petak, 17. veljače 2017.

Moraju li katolici ići na novu Misu?


Ovaj odlomak iz časopisa SiSiNoNo iz svibnja 2007. sadrži pismo kritike jednog svećenika upućeno uredniku oko stajališta Bratstva u vezi nove Mise. U tom pismu svećenik krivo citira pogrešno predstavljeno stajalište Bratstva dok u isto vrijeme tvrdi da su katolici obavezni ići na Novus ordo iako je ona ,,protestantizirana. Urednikov odgovor iz svibnja 2007. razjašnjava stajalište Bratstva citirajući crkveni nauk oko nedjeljne obveze i kako nova Misa predstavlja opasnost za vjeru te je stoga treba izbjegavati.

Moramo li ići na ,,protestantiziranu“ Misu?

Postavljeni upit

Poštovani uredniče,
Čitam vaš časopis... godinama. U njoj se često kritizira Novus ordo Missae... koliko mi se čini, ipak ne posve jasno: vaše kritike su često mutne, ili barem to tako izgleda. Prije nekoliko godina... u vašoj je kolumni dan savjet da se sudjelovanje na nedjeljnoj Misi koja se služi prema N.O.M. nadomjesti polusatnim (ili jednosatnim) razmatranjem, čitanjem Biblije, ili drugim pobožnostima jer ona nije normalna Misa. Pišem vam da mi to dokažete, da otvoreno i iskreno kažete da su sve nove Mise nevaljane i tada će vaše stajalište biti dosljedno... jer ništa se ne može usporediti s valjanom Misom (koja je, štoviše, obvezatna).

Također kažem da je protestantizirana ili protestantizirajuća Misa (ako baš hoćete najviše u načinu, propustima, nakanama) jedno, a protestantska Misa nešto drugo. Među ta dva pojma je ogromna razlika...

U časopisu Courrier de Rome od prošlog rujna pronašao sam članak s naslovom ,,Dobar pastir, vukovi i najamnik“, [The Angelus, siječanj 2007., str.19.-26.] (koji sadrži) optužbu protiv nove Mise u vezi krivovjerja. Pročitao sam taj članak sedam ili osam puta ili više, nadajući se da ću pronaći između redaka neku doktrinarnu pogrešku (u riječima ili djelima), jer takvo je krivovjerje.

Ako ono postoji trebalo bi ga točno definirati jer se radi o vrlo važnoj stvari... Urednik, pak, u svom komentaru govori o nečemu drugome (i govori dobro), ali ne uspijeva objektivno dokazati zabludu krivovjerja. Sve se sažima u anegdoti nadbiskupa Marinija. Teza je: ,,novi obred je krivovjerje”; dokaz je: ,,u starom obredu misnik bi pokleknuo, poklonio se hostiji, ustao, pokazao je ljudima, onda bi opet pokleknuo da bi se poklonio“. Moj komentar: Je li cijeli obred krivovjerje zbog propuštenog poklecanja? Pitam: gdje je krivovjerje, doktrinarna zabluda u riječi ili djelima?

...Moje očekivanje jasne izjave o [krivovjernom stanju] N.O.M.... pretvorilo se u razočaranje. Dodat ću da mi se svidio ostatak članka... pišem vam potaknut živim osjećajem kršćanske i svećeničke ljubavi.

Vrlo iskreno vaš u Presvetom Trojstvu.

Svećenik

Odgovor

Dragi brate u svećeništvu,

Kao prvo, moramo istaknuti da u spomenutom članku riječ „krivovjerje“ povezano uz novu Misu ne dolazi iz našeg pera, nego iz usta nadbiskupa Marinija; ili bolje rečeno, nadbiskup Marini stavio ju je u usta svog sugovornika lefebrovca u mahnitoj maniri te ste ju s pravom istaknuli, ali pogrešno pripisali nama.

