petak, 5. kolovoza 2016.

Pismo prijateljima i dobročiniteljima br. 9 (mons. Lefebvre, 1975. god.)


Dragi prijatelji i dobročinitelji,

Čini mi se da je pravi trenutak da vas upoznam s nedavnim događajima u svezi s Ecôneom i stava kojega po savjesti, pred Bogom, mislimo da trebamo zauzeti u ovim teškim okolnostima.

Što se tiče žalbe Apostolskoj signaturi: zadnjem stupnju na kojem se moj odvjetnik obratio kardinalima koji tvore sudište, da bi točno doznao kakva je bila Papina intervencija na našem suđenju, nju je zaustavilo pismo s potpisom kardinala Villota kardinalu Staffi, predsjedatelju suda, zahtijevajući od njega da se zabrani svaka žalba.

Što se tiče audijencije kod Svetog Oca, nju je također odbio kardinal Villot. Ja ću dobiti audijenciju kada moj rad nestane i kada moj način razmišljanja prilagodim onome koji danas vlada u reformiranoj crkvi.

Ipak, najvažniji događaj je nesumnjivo pismo koje je potpisao Sveti Otac, koje je nuncij u Bernu predstavio kao rukom pisano, a zapravo natipkano, koje u novom obliku ponavlja argumente odnosno tvrdnje kardinalovog pisma. Primio sam ga 10. srpnja. Ono od mene zahtijeva javni čin podvrgavanja ,,Koncilu, pokoncilskim reformama i smjernicama u kojima sudjeluje i sam Papa.

Drugo Papino pismo, primljeno 10. rujna, traži hitni odgovor na prvo pismo.

Ovaj put, i ne želeći to, hoteći samo služiti Crkvi u skromnom i vrlo utješnom zadatku davanja pravih svećenika posvećenih svojoj službi, sukobili smo se s crkvenim vlastima sve do njezine najviše razine na zemlji, Pape. Pa sam odgovorio Svetom Ocu, potvrđujući našu podložnost Petrovu nasljedniku u njegovoj bitnoj funkciji, koja je prenijeti nam vjerno polog vjere.

Ako pogledamo činjenice s materijalnog gledišta, to je mala stvar: ukidanje tek nastalog Bratstva sa samo nekoliko desetaka članova, zatvaranje jedne bogoslovije, to nije nešto veliko o čemu bi trebalo brinuti.

Međutim, ako na trenutak pogledamo reakcije izazvane u katoličkim krugovima, pa čak i u protestantskim, pravoslavnim, ateističkim, i to u cijelom svijetu, s bezbrojnim člancima u svjetskom tisku, reakcije entuzijazma i stvarne nade, reakcije protivljenja i oporbe, reakcije jednostavne znatiželje, ne možemo ne pomisliti, makar žalimo zbog toga, da Ecône postavlja problem koji daleko nadmašuje skromne dimenzije Bratstva i bogoslovije, dublji problem, neizbježan, koji se ne može odbaciti potezom ruke, koji se ne može riješiti formalnim nalogom, ma od kojeg autoriteta dolazio. Jer je problem Ecônea problem tisuća i milijuna kršćanskih savjesti rastrganih, podijeljenih, šokiranih posljednjih deset godina dvojbom koja ih muči: ili poslušati uz rizik gubitka vjere, ili ne poslušati i zadržati svoju vjeru netaknutom; ili poslušati i surađivati u uništenju Crkve, ili ne poslušati i raditi na očuvanju i nastavljanju Crkve; ili prihvatiti reformiranu i liberalnu Crkvu, ili zadržati svoju pripadnost Katoličkoj crkvi.

I jer je Ecône u središtu tog ključnog problema koji se rijetko postavljao katoličkim savjestima u tolikoj mjeri i ozbiljnosti, tolike su oči uprte u tu kuću koja je odlučno izabrala opciju pripadnosti Crkvi svih vremena i dalje odbija pripadnost reformiranoj i liberalnoj Crkvi.

A sada Crkva, putem svojih službenih predstavnika, zauzima stav protiv ovog Econeovog izbora, javno osuđujući tradicionalnu svećeničku formaciju u ime Drugog vatikanskog sabora, u ime pokoncilskih reformi i pokoncilskih smjernica u kojima sudjeluje i Papa.

Kako objasniti ovo protivljenje Tradiciji u ime Koncila i njegove primjene? Može li se razumno i treba li se stvarno protiviti Koncilu i njegovim reformama? Možemo li, štoviše, i trebamo li se protiviti nalogu hijerarhije koja nas poziva slijediti Koncil i sva službena pokoncilska usmjerenja?

