četvrtak, 19. siječnja 2017.

Teocentrično i racionalističko bogoslužje


Pitanje odnosa i razlike između tradicionalne latinske i nove Mise je zasigurno jedno od prvih pitanja koje će si postaviti uopće jedan katolik kada se susretne s tradicionalnom Misom te u tom smislu zaslužuje da se osvrnemo na njega i, što je još važnije, da dademo na njega ispravan odgovor. Predavanju sam dao naslov: teocentrično i racionalističko bogoslužje pa bih najprije pojasnio ove pojmove.

Teocentrično je ustrojstvo ono koje u središtu ima Boga – to je sama etimološka definicija. Racionalizam je filozofski pokret koji se razvio u 18. st. čije je glavno obilježje bilo traženje odgovora na temeljna pitanja i stvaranje slike o svijetu polazeći prvenstveno od ljudskog razuma, neovisno o Božjoj objavi. Čovjek svojim razumom može spoznati puno istina o svijetu oko sebe, dapače on može spoznati samog Boga – barem one temeljne istine o Božjoj opstojnosti, o njegovim glavnim atributima, no ako on pristupa tim pitanjima samo na temelju svojih prizemnih poriva, osobnih ograničenih dojmova i iskustava, zanemarujući stvarnost Boga i objave, doći će do krivih zaključaka. Taj je svjetonazor postajao sve dominantnijim u svijetu te je prodirao i u samu Crkvu i očitovao se u pokretima i idejama liberalizma i modernizma. Već od početka 19. st. bilo je teologa koji su katolički nauk željeli pomiriti s duhom ovoga svijeta, odnosno dominantnim filozofskim svjetonazorima. Tako se unutar Crkve razvio liberalizam koji se zalagao za ideju vjerske slobode – odvajanja vjere od države, odnosno da država ne bi trebala ispovijedati nijednu religiju, već da bi svim religijama trebala dati ista prava. Te su ideje pape najoštrije osudili, posebno papa Grgur XVI. u enciklici Mirari vos i Pio IX. u Quanta cura, odnosno Syllabusu. Taj liberalizam dobio je novu formu početkom 20. st. - proširio se na druga teološka područja pa je nijekao ili osporavao božansko nadahnuće sv. Pisma, spasenjsku jedinstvenost katoličke vjere te uopće nadnaravno porijeklo vjere koju je svodio na podsvjesni osjećaj iz kojeg su nastali svi oblici očitovanja vjere – dogme, sakramenti, obredi. Papa sv. Pio X. tu zabludu nazvao je modernizam te ju je svečano osudio u svojoj okružnici Pascendi. Poduzeo je oštre mjere da bi te zablude suzbio i kada su mu odali priznanje da je u tome doista uspio, papa je odgovorio da opasnost modernizma nije uništena, nego samo potisnuta i da njegovi nasljednici i biskupi trebaju biti budni jer bi u protivnom zbog njihove nepažnje zablude vrlo lako mogle isplivati na površinu. To se doista dogodilo 60-ih godina prošlog stoljeća kada je papa Ivan XXIII. sazvao Drugi vatikanski sabor koji je vođen pod parolom da ne treba više primjenjiivati osudu zabluda, već samo pozitivni govor te su na njemu bili rehabilitirani teolozi koji su prethodno bili osuđeni zbog modernizma. I sami biskupi koji su pritajeno podržavali liberalne ideje dobili su slobodne ruke za svoje manevre te su uspjeli usmjeriti Koncil u svojem pravcu. Papa Pavao VI. koji je izabran za vrijeme Koncila također je podržavao to usmjerenje te su modernisti uspjeli provesti svoje planove u djelo. Premda nisu uspjeli provući izričito sve svoje ideje u saborske dokumente, uspjeli su to većim dijelom, a ostalo su ubacili dvoznačne izraze koji će im kasnije poslužiti da ih tumače u skladu sa svojim zamislima. Tako je pokrenuta revolucija u vjeri, bogoslužju i životu Crkve.

Ovaj uvodni dio poslužit će nam da možemo bolje razumjeti proces promjene bogoslužja i dobiti odgovor na naše početno pitanje. U tom smislu moramo dati još neka uvodna razjašnjenja. Moramo razjasniti što je to zapravo liturgija i koja su temeljna načela po kojima se ona oblikuje i vodi. 