Ono što dolazi pak iz našeg pera je komentar u kojem poričemo „lefebrovsku“ tezu, a sumnjamo je li ona ikad uistinu izrečena, barem na način kako je upotrebljava Marini:

,,On [Marini] očigledno želi prikazati sve te “lefebrovce” - kako ih on naziva, kao gomilu imbecila koji zasigurno imaju mentalnih problema kada svode liturgijsku reformu na jednostavno pitanje poklecanja... "

A moramo reći da je barem što se vas tiče on postigao svoj cilj, ako uzmemo u obzir vaše pismo.

U stvarnosti, ako je ikoji ,,lefebrovac” rekao štogod na tu temu, on to nije rekao na ,,sulud” način kojim se služi nadbiskup Marini. ,,Lefebrovci”, koji su do posljednjeg koncila spokojno počivali u krilu svete Majke Crkve, stavljeni su u poziciju da moraju štititi svoju vjeru te su prisiljeni steći solidno znanje o razlikama između katoličkog nauka o svetoj Misi i luteranskog nauka.

Jedan od glavnih problema je sljedeći: Katolička crkva naučava da se u Misi Gospodin uistinu uprisutnjuje na oltaru riječima koje svećenik izgovara u trenutku posvećenja, a kod luterana se ne radi o riječima posvećenja, nego o vjeri prisutnih vjernika koja proizvodi određenu duhovnu Kristovu prisutnost za vrijeme večere. Odatle promjena koju su ekumenisti uveli u novi „katolički“ obred.

U tradicionalnom rimskom obredu (kojeg se nepravilno naziva Misa sv. Pija V.) svećenik nakon prvog posvećenja, svjestan da u svojim rukama ne drži više kruh, nego pravo Tijelo Kristovo, odmah pokleca i klanja se svome Bogu; zatim se uspravlja i podiže posvećenu Hostiju i predstavlja ju vjernicima da joj se oni poklone; napokon, nakon što ju je stavio na tjelesnik, koji podsjeća na platno i stvarnost božanskog Tijela, on joj se opet klanja (i to ponavlja, mutatis mutandis, za kalež Kristove Krvi).

U Misi prema novom obredu se sve promijenilo: kao da se ništa ne događa snagom riječi posvećenja, svećenik bez ikakvog znaka klanjanja odmah podiže Hostiju i pokazuje je prisutnim vjernicima; zatim ju ne stavlja na tjelesnik već na patenu i tek onda poklekne (on radi to isto, mutatis mutandis, za kalež Kristove Krvi).

Što su protestanti zaključili iz takve promjene? Da se Katolička crkva složila s Lutherom protivno Tridentskom saboru: po vjeri okupljenih, a ne riječima posvećenja, Krist je postao duhovno prisutan za vrijeme večere; zato svećenik u novom obredu prvo pokazuje hostiju vjernicima, a tek onda poklekne i pokloni se. Takav zaključak mogu izvesti protestanti koji zbog ove promjene i drugih, nemaju problema koristiti obred pape Pavla VI. za svoju „večeru“, dok su prije držali “papističku Misu”, odnosno, tradicionalni rimski obred, odvratnom. Prevareni katolici dobre vjere, pak, nisu shvatili ozbiljnost te „ekumenske“ promjene (niti ostalih), ili su prešli preko svog čuđenja rekavši sami sebi da na koncu transupstancijacija ovisi o riječima posvećenja, a ne o znakovima klanjanja, bilo da je broj poklecanja povećan ili smanjen. Ali to ne mijenja činjenicu da u novom obredu postoji objektivan pomak prema luteranskom nauku i jednako objektivno uzmicanje od katoličkog nauka svete Mise, kako su to napomenuli kardinali Ottaviani i Bacci papi Pavlu VI., i da to može biti opasnost za „protestantaciju“ novih naraštaja katolika.