To je ozbiljan problem koji se sada nakon 10 pokoncilskih godina postavlja našoj savjesti prigodom osude Ecônea.

Nemoguće je sa sigurnošću odgovoriti na ova pitanja bez kratkog prikaza povijesti liberalizma i liberalnog katolicizma u posljednjih nekoliko stoljeća. Sadašnjost možemo objasniti jedino prošlošću.

Načela liberalizma

Najprije ćemo kratko definirati liberalizam čiji je najtipičniji povijesni primjer protestantizam. Liberalizam tvrdi da oslobađa čovjeka od bilo kojeg ograničenja kojega on sam ne želi ili ne prihvaća.

Prvo oslobođenje: ono koje oslobađa razum od bilo koje nametnute objektivne istine. Istinu treba prihvatiti kao različita s obzirom na različite pojedince ili skupine pojedinaca, zato se ona nužno dijeli. Istina se stvara i istražuje bez kraja. Nitko ne može tvrditi da je posjeduje isključivo i u cijelosti. Pogađate koliko je to protivno našem Gospodinu Isusu Kristu i njegovoj Crkvi.

Drugo oslobođenje: od vjere koja nam nameće definitivno formulirane dogme i kojoj se razum i volja moraju podvrgnuti. Dogme, po liberalima, treba podvrgavati testu razuma i znanosti i to stalno, s obzirom na znanstveni napredak. Stoga je nemoguće priznati definiranu, zauvijek objavljenu istinu. Primijetimo koliko je ovo načelo protivno objavi našega Gospodina i Njegovom božanskom autoritetu.

Konačno, treće oslobođenje, od zakona. Zakon, po liberalima, ograničava slobodu i nameće joj ograničenje najprije moralno, a potom fizički. Zakon i njegova ograničenja u suprotnosti su s ljudskim dostojanstvom i savješću. Savjest je vrhovni zakon. Liberali brkaju slobodu i dopuštenje? Naš Gospodin Isus Krist je živi Zakon, budući da je Riječ Božja; mi još uvijek ne shvaćamo koliko su liberali duboko protivni našem Gospodinu.

Posljedice liberalizma

Posljedica liberalnih načela je uništavanje filozofije biti i poricanje bilo kakve definicije bića da bi se zatvorilo u nominalizam ili egzistencijalizam i evolucionizam. Sve je podložno mutaciji, promjeni.

Druga posljedica, jednako teška, ako ne i teža, je nijekanje nadnaravnoga, dakle istočnog grijeha, opravdanja milošću, pravog razloga Utjelovljenja, žrtve Križa, Crkve, svećeništva. Sve se iskrivljava u djelu koje je izvršio naš Gospodin; to se pretvara u protestantsko viđenje liturgije Misne žrtve i sakramenata, kojima više nije cilj primijeniti Otkupljenje na duše, na svaku dušu, kako bi joj se prenijela milost božanskog života i pripremilo ju se za vječni život, pripadnošću mističnom tijelu našega Gospodina, nego je odsada središte i motiv pripadnost jednoj ljudskoj zajednici vjerskog karaktera. Sva liturgijska reforma je pod utjecajem ovih smjernica.

Sljedeća posljedica je nijekanje svakog osobnog autoriteta kao dioništva u Božjem autoritetu. Ljudsko dostojanstvo zahtijeva da čovjek bude poslušan samo onome s čime se slaže. Budući da je autoritet bitan za život društva, on će prihvatiti samo autoritet odobren od strane većine, jer on predstavlja prijenos nadležnosti najbrojnijih pojedinaca jednoj osobi ili određenoj skupini, a taj autoritet je još uvijek samo ovlašten.

Sada ta načela i njihove posljedice, koji zahtijevaju slobodu misli, slobodu obrazovanja, slobodu savjesti, slobodu odabira vjere, te lažne slobode koja pretpostavlja sekularnu državu, odvajanje Crkve i države, bile su, počevši od Tridentskog sabora, stalno osuđivane od Petrovih nasljednika, a ponajprije od Tridentskog sabora.

Osuda liberalizma od strane Učiteljstva Crkve

Protivljenje Crkve protestantskom liberalizmu dovelo je do Tridentskog sabora, otud velika važnost ovog dogmatskog sabora u borbi protiv liberalnih zabluda, u obrani istine, vjere, osobito u kodificiranju liturgije Misne žrtve i sakramenata, u definicijama koje se odnose na opravdanje milošću.