1. Liturgija je javno bogoslužje Crkve. Ona se razlikuje od privatne pobožnosti utoliko što je liturgija službeno bogoslužje koje Crkva odobrava za javni kult – štovanje Boga radi spasenja ljudi pri podjeljivanju sakramenata, svetoj Misi, molitvi časoslova, podjeljivanju blagoslova. Svećenik zato kao vršitelj bogoslužja ne djeluje u svoje osobno ime, nego u ime Crkve, u Kristovo ime i u njegovoj osobi. On je stoga dužan vjerno izvršavati sve obrede onako kako Crkva propisuje i Krist se svećenikom služi kao svojim oruđem da bi prikazao sebe kao žrtvu hvale nebeskom Ocu i da bi Božjem narodu podjeljivao blagoslove.

2. Bogoslužje izrasta iz običaja, predaje. Ono ne može u jednom trenu nastati proizvoljno, iz ničega, nego kao i svaki oblik ljudske kulture, ta božanska stvarnost mora još više biti utemeljena na predaji ili Tradiciji koja je zajedno sa sv. Pismom jedan od izvora objave. Obred bogoslužja mora dakle biti tradicionalan – to je njegovo drugo obilježje.


3. Treće što valja istaknuti jest veza između obreda bogoslužja i sadržaja vjere. Drevni teološki aksiom glasi: lex orandi – lex credendi, način kako molimo odogovara načinu kako vjerujemo i izražava ga. Molitve, simboli, različiti obredni elementi znak su onoga što vjerujemo, u dubini svoje simbolike progovaraju o otajstvu koje ispovijedamo. To isto otajstvo u bogoslužju se slavi i zato bi svaka radikalna promjena bogoslužja bila u suprotnosti ne samo s prijašnjim načelom da bogoslužje mora biti tradicionalno, nego i s ovim načelom, budući da strani elementi više ne bi izražavali istine katoličke vjere ili bi ih dovodili u pitanje. I kao što smo dužni čuvati polog vjere koji smo primili od apostola, tako smo dužni čuvati i bogoslužje jer upravo ono izražava i čuva vjeru.

Primjena načela na tradicionalni i novi obred

Sada kad smo upoznati s ovim načelima, trebamo ih primijeniti na stvarnost i vidjeti kako se ona ostvaruju na slučaju starog obreda prema Misalu sv. Pija V. i obreda prema Misalu Pavla VI. koji se služi po svim našim crkvama. Stari obred prema Misalu sv. Pija V. odlikuje se prije svega čvrstim ustrojem. On sadrži točno, vrlo precizno i detaljno formulirane rubrike kojih se svećenik dužan držati. Točno je propisan položaj ruku, držanje tijela, kretnje za svaki djelić sv. Mise. Nema nikakvog prostora improvizaciji u kojemu bi dolazila do izražaja osobnost svećenika. Koji god svećenik služio Misu, činit će to na isti način i u njemu će se moći prepoznati objektivnog služitelja otajstva, sredstvo u Kristovim rukama, koje predstavlja Krista i kojim se on služi da bi izvršio svoje spasenjsko djelo. Drugo, stari obred Mise je uistinu tradicionalan. Za središnji dio sv. Mise – Kanon, znamo sa sigurnošću da takav kakvim ga imamo danas potječe od pape Grgura Velikog iz 6. st. Misne molitve potječu iz najstarijih sakramentara – liturgijskih knjiga iz vremena papa Lava Velikog, Gelazija, Grgura Velikog iz 5. ili 6. st. Drugim riječima, znamo sa sigurnošću da su te molitve tada bile u uporabi jer su zapisane, no sigurno su puno starije te potječu iz još nekoliko stoljeća unatrag. U istočnim crkvama se Rimski kanon naziva 'Anaforom sv. Petra' te se drži da je riječ o najstarijoj euharistijskoj molitvi uopće koja potječe čak iz apostolskih vremena. Također nam misni tekstovi tradicionalnog obreda na jasan i uzvišen način progovaraju o brojnim vjerskim istinama – naročito o onima koje su najuže povezane sa samom sv. Misom – o otajstvu svete misne žrtve, stvarnoj Kristovoj prisutnosti u sakramentalnim prilikama, o svećeniku kao pomazanom Kristovom službeniku po kojemu Krist prikazuje samog sebe nebeskom Ocu.