Dragi brate, sada usporedimo ono što smo upravo objasnili s riječima koje je Marini stavio u usta ,,lefebrovaca” i ne možete ne razabrati svrhu te priče – prepričanu kao novinarsku anegdotu – da bi se izrugivalo i oklevetalo. Bit će Vam jasno da je onaj koji izmišlja stvari i izokreće ih prema svojoj vlastitoj želji Marini, ili čak ,,lefebrovac”, koji se možda nespretno izrazio (ali Marini je to trebao bolje razumjeti), ili – zašto ne? – novinar koji je dopustio da ga ponese novinarska sloboda; ali ni u kojem slučaju to ne možemo biti mi.

Rasprava o novom obredu Mise ne smije se kretati oko njegove valjanosti ili nevaljanosti. Mise pravoslavnih raskolnika su također valjane, ali ipak katoliku nije dopušteno da na njima sudjeluje. Mise koje su služili „državni“ svećenici za vrijeme francuske revolucije bile su također valjane, ali katolici su bili u pravu kada su ih izbjegavali, zadovoljavajući se da s vremena na vrijeme slušaju Misu koju služi „nepokorni“ svećenik.[1]

Zapravo, Katekizam sv. Pija X. naučava (br. 217), da svatko tko „bez prave spriječenostipropusti slušati Misu nedjeljom i obaveznim blagdanima čini smrtni grijeh; inače: „svaki umjereno težak razlog dovoljan je za opravdanje zbog izostanka sa svete Mise, poput značajne poteškoće te tjelesne ili duhovne štete dotične osobe ili drugoga” (p. Heribert Jone, Moralna Teologija, br. 198).


Dakle pravi problem nije znati je li Misa služena prema novom obredu valjana ili nevaljana, nego znati uzrokuje li ona ili čak samo može li uzrokovati duhovnu štetu osobi koja ju sluša.


Čini nam se da se odgovor na to pitanje već može naći u Vašem pismu gdje govorite o ,,protestantiziranoj ili protestantizirajućoj” Misi. Pa čak i da niste posve uvjereni u to, tu opasnost su ažurno obznanili papi Pavlu VI. kardinali Ottaviani i Bacci, koji su bili kompetentni i mjerodavni za tu stvar i imali stručnost na tom polju: ,,Novus Ordo Missae, s obzirom na nove elemente za koje izgleda da su ondje uklopljeni i implicirani (premda ih se može različito vrednovati), predstavlja kako u cjelini, tako i u pojedinostima, zapanjujuće udaljavanje od katoličke teologije o svetoj Misi, kako je formulirana na XXII. zasjedanju Tridentskoga sabora koji je, definitivno određujući »kanone« obreda, podigao nepremostivu branu protiv bilo kakvoga krivovjerja koje bi moglo narušiti cjelovitost otajstva.” [2]

Dakle, sama “protestantizranost“ i “protestantiziranje” (za duhovno ustrojstvo prisutnih) Mise poništava obavezu pohađanja Mise nedjeljom i blagdanima. Crkva nameće obavezu pohađanja Mise ,,u katoličkom obredu”[3], ali protestantizirani obred ne može u isto vrijeme biti okarakteriziran kao katolički. Štoviše, “protestantizirajući” obred izlaže vjernike ,,značajnoj duhovnoj šteti”, što je jedan od najjačih razloga koji oslobađa od nedjeljne obveze sudjelovanja na Misi. I ako uključuje opasnost za našu vlastitu vjeru i onih koji o nama ovise, za koje smo odgovorni pred Bogom, moramo ustvrditi da svatko tko je svjestan te opasnosti, utoliko koliko je svjestan, daleko od toga da zadovoljava crkveni propis, već radije počinja grijeh protiv vjere [sudjelujući na N.O.M.].

