masoneriji radikalno izmijenilo, utapajući se u konačnici u približavanje ložama koje su, budući da sada imaju slobodne ruke, mogle nametnuti svoje mišljenje na svim društvenim razinama i među samim katolicima. Poznate su nam posljedice: uništenje obitelji, robovanje strastima, ravnodušnost prema svemu i prema svima. Međutim, žigosanje posljedica nije dostatno kako bi se pojava obrnula. Valja dospjeti do uzroka, dubljih uzroka. A to je ono čemu u granicama svojih sposobnosti želimo pridonijeti ovom studijom.


Ekumenizam, oružje masonerije kako bi se dovršilo djelo uništenja kršćanstva

2. Dvije zastave

Papa otvara encikliku temeljnom konstatacijom koja predstavlja jasnu analogiju s ignacijanskom slikom o dvjema zastavama[iv]. Poradi istočnog grijeha koji je potakla demonska zloba ljudski je rod podijeljen na dva neprijateljska tabora. Jedan vojuje pod Božjom zastavom i sastoji se od prave Kristove Crkve koja teži pobjedi istine i dobra. Drugi vojuje pod sotoninom zastavom i sastoji se od onih koji, odbijajući poslušnost Bogu, imaju kao cilj pobjedu zla i zablude. Raznim događajima i različnom jakošću, dva tabora su u stalnoj međusobnoj borbi jer slijede dijametralno oprečne ciljeve i takva je borba, oviseći o samom čovjekovom postojanju nakon istočnog grijeha, predodređena trajati tijekom cijele povijesti.

U posljednje vrijeme sotonino kraljevstvo je ojačalo svoja pregnuća preko masonerije, društva ljudi kojih "ima posvuda i čvrsto su povezani"[v], koja preuzimajući na neki način ulogu vođe tabora zlih, neumorno radi s ciljem, kada bi to bilo moguće, uništenja Katoličke Crkve i dekristjanizacije narodā.

Protiv takve zavjere Papa kao poglavar protivničkog tabora ima moralnu dužnost "ukazati na opasnost, istaći naše neprijatelje i oduprijeti se koliko god možemo njihovim spletkama i lukavstvima"[vi] po primjeru kako su više puta činili njegovi prethodnici. Valja se prisjetiti da od utemeljenja masonerije (1717.) do ove enciklike o kojoj govorimo, dakle manje od stoljeća i pol, ima više osam papinskih dokumenata[vii] koji se posebno bave ovo temom, a da ne spominjemo odluke u kojima se usputno spominje te dekrete Rimskih kongregacija[viii]. Sadržaj takvih dokumenata može se sažeti u tri točke: a) masonerija, po svojoj naravi i svojim ciljevima suprotstavljena je ljudskom i božanskom pravu, b) ona nanosi štetu Crkvi i državi; c) zbog toga Crkva kažnjava one koji joj se pridružuju najtežom kaznom, to jest izopćenjem. Koliko je bilo točno predviđanje Prvosvećenika pokazuje činjenica da su lože, zbog nesmotrene lakoumnosti vlasti i suživota s njima, postale upraviteljima država.[ix]

Zaštititi katoličku obitelj kako bi se ponovno izgradilo kršćansko društvo

Papa, pošto je spomenuo određene devijacije svoga vremena (socijalizam i komunizam, rastavu i uništenje obitelji, laičnost države) koje potječu od masonskih zabluda, prelazi na izravno bavljenje masonskim društvom: "namjeravamo skrenuti našu pozornost na masonsko društvo, cjelokupnu njegovu doktrinu, namjere, djela i osjećaje, kako bi bolje oslikali ovu zlu silu i zaustavili širenje njegove zarazne bolesti."[x]


3. Narav i obilježja masonerije.

I. - Disciplina

Masonska disciplina kruži oko dvije temeljne stvar, a to su tajna i poslušnost.