Kako pak stoje stvari s novim obredom? Kod njega moramo ustanoviti najprije da nema uopće čvrstih i preciznih rubrika. Na početku tradicionalnog misala postoji posebni naslov gdje se na nekoliko stranica daju točne upute i opisi kako treba služiti sv. Misu, također je tu naslov 'De defectibus' – kako postupiti u nepredviđenim situacijama kada dođe do određene smetnje pri služenju Mise. U novome misala su oba ova poglavlja uklonjena, izbrisana i upute se nalaze još u općoj uredbi te u samom tekstu misala, a i one su vrlo mutne, nejasne i općenite. U starome misalu stoji primjerice točno na koji način svećenik drži ruke ispred prsiju kada su mu sklopljene – dlanovi koso prema gore i desni palac preko lijevoga, točno stoji u kojem ih položaju širi, kako se okreće prema narodu, kako okreće stranice misala, kako otkriva i zaklapa kalež, kamo mu je usmjeren pogled itd. U novome misalu toga ničega nema. No veći je problem u samom ustroju misala – brojnim opcijama koje automatski upućuju i stvaraju mentalitet da je sve na izbor. Može se tako izabrati nekoliko načina 'uvodnog pozdrava', nekoliko pokajničkih činova, nekoliko vrsta 'Gospodine, smiluj se', nekoliko euharistijskih molitava, nekoliko poziva prije Očenaša... osim toga na više mjesta stoji uputa 'ovim ili sličnim riječima'. Ozbiljni teolozi zato dolaze do zaključka da tako formulirane rubrike ni ne nose sa sobom strogu obvezu. Moralisti su jednodušno držali da rubrike tradicionalnog misala nameću tešku obvezu – da njihovo svjesno i namjerno kršenje vodi do teškog grijeha. Ako u novom misalu nema nikakve moralne odgovornosti, jasno je da će se svećenici odnositi prema obredu slobodarski te će ignorirati upute i uvoditi svoje improvizacije, što vidimo da se svugdje događa. Tako novi obred postaje prožet svećenikovim osobnim napomenama, tumačenjima i mini-propovijedima koje samo zamaraju vjernike. Na početku, prije pokajničkog čina dolazi mini-propovijed ili tumačenje – koje je čak predviđeno i omogućeno uputama misala. Zatim dolazi propovijed kada treba biti, nakon evanđelja. Prije vjerovanja je predviđena jedna 'poticajna riječ', pa opet prije Očenaša svećenici ubacuju svoja tumačenja, i obavezno, prije blagoslova dolaze obavijesti i još nekoliko završnih poticaja. Sve to obred Mise čini prilično zamornim te ga razvodnjuje i prebacuje težište upravo na svećenikova osobna tumačenja i propovijed, kao što je to kod protestanata. Za njih Misa nije kalvarijska žrtva koja se obnavlja na oltaru, nego gozba, zajedničko okupljanje da bi se samo prisjetili posljednje večere i kada izostaje čin javnog kulta upućen svemogućem Bogu, mora na njegovo mjesto stupiti nešto drugo, a to su upravo čitanja sv. Pisma i propovijed.

Kako stoje stvari s drugim elementom u Misi koju je uveo papa Pavao VI. - njezinim porijeklom? Dok Misa sv. Pija V. sasvim jasno sadrži tradicionalno porijeklo, naravi obreda Mise Pavla VI. najbolje odgovara uobičajeni naziv – nova Misa. Ona je uistinu nova u svojim bitnim elementima i pojedinostima. Središnji dio sv. Mise jest Kanon ili anafora, odnosno euharistijska molitva. U tom dijelu se izvršava otajstvo Kristove kalvarijske žrtve – Krist postaje prisutan na oltaru po rukama svećenika. Uvodni dio je samo priprava na središnji dio, a pričest i završni obredi slijede iz Kristove žrtve. Kako smo rekli, Rimski kanon koji sadrži tradicionalni misal vuče svoje porijeklo još iz onih najstarijih, apostolskih vremena. U novome Misalu Rimski je kanon doduše zadržan prema tekstu, ali ne i u obrednom pogledu jer su izostavljeni brojni znakovi križa, poklecanja i drugi obredni elementi. Druga je razlika u jeziku jer se novi misal svugdje upotrebljava na narodnom jeziku, a treća i najvažnija u tome što su uvedene nove euharistijske molitve koja su praktično i takvu inačicu Rimskog kanona u praksi potpuno istisnule iz uporabe. Sadašnje hrvatsko izdanje novog misala sadrži 4 euharistijske molitve. Tu su zatim još dvije euharistijske molitve koje su sadržane u III. tipskom izdanju novog misala (koje kod nas još nije uvedeno) koje se mogu službeno upotrebljavati, a Biskupska konferencija BIH odobrila je uporabu euharistijskih molitava za 'Mise s djecom'. Sve to čini široki raspon euharistijskih molitava koje se mogu birati po volji, opet u skladu s liberalnim i laksnim ustrojem rubrika. To daje poticaj svećenicima za laksni pristup linije manjeg otpora te uvijek biraju najkraću – II. euharistijsku molitvu. Nju su moderni liturgičari pokušali predstaviti kao jednu staru euharistijsku molitvu koja bi bila pripisana papi Hipolitu, no ozbiljne studije su pokazale koliko su takve teorije pseudoznanstvene. Sve se druge euharistijske molitve smišljene kao posve novi konstrukti od strane modernih liturgičara, ad hoc i bez gotovo ikakvog utemeljenja na Tradiciji. Molitve ofertorija ili prikazanja koje tako jasno i uzvišeno izriču žrtvenu narav sv. Mise uklonjene su iz novog misala i umjesto njih uveden je obred koji svoj izvor ne da nema u katoličkoj tradicija, nego ga nalazi u nekršćanskoj, židovskoj tradicija blagoslova jela. Tako se ovom promjenom na zapanjujući način potkopava nauk o samoj srži sv. Mise i upućuje na nauk protivan katoličkom. Misne su molitve i čitanja također drastično izmijenjene tako da nikako ne možemo govoriti o bitnom identitetu između Misala sv. Pija V. i Pavla VI. Dapače, između njih postoji radikalna razlika tako da je i sam tadašnji kardinal Ratzinger u svom predgovoru knjizi 'Reforma rimskog liturgije' mons Klausa Gambera novi obred označio kao 'banalni fabricirani proizvod' i pohvalio mons. Gambera kao pravog liturgičara u moru pseudoliturgičara, a on u tom istom djelu stari obred označuje kao 'ritus romanus – rimski obred', a novi kao 'ritus modernus – moderni obred'.