Dobro Vam je poznato da vjernik prije svega ima obvezu gajiti i štititi svoju vjeru jer ona je korijen i temelj njegovog vječnog spasenja i zato mu naravni božanski zakon zabranjuje da ju dovodi u opasnost.[4] Također Vam je poznato da je upravo iz tog razloga Crkva uvijek branila katolicima da sudjeluju na nekatoličkim Misama, pa čak i ako su valjane. Zbog toga ako se katolik nađe u pravoslavnoj raskolničkoj zemlji i ne može naći mjesto katoličkog bogoštovlja, ne samo da je oslobođen od obaveze prisustovati Misi, nego ako sudjeluje na Misi raskolnika (još jednom, valjanoj), nije opravdan od toga da je počinio grijeh protiv vjere. A to vrijedi po snazi božanskog naravnog zakona, odnosno, čak i ako su se crkveni zakoni promijenili iz „ekumenskih“ razloga.

...Ne smatramo da je novi obred krivovjeran, nego da je opasno dvosmislen i da pogoduje krivovjerju. Taj obred je ustvari razrađen uz diskretnu (ali ne previše diskretnu) suradnju s određenim „protestantskim stručnjacima“ tako da bude prihvatljiv i katolicima i protestantima.

Msgr. Bugnini, koji je upravljao radom na ,,liturgijskoj reformi” i u to vrijeme uživao potpuno povjerenje pape Pavla VI., 1965. je obznanio ,,kako želi ukloniti [u novom obredu] sve što bi moglo biti sjena kamena spoticanja ili [čak] nekog nezadovoljstva naše odijeljene braće; odnosno, protestanata” (L’Osservatore Romano, 11. ožujka 1965.). A koji je to bio kamen spoticanja i koji su to bili razlozi nezadovoljstva za ,,odijeljenu braću” ako ne ceremonije i geste koje su vrlo jasno izražavale katoličke istine koje su protestanti poricali, a Tridentski sabor potvrdio (stvarna prisutnost, ministerijalno svećenstvo, žrtveni i pomirbeni karakter svete Mise, itd.)? To je bilo porijeklo dvosmislenog obreda otvorenog dvostrukim tumačenjima; obred koji, skrivajući katoličke istine, dopušta katolicima da ga tumače na katolički način, a protestanti na luteranski način.

Dali smo primjer svećenikovog poklecanja odmah nakon posvećenja. Mogli bismo dati i druge primjere. Ono što je nama ovdje važno podcrtati je da se svi slažu oko protestantizacije Mise, i modernisti i oni koji nisu modernisti. Već smo citirali Bugninija (1965.). To je potvrđeno i 1967., u L’Osservatore Romano 13. listopada: „Liturgijska reforma učinila je divovski korak prema naprijed i poprilično smo se približili liturgijskim reformama Luteranske crkve.”

U uvodnom pismu u Kratkom kritičkom pregledu Novog reda Mise, 1969. kardinali Ottaviani i Bacci obznanili su papi Pavlu VI. cijenu ekumenskog djelovanja na Misi: „zapanjujuće udaljavanje od katoličke teologije o svetoj Misi“ u spuštanje nepremostive brane“ koju je podigao Tridentski sabor „protiv bilo kakvog krivovjerja koje bi moglo narušiti cjelovitost otajstva“ ( protiv Lutherovog krivovjerja).


U veljači 1978. nadbiskup Lefebvre pisao je Svetoj Stolici da je obred “katoličko – protestantska sinteza” i prosvjedovao: ,,Želimo očuvati katoličku vjeru uz pomoć katoličke Mise, a ne pomoću ekumenske Mise, iako valjane, ne krivovjerničke, nego favens haeresim [koja pogoduje krivovjerju].” [5] Obraćenik Julien Green definirao je novi obred kao ,,vrlo nespretnu imitaciju anglikanskog bogoslužja, koje nam je poznato iz djetinjstva“ i govorio je o Misi kao „srezanoj, reduciranoj na protestantske dimenzije”.[6]

