Ovaj
odlomak iz časopisa SiSiNoNo
iz
svibnja 2007. sadrži pismo kritike jednog svećenika upućeno
uredniku oko stajališta Bratstva u vezi nove Mise. U tom pismu
svećenik krivo citira pogrešno predstavljeno stajalište Bratstva
dok u isto vrijeme tvrdi da su katolici obavezni ići na Novus
ordo iako
je ona ,,protestantizirana“.
Urednikov odgovor iz svibnja 2007. razjašnjava stajalište Bratstva
citirajući crkveni nauk oko nedjeljne obveze i kako nova Misa
predstavlja opasnost za vjeru te je stoga treba izbjegavati.
Moramo
li ići na ,,protestantiziranu“ Misu?
Postavljeni
upit
Poštovani
uredniče,
Čitam
vaš časopis... godinama. U njoj se često kritizira Novus
ordo Missae...
koliko mi se čini, ipak ne posve jasno: vaše kritike su često
mutne, ili barem to tako izgleda. Prije nekoliko godina... u vašoj
je kolumni dan savjet da se sudjelovanje
na nedjeljnoj Misi koja se služi prema N.O.M.
nadomjesti polusatnim (ili jednosatnim) razmatranjem, čitanjem
Biblije, ili drugim pobožnostima jer ona nije normalna Misa. Pišem
vam da mi to dokažete, da otvoreno i iskreno kažete da su sve nove
Mise nevaljane i tada će vaše stajalište biti dosljedno... jer
ništa se ne može usporediti s valjanom Misom (koja je, štoviše,
obvezatna).
Također
kažem da je protestantizirana ili protestantizirajuća Misa (ako baš
hoćete najviše u načinu, propustima, nakanama) jedno, a
protestantska Misa nešto drugo. Među ta dva pojma je ogromna
razlika...
U
časopisu Courrier de Rome od prošlog rujna pronašao sam
članak s naslovom ,,Dobar pastir, vukovi i najamnik“, [The
Angelus, siječanj 2007., str.19.-26.] (koji sadrži) optužbu
protiv nove Mise u vezi krivovjerja. Pročitao sam taj članak sedam
ili osam puta ili više, nadajući se da ću pronaći između redaka
neku doktrinarnu pogrešku (u riječima ili djelima), jer takvo je
krivovjerje.
Ako
ono postoji trebalo bi ga točno definirati jer se radi o vrlo važnoj
stvari... Urednik, pak, u svom komentaru govori o nečemu drugome (i
govori dobro), ali ne uspijeva objektivno dokazati zabludu
krivovjerja. Sve se sažima u anegdoti nadbiskupa Marinija. Teza je:
,,novi obred je krivovjerje”; dokaz je: ,,u starom obredu
misnik bi pokleknuo, poklonio se hostiji, ustao, pokazao je ljudima,
onda bi opet pokleknuo da bi se poklonio“. Moj komentar: Je li
cijeli obred krivovjerje zbog propuštenog poklecanja? Pitam: gdje je
krivovjerje, doktrinarna zabluda u riječi ili djelima?
...Moje
očekivanje jasne izjave o [krivovjernom stanju] N.O.M.... pretvorilo
se u razočaranje. Dodat ću da mi se svidio ostatak članka... pišem
vam potaknut živim osjećajem kršćanske i svećeničke ljubavi.
Vrlo iskreno vaš u Presvetom Trojstvu.
Svećenik
Odgovor
Dragi
brate u svećeništvu,
Kao
prvo, moramo istaknuti da u spomenutom članku riječ „krivovjerje“
povezano uz novu Misu ne dolazi iz našeg pera, nego iz usta
nadbiskupa Marinija; ili bolje rečeno, nadbiskup Marini stavio ju je
u usta svog sugovornika lefebrovca u mahnitoj maniri te ste ju s
pravom istaknuli, ali pogrešno pripisali nama.