a) Tajna.
Postojanje nekih egzoterijskih čina – tvrdi Lav XIII. - ne mijenja bitno ezoterijski karakter masonerije.[xi] Zakon tajne ne vrijedi samo s obzirom na profane, nego i na različitim razinama, s obzirom na članove zbog čega nerijetko inicirani u niže stupnjeve ne znaju za same temeljne elemente društva kao što su istinski cilj, vrhovni poglavari, donesene odluke i sredstva za njihovo postizanje. Kako bi bio primljen u ložu, mason mora položiti svečanu prisegu da će čuvati najveću moguću rezerviranost glede svega što se događa unutar nje. Razlozi za takvu posvemašnju i tako proširenu tajnost lako su razumljivi: skriti bezakonje vlastitog djelovanja: "Kad ne bi djelovali prijevarno, ne bi tako odlučno mrzili svjetlo."[xii]

b) Poslušnost.
U masoneriji adepti su poglavarima bezgranično poslušni, dakle bez ikakvih ograničenja osim interesa samoga društva.
Mason drugim riječima mora izvršiti bilo koju naredbu, čak i ako je očito suprotstavljena božanskom ili ljudskom zakonu, uz sami uvjet da ne škodi samoj masoneriji. Ako odbije ili ako izda tajnu, podvrgava ga se unutarnjoj pravdi loža, koja je izvan bilo kakvog nadzora zakonskih javnih vlasti, riskirajući najteže represalije, ne isključuje se čak ni smrt.[xiii]

Sada, da su to prakse, da se poslužimo riječima koje je porabio Lav XIII., "protivne poštenju i prirodnoj pravdi"[xiv]tako je očita stvar da nije potrebno gubiti riječi[xv]. Međutim, valja ponovno napomenuti da, ako je masonerija intrinzično izopačena, to nije isključivo ni poglavito zbog discipline tajne i poslušnosti već spomenute. To potvrđuje instrukcija Svetog Uficija od 10. svibnja 1884. u kojoj se razlikuje između društava koja ispovijedaju masonski nauk čiji su članovi pod izopćenjem, neovisno o činjenici djeluje li takvo društvo tajno ili javno i traži li se ili ne traži zakletva tajnosti; i društva koja prakticiraju masonsku disciplinu tajne i poslušnosti, a da pak ne ispovijedaju njihov nauk, čiji članovi, iako u teškom grijehu, nisu kažnjeni nikakvom kanonskom cenzurom.[xvi] A to potvrđuje još jedanput da nauk koji se ispovijeda, a ne samo način na koji se on ostvaruje, slobodno zidarstvo čini bitno zlim.

Uništenje vjere malenih: učenici jedne katoličke škole u Francuskoj na „satu molitve“ u džamiji

II – Cilj

Praktično držanje masonerije, ili unutarnja disciplina i plodovi koje je ona proizvela u stoljeće i pol djelovanja (od svog nastanka do vremena Lava XIII.) dostatni su da se izdvoji njezin konačni cilj: "stari" poredak koji se temelji na Bogu zamijeniti "novim" poretkom koji se isključivo temelji na čovjeku.[xvii] Taj cilj, kako se vidi, sastoji se od dva dijela: negativnoga koji se sastoji od potpunog uništenju kršćanskog reda i, kao logična posljedica, i Crkve kao autora i jamca spomenutoga reda; i pozitivnoga, to jest izgradnje novoga reda koji se temelji na masonskim učenjima koja ćemo uskoro detaljno razmotriti.

Dosada, izloživši njezine karakteristike i cilj, očekivala bi se jasna definicija masonerije koju pak enciklika ne daje jer ona nastaje dosta jasno iz cijelog izlaganja. Mi, u ovoj objasnidbenoj sintezi, želimo predložiti jednu koja će nam pomoći prepoznati odmah bit masonskog društva, onkraj mnogostrukih oblika koje ono poprima. Među mnogima koje smo pročitali, najbolja – zbog svoje kratkoće i svog suglasja s papinskim učiteljstvom, čini nam se definicija R. Naza: "Masonerija je tajno društvo koja ima za cilj preobraziti prema vlastitim učenjima "slobodne misli" ljudsko društvo."[xviii]

