srijeda, 25. siječnja 2017.

Semper infideles (VIII.)


Profesor zagrebačkog KBF-a o filokomunističkoj pozadini TDKS-a

Drugi vatikanski sabor pokrenuo je pravu maniju za dijalogom kojom se iniciralo zbližavanje sa svim mogućim religijama i svjetonazorima. Značajno je da ovom terminu nije dana nikakva objektivna definicija – upravo u skladu s modernističkom agendom koja izbjegava jasne pojmove i voli plivati u mutnome, da bi mogla širiti svoje zablude prvenstveno kroz praksu – kada to već izričito nije moguće ili prikladno na teoretskoj razini. Tako je, pored ekumenskih strujanja kojima se težilo ukloniti razlike između Katoličke crkve i nekatoličkih zajednica, započelo i zbližavanja s nekršćanskim religijama te s različitim ideologijama, među kojima posebno mjesto zauzima tadašnja pošast komunizma. To je bilo posebno aktualno u, naravno, tadašnjim zemljama 'istočnog bloka', gdje je nastao sasvim jasan odmak od dotadašnjeg usmjerenja beskompromisnog raskrinkavanja te najveće zločinačke idologije i porobljivača u povijesti ljudskog roda – prema riječima Pija XI.: 'izopačene u sebi', prema suradnji i 'dijalogu'. Micali su se s pozicija i ušutkavali biskupi i svećenici vjerni staroj – katoličkoj liniji, a favorizirali oni otvoreni kompromisima. Imamo za to očigledne primjere: kardinali Mindszenty, Beran i Slipyj – pravi mučenici za katoličku vjeru koji su proveli godine po komunističkim zatvorima, a nisu doživjeli nimalo ugodan tretman od koncilskih dijalogizatora. Nešto se slično dogodilo i kod nas. Nasuprot beskompromisnom stavu bl. Nadbiskupa Stepinca koji je najoštrije osudio tzv. 'svećenička udruženja' stvorena od komunističkih vlasti koje su u njih htjele privući kompromitirane svećenike, nakon Koncila su – vođeni njegovim duhom, naši vodeći modernisti osnovali jedno reciklirano 'svećeničko udruženje' (tzv. TDKS – Teološko društvo Kršćanska sadašnjost) koje je bilo vođeno istim ciljevima, ali sada predstavljeno u novom ruhu – dijaloga Drugog vatikanskog sabora. Nažalost se kod nas, i unatoč i neovisno o općoj svijesti koja je bila pogubnost komunizma za hrvatsko nacionalno biće, u najvišim crkvenim krugovima upravo u ime vjernosti tom 'duhu Koncila' predstavljenom kao nedodirljivu svetinju, nametnula apologija tih istih agitatora, pokušavajući na svaki način opravdati tu njihovu rabotu. Ta tko bi mogao dopustiti da bude imalo mrlje na našim 'velikim koncilskim teolozima'?

No ipak, u novije se vrijeme javljaju objektivni povijesni istraživači koji bez pristranosti otkrivaju pravu istinu, a isto to možemo pronaći – doduše ne lako i uz puno truda, i u crkvenim krugovima. Jedan od zanimljivih i vrijednih svjedoka za povijesnu istinu je i profesor zagrebačkog KBF-a, mons. Vladimir Zagorac. Iako nije bio na tradicionalnoj liniji jer piše kritički o tradicionalnoj teologiji i zdušno promiče liturgijsku reformu i novi red Mise, ipak u svojoj knjizi: ,,Memoari", tiskanoj u ograničenoj i privatnoj nakladi, daje svjedočanstvo o aktivnostima naših vodećih 'koncilskih teologa' koje prenosimo u nastavku.


,,Druga podjela bila je prema odnosu na pokret Kršćanska Sadašnjost: pozitivni su bili članovi i simpatizeri, a negativni protivnici i neopredjeljeni. Taj pokret je bio pokušaj redovnika profesora da preuzmu vodstvo u crkvenoj politici. Budući da se nisu htjeli poistovjetiti sa svećeničkim udruženjem, u kojem su bili uglavnom svećenici i redovnici koji su se moralno kompromitirali, osnovali su u dosluhu s UDB-om svoje novo udruženje. Da je to bilo u vezi s komunističkim vlastima, pokazuje i činjenica da su oni održali teološki tečaj za političare, dakako ne s namjerom njihovog zbližavanja Crkvi i vjeri nego da ih osposobe za uspješniju borbu protiv Crkve. Komuniste je naime samo to interesiralo, a Kršćanska Sadašnjost im je u tom pogleda izašla u susret. Na Fakultetu se ta podvojenost osjetila u blokiranju svih napredovanja profesora. Članovima Kršćanske sadašnjosti hrvatski su biskupi naime zabranili svako napredovanje. A oni su izričito rekli: ako ne možemo napredovati mi, neće napredovati ni drugi. Kako su imali većinu u Vijeću fakulteta, zapriječili su u glasovanju za napredovanje sve svoje političke protivnike. Tako sam ja od stupnja docenta do stupnja izvanrednog profesora čekao punih dvanaest godina, dok je Statut fakulteta predviđao rok od tri godine. Očito nisam bio u milosti KS-a. Kasnije sam ja surađivao s izdavačkom kućom Kršćanska Sadašnjost jer su oni bili službeni izdavači liturgijskih knjiga na kojima sam ja radio, ali mi nikada nisu isplatili ugovorenu svotu zarade. A te zarade npr. na Misalu i Časoslovu nisu bile male. Zato su prihvatili štampanje mojih knjiga, dakako uz lihvarske uvjete. Budući da je meni u prvom redu bilo stalo da moje knjige iziđu, nisam u tome pravio problema. Nisam nikad ovisio o novcu“ (109.-110. str.)


Još korisnih i poučnih tekstova o ovoj temi možete pročitati na odličnom blogu Murus inexpugnabilis:

Uloga komunističkih vlasti u osnivanju TDKS-a


TDKS i modernističko divljanje na KBF-u



Odnos jugoslavenskih komunista prema Drugom vatikanskom koncilu


Bl. Alojzije Stepinac je tražio izopćenje udruženjaša


Don Srećko Pavić - protiv udruženjaša i civilnog braka


Da,otpor ima svoje nasljednike


Zadarski slučaj - plod "postkoncilske obnove"


Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.