Ono
što dolazi pak iz našeg pera je komentar u kojem poričemo
„lefebrovsku“ tezu, a sumnjamo je li ona ikad uistinu izrečena,
barem na način kako je upotrebljava Marini:
,,On
[Marini] očigledno želi prikazati sve te “lefebrovce” - kako ih
on naziva, kao gomilu imbecila koji zasigurno imaju mentalnih
problema kada svode liturgijsku reformu na jednostavno pitanje
poklecanja... "
A
moramo reći da je barem što se vas tiče on postigao svoj cilj, ako
uzmemo u obzir vaše pismo.
U
stvarnosti, ako je ikoji ,,lefebrovac” rekao štogod na tu temu, on
to nije rekao na ,,sulud” način kojim se služi nadbiskup
Marini. ,,Lefebrovci”, koji su do posljednjeg koncila spokojno
počivali u krilu svete Majke Crkve, stavljeni su u poziciju da moraju
štititi svoju vjeru te su prisiljeni steći solidno znanje o razlikama
između katoličkog nauka o svetoj Misi i luteranskog nauka.
Jedan
od glavnih problema je sljedeći: Katolička crkva naučava da se u
Misi Gospodin uistinu uprisutnjuje na oltaru riječima koje svećenik
izgovara u trenutku posvećenja, a kod luterana se ne radi o
riječima posvećenja, nego o vjeri prisutnih vjernika koja proizvodi
određenu duhovnu Kristovu prisutnost za vrijeme večere. Odatle
promjena koju su ekumenisti uveli u novi „katolički“ obred.
U
tradicionalnom rimskom obredu (kojeg se nepravilno naziva Misa sv.
Pija V.) svećenik nakon prvog posvećenja, svjestan da u svojim
rukama ne drži više kruh, nego pravo Tijelo Kristovo, odmah pokleca
i klanja se svome Bogu; zatim se uspravlja i podiže posvećenu
Hostiju i predstavlja ju vjernicima da joj se oni poklone; napokon,
nakon što ju je stavio na tjelesnik, koji podsjeća na platno i
stvarnost božanskog Tijela, on joj se opet klanja (i to ponavlja,
mutatis mutandis, za kalež Kristove Krvi).
U
Misi prema novom obredu se sve promijenilo: kao da se ništa ne
događa snagom riječi posvećenja, svećenik bez ikakvog znaka
klanjanja odmah podiže Hostiju i pokazuje je prisutnim vjernicima;
zatim ju ne stavlja na tjelesnik već na patenu i tek onda poklekne
(on radi to isto, mutatis mutandis, za kalež Kristove Krvi).
Što
su protestanti zaključili iz takve promjene? Da se Katolička crkva
složila s Lutherom protivno Tridentskom saboru: po vjeri okupljenih,
a ne riječima posvećenja, Krist je postao duhovno prisutan za
vrijeme večere; zato svećenik u novom obredu prvo pokazuje hostiju
vjernicima, a tek onda poklekne i pokloni se. Takav zaključak mogu
izvesti protestanti koji zbog ove promjene i drugih, nemaju problema
koristiti obred pape Pavla VI. za svoju „večeru“, dok su prije
držali “papističku Misu”, odnosno, tradicionalni rimski
obred, odvratnom. Prevareni katolici dobre vjere, pak, nisu shvatili
ozbiljnost te „ekumenske“ promjene (niti ostalih), ili su prešli
preko svog čuđenja rekavši sami sebi da na koncu
transupstancijacija ovisi o riječima posvećenja, a ne o znakovima
klanjanja, bilo da je broj poklecanja povećan ili smanjen. Ali to ne
mijenja činjenicu da u novom obredu postoji objektivan pomak prema
luteranskom nauku i jednako objektivno uzmicanje od katoličkog nauka
svete Mise, kako su to napomenuli kardinali Ottaviani i Bacci papi
Pavlu VI., i da to može biti opasnost za „protestantaciju“
novih naraštaja katolika.