Prepoznavanje konačnog cilja masonerije omogućuje nam davanje uravnoteženog suda također i o sličnim društvima. Među njima - poučava Papa -možda i postoji nekoliko onih koji, iako su pogriješili postavši njihovim članovima, nisu niti krivi za njihove zločine, niti svjesni konačnog cilja kojeg ta društva žele ostvariti.[xix] Stoga i oni koji u njima sudjeluju nisu slobodni od krivnje. Neka od ovih društava otvoreno je Crkva osudila[xx], primjerice Karboneriju[xxi], fenijance[xxii] i također, s nekoliko razlika (koje danas, čini se, nemaju više razlog postojanja), Rotary Club[xxiii]. Glede drugih valja suditi na temelju učenja koja ispovijedaju. Uistinu, kako i tvrdi Lav XIII. masoneriju, više nego po činjenicama – spretno skrivenima i deformiranima po disciplini tajne - treba prosuđivati po načelima, principima "jer se masonski savez temelji ne samo na djelima i aktivnostima, već i na osnovnim načelima."[xxiv]

III – Teoretski nauk

Izlažemo, slijedeći encikliku, glavna učenja u kojima se izriče masonski "novi poredak". Papa, istodobno, spominje i sredstva koja sekta ostvaruje kako bi ih provela u praksu. Radi jasnoće o njima ćemo kasnije govoriti.

a) Naturalizam.
Masonski nauk radikalno je naturalistički. To znači da on ne priznaje drugi autoritet osim ljudskog razuma. Lako je naslutiti posljedice: ne niječe se samo božanska objava, nego i sama mogućnost, niječu se dogme općenito, nadnaravne istine; i niječe se mogućnost poslušnosti crkvenom Učiteljstvu.[xxv]

b) Vjerska ravnodušnost.
To je nužni korolar naturalizma. Ako se niječe objava, transcendentne istine, budući da su nepristupačne ljudskom razumu, spuštaju se na razinu subjektivnog mišljenja. U tome smislu, masonerija svojim adeptima dopušta slobodu ispovijedanja kulta koji god žele pod uvjetom da se on ne drži ništa više nego izričajem, koji je isti kao drugi, vjerskog osjećaja urođenoga čovjeku. Drugim riječima, masonu je moguće reći "ja vjerujem u ovu religiju", a ne "ova religija je zbog objektivno važećih razloga prava".[xxvi]

c) Fenomenološki agnosticizam.
Ispovijedanje naturalizma, što masoni čine, moglo bi nas navesti na to da pomislimo da oni dopuštaju barem one duhovne stvarnosti koje ljudski razum uspijeva spoznati, a to je postojanje osobnog Boga i besmrtnost duše.

Kardinal Bergoglio tijekom jedne svečanosti 12. listopada 2012. s predstavnicima židovske masonerije B'nai B'rith

U stvarnosti, razum na koji se poziva masonerija jest osiromašeni razum engleskog skepticizma koji ga je početkom XVIII. stoljeća držao na krštenju, to jest, razum kadar spoznati samo fenomene. Stvarnost po sebi, a kao posljedica sve duhovne stvarnosti koje ne potpadaju pod osjetila, prema podupirateljima te filozofije čovjek ne može spoznati. Mogu biti samo predmetom mišljenja. Zbog tog razloga, naturalizam masonerije se očituje bitno agnostičkim i fenomenološkim. To objašnjava kako se u masoneriji nalaze teisti, ateisti i panteisti.[xxvii] Glede "religioznosti" masonerije moglo bi se reći puno toga. Poznato je da, ako su u zemljama romanskog govornog područja prevladale lože ateističkog i antiklerikalnog karaktera, u germanofonim i anglosaksonskim zemljama od adepata zahtijevaju ispovijedanje neodređenog deizma i ne pokazuju se izravno neprijateljski raspoloženi prema objavljenoj religiji[xxviii]. Ali koliko se god praktično držanje može mijenjati, temeljno načelo ostaje isto.[xxix] Uistinu, Božje postojanje masonerija je uvijek držala bitno subjektivnim mišljenjem koje se može držati ili se može nametnuti ako to razlozi pragmatičnog reda to zahtijevaju ili se pak može napustiti. "Veliki arhitekt – piše B. Dolhagaray – za njih je samo riječ bez smisla kojoj svatko daje smisao koji mu se više sviđa. Njihova religija nije drugo nego religija humanosti, središte konvergencije svih emancipiranih ljudi koja će dovesti do ostvarenja načela anarhije: "ni Bog ni gospodar".[xxx] Isto tako nebulozna su shvaćanja o sudbini duše nakon smrti iz koje je u svakom slučaju isključena misao vremenite ili vječne kazne.[xxxi]