Sve rečeno daje nam automatski odgovor i na treći bitni element koji mora sadržavati bogoslužje – njezinom vezom sa sadržajem vjere koji ispovijedamo, zbog koje se ona ne smije bitno mijenjati, odnosno ukidati i mijenjati za neki novi obred. To je dapače dogma katoličke vjere koju je proglasio Tridentski sabor na svom VII. zasjedanju u Dekretu o sakramentima: ,,Kan. 13. Tko kaže da se mogu prezirati primljeni i prokušani obredi Katoličke crkve, koji su uobičajeni kod svečanog podjeljivanja sakramenta, ili da ih djeljitelji mogu bez grijeha po svojoj volji izostavljati, ili da ih bilo koji crkveni pastir može mijenjati za neke nove, neka bude kažnjen anatemom. Crkva to zabranjuje upravo zato što su kroz povijest uvijek krivovjernici ili heretici bili ti koji su mijenjali bogoslužje zato što je katoličko bogoslužje jasno izražavalo vjerske istine koje su bile protivne njihovim uvjerenjima. O tome piše dom Prosper Gueranger, poznati duhovni pisac i promicatelj prave liturgijske pobožnosti. Tako su primjerice arijanci odbacivali liturgijske formule koje su izricale hvalu Presvetom Trojstvu, ikonoklasti su se borili protiv svetih slika koje krase naše oltare, a protestanti su htjeli radikalno izmijeniti misne molitve i obrede jer su odbacivali vjeru u stvarnu prisutnost, u sv. Misu kao nekrvnu žrtvu novog saveza, u svećenički red. Upravo su oni izbacili svetohraništa i poklecanja – koja su čin iskazivanja božanske časti Kristu prisutnom u Oltarskom Sakramentu, znakove križa koji su simbol žrtve koja se uprisutnjuje na oltaru, maknuli su svete moći i slike svetaca jer su odbacivali štovanje svetaca, ukinuli su latinski jezik i tiho izgovaranje misnih molitava jer su to simboli uzvišenosti žrtvenog kulta, a za njih je Misa samo gozba i spomen posljednje večere – zbog tog razloga nema više smisla da je svećenik okrenut prema oltaru, nego prema narodu jer je on predsjedatelj skupa. Vidimo li ovdje zapanjujuću podudarnost između njihovih ideja i elemenata koji su inkorporirani u novi obred Mise? Iz protestantizma se razvio jansenizam koji je reciklirao njihove zablude i prihvatio zablude duha vremena – racionalizma. Tim se dotičemo posebnog vidika ove problematike koji smo postavili u naslovu i želimo promotriti tu pojedinost: kako je novo bogoslužje prožeto racionalističkim duhom, uskim, ograničenim, zemaljskim nazorima, koji podređuju stvari čovjeku i njegovim ljudskim viđenjima, a ne ostavljaju prostora izričaju otajstva.