Dragi
brate, sada usporedimo ono što smo upravo objasnili s riječima koje
je Marini stavio u usta ,,lefebrovaca” i ne možete ne razabrati
svrhu te priče – prepričanu kao novinarsku anegdotu – da bi se
izrugivalo i oklevetalo. Bit će Vam jasno da je onaj koji izmišlja
stvari i izokreće ih prema svojoj vlastitoj želji Marini, ili čak
,,lefebrovac”, koji se možda nespretno izrazio (ali Marini je to
trebao bolje razumjeti), ili – zašto ne? – novinar koji je
dopustio da ga ponese novinarska sloboda; ali ni u kojem slučaju to
ne možemo biti mi.
Rasprava
o novom obredu Mise ne smije se kretati oko njegove valjanosti ili
nevaljanosti. Mise pravoslavnih raskolnika su također valjane, ali
ipak katoliku nije dopušteno da na njima sudjeluje. Mise koje su
služili „državni“ svećenici za vrijeme francuske revolucije
bile su također valjane, ali katolici su bili u pravu kada su ih
izbjegavali, zadovoljavajući se da s vremena na vrijeme slušaju
Misu koju služi „nepokorni“ svećenik.[1]
Zapravo,
Katekizam sv. Pija X. naučava (br. 217), da svatko tko „bez
prave spriječenosti“ propusti slušati Misu
nedjeljom i obaveznim blagdanima čini smrtni grijeh; inače: „svaki
umjereno težak razlog dovoljan je za opravdanje zbog
izostanka sa svete Mise, poput značajne poteškoće te
tjelesne ili duhovne štete dotične osobe ili
drugoga” (p. Heribert Jone, Moralna Teologija, br. 198).
Dakle
pravi problem nije znati je li Misa služena prema novom obredu
valjana ili nevaljana, nego znati uzrokuje li ona ili čak samo može
li uzrokovati duhovnu štetu osobi koja ju sluša.
Čini
nam se da se odgovor na to pitanje već može naći u Vašem
pismu gdje govorite o ,,protestantiziranoj
ili protestantizirajućoj”
Misi. Pa čak i da niste posve uvjereni u to, tu opasnost su ažurno
obznanili papi Pavlu VI. kardinali Ottaviani i Bacci,
koji su bili kompetentni i mjerodavni
za tu stvar i imali stručnost na tom polju: ,,Novus
Ordo Missae, s
obzirom na nove elemente za koje izgleda da su ondje uklopljeni i
implicirani (premda ih se može različito vrednovati), predstavlja
kako u cjelini, tako i u pojedinostima, zapanjujuće udaljavanje od
katoličke teologije o svetoj Misi, kako je formulirana na XXII.
zasjedanju Tridentskoga sabora koji je, definitivno određujući
»kanone« obreda, podigao nepremostivu branu protiv bilo kakvoga
krivovjerja koje bi moglo narušiti cjelovitost otajstva.”
[2]
Dakle,
sama “protestantizranost“ i “protestantiziranje”
(za duhovno ustrojstvo prisutnih) Mise poništava obavezu pohađanja
Mise nedjeljom i blagdanima. Crkva nameće obavezu pohađanja Mise
,,u katoličkom obredu”[3], ali protestantizirani obred ne
može u isto vrijeme biti okarakteriziran kao katolički. Štoviše,
“protestantizirajući” obred izlaže vjernike ,,značajnoj
duhovnoj šteti”, što je jedan od najjačih razloga
koji oslobađa od nedjeljne obveze sudjelovanja na Misi. I ako
uključuje opasnost za našu vlastitu vjeru i onih koji o nama ovise,
za koje smo odgovorni pred Bogom, moramo ustvrditi da svatko tko je
svjestan te opasnosti, utoliko koliko je svjestan, daleko od toga da
zadovoljava crkveni propis, već radije počinja grijeh protiv vjere
[sudjelujući na N.O.M.].
