Velika nam je radost danas na blagdan
sv. Josipa, zaštitnika Hrvatske, biti kod vas u Zagrebu. Posebno nas raduje što
je ovdje prisutna predstavnička skupina Bogoslovije Presvetog Srca Isusovog iz Zaitzkofena. Na ovaj način želimo vam dati priliku da bolje upoznate našu
Bogosloviju. Također želimo nešto reći o značenju međunarodnih bogoslovija
našeg Bratstva.
Bogoslovije su duša i žarište našeg
Bratstva. Svećenička formacija je prva i glavna zadaća koju je naš
utemeljitelj, nadb. Lefebvre, prenio svom Bratstvu. Ta zadaća je odgovor na
potrebe našeg vremena. Kada je mons. Lefebvre krajem šezdesetih godina živio u
Rimu, došli su mu odasvud bogoslovi koji su se žalili na formaciju u
(tadašnjim) bogoslovijama. Nije bilo više moguće pronaći dobru bogosloviju.
Svugdje se naučavala modernistička teologija, nijekale su se temeljne dogme
poput Kristova božanstva. Nije bilo stege ni vodstva u jedan sveti svećenički
život. Sve je bilo posvjetovnjeno. Za nadb. Lefebvrea bili su to znaci za
uzbunu! Bez dobrog svećeničkog odgoja u budućnosti neće više biti dobrih
svećenika. Bez revnih svećenika snažne vjere, ne može biti nastavka ni obnove kršćanstva. Jer oni su
kvasac koji cijeli društvo treba ukvasiti svojim nadnaravnim duhom.
Spomenuti bogoslovi koji su u svojoj
nevolji došli mons. Lefebvreu neprestano su ga molili: monsinjore, morate nešto
za nas učiniti! Imali su u njega povjerenja jer su znali da je bio revni,
tradicionalno orijentirani biskup. Nadbiskup je u tome vidio znak Božje
providnosti. Rekao je: ,,Ne mogu odbiti ove bogoslove. Moram za njih utemeljiti
jednu bogosloviju.“ To je bilo 1969. Tako je nastala prva bogoslovija, najprije
u Fribourgu u Švicarskoj, zatim u Econeu. Uskoro su se javili i drugi
bogoslovi. Zvanja su bila tako mnogobrojna da se nadbiskup Lefebvre smatrao
prinuđenim osnovati bogoslovije na različitim kontinentima. Danas ih ima pet.
Dragi vjernici, pitanje svećeničkih i
redovničkih zvanja ne možemo nikad dovoljno cijeniti. Oni su za Crkvu i za
cijelo ljudsko društvo od temeljnog značenja. To je povijesna činjenica koja se
u proteklih 2000 godina uvijek nanovo potvrdila: s kakvoćom svećeničkog i redovničkog
staleža Crkva stoji ili pada. Uvijek kada je bilo dovoljno revnih svećenika i
redovnika, spremnih na predanje, kršćanstvo je jačalo, ljudi su se obraćali,
misije su cvjetale i društveni mir se širio. Kada se naprotiv svećenički stalež
srozao, Bogu posvećene osobe postale mlake i posvjetovnjačene, bio je to
glasnik propadanje vjere i morala u cijelom kršćanstvu. Ona nije trebalo dugo
čekati da dođe do društvenog propadanja i nemira.
Bilo bi vrlo zanimljivo te činjenice
pojedinačno potkrijepiti uvidom u crkvenu povijest, ali za to trenutno nemamo
vremena. Ali uvijek je bilo tako: sveti pape započeli su u vremenima crkvenih
kriza uvijek s reformom svećeničkog staleža, tako da su svećenike poticali
svetom životu i brinuli se za nova zvanja. Nikad nije bilo drukčije metode. I
upravo to treba i danas činiti. To je činio nadbiskup Lefebvre utemeljivši
FSSPX s ciljem izgradnje jednog novog svećeničkog naraštaja. I tim putem moramo
dalje ići. Sva društvena zla mogu se konačno samo tako nadvladati.
Prije tri dana proslavili smo 300.
obljetnicu smrti Ljudevita Marije Grigniona Monrforta. Taj veliki marijanski
misionar dobio je od Boga milost proročkog viđenja u vrijeme antikrista. Vidio
je kako će Bog probuditi jedan novi naraštaj svećenika, apostole Isusove i
Marijine, koji će se u posljednjim vremenima boriti protiv moći zla i
čovječanstvo voditi k Bogu, kako kršćane, tako i krivovjernike.
Time se ne bi trebalo reći da su samo
svećenici važni (i možda još redovnici i redovnice), a ostali kršćani čisto
drugorazredni. Nije, nipošto! Upravo vi, drage obitelji, vi ste vrlo važni. Jer
odakle bi trebali doći svećenici? Ta ne padaju oni s neba. Ne, prema svakom
pravilu oni dolaze iz dobrih katoličkih obitelji. Sjeme jednog zvanja treba
dobro tlo i pogodnu klimu da bi moglo rasti. A to su dobre obitelji.