Racionalistički preteče i uzori

Za koje su se stvari zalagali jansenisti? To možemo saznati iz prvorazrednog izvora ako pogledamo odluke iz njihove Sinode u Pistoji koju je osudio papa Pio VI. 1794. godine bulom Auctorem fidei. Među osuđenim teološkim tvrdnjama nalaze se i one koje se odnose na ustroj liturgije te ćemo ih ovdje promotriti. 31. točka ovog sabora zalaže se da u crkvi treba biti samo jedan oltar. Što danas imamo po novim crkvama? Nema potrebe za više oltara jer se Misa ne shvaća i ne doživljava kao Kristova žrtva koja se uprisutnjuje po svećeniku kao drugome Kristu, nego kao gozba, slavlje, zajedništvo u kojemu se uloga svećenika utopljuje i zato je i sam novi obred tako ustrojen da postaje neprirodno i nema smisla služiti Misu privatno, samo s jednim ministrantom kada nema vjernika, nego svećenici koncelebriraju te se obred koji je ionako izbanaliziran, banalizira do krajnosti te se za koncelebrirajućeg svećenika svodi na svega nekoliko rečenica koje će on izgovoriti. U 32. točci jansenisti se protive stavljanju relikvijara sa svetim moćima i cvijeća na oltar. Relikvije danas nestaju. Imao sam prilike u jednoj crkvi našeg Bratstva vidjeti posebnu kapelicu – odjeljak u crkvi gdje su bili pohranjeni nebrojeni relikvijari izloženi za štovanje. Također se kod svečanijih Misa stavljaju na oltar relikvijari koje se pokadi prilikom kađenja oltara. U starom obredu je strogo propisano da na oltaru trebaju biti relikvije svetaca. I kada se Misa slavi na pokretnom i improviziranom oltaru kao ovdje, ispod oltarnika moraju se staviti moći svetaca, odnosno mučenika. Nakon pristupnih molitava svećenik tiho izgovara molitvu da mu Bog oprosti grijehe po zagovoru svetaca čije se moći nalaze na oltaru. Ta je molitva uklonjena u novoj Misi jer nije propisano da moći moraju biti na oltaru – dakle može se služiti i bez njih, na običnom stolu. Također, u starome obredu propisana su tri oltarnika iz poštovanja prema Kristovom Tijelu i Krvi koje se prikazuje na oltaru. U novome je samo jedan. Ovakve male primjere koji sveukupno vode prema velikoj i općoj desakralizaciji možemo redati do u nedogled. Pogledajmo zatim 33. točku koja govori o jednom načelnom stavu koji je bio vlastit jansenistima. Sinoda se tu zalaže da se ,,maknu uzroci zbog kojih je djelomice došlo do zaborava načela koja se odnose na liturgijske propise "pozivajući na pojednostavljenje obreda, da se oni vrše narodnim jezikom i izgovaraju glasno" kao da je sada važeći liturgijski red, prihvaćen i odobren od Crkve, djelomice proizišao iz zaborava principa, na temelju kojih bi trebao biti uređen: lakoumna je, vrijeđa pobožne uši, uvredljiva za Crkvu, sklona prigovorima krivovjernika protiv nje.“ Kao što smo rekli, latinski jezik i tiho izgovaranje pojedinih molitava upućuju na otajstveni, nadnaravni karakter bogoslužja – da je ono kult koji se iskazuje svemogućemu Bogu. Ako pak razmišljamo racionalistički, usko zemaljski, doći ćemo do onog stava koji nažalost danas često možemo čuti u našoj okolini, što samo govori koliko je današnji čovjek, pa čak i katolik koji se želi ozbiljno shvaćati svoju vjeru izmanipuliran te postavlja pitanje: čemu latinski ako ja to ne razumijem i zašto bi svećenik nešto tiho mrmljao sebi u bradu, ako ga ja ne razumijem? Na to bismo trebali odgovoriti riječima sv. Jakova iz njegove poslanice (2,20): ,,šuplja glavo“, ne shvaćaš li da bogoslužje nije upućeno čovjeku, nego Bogu – što i sama riječ govori, da je to otajstveni i uzvišeni čin kojemu odgovara uzvišeni, kultni jezik, otajstvo pred kojim se možemo samo diviti i pristupiti cum timore et tremore – sa strahom i drhtanjem? Zato se i u bizantskom obredu, kao i u drugim istočnim obredima, liturgija služi iza ikonstasa, također nedostupno ljudskim očima – u nekim obredima se povlači i zavjesa da se označi sakrivenost tog otajstva kada Krist silazi na oltar, također se izgovaraju tihe molitve i svaka opsesija da narod treba nešto čuti i vidjeti potpuno je strana istinski kršćanskom, tradicionalnom shvaćanju liturgije – ne samo u zapadnom rimskom obredu, nego i u istočnom, i među onim zajednicama koje su odijeljene od Katoličke crkve. Taj je stav da treba sve vidjeti i čuti, ta opsesija da svećenik treba biti okrenut prema narodu – da zbog toga treba križ maknuti sa sredine oltara i treba sve pokazivati narodu, racionalistička. Ona nema nikakve veze s katoličkim duhom, nezabilježena je u povijesti Crkve sve do pojave ovih zabluda, i protivna mu je.