IV – Moralni nauk

Ako je zanijekana božanska objava, ako su svedena na čisto mišljenje teoretska načela na kojima se temelji naravna etika, lako je naslutiti u čemu se sastoji masonski moral.

a) Ponajprije, posrijedi je autonomni moral. Ako naturalizam spječava da se netko poziva na vjersku objavu, ako agnosticizam uklanja čak i naravnu ideju božanstva, masonski moral se neće moći temeljiti nego na samome čovjeku.[xxxii]

b) Treba dakle postulirati, slijedeći Rousseaua, po prirodi dobrog čovjeka koji nije ranjen istočnim grijehom, koji ne treba spasenje, čiji liberum arbitrium, ako ga ne pritišću društvene nadstrukture, nužno upućen na dobro.[xxxiii]

c) Uzevši u obzir ove premise, masonski moral mora završiti u libertinizmu, dakle u maksimi po kojoj je "dopušteno ono što se nekomu sviđa".[xxxiv] Bez ikakve vanjske i unutarnje kočnice, a da to nije njegov liberum arbitrium, čovjek više nije kadar urediti svoje strasti i upravljati njima, nego postaje njihovim robom, a to se u očima masonerije ne treba promatrati zlom, nego pozitivnim potvrđivanjem njegove posvemašnje moralne autonomije.

Sada, širenje takozvanog masonskog morala nema kao posljedicu samo dekadenciju javnih i privatnih običaja, dekadenciju čije je uvećanje proporcijalno širenju utjecaja sekte. Postoji i druga posljedica, tim teža koliko i dublja, to jest da se masonerija služi imoralnošću kako bi za sebe pridobila mase.[xxxv] I zbilja, na teoretskoj razini, tko ovisi o strastima, prije ili kasnije će biti sklon nijekanju i relativizaciji onih filozofskih i vjerskih načela koja osuđuju takve strasti, dok će, na praktično-političkoj razini, težiti podupiranju onih oblika uprave, onih stranaka, onih vlasti koje nude što je moguće veću slobodu, upravo radi zadovoljenja vlastite neovisnosti. Nalazimo se pred začaranim krugom izvrsno izgrađenim; masonerija masama nudi uvijek nove ugode, mase postaju ovisne i svjesno ili nesvjesno podupiru organizacije koje slijede masonske ideale s ciljem postizanja još većih ugoda.

Katolička škola danas je prijeko potrebna za spašavanje vjere naše djece
Na slici: škola FSSPX-a u Americi

V – Sredstva

Kako bi ostvarili svoj nacrt posvemašnjeg podrivanja kršćanskog poretka, masoni pribjegavaju svakom mogućem sredstvu i kratak opis njihovih moralnih učenja koji smo napravili dovoljno pokazuje da za njih ne postoji nikakvo moralno ograničenje. S druge strane, strategija koju su usvojili temelji se na nekim bitnim postavkama koje izravno napadaju vitalne dijelove katoličkog društva i katoličke vjere.

a) Odvajanje Crkve od države.
Posrijedi je najvažniji cilj masonske borbe jer svi drugi potječu od njega. Nije bitan način, nasilno ili mirno, na koji se te odvajanje ostvaruje; važno je – tvrdi Papa – da žele "lišiti Crkvu njezina utjecaja, ugleda i učenja."[xxxvi]

Valja dobro proučiti Provosvećenikove riječi. On ne govori o bilo kakvom utjecaju, nego o utjecaju crkvenog Učiteljstva, dakle o utjecaju koji Crkva vrši ne kao društvena sastavnica, nego kao autoritet koji je Bog ustanovio. Bila bi dostatna ova kratka rečenica da se odbaci mišljenje, o kojem ćemo se kasnije više govoriti, prema kojemu bi crkveno Učiteljstvo osudilo samo one oblike odvajanja u kojima se država pokazuje neprijateljskom ili posve ravnodušnom prema Crkvi dok bi dopustila ili čak ohrabrila oblike u kojima država priznaje Crkvi, kao i bilo kojoj drugoj organizaciji, sposobnost da na pozitivan način pridonese u jednom demokratskom i pluralističkom društvu javnome životu. To nalazi potvrdu da Papa malo kasnije, to jest nakanu "želeći svim sredstvima zavladati državama i učiniti ih neovisnima od crkvenih institucija i doktrina"[xxxvii] i postići "jednakost svih vjeroispovijesti: vrlo prikladan način da se unište sve religije i osobito katolička koju se kao jedinu pravu ne može bez ogromne nepravde staviti skupa s drugima".[xxxviii]