Nabrojimo neke od najvažnijih dokumenata koji su dovršili taj nauk Tridentskog sabora i potvrdili ga:
- Bula 'Auctorem Fidei' Pija VI. protiv Sabora u Pistoji.
- Enciklika 'Mirari vos' Grgura XVI. protiv Lamennaisa.
- Enciklika 'Quanta Cura' i Syllabus Pija IX.
- Enciklika 'Immortale Dei' Lava XIII. koja je osudila sakularizaciju država.
- Dokumenti sv. Pija X. protiv Sillona i modernizma, a osobito dekret 'Lamentabili' i antimodernistička zakletva.
- Enciklika 'Divini Redemptoris' pape Pija XI. protiv komunizma.
- Enciklika 'Humani generis' pape Pija XII.

Tako su liberalizam i liberalni katolicizam oduvijek bili osuđivani od strane Petrovih nasljednika u ime Evanđelja i apostolske tradicije.

Ovaj očigledan zaključak je od iznimne važnosti u određivanju našega stava i očitovanju naše čvrste povezanosti s učiteljstvom Crkve i Petrovim nasljednicima. Nitko nije povezan više od nas s Petrovim nasljednikom koji danas vlada kad on ponavlja apostolske tradicije i učenja svih svojih prethodnika. Jer je sama definicija Petrova nasljednika čuvanje pologa i njegovo vjerno prenošenje. To je ono što je papa Pio IX. proglasio o tome u svojoj enciklici 'Pastor Aeternus':
,,A Petrovim nasljednicima nije naime obećan Duh Sveti kako bi uz njegovu objavu naviještali novi nauk, nego da uz njegovu pomoć sveto čuvaju i vjerno iznose objavu, ili poklad vjere, primljen od apostola".

Utjecaj liberalizma na Drugom vatikanskom saboru

Sada dolazimo do pitanja koje nas zaokuplja: kako objasniti to da se možemo, u ime Drugog vatikanskog koncila, protiviti stoljetnoj apostolskoj tradiciji, dovodeći u pitanje katoličko svećenstvo i njegov bitan čin Svete Misne Žrtve?

Ozbiljna i tragična nejasnoća visi nad Drugim vatikanskim saboa koju su uveli sami pape izrazima koje su promicali: Koncil 'aggiornamenta', 'posuvremenjenja' Crkve, pastoralni koncil, nedogmatski, kako ga je ponovo nazvao Papa, prije mjesec dana.

Ovakvo predstavljanje, u situaciji Crkve i svijeta u 1962., pokazuje goleme opasnosti koje Koncil nije uspio izbjeći. Bilo je lako prevesti ove riječi na takav način da se liberalne zablude naveliko uvedu u Koncil. Liberalna manjina među koncilskim ocima, a osobito među kardinalima, bila je vrlo aktivna, vrlo organizirana, i niz modernističkih teologa i brojnih tajništava ju je
potpuno podržavao. Uzmimo samo za primjer ogromne količine materijala koje je proizveo IDOC koji su subvencionirale njemačka i nizozemska biskupska konferencija.

Oni su odigrali lijepu igru potičući prilagodbu Crkve suvremenom čovjeku, to jest čovjeku koji želi biti slobodan od svega, predstavljajući Crkvu kao neprilagođenu, nemoćnu, udarajući se zbog krivnje u prsa prethodnika. Crkva se predstavljala jednako krivom zbog starih podjela kao protestanti i pravoslavni. Ona se trebala ispričati današnjim protestantima.

Tradicionalna Crkva je kriva u svom bogatstvu, u svom trijumfalizmu, koncilski oci se osjećaju krivima jer su izvan svijeta, jer nisu od svijeta; oni se već srame svojih biskupskih obilježja, a uskoro i svojih reverendi.

Ova atmosfera oslobođenja uskoro će osvojiti sva područja i odraziti se u duhu kolegijalnosti kojim će se prikriti sramotu koju se osjeća zbog ostvarivanja osobnog autoriteta, tako protivnog duhu suvremenog čovjeka, recimo to, liberalnog čovjeka. Papa i biskupi će provoditi svoje ovlasti kolegijalno na sinodama, biskupskim konferencijama, svećeničkim vijećima. Konačno, Crkva se otvara načelima suvremenog svijeta.

Liturgija će se također liberalizirati, prilagoditi, podvrgnuti pokusima biskupskih konferencija.
Vjerske slobode, ekumenizam, teološko istraživanje, revizija kanonskog prava ublažit će trijumfalizam Crkve koja se proglašavala jedinim kovčegom spasenja! Istina se nalazi raspršena u svim religijama, jedno zajedničko istraživanje bi unaprijedilo sveopću vjersku zajednicu okupljenu oko Crkve.