Sve to je jasan dokaz da je na nastanak nove liturgije vodeću ulogu izvršila zabluda modernizma. To je sasvim jasno i to priznaju njegovi tvorci. Mons. Annibale Bugnini, predstojnik Vijeća za provedbu liturgijske uredbe koje je stvorilo novu Misu, sam je to priznao. Njegova je izjava da treba s našeg obreda ukloniti sve što bi moglo biti smetnja 'odijeljenoj braći'. Tu se naravno misli na protestante i doista ako napravimo jednostavnu usporedbu vidjet ćemo da je reforma nove Mise gotovo do u pojedinosti identična obredima protestanata. Možete pogledati na internetu jedno bogoslužje službene anglikanske Crkve. Nećete moći ni po čemu odgonetnuti da to nije novi obred Mise. Svećenik je okrenut prema narodu i svojski se trudi da s njime dijalogizira, tu su i elementi zajednički s tradicionalnim obredom: Gospodine smiluj se, Slava, moli se Vjerovanje, s druge strane je čak euharistijska molitva ista. Nema gotovo nikakve razlike.

Analiza pojedinosti

Istaknimo još nekoliko važnih pojedinosti u usporedbi nove i stare Mise. Kod ulaza se na tradicionalnoj Misi pjeva ulazna antifona prema gregorijanskom napjevu. To je još jedno veliko blago Crkve koje je izgubljeno, uništeno. Postoji jedna knjiga: Liber usualis, koja u sebi sadrži sve gregorijanske napjeve za pjevanu Misu – ulazna antifona, gradual, antifona za prikazanje i za pričest za sve blagdane i nedjelje kroz godinu. Tu su zatim napjevi ordinarija – Kyrie, Gloria, Credo, Sanctus, Agnus Dei, koji se pjevaju ovisno o dotičnom blagdanu ili nedjelji. Sve je to u potpunosti uništeno u novoj Misi i to samo jednim potezom – uvođenjem narodnog jezika. Ova je tradicija vezana za latinski jezik te je praktički neprevediva na druge jezike. Jedan mi je svećenik posvjedočio kako se to dogodilo. Kada je on bio u bogosloviji naručena je cijela velika pošiljka novih Liber usualisa. Kada su stigli, upravo je došla odredba da se može služiti Misa na narodnom jeziku. Uništeno u roku odmah. Ovdje možemo govoriti o pravom kulturocidu. Umjesto toga po našim se crkvama često pjevaju duhovne šansone ili nove pjesme upitnog teološkog sadržaja, a od latinskog se zazire kao od crne kuge.