Dobro
Vam je poznato da vjernik prije svega ima obvezu gajiti i štititi
svoju vjeru jer ona je korijen i temelj njegovog vječnog spasenja i
zato mu naravni božanski zakon zabranjuje da ju dovodi u
opasnost.[4] Također Vam je poznato da je upravo iz tog razloga
Crkva uvijek branila katolicima da sudjeluju na nekatoličkim Misama,
pa čak i ako su valjane. Zbog toga ako se katolik nađe u
pravoslavnoj raskolničkoj zemlji i ne može naći mjesto katoličkog
bogoštovlja, ne samo da je oslobođen od obaveze prisustovati Misi,
nego ako sudjeluje na Misi raskolnika (još jednom, valjanoj), nije
opravdan od toga da je počinio grijeh protiv vjere. A to vrijedi po
snazi božanskog naravnog zakona, odnosno, čak i ako su se crkveni
zakoni promijenili iz „ekumenskih“ razloga.
...Ne
smatramo da je novi obred krivovjeran, nego da je opasno dvosmislen i
da pogoduje krivovjerju. Taj obred je ustvari razrađen uz diskretnu
(ali ne previše diskretnu) suradnju s određenim „protestantskim
stručnjacima“ tako da bude prihvatljiv i katolicima i
protestantima.
Msgr.
Bugnini, koji je upravljao radom na ,,liturgijskoj reformi” i u to
vrijeme uživao potpuno povjerenje pape Pavla VI., 1965. je obznanio
,,kako želi ukloniti [u novom obredu] sve što bi moglo
biti sjena kamena spoticanja ili [čak] nekog nezadovoljstva naše
odijeljene braće; odnosno, protestanata” (L’Osservatore
Romano, 11. ožujka 1965.). A koji je to bio kamen spoticanja i koji su to bili razlozi nezadovoljstva za ,,odijeljenu braću” ako ne
ceremonije i geste koje su vrlo jasno izražavale katoličke istine
koje su protestanti poricali, a Tridentski sabor potvrdio (stvarna
prisutnost, ministerijalno svećenstvo, žrtveni i pomirbeni karakter
svete Mise, itd.)? To je bilo porijeklo dvosmislenog obreda otvorenog
dvostrukim tumačenjima; obred koji, skrivajući katoličke istine,
dopušta katolicima da ga tumače na katolički način, a protestanti
na luteranski način.
Dali
smo primjer svećenikovog poklecanja odmah nakon posvećenja. Mogli
bismo dati i druge primjere. Ono što je nama ovdje važno podcrtati
je da se svi slažu oko protestantizacije Mise, i modernisti i oni
koji nisu modernisti. Već smo citirali Bugninija (1965.). To je
potvrđeno i 1967., u L’Osservatore Romano 13.
listopada: „Liturgijska reforma učinila je divovski korak prema
naprijed i poprilično smo se približili liturgijskim reformama
Luteranske crkve.”
U
uvodnom pismu u Kratkom
kritičkom
pregledu
Novog reda Mise,
1969. kardinali Ottaviani i Bacci obznanili su papi Pavlu VI. cijenu
ekumenskog djelovanja na Misi: „zapanjujuće
udaljavanje od katoličke teologije o svetoj Misi“ u
spuštanje nepremostive
brane“ koju
je podigao Tridentski sabor „protiv
bilo kakvog krivovjerja koje bi moglo narušiti cjelovitost otajstva“
(
protiv
Lutherovog krivovjerja).
U
veljači 1978. nadbiskup Lefebvre pisao je Svetoj Stolici da je obred
“katoličko – protestantska sinteza” i prosvjedovao:
,,Želimo očuvati katoličku vjeru uz pomoć katoličke Mise, a ne
pomoću ekumenske Mise, iako valjane, ne krivovjerničke, nego favens
haeresim [koja pogoduje krivovjerju].” [5] Obraćenik Julien
Green definirao je novi obred kao ,,vrlo nespretnu imitaciju
anglikanskog bogoslužja, koje nam je poznato iz
djetinjstva“ i govorio je o Misi kao „srezanoj,
reduciranoj na protestantske dimenzije”.[6]
Msgr.