Msgr. Klaus Gamber, koji nije ,,tradicionalist”, nego samo liturgijski stručnjak (Ravnatelj Instituta za liturgijsku znanost u Regensburgu i počasni član Papinske liturgijske akademije u Rimu), ukazao je 1979. na ,,uništenje” starog rimskog obreda, koji je sačuvan u biti netaknut stoljećima i kojeg su svi rimski pape preporučivali sveopćoj Crkvi, jer ,,potječe od apostola Petra”. [7]

Na kraju, stavljajući na stranu mnoge druge procjene, dolazimo do svjedočanstva Jeana Guittona (autora Tajne Pavla VI.). 19. prosinca 1993., za vrijeme rasprave na radio Lumiere 101 (Radio Courtoisie), on je potvrdio da je: ,,Namjera Pavla VI. u vezi liturgije, u vezi prevođenja liturgije na suvremene jezike, bila reformirati katoličku liturgiju tako da bi se ona blisko podudarala s protestantskom liturgijom... s protestantskom gozbom.“

Kasnije je rekao: ,,Ponavljam da je Pavao VI. učinio sve u svojoj moći da Misu – onkraj Tridentskog sabora, pomiri s protestantskom gozbom“.

Na svećenikovo uvjeravanje, Guitton je odgovorio: ,,Misa Pavla VI. je prvo predstavljena kao gozba, zar ne? I naglasak je dan aspektu sudjelovanja u gozbi, a puno manje ideji žrtve, obredne žrtve... drugim riječima, kod Pavla VI. postojala je ekumenska namjera da izbriše – ili da barem ispravi – ono što je bilo „previše katoličko“, u tradicionalnom smislu, u Misi, i da uskladi katoličku Misu – ponavljam – s kalvinističkom Misom.“ [8]

Jer i za Jeana Guittona je Nova Misa isto “protestantizirana”. Jedina razlika je da je za neomoderniste ta protestantizacija pobjeda jer, kao što piše u L’Osservatore Romano 13. listopada 1967., to je ,,divovski korak naprijed” u ekumenskom području, dok je za vjerne katolike („tradicionaliste“) to liturgijska revolucija koja predstavlja ozbiljan problem za savjest ne samo zato što je obred protestantiziran, nego još više jer on ,,protestantizira”. S Misom koja je ,,srezana, reducirana na protestantske dimenzije“, napisao je Julian Green,
,,Stvarnost pomirbene žrtve je na pragu da bude diskretno pomračena iz umova katolika, bilo svećenika ili laika... Stari svećenici koji to imaju, takoreći, u svojoj krvi, neće to zaboraviti i stoga će služiti Misu u skladu s nakanama Crkve. Ali što se može reći za mlade svećenike? U što oni vjeruju?“ [9]

Dragi moj brate, razmislite i iskreno razmotrite leži li „dužnost zadovoljštine“ na nama ili na onima koji nastavljaju nametati i braniti „ekumenski“ obred koji je sposoban s vremenom uništiti katoličku vjeru u svetoj Misi.

Hirpinus

(Prevedeno iz Courrier de Rome, listopad 2006., str.1. - 4.)

Fusnote:
1 ,,Državni“ svećenici su bili oni koji su položili zakletvu da će se voditi revolucionarnim Građanskim ustavom za kler iz srpnja 1790., dok su ,,nepokorni” svećenici to odbili učiniti.
3 Roberti, Rječnik moralne teologije [na talijanskom], s.v. ,,Posvećenje blagdana.”
4 ,,Vjera”
5 “Mgr. Lefebvre et le Saint Office”, Itineraires, br. 233, svibanj 1979.
6 Ce qu’il faut d’amour a l’homme, (Paris: Plon, 1978).
7 The Reform of the Roman Liturgy: Its Problems and Background (Roman Catholic Books, Fort Collins, CO).
8 Una Voce, svibanj - lipanj 1994.
9 Op. cit., str.143.

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.