Potom imamo nebrojena skraćivanja i ukidanja elemenata koji po sebi i za sebe možda ne nose presudnu važnost, ali imaju svoju vrijednost i kada ih se sve zajedno uzme, govorimo o zbilja radikalnim reformama. Tu su prije svega pristupne molitve – psalam 42. koji započinje antifonom 'Introibo ad altare Dei', koja odmah izražava temeljnu svećenikovu nakanu – uzići na Božji žrtvenik. Potom imamo dva Confiteora – općenite ispovijedi grijeha, odvojeno za svećenika i poslužitelja, što izražava bitnu razliku između svetog reda i krsnog dostojanstva svakog vjernika, da je svećenik pomazan da bi prikazao Bogu misnu žrtvu. U formuli Confiteora zazivaju se sveci – Blažena Djevica Marija, sv. Ivan Kristitelj, sv. Mihael ark., sv. Petar i Pavao i njima se također ispovijedaju grijesi. Kolike li protivnosti racionalističkom i modernističkom duhu za kojeg je Misa prvenstveno gozba, zajedničko okupljanje, kojemu je svećenik po uzoru na protestantski pojam samo jedan službenik uzet iz naroda, kojemu se zbog zaziranja od nadnaravnog diže kosa na glavi zbog ideje da se ispovijedamo pojedinim svecima! Naravno da su zbog tih razloga svi ovi elementi morali biti uklonjeni, što je doista bilo učinjeno. Na pjevanim Misama može se kaditi oltar, što se čini po točno propisanim rubrikama – na kojim se točno mjestima čini zamah kadionicom i propisane su posebne molitve kod blagoslova tamjana, a naročito kod kađenja darova kod prikazanja. Tu je jedna uzvišena molitva za blagoslov tamjana po zagovoru sv. Mihaela arkanđela, zatim se izgovaraju riječi psalama koje zazivaju Božju milost po obredu kađenja. Treba li posebno napominjati da je sve to potpuno ukinuto? Sama Kongregacija za bogoštovlje je u jednom upitu o tome mogu li se nastavljati upotrebljavati molitve iz starog obreda, izričito odgovorila negativno! Doista se moramo upitati – je li to normalno da netko smatra da je u bogoslužju bolje ne izgovarati nikakve molitve kod tako uzvišenog obreda? Uostalom, zbog cjelokupnog minimalističkog ozračja, iznimno su rijetke prigode kada se u novom obredu uopće kadi i ovaj značajni element gubi posve svoju važnost te predstavlja još jedan u nizu primjera desakralizacije.

U tradicionalnom obredu na oltaru razlikujemo stranu poslanice i stranu evanđelja – veći dio obreda sve do graduala i aleluje svećenik govori na desnoj strani oltara, isto tako i neke molitve nakon pričesti, evanđelje se čita na lijevoj strani, a prikazanje, kanon i pojedini drugi dijelovi na sredini. Naravno da se i ta simbolika izgubila, u skladu s ostalim primjerima banalizacije. Kyrie, odnosno Christe eleison u tradicionalnom obredu govorio se 3x3, u novome je reduciran na 3x2, a može se zamijeniti drugim oblicima pokajničkih čina. Također, himan 'Gloria in excelsis Deo' ne govori se više kao u starome obredu pri svakom svetačkom spomendanu III. razreda, nego samo kod blagdana I. i II. razreda, što upućuje na umanjenje hvalidbenog značaja svete Mise. Također su u ovome himnu kao i u Vjerovanju uklonjeni nakloni glavom koji se čine kod pojedinih riječi, podizanje ruku na početku, znak križa na kraju te poklecanje kod riječi: 'et incarnatus est'. Kome svi ovi znakovi poštovanja mogu smetati i tko ih može smatrati suvišnima? Svećenik se također nekoliko puta okreće prema puku s riječima: 'Dominus vobiscum' koje, kako tumači sv. Toma Akvinski, označuju mir koji je Gospodin darovao učenicima svojim ukazanjima nakon uskrsnuća. Opet, kome takva simbolika može smetati da pronađe bilo kakvo opravdanje za ukidanje ovih znakova?

Tu su zatim vrlo bogate, sadržajne molitve, koje predstavljaju pravo blago crkvene liturgijske baštine poput 'Suscipe sancta Trinitas' kod prikazanja ili 'Placeat Tibi, sancta Trinitas' na kraju Mise, upućene kao prošnje Presvetom Trojstvu. O dubini njihovog sadržaja mogli bi se napisati cijeli traktati, no ni one nisu ostale pošteđene reformatorskih zahvata! Na kraju Mise dolazi otpust: 'Ite missa est' pa potom svećenički blagoslov. Taj poredak imamo i u istočnom obredu jer je prikladno da Misa završi upravo s blagoslovom. Novi obred i taj poredak mijenja. Također, tradicionalni obred kao dodatak Misi sadrži posljednje evanđelje iz proslova sv. Ivana ev. koje govori o otajstvu utjelovljenja koje se na sakralemtalni način obnavlja u svetoj Misi. Suvišno je napominjati da je i ovaj element uklonjen.


