srijeda, 30. prosinca 2015.

Poznavati revoluciju


Protestantizam je sa svojim načelom slobodnog tumačenja Svetog pisma religiju pretvorio u čisto subjektivan čimbenik lišavajući je time bilo kakvog utjecaja na politički život; baštinu toga prevrata požela je Francuska revolucija koja će joj razviti klice tako da dospije do državnog laicizma Deklaracijom o pravima čovjeka i građanina u kolovozu 1789. godine koja postavlja temelje jednog novog društvenog i političkog uređenja, dijametralno oprečnoga uređenju kršćanske civilizacije.

Tako se tvrdi da vlast ne dolazi od Boga, nego od naroda, od „Nacije“ (članak III). Čovjek postaje zakon sebi samomu preko izraza opće volje i onda je većina onih koji imaju izborno pravo ta koja odlučuje što je istinito i što je dobro, bez ikakvog odnosa prema naravnom i božanskom zakonu (članak IV i VI).

Napoleon će proširiti ova revolucionarna načela svojim osvajanjima po cijeloj Europi i ona će i dalje ostati, i nakon pseudo-restauracije 1815. godine koja je uslijedila nakon Bečkog kongresa, uporišnom točkom za sve liberale i za sve one koji su željeli izgraditi novo sociokulturno uređenje, čisto zemaljsko koje se temelji na čovjeku, uništavajući staro koje se temelji na kršćanstvu.

Pape su odmah osudili te zablude [1] i pokušavali su se protiv njih boriti svim snagama, shvativši odmah katastrofalne posljedice do kojih su nužno dovodile: ako vlast ne dolazi od Boga onomu kojemu je povjerena, on nije više obični predstavnik veće vlasti koja njime vlada; ako se onaj koji drži vlasti ne mora više podložiti višem zakonu koji je temelj društvenog života, onda se izlaže najgorim zloporabama. Otvara se put vlasti onoga koji ima sredstva za manipuliranje masama i nudi se dakle slobodan put diktaturi čovjekove oholosti i njegovih najnižih strasti, niskosti koje će pokušati opravdati namećući ih zakonski.

Moralne posljedice do kojih dospijevamo danas nisu drugo nego primjena ovih revolucionarnih načela. Kada većina odlučuje glasovanjem u korist pobačaja, onda ubojstvo nedužnog djeteta u krilu svoje majke postaje državnim zakonom koji financiraju porezni obveznici. Onda kada onaj tko ima u ruci sredstva društvenog priopćivanja uspije utjecati na mnoštvo da prihvati transplantaciju organa dok srce još kuca, eutanaziju, ili pak protunaravne zajednice izjednačavajući ih s brakom s pravom na posvajanje, onda to postaje dopušteno i moralno jer ne postoji drugi zakon nego onaj da narod odlučuje.


Zar i takozvana „rodna teorija“ nije posljedica tih načela? Čovjek odlučuje što želi biti: muško ili žensko ili pak samo biti ljudsko biće ili životinja [2], a da više ne vodi brigu ni na kakav način o objektivnoj naravi koju se drži nametanjem i dakle ograničavanjem slobode izbora: „Ja sam ono što odlučim da ću biti“.

Ali vlastita narav se nameće na isti način kao zakon koji je određuje i ako je se ne slijedi, dolazi se do samouništenja.

Rimski prvosvećenici, boreći se protiv ovih lažnih načela i njihovih društvenih i religijskih posljedica suprotstavili su se snažno tom pokretu koji se nazivao katoličko-liberalnim, a koji je tražio nemoguću pomirbu između katoličanstva i načela revolucije da bi ovim posljednjima prožeo duhove i ponašanje naroda koji je još bio duboko katolički.

Vrlo često su u svojem oštrom opažaju upozorili pastire kako bi zaštitili povjereno im stado.

Grgur XVI. će napisao encikliku Mirari Vos (15. kolovoza 1832.) radi izričite osude teza liberalnog katoličanstva koja je širio Felicité de Lammenais (1872.-1854.), svećenik koji će se potom odvojiti od Crkve. Papa govori o „zavjeri bezbožnika“ koji žele oplijeniti i razasuti sveti poklad vjere.

Pio IX. u svojoj enciklici Quanta Cura upozorava na „sramna rovarenja prijetvornih ljudi“ koji se trude „razoriti temelje katoličke religije i građanskog društva“; potom osuđuje jasno i glasno takozvanu „volju naroda“ koja bi za njezine podupiratelje predstavljala „vrhovni zakon, razriješen od bilo kojeg ljudskog i božanskog prava“.

Na koncu, okomljuje se na liberalna načela primijenjena u vjerskom području i ponavljajući učenje Grgura XVI., slobodu savjesti i vjeroispovijesti osuđuje kao „ludilo“ nazivajući je „slobodom propasti“. Potom zaključuje svoju encikliku dodajući Syllabus osuđenih rečenica koje označavaju nepremostivu graničnu točku između liberalizma i katoličanstva u svojim vjerskim i političkim implikacijama.