b) Uništenje obitelji.
Kako bi to postigli, masonske lože vode dvostruku borbu: političku, protiv institucija na kojima se temelji obitelj i na osobit način protiv kršćanskog braka, preko rastave i civilnog braka; te psihološku, protiv načela koja drže obiteljski život: autoritet muža nad ženom, roditelja nad djecom, kršćanski odgoj djece, kućni moral. Zastranjenja koja smo danas prisiljeni gledati kao pobačaj, proširene obitelji, takozvani istospolni brak s mogućnošću onda da se usvajaju djeca, brodolom samog pojma obitelji, prokreacije, odgoja, samo su krajnji ishod masonske borbe nauštrb obiteljskog ognjišta. U konačnici, masonerija ima za cilj uništenje svih društvenih veza: razoriti obitelj odvajajući suprugu od supruga; uznemiravati obiteljsko ognjište uništavajući autoritet glave obitelji, legitimirajući pobunu djece [...] Ona je pretvorila ovo svetište [...] u bojišnicu, uzajamnog nepovjerenja, skrivene mržnje"[xxxix]

Deklaracija o pravima čovjeka i građanina, manifest naturalizma i diviniziranja čovjeka

c) Laicizacija škole i drugih javnih institucija.

To je nužna nadopuna prethodne točke. Masonerija teži da, kao i u kućnom odgoju, tako i u školskom odgoju vjera nema nikakvog udjela. Štoviše, ide za tim da se mladi odgajaju po njezinim teoretskim i moralnim načelima koja smo gore analizirali.[xl] Dovoljno je baciti pogled, ne samo na državnu školu, nego i na takozvane katoličke škole kojima upravljaju zajednice koje nisu povezane s Tradicijom kako bismo vidjeli do koje točke se ostvarila masonska nakana. Osim škole, lože idu za posvemašnjom dekristjanizacijom svih drugih javnih institucija. "Laicizacija škola, [...] ili uklanjanje križeva ili bilo kojeg drugog kršćanskih znakova iz sudova, bolnica, s javnih mjesta, primjena je njihova programa".[xli]

d) Podrivanje društva.
Međutim, ne treba misliti, kako to neki danas čine, da je napad na obitelj i školu sam sebi ciljem. U biti, kompromitirajući kućnu zajednicu, masoni teže za puno ambicioznijim ciljem, to jest podrivanjem građanskog društva. A to se postiže mijenjajući ne samo ljude – preko obitelji i škole – nego i političke institucije. Da bi se to učinilo, masoni se služe dvama načelima koji čine temelj njihovog političkog nauka. Prvi je egalitarizam: ne kršćanska jednakost koja, utemeljena na pravednosti i ljubavi, harmonično proistječe iz raznolikosti života, službi, nagnuća, nego jednakost koja na nestvaran i nepravedan način teži za uništenjem svih razlika među ljudima.[xlii] Drugo je demokratizam: pošto su Boga i njegov zakon sveli na mišljenje, budući da se niječe akcidentalna nejednakost među ljudima, iz toga slijedi da je jedino načelo autoriteta, ako se o autoritetu još može govoriti, sila ili većina: "dakle, narod je vlast"[xliii], ne samo u smislu – što je prihvatljivo naravnom i katoličkom moralu – da u takvim režimima određuje tko treba vršiti vlast koja ima kao izvor Boga, nego u smislu da narod sam postaje izvorom vlasti.