I zato zato svima nama, bilo
svećenicima, bogoslovima, ili vama, dragi vjernici, treba u srcu gorjeti
pitanje: što možemo učiniti za svećenike i za promicanje zvanja? Prvo važno i
temeljno sredstvo je molitva! Sam spasitelj imenuje to sredstvo kada kaže:
,,Žetva je velika, ali radnika malo. Molite Gospodara žetve, da pošalje radnike
u žetvu svoju.“ – Koliko su ove riječi upravo danas dramatično aktualne. Toliko
puno ljudi ne zna ništa o pravoj vjeru, ne poznaju put prema nebu i zato su u
opasnosti zauvijek se izgubiti. Milijuni i milijuni žive u vjerskom neznanju. A
tko ide k njima da bi im donio svjetlo Evanđelja? Jedan isusovački misionar
pisao je iz Indije: ,,Pošaljite mi pola milijuna svećenika i obećajem da ću im
pronaći i više nego dovoljno posla.“ Žetva je uistinu velika! Ali ima puno
premalo dobrih i vrijednih radnika! I zato nam Isus i danas upućuje hitan
poziv: ,,Molite Gospodara...!“ Neka taj vapaj nikad ne ostane nečujan.
Poduzmimo sve što je u našoj moći da bismo promicali zvanja i za njih molili.
Drugo važno sredstva za buđenje zvanja
je dobar katolički odgoj. To smo već naznačili. Sjeme zvanja treba dobru zemlju
da bi se moglo razviti. To su dobre katoličke obitelji kao i dobre katoličke
škole. U današnjem bezbožnom dugu vremena ima puno negativnih čimbenika koji
mogu uništiti zvanje. Ali ima područje koje može te rušilačke utjecaje odbiti:
obitelj. Obiteljska klima je posve odlučna za razvoj zvanja. I tu naravno
pripada roditeljima najveće značenje, naročito srcu majke obitelji.
Zato vi, dragi roditelji, iskazujete
Crkvi neprocjenjivu uslugu kada u vašem domu brinete za istinski kršćanski
obitelji život. Što se bolje u obitelji gaji vjerski život, to će se više Bogu
svidjeti iz njezinog krila pozvati svećenike. Od pape Pija XI. potječe izreka
da se većina zvanja za svećeništvo zapali primjerom oca jake vjere te čiste i
pobožne majke. Od kakvog je utjecaja pravi kršćanski obitelji život pokazuje
jedno ispitivanje provedeno 1954. god. na 600 svećenika i bogoslova. Rezultati
su bili da je 82 % očeva i 98 % majki bilo duboko pobožno; i dok se navodi da
su vjerski distancirani bili 2 % očeva, kod 600 majki nije bilo nijedne. Jabuka
ne pada daleko od stabla.
Želimo na današnji blagdan tako važnu
nakanu zvanja povjeriti sv. Josipu. Neka on svima vama udijeli veliku molitvenu
revnost za zvanja. Neka prinese vaše molitve svome Pflegesohn, da bi se iz
vašeg naroda probudili mnogi mladi koji će opet željeti tradicionalnu formaciju
za svećeništvo ili redovništvo. Neka sv. Josip ojača i zaštiti naše obitelji.
Ta on je zaštitnik cijele Katoličke crkve. On je također zaštitnik obitelji. On
će vam pomoći i u današnjem tako teškom vremenu voditi sveti, istinski
kršćanski obiteljski život.
Ne bih htio zaključiti bez da podsjetim
na primjer našeg utemeljitelja, nadbiskupa Lefebvrea, kako je pak on to shvatio
da treba mlade oduševiti za visoki ideal svećeništva, za misionarski duh borbe,
koji Crkvi danas nedostaje. Svi stojimo usred ove divovske borbe između neba i
pakla. Nije nam dopušteno drijemati u postelji udobnosti dok s naše lijeve i
desne brojne duše hrle u propast. Neka nam mons. Lefebvre isprosi svima pravi
borbeni i apostolski duh. Tko je oduševljen, taj je i velikodušan. A to trebamo
svi mi biti, posebno svećenici. Dajmo za kraj samome mons. Lefebvreu riječ.
Poslušajmo dojmljivi poziv na križarsko viteštvo koji nam je Nadbiskup uputio
povodom svoje svećeničke obljetnice 23. rujna 1979.:
,,Moramo započeti križarsku vojnu!
Zauzmite se za svetu Misnu Žrtvu, za krv našega Gospodina Isusa Krista.
Zauzmite se za ovu nepobjedivu stijenu i za ovo neiscrpno vrelo milosti, za
svetu Misnu Žrtvu kakvu vidimo svaki dan... To mora biti križarska vojna mladih
ljudi koji žele tražiti pravi ideal. To mora biti također i križarska vojna
kršćanskih obitelji!... To mora biti križarska vojna očeva obitelji!... Poradi
časti Presvetog Trojstva, poradi ljubavi prema našem Gospodinu Isusu Kristu,
poradi pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji, poradi ljubavi prema Crkvi,
poradi ljubavi prema Papi, poradi ljubavi prema biskupima, svećenicima i svim
vjernicima, poradi spasenja svijeta, poradi spasenja duša, čuvajte ovu oporuku
- Savez Našega Gospodina Isusa Krista, čuvajte Misu svih vremena! Onda ćete
vidjeti kako će doći do ponovnog procvata kršćanske kulture.“
To je društvo koje se okuplja oko svete
Mise i svećenika. Vidite sada koji je to odnos. Bez svećenika nema kršćanstva.
Bez kršćanstva nema svećenika.
,,Kršćanstvo ili gospodstvo raspetog
Isusa je živo društvo u sjeni Križa... isijavanje svećeničkih milosti, to je
isijavanje križa. Svećenik je dakle u srcu obnove, otkupljen od Gospodina.“
(nadbiskup Lefebvre, ,,Duhovni putokaz“).