Klaus Gamber, koji nije ,,tradicionalist”, nego samo liturgijski
stručnjak (Ravnatelj Instituta za liturgijsku znanost u Regensburgu
i počasni član Papinske liturgijske akademije u Rimu), ukazao je
1979. na ,,uništenje” starog rimskog obreda, koji je
sačuvan u biti netaknut stoljećima i kojeg su svi rimski pape
preporučivali sveopćoj Crkvi, jer ,,potječe od apostola Petra”.
[7]
Na
kraju, stavljajući na stranu mnoge druge procjene, dolazimo do
svjedočanstva Jeana Guittona (autora Tajne Pavla VI.). 19.
prosinca 1993., za vrijeme rasprave na radio Lumiere 101 (Radio
Courtoisie), on je potvrdio da je: ,,Namjera Pavla VI. u vezi
liturgije, u vezi prevođenja liturgije na suvremene jezike, bila
reformirati katoličku liturgiju tako da bi se ona blisko podudarala
s protestantskom liturgijom... s protestantskom gozbom.“
Kasnije
je rekao: ,,Ponavljam da je Pavao VI. učinio sve u svojoj moći da
Misu – onkraj Tridentskog sabora, pomiri s protestantskom gozbom“.
Na
svećenikovo uvjeravanje, Guitton je odgovorio: ,,Misa Pavla VI. je
prvo predstavljena kao gozba, zar ne? I naglasak je dan aspektu
sudjelovanja u gozbi, a puno manje ideji žrtve, obredne žrtve...
drugim riječima, kod Pavla VI. postojala je ekumenska namjera da
izbriše – ili da barem ispravi – ono što je bilo „previše
katoličko“, u tradicionalnom smislu, u Misi, i da uskladi
katoličku Misu – ponavljam – s kalvinističkom Misom.“ [8]
Jer
i za Jeana Guittona je Nova Misa isto “protestantizirana”.
Jedina razlika je da je za neomoderniste ta protestantizacija pobjeda
jer, kao što piše u L’Osservatore Romano 13. listopada
1967., to je ,,divovski korak naprijed” u ekumenskom
području, dok je za vjerne katolike („tradicionaliste“) to
liturgijska revolucija koja predstavlja ozbiljan problem za savjest
ne samo zato što je obred protestantiziran, nego još više jer on
,,protestantizira”. S Misom koja je ,,srezana, reducirana
na protestantske dimenzije“, napisao je Julian Green,
,,Stvarnost
pomirbene žrtve je na pragu da bude diskretno pomračena iz umova
katolika, bilo svećenika ili laika... Stari svećenici koji to
imaju, takoreći, u svojoj krvi, neće to zaboraviti i stoga će
služiti Misu u skladu s nakanama Crkve. Ali što se može reći za
mlade svećenike? U što oni vjeruju?“ [9]
Dragi
moj brate, razmislite i iskreno razmotrite leži li „dužnost
zadovoljštine“ na nama ili na onima koji nastavljaju nametati i
braniti „ekumenski“ obred koji je sposoban s vremenom uništiti
katoličku vjeru u svetoj Misi.
Hirpinus
(Prevedeno
iz Courrier de Rome, listopad 2006., str.1. - 4.)
Fusnote:
1
,,Državni“ svećenici su bili oni koji su položili zakletvu da će
se voditi revolucionarnim Građanskim ustavom za kler iz srpnja
1790., dok su ,,nepokorni” svećenici to odbili učiniti.
3
Roberti, Rječnik moralne teologije [na talijanskom], s.v.
,,Posvećenje blagdana.”
4
,,Vjera”
5
“Mgr. Lefebvre et le Saint Office”, Itineraires, br. 233, svibanj 1979.
6
Ce qu’il faut d’amour a l’homme, (Paris: Plon, 1978).
7
The Reform of the Roman Liturgy: Its Problems and Background
(Roman Catholic Books, Fort Collins, CO).
8
Una Voce, svibanj - lipanj 1994.
9
Op. cit., str.143.