Cilj masonerije je nestanak svakog kršćanskog znaka u našem društvu

Vidimo, dakle, jasno koji je cilj masonskih loža: etička i totalitarna država koja sama određuje, bez ikakvog odnosa prema nadređenom načelu, što je istinito, a što lažno, što je točno, a što netočno. To je nastojanje da se na javnoj razini ispuni đavolsko obećanje praroditeljima: "Eritis sicut dii"[xliv] ili moći ćete vi sami odlučivati o dobru i zlu. Ne treba misliti da masonerija zbilja teži za stvarnom vlašću naroda. Nema potrebe ovdje podsjećati da demokracija koja ne poštuje božanski, naravni i pozitivni zakon jest zlo, neovisno o činjenici je li zbilja narod taj koji donosi odluke. Ali očito je da masoni koji su osnovali tajno i inicirano društvo "iluminata" kako bi promijenili društvo, zacijelo masi ne mogu prepustiti delikatnu dužnost upravljaju vlašću. Demokratizam služi samo da se narodu da osjećaj da on sam kroji svoju sudbinu. U stvarnosti, već smo vidjeli kako će masa koja robuje strastima biti nužno potaknuta podupirati masonske planove. Ako se tome doda uloga propagande društvenih sredstava priopćivanja, koja je danas dovedena do paroksizma, vidi se jasno kako demokracija koju podupiru masoni u biti nije nego samo lijep paravan koji sekti omogućuje raditi ne samo iza leđa masama, nego uz pristanak masa kojima se vješto upravlja.

Ovdje ćemo završiti s našim kratkim pregledom masonskog nauka. Ne želimo analizirati osudu koju nam daje enciklika jer su naši čitatelji već vidjeli da sva načela koja lože zastupaju, od čega ni jedno nije izuzeto, dijametralno oprečne katoličkom nauku.[xlv] I kad se čini da je riječ o nekoj analogiji, sličnost je čisto verbalna ili prividna. To posve opravdava definiciju masonerije kao protu-Crkve i jasnu osudu samog Lava XIII. U jednom drugom dokumentu: "Sjetite se da su bitno međusobno nepomirljive Crkva i masonerija; toliko da je priključenje posljednjoj rastava od prve."[xlvi]

Kardinal Roncalli, budući papa Ivan XXIII., s Edouardom Heriotom,
tajnikom radikalnih socijalista o Velikim meštrom

Papa, u ovoj točci, prelazi na izlaganje lijekova koje treba primijeniti da se suprotstavimo širenju masonskog utjecaja. O tome ćemo govoriti u sljedećem članku, ponovno se vraćajući raščlambi enciklike. No prije se valja sučeliti s argumentom od velike važnosti. Vidjeli smo kako se masonska učenja radikalno suprotstavljaju katoličkim učenjima i kako su se zbog toga protiv njih neprestance borili Rimski prvosvećenici, ili demaskirajući ih i osuđujući ih, ili izričući kanonske sankcije nad onima koji uz njih pristaju. Počevši od Drugog vatikanskog sabora ovo snažno protivljenje slabi, ne samo na kanonskoj razini sa stalnim smanjenjem kazni protiv članova masonerije, ne samo drukčijim ponašanjem na vanjskoj razini nego i ponajprije slijedeći "dijalog" i "otvaranje svijetu", nego ponajprije na doktrinarnoj razini. Drugim riječima, želimo pokazati da doktrinarne promjene poduzete na Koncilu i u pokoncilsko vrijeme, što se više udaljavaju od Tradicije, to se više približavaju masonskoj ideologiji.