Protestanti u Ženevi - Marsaudon u svojoj knjizi L’œcuménisme vu par un franc-maçon (Ekumenizam kako ga vidi jedan slobodni zidar) - liberali kao Fesquet, trijumfiraju. Konačno će prestati era katoličkih država. Opći zakon za sve religije! ,,Slobodna Crkva u slobodnoj državi, Lamennaisova formula! To je Crkva prilagođena modernom svijetu! Javni zakon Crkve i svi gore spomenuti dokumenati postaju muzejski izlošci prošlih vremena! Pročitajte na početku sheme o 'Crkvi u svijetu' opis modernih vremena koja se mijenjaju; pročitajte zaključke, oni su najčišći liberalizam. Pročitajte shemu o 'Vjerskoj slobodi' i usporedite s enciklikom 'Mirari Vos' Grgura XVI. s 'Quanta Cura' Pija IX., i vidjet ćete gotovo doslovno proturječje.

Reći da liberalne ideje nisu utjecale na Drugi vatikanski sabor je zanijekati očito. Unutarnja i vanjska kritika to obilno dokazuju.

Utjecaj liberalizma u pokoncilskim reformama i smjernicama

A ako prijeđemo s koncila na reforme i smjernice, dokaz je zasljepljujući. Ipak, imajte na umu da se u pismima iz Rima koja traže javni čin poslušnosti, tri stvari uvijek predstavljaju kao nerazdvojivo ujedinjene. Stoga se teško zavaravaju oni koji govore o lošem tumačenju Koncila, kao da je sam Koncil bio savršen i ne može se tumačiti u skladu s reformama i smjernicama.

Službene pokoncilske reforme i smjernice očituju jasnije od bilo čega napisanog službeno i pravilno tumačenje Koncila. Ali ovdje ne trebamo duljiti: činjenice govore same za sebe i, nažalost, govore prilično rječito.

Što je ostalo netaknuto od pretkoncilske Crkve? Što nije razrušeno? Vjeronauk, sjemeništa, vjerske zajednice, liturgija Mise i sakramenata, ustroj Crkve, shvaćanje svećeništva. Liberalni stavovi su sve opustošili i vode Crkvu dalje od protestantskih stavova, na čuđenje protestanata i neodobravanje pravovjernih.

Jedna od najstrašnijih tvrdnji primjene tih liberalnih načela je otvorenost za sve zablude, a osobito za najmonstruozniju koja je izišla iz Sotoninog duha: komunizam. Komunizam ima svoje službene pristupe u Vatikan i njegova svjetska revolucija je neuobičajeno olakšana nedostatkom službenog otpora Crkve, a još više, čestom podrškom revoluciji, unatoč očajničkim upozorenjima kardinala koji su patili u komunističkim zatvorima.

Odbijanje ovog pastoralnog koncila da službeno osudi komunizam je dovoljno da ga pokrije sramom pred cijelom poviješću, kada se misli na nekoliko desetaka milijuna mučenika, ljudi koji su znanstveno depersonalizirani u psihijatrijskim bolnicama, koji su služili kao pokusni kunići u svim eksperimentima. A pastoralno vijeće koje je okupilo zajedno 2350 biskupa šuti, unatoč 450 potpisa otaca koji su tražili tu osudu, koje sam ja sam donio Feliciju, tajniku Koncila, u pratnji nadbiskupa Sigauda, nadbiskupa Diamantine.

Trebamo li dalje analizirati da bismo došli do zaključka? Čini mi se da su ovi redci dovoljni za to da možemo odbiti slijediti ovaj koncil, ove reforme, ove smjernice u svemu što im je liberalno i neomodernističko.

Želimo odgovoriti na prigovor koji će sigurno uslijediti o našoj poslušnosti, o vlasti upravljanja onih koji nam žele nametnuti te liberalne smjernice. Mi odgovaramo: u Crkvi, zakon i vlast upravljanja su u službi vjere, prvotne svrhe Crkve. Nema zakona, nema suda koji nam može nametnuti umanjivanje naše vjere.
Prihvaćamo tu vlast upravljanja i to pravo kada su u službi vjere. Ali, tko može suditi o tome? Tradicija, vjera koju se poučavalo tijekom 2000 godina. Svaki vjernik se može i mora suprotstaviti bilo kome u Crkvi tko mu dira vjeru, vjeru Crkve svih vremena, koja se oslanja na katekizam njegovog djetinjstva.

Obrana vjere je prva dužnost svakog kršćanina, a osobito svakog svećenika i svakog biskupa. U slučaju bilo kojeg naloga koji nosi opasnost od iskrivljivanja vjere i morala, neposluh je ozbiljna dužnost.