O ophođenju prema posvećenim česticama – Tijelu i Krvi Kristovoj, moglo bi se napraviti posebno izlaganje. Doista ako bismo razloge zašto ne sudjelovati u novom obredu morali ograničiti na samo jedan, to bi zasigurno bilo ono istinsko svetogrđe i najveća desakralizacija koja se događa po našim crkvama putem pričesti na ruku. Krist se nalazi prisutan u svakoj pojedinoj čestici hostije i svećenikove se ruke u obredu ređenja pomazuju da bi dobio vlast posvećivati darove i podjeljivati Tijelo i Krv Kristovu. Zato svećenik nakon posvećenja, iz poštovanja prema posvećenim česticama, drži spojene palac i kažiprst sve do purifikacije. U tradicionalnom obredu bilo je naprosto nezamislivo da bi bilo tko osim svećenika mogao doticati Presveti Sakrament i svaki takav čin bio je promatran kao svetogrđe. A u novom obredu postupa se s Tijekom Kristovim kao da se radi o običnom kruhu – svatko ga može primiti na ruku i doticati prstima. Osim toga, pored svećenika podjeljuju pričest i otvaraju svetohranište laici i časne sestre. Pored toga što je sam ovaj čin u sebi duboko nedostojanstven i desakralizirajući, koliko se puta dogodi da čestice padaju na zemlju te se po njima gazi? Doista, nema veće zloporabe svetinja od ove i samo je taj razlog dovoljan da se klonimo novog obreda i da on nikog ne obvezuje jer Boga ne možemo častiti sudjelujući u svetogrdnim činima.


Potom je izbanalizirano i samo misno ruho. U tradicionalnom obredu su određene molitve kod oblačenja pojedinih dijelova misnog ruha koji svaki ima svoju simboliku, a u novome ne samo da je to nestalo, nego je ukinut i manipul, kalež se ne pokriva velom i burzom, većina svećenika ne stavlja oko vrata ni amikt, a u uporabi su i albe protestantskog tipa koje ne trebaju pojas. U nekim 'posebnim uvjetima' – kod visokih temperatura, svećenici ne uzimaju ni misnicu (kao i kod koncelebriranja), nego se njihovo ruho sastoji samo od albe i štole – od 8 elemenata koji su činili misni komplet u tradicionalnom obredu ostala su samo dva ili najviše tri! O kvaliteti i izgledu misnica pak ne treba govoriti – dok se u tradicionalnom obredu razvila prava umjetnost oko izrade ruha, nove su misnice naprosto ružne i banalne – zazire se i od samog rimskog kroja u kojemu je rađeno ruho za tradicionalni obred, a kvaliteti i izgledu se ne daje gotovo nikakva važnost.

Konačno, spomenimo i neke sasvim naročite posebnosti u pojedinim elementima tradicionalnog obreda. Misa zadušnica ili Rekvijem bio je na jedan način poseban obred s naročitim elementima koji su odražavali svu ozbiljnost smrti i trpljenja duša u čistilištu. Tako se izostavljaju svi blagoslovi i Slava Ocu, ulazni psalam kod pristupnih molitava, govori se posljednica 'Dies irae' – 'U dan onaj, u dan gnjeva' koja na potresan način progovara o smrti i strašnom sudu, izostavlja se znak mira među klericima u svečanoj Misi kao i jedna molitva prije svećenikove pričesti, Agnus Dei ima drukčiji oblik, a misno se ruho uzima u crnoj boji. U novom obredu je sve to potpuno uklonjeno te ni ne možemo govoriti o posebnom obredu Mise za mrtve. On je sasvim identičan svakoj drugoj Misi – čak se govori i Aleluja, koja se i u korizmenom vremenu izostavlja u znak pokorničkog karaktera! Također se na posljednje dvije korizmene nedjelje izostavlja psalam Iudica me (koji je u novome obredu ionako uklonjen), u Misi Velikog četvrtka Agnus Dei ima i u trećem zazivu 'miserere nobis' itd.

Za ništa od ovoga nema mjesta u novome obredu koji je, kako se sasvim dovoljno možemo uvjeriti iz svih navedenih činjenica (a mogli bismo ih navesti još puno), posve prožet racionalističkim duhom. Gotovo ništa ono što nadilazi uske ljudske nazore, ograničene na njegova zemaljska shvaćanja, ne nalazi mjesta u tom obredu. A upravo su svi oni posebni elementi čije nam porijeklo pa možda ni značenje nije do kraja jasno svjedoci Tradicije i one istine o tradicionalnom bogoslužju – da je to Misa koja nisu izradili ljudi, nego je izrasla pod vodstvom Duha Svetoga kroz mnoga stoljeća, upijajući blaga svetačke duhovnosti i pobožnosti. Ostanimo zato vjerni tom bogoslužju koje je uistinu teocentrično – usmjereno na Boga i usredotočeno na promatranje božanske zbilje jer samo nam ono može darovati božanske milosti, a nikako ono koji je usredotočeno na čovjeka i zatvoreno u njegove zemaljske poglede.

p. Marko Tilošanec

(predavanje održano u Slavonskom Brodu 30. prosinca 2016. – nadopunjeno)

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.