don Daniele di Sorco


Izvor: Tradizione Cattolica, 2013., br. 3



[i] Već se 1960. godine G Caprile SJ, poznati stručnjak za masoneriju tužio: "Uistinu, barem ako je suditi po šutnji i po ravnodušnosti većeg dijela našeg (katoličkog) tiska, stječe se dojam da se i u katoličkom taboru posvećuje premalo pažnje masonskom fenomenu." (Topografia massonica italiana, u “La civiltà cattolica”, 1960., II, 490).
[ii] Lav XIII., enciklika Humanum genus od 20. travnja 1884. Tekst u "Acta Sanctae Sedis"16 (1883./1884.) 417s. Dijelovi enciklike će se navoditi s kraticom HG nakon koje slijedi broj stranice u "Acta".
[iii] To ne znači da se kasnije Rimski prvosvećenici nisu bavili masonerijom: činili su to, dokumentima manje svečanog karaktera ili pak spominjući to u dokumentima u kojima s obrađuju druge teme ili pak preko Rimskih kongregacija. Jedan gotovo potpun popis s komentarima apostolskih dokumenata o masoneriji nakon enciklike Humanum genus, do 1958. godine, ima kod G. Caprilea, SJ Documenti pontifici intorno alla massoneria,“La civiltà cattolica”, 1958, III, 504-517. Njima valja dodati Discorso ai pellegrini polacchi koji je održao Pio XI. 4.listopada 1929. u kojemu Sveti Otac osuđuje "zlokobni utjecaj" masonerije u Poljskoj (Discorsi di Pio XI, vol. II, Città delVaticano, Libreria Editrice Vaticana, 1960., str. 184).
[iv] Sveti Ignacije Lojolski, Duhovne vježbe, drugi tjedan, četvrti dan.
[v] HG 417
[vi] HG 418
[vii] Klement XII Konstitucija In eminenti, 24. travnja 1738. Benedikt XIV, Konstitucija Providas, 18. svibnja 1751. Pio VII., Konstitucija Ecclesiam a Iesu Christo, 13. rujna 1821. Lav XII, Konstitucija Quo graviora, 13 svibnja 1825. Pio VIII., Enciklika Traditi, 21. svibnja 1829. Grgur XVI., Enciklika Mirari vos, 15. kolovoza 1832. Pio IX, Enciklika Qui pluribus, 9. studenog 1846.; Govor Multiplices inter, 25. rujna 1865. itd.
[viii] Potpuni popis s komentarima u G. Caprile, SJ, I documenti pontifici intorno alla massoneria, u “La civiltà cattolica”, 1958, III, 167-176.
[ix] HG 419. Usp. P.Pirri, SJ, Massoneria, u "Enciclopedia cattolica" 8 (1952.) 316-318.
[x] HG 420.
[xi] HG 420.
[xii] Klement XII. Konstitucija In eminenti, 24. travnja 1738. Usp.G.Caprile, SJ, Riparliamo della massoneria...., u "Civiltà cattolica", 1957., I, 253-254; ID., Massoni e massoneria, Roma, Edizioni, "la civiltà cattolica", Roma, Edizioni "La civiltà cattolica", 1958., str 18.
[xiii] G. Caprile, SJ, Orientamenti fondamentali della massoneria, in “La civiltà cattolica”, 1957.,I, 360.
[xiv] HG 421
[xv]  G. Caprile, SJ, Perché la Chiesa condanna la massoneria, u "La civiltà cattolica", 1959., I, 598-601.
[xvi] Da se ne bi dala prigoda zabludama kada je riječ o prosudbi koje su od ovih opasnih sekti pogođene kaznama, a koje samo zabranama, valja zacijelo znati da su pogođene ekskomunikacijom latae sententiae masonske sekte i druge sekte iste vrste koje su navedene u poglavlju II., broj 4 papinske konstitucije Apostolicae Sedis [Pija IX., 12. listopada 1869. "Acta Sanctae Sedis" 5 (1869./70.) 311] i koje huškaju protiv Crkve ili zakonitih vlasti, bilo da to čine otvoreno ili potajno, bilo da traže od svojih članova prisegu tajne ili ne. Osim ovih postoje i druge zabranjene sekte koje se izbjegavaju pod kaznom teškog grijeha, među koje treba ubrojiti osobito one koje od članova traže obvezu tajne kako nikomu ne bi otkrili potpunu obvezu tajne koju prisežu tajnim vođama." (Instrukcija Ad gravissima, broj 4. "Acta Apostolicae Sedis 17 [1884.] 44). - "Huškanje" se ovdje razumije u širem smislu kao "slijediti protivni cilj": vidjet ćemo kasnije, doista, da prema stalnom nauku Rimskih prvosvećenika bilo kakva masonerija, čak i kad se izravno ne bori protiv Crkve, slijedi pak cilj koji je nepomirljiv s njom i dakle djeluje, barem neizravno, njoj na štetu.