I zato što vjerujemo da je sva naša vjera u opasnosti po reformama i pokoncilskim smjernicama imamo dužnost ne poslušati i sačuvati tradiciju. Najveća usluga koju možemo učiniti Katoličkoj crkvi, Petrovom nasljedniku, spasenju duša i naše duše, je odbiti reformiranu i liberalnu Crkvu, jer vjerujemo u našega Gospodina Isusa Krista, Sina Božjega koji je postao čovjekom, koji nije ni liberalan, ni reformiran.

Posljednja primjedba: Koncila je koncil kao i ostali. Po svojoj ekumeni i po sazivu, da; po svom cilju, a to je najvažnije, ne. Nedogmatski koncil ne može biti nepogrešiv; on je takav samo u ponavljanju tradicionalnih dogmatskih istina.
Kako opravdavate svoj stav prema Papi? Mi smo najgorljiviji branitelji njegovih ovlasti kao Petrova nasljednika, ali mi svoj stav prilagođavamo gore citiranim riječima Pija IX. Pozdravljamo Papu koji je odjek tradicije i vjeran prijenosu pologa vjere. Primamo novitete koje su posve u skladu s Tradicijom i vjerom. Mi se ne osjećamo obvezani na poslušnost novitetima koji idu protiv tradicije i ugrožavaju našu vjeru. U tom slučaju, držimo se gore navedenih papinskih dokumenata.

Ne vidimo po savjesti kako vjerni katolik, svećenik ili biskup može imati drugačiji stav prema ovoj bolnoj krizi u Crkvi. "Nihil innovetur nisi traditum quod est" - ne izmišljaje novo, nego prenosite tradiciju.

Neka nam Isus i Marija pomognu da ostanemo vjerni svojim biskupskim obvezama! ,,Ne nazivajte istinitim ono što je lažno, ne nazivajte dobrim ono što je loše. To je ono što su nam rekli kod našeg biskupskog posvećenja.

Na blagdan sv. Pija X., 1975. godine
+ Marcel Lefebvre

** *

Ovom dokumentu dodajem nekoliko redaka kako bih Vas obavijestio o životu našeg djela.

Imali smo 12 odlazaka na kraju akademske godine, a neke od njih zbog ponavljanih napada hijerarhije. Desetorica drugih pozvani su na odsluženje vojnog roka. Međutim, imat ćemo priliv od 25 novih bogoslova u Ecôneu, 5 u Weissbadu u kantonu Appenzell, 6 u Armadi u SAD-u.

S druge strane, imamo 5 braće postulanata i 8 sestara postulanatica. To znači da mladi svojim osjećajem za vjeru znaju gdje mogu naći izvore milosti za poziv.

Pripremamo se za budućnost: u SAD-u izgradnjom kapelice u Armadi i 18 soba za bogoslove; u Engleskoj kupnjom veće kuće za četiri svećenika koji pružaju pravi nauk, pravu žrtvu i sakramente. U Francuskoj smo stekli prvi priorat u St. Michel en Brenne. Ovi priorati koji uključuju jednu kuću za svećenike i braću, drugu za sestre, te kuću s 25 do 30 soba za duhovne vježbe, bit će izvor molitvenog života, posvećenja za vjernike, svećenike i misionarski centri. U Švicarskoj, u Weissbadu, bratstvo sv. Karla Boromejskog stavlja nam na raspolaganje sobe u iznajmljenoj zgradi u kojoj su organizirani privani tečajevi za učenike njemačkog govornog područja.

Zato računamo na podršku vaše molitve i vaše velikodušnosti kako bismo, unatoč kušnjama, nastavili tu svećeničku formaciju neophodnu za život Crkve. Ne udara nas Crkva, ni Petrov nasljednik, nego crkveni ljudi prožeti liberalnim zabludama koji zauzimaju visoke položaje u Crkvi i koriste svoju moć za iskorjenjivanje prošlosti Crkve i uspostavljanje nove crkve koja nema ništa katoličkog.

Treba dakle spasiti Crkvu i Petrovog nasljednika od ovog đavolskog napada koji podsjeća na proročanstva iz Otkrivenja.

Molimo neprestano Djevicu Mariju, sv. Josipa, svete anđele, sv. Pija X., da nam pomognu da katolička vjera trijumfira nad zabludama. Ostanimo ujedinjeni u vjeri, izbjegavajući raspravu, ljubimo jedni druge, molimo za one koji nas progone i uzvraćajmo zlo dobrim.
Neka vas Bog blagoslovi.

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.