Sveti Pio X. u svojoj programskoj enciklici E supremi apostolatus govori o „bogohulnom ratu koji se sada, možda na svakom mjestu, pokreće i vodi protiv Boga“ i pita se „je li takva iskvarenost duhova gotovo predokus ili početak zala koja su pridržana posljednjim vremenima; da je već u svijetu sin propasti o kojemu govori Apostol (to jest antikrist – nap. prev.)“ (II Solunjanima 2,5).

Potom će snažno osuditi modernizam, najviši i najpodmukliji izričaj revolucionarne misli koji se želio infiltrirati u Crkvu. Dekret Lamentabili (3. srpnja 1907.) i nadasve enciklika Pascendi (8.rujna 1907.) predstavljaju utvrdu za katoličku vjeru protiv zabluda koju je ugrožavaju. Papa izričito osuđuje napad na Crkvu iznutra: „Počinitelje zabluda ne treba sada tražiti među deklariranim neprijateljima, nego se oni, a to pobuđuje veliku bol i strah, kriju u samom krilu Crkve, i to su pogubniji što su manje vidljivi.“ (br, 2).

Ova borba protiv modernih zabluda nastavila se revno sve do pontifikata Pija XII. koja je sa svojom enciklikom Humani generis (12. kolovoza 1950.) osudio novu teologiju i neomodernizam i s njom i širenje lažnih teorija koje prijete prevratom temelja katoličkog nauka.

Velika promjena će se dogoditi tijekom pontifikata Ivana XXIII. i osobito Drugim vatikanskim saborom koji je on sazvao.

U svom uvodnom govoru [3] Prvosvećenik službeno uvodi novi crkveni stil i snažno napada one koji vide samo zator i pustoš u našem vremenu kao da prijeti propast svijeta, osobe koje on naziva „prorocima nesreće“. [4]

Inzistirajući na „pretežito pastoralnoj“ naravi koncilskog učiteljstva Papa tvrdi da Kristova Zaručnica, kako bi izišla ususret današnjim potrebama, umjesto da prihvati „oružje strogosti“ više voli primijeniti lijek milosrđa „više snagom svojega nauka negoli osuđivanjem“. A to jer se kriva mišljenja prema Papinu mišljenju „tako očito protive pravim načelima čestitosti i poštenja, a urodilo je to već pogubnim i zatornim plodovima te se čini da ih danas ljudi sami od sebe osuđuju“.

Dakle, propovijedanje istine na nov način, a da se više ne osuđuju zablude kao u prošlosti jer čovjek sam od sebe shvaća zlokobne posljedice ovih posljednjih.

Usporedimo li takav nauk s naukom papa koji su mu prethodili moramo konstatirati naivni optimizam utemeljen na praktičnom nepoznavanju posljedica istočnog grijeha i istinskog vršenja ljubavi koja je sažeta u djelima milosrđa koja nas uče da ukorimo grješnike.

Kada se tako preda oružje protiv neprijatelja, daje mu je slobodan prolaz da dođe do svojih ciljeva, a prvi korak liberalizma jest upravo to da se da pravo suživota zabludi i da mu se dopusti da koegzistira s istinom: i zbilja, svaki nauk koji prihvaća ovo načelo osuđuje se na relativizam i da se sam rastakne. To je pokazano na rječit način tvrdnjama pape Franje Scalfariju[5].

Kako bi se tome suprotstavio jedini mogući put jest cjelovito naviještanje katoličke istine na vjerskom i društvenom polju i hrabra i javna osuda zabluda koje joj se protive, bez straha da se izazove svijet medija i javno mnijenje. Neka nam Bog da osim laika i bezbrojne klerike koji imaju ovu hrabrost.

don Pierpaolo Petrucci

Izvor: La Tradizione Cattolica, broj 4 – 2013., uvodnik



[1] Pio VI.
[2] Dennis Avner se želio pretvoriti u tigra. Imao je 14 operacija.
http://www.totalita.it/articolo.asp?articolo=2093&categoria=4&sezione=46&rubrica=
[3] Gaudet Mater Ecclesia, 11. prosinca 1962.
[4] Neki, možda i s pravom, u ovome test su željeli vidjeti aluziju na Fatimsku poruku i osobito na Treću tajnu koju je prema Lucijinim riječima trebalo objaviti najkasnije 1960. godine jer bi onda trebala biti jasnija. Ivan XXIII. ju je pročitao i odlučio da je neće objaviti.
[5] “Svatko od nas ima svoje viđenje dobra i također i zla. Ljude trebamo poticati da streme prema onome što drže Dobrim.“ Intervju sa Scalfarijem 1. listopada 2013.

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.