[xvii] G. Caprile, SJ, Orientamenti fondamentali della massoneria, u "La civiltà cattolica, 1957., I, 357-358, 361-363.
[xviii] R. Naz, Franc-maçonnerie, u "Dictionnarie de droit canonique" 5 /1953.) 896.
[xix] HG 421
[xx] Popis u F.X Wernz, SJ – P. Vidal, SJ, Ius canonicum, tom. VII, Romae, Apud Aedes Universitatis Gregorianae, 1951., str.512-513.
[xxi] Pio VII., Konstitucija Ecclesiam a Iesu Christo, cit. Lav XII. Konstitucija Quo graviora, cit. Pio XI, Konstitucija Apostolicae Sedis, cit.
[xxii] Sveti Uficij, 12. siječnja 1870.
[xxiii] Sveta konzistorijalna kongregacija, 4. veljače 1929., Sveti Uficij, 20. prosinca 1950., Usp. Anonimo, Rotary Club e massoneria, u "La civiltà cattolica", 1928., II., 385-389; 1928., III. 97-109; 1929., 337-346. C Damien, C.SS.R, u Dizionario di teologia morale koji je uredio kardinal F. Roberti (Rim, Studium, 1961., str. 1317), piše da "i po suglasju etičkih načela i po stvarnim odnosima, Rotary Club je pokazao tijekom svoje povijesti dosta simptoma ovisnosti i srodstva s masonerijom."
[xxiv] HG 421
[xxv] G. Caprile, SJ, Orientamenti fondamentali della massoneria, u "La civiltà cattolica", 1957., I, 363-366. - Općenito, masoni kao i svi naturalisti niječu poslušnost savjesti ili unutarnju poslušnost. Ako ne postoji drugi autoritet osim razuma, čovjek ne treba potpuno biti poslušan nego sebi samome. Moći će, u nekim slučajevima, biti poslušan drugima, ali samo radi koristi ili zbog prisile, ili po čisto izvanjskoj poslušnosti. Za njih ne postoji nikakav autoritet kadar zapovjediti unutarnje čine jer bi to značilo priznati, barem implicitno, postojanje načela koje je nadređeno čovjeku od kojega spomenuti autoritet posuđuje svoju vlast.
[xxvi] Usp. G. Caprile, SJ, Massoneria e religione, u “La civiltà cattolica”, 1957., II, 39-41.
[xxvii] G. Caprile, SJ, Il G.·.A.·.D.·.U.·. e i suoi adoratori, u “La civiltà cattolica”, 1957., III, 33-40.
[xxviii] P. Pirri, SJ, Massoneria, u “Enciclopedia cattolica” 8 (1952.) 315, 317.
[xxix] G. Caprile, SJ. La massoneria contro la Chiesa, u “La civiltà cattolica”, 1957., IV, 586-588.
[xxx] B. Dolhagaray, Franc-maçonnerie, u “Dictionnaire de théologie catholique”, 6 (1920.) 725.
[xxxi] G. Caprile, SJ, Il G.·.A.·.D.·.U.·. e i suoi adoratori, u “La civiltà cattolica”, 1957., III, 44-48.
[xxxii] Ibid., 41-44.
[xxxiii] G. Caprile, SJ, La massoneria di fronte alla persona e al messaggio di Gesù, u “La civiltà cattolica”, III, 472-473.
[xxxiv] HG 426.
[xxxv] HG 425.
[xxxvi] HG 422.
[xxxvii] Ibid.
[xxxviii] HG 423. Usp. G. Caprile, SJ, I tre amori della massoneria, u "La civiltà cattolica", 1958., II, 140-142, 147-148.
[xxxix] B. Dolhagaray, Franc-maçonnerie, u “Dictionnaire de théologie catholique”, 6 (1920.) 724. Usp. G. Caprile, SJ, ibid., 131-135.
[xl] G. Caprile, SJ, ibid., 136-140.
[xli] B. Dolhagaray, loc. Cit.
[xlii] HG 425, 427.
[xliii] HG 426, 429.
[xliv] Postanak 3,5
[xlv] G. Caprile, SJ, Perché la Chiesa condanna la massoneria, in “La civiltà cattolica”, 1959, I, 596-598, 609-610.
[xlvi] Lav XIII, Enciklika Custodi di quella fede, 8. prosinca 1892.