petak, 18. srpnja 2014.

Različite Crkve?


U toku pregovora koje je Svećeničko bratstvo sv. Pija X. vodilo s autoritetima Svete Stolice za vrijeme pontifikata pape Benedikta XVI., javila su se protivljenja jedne manje skupine svećenika, gdje je najodlučniji glas imao biskup Richard Williamson. Ti su se pojedinci protivili bilo kakvom pokušaju rješavanja problema oko kanonskog statusa Bratstva, koji su posljedica nepravednih i nezakonitih osuda nadbiskupa Lefebvrea i FSSPX-a iz vremena pape Pavla VI. U pregovorima se potvrdilo ono činjenično stanje koje je na snazi u Crkvi od Drugog vatikanskog sabora naovamo; da se naime ne radi samo o praktičnim nego ozbiljnim doktrinarnim pitanjima, o čemu službeni autoriteti (uključujući tadašnjeg papu Benedikta), nažalost nisu htjeli, i ne žele dopustiti otvorenu raspravu. Sve reforme promatraju se još uvijek kao nešto nedodirljivo; i upravo zbog dosljednosti načelima katoličke vjere, biskup Fellay i pregovarači nisu htjeli pristati na ikakav kompromis, koji bi ugrozio daljnje očuvanje, i borbu za čistoću vjere i tradicije u Crkvi. Unatoč tome, dotični disidenti (koji su sami sebe nazvali - ,,Otpor"), neumorno su širili lažne i nepravedne optužbe i poticali na pobunu protiv autoriteta u Bratstvu. Stoga su ili sami napustili, ili su isključeni iz FSSPX-a. Nakon što su pregovori završeni, potvrdilo se ono što je uviđajima i prije bilo jasno: da se radilo o osobama koje su upale u mnogovrsne doktrinarne probleme - rigorističkog svjetonazora nespojivog s katoličkim mentalitetom, koji se razvijao na bazi osobne neuravnoteženosti, ekscentričnosti, skrupuloznosti i(li) formalizma. Tako se kod istih razvio jedan poremećaj opsesivne, parazitske borbe i napadanja FSSPX-a, uz izostanak gotovo ikakvog pozitivnog sadržaja u navještanju vjere i izgradnji kršćanskog puka. Došlo je do očitovanja onog istog duha podijeljenosti, koji obilježava sedisvakantistički pokret, nasuprot stabilnom jedinstvu Bratstva koje je uvijek nadvladalo svaku krizu – onu sedisvakantističku iz prve polovice 80-ih, pa disidenata za biskupskih ređenja; s još većim poletom, te je tako i ovdje slučaj.


Članak koji prenosimo predstavlja jedan od najvažnijih doktrinarnih odgovora na spomenute rigorističke zablude. U njemu p. Laisney – ugledni svećenik i teolog u Bratstvu, odgovara na doktrinarnu konfuziju biskupa Williamsona, koji čitav koncept gradi na neprihvatljivom shvaćanju Crkve.


Citat iz Eleison komentara:


,,Velika zbrka vlada danas oko identiteta prave Crkve našeg Gospodina ovdje na zemlji i raznih imena kojima je nazivaju. Većina sadašnje zbrke dolazi od najvećeg problema Crkve današnjice, a to je dijabolički Drugi vatikanski koncil (1962.-1965). Pokušajmo razmrsiti dio zbrke…


Koncilska Crkva“ označava teoocentričku Katoličku Crkvu koja je pala i još uvijek pada pod utjecaj čovjekocentričnog Drugog vatikanskog koncila. Koncilijarizam (zabluda koja proizlazi iz II. vatikanskog) pokazuje isti odnos prema pravoj Kristovoj Crkvi kakav ima trulež trule jabuke prema jabuci koju truli. Baš kao što trulež zauzima jabuku, ovisi o jabuci, ne može postojati bez jabuke, ali se ipak prilično razlikuje od jabuke (kao nejestivo od jestivog), tako antropocentrični koncilijarizam okupira Kristovu Crkvu da još samo malo Crkve nije više ili manje trulo, pa ipak koncilijarizam se toliko razlikuje od katolicizma da se doista može reći da koncilska Crkva nije Katolička Crkva. No, Katolička Crkva je vidljiva. Nije li koncilska Crkva također vidljiva?


Vidljiva Crkva“ označava sve zgrade, službenike i narod Crkve koje vidimo svojim očima. Ali reći da je Katolička Crkva vidljiva, pa je stoga vidljiva Crkva Katolička Crkva, jest jednako smiješno kao reći da su svi lavovi životinje pa su sve životinje lavovi. Samo onaj dio vidljive Crkve je katolički, koji je jedan, svet, sveopći i apostolski. Ostalo su razne vrste truleži.


(Komentari Eleison (CCLXXXI (281)), 1. Prosinca 2012. (NB:nisu više dostupni online)




Odgovor p. Laisneya




Zaista vlada velika zbrka na temu Crkve i iznose se opasni pojmovi čak i među katolicima priklonjenima tradiciji.


Tako možemo pročitati: „samo onaj dio vidljive Crkve je katolički, koji je jedan, svet, sveopći i apostolski. Ostalo su razne vrste truleži.“


Odmah se postavlja pitanje je li Katolička Crkva tek „dio vidljive Crkve“? A to vodi do drugog još fundamentalnijeg pitanja: je li opravdano praviti razliku između Katoličke Crkve, Kristove Crkve i vidljive Crkve?


Naprotiv, zar nas katolička vjera ne obvezuje na ispovijedanje istovjetnosti Kristove Crkve, Katoličke Crkve i vidljive Crkve?


Zbog privrženosti ovoj vjerskoj dogmi nadbiskup Lefebvre je uvijek odbacivao sedisvakantistički položaj koji praktički vodi do nevidljive Crkve, koja je izgubila sve hijerarhijske veze te više nema hijerarhije.


Zaista, autor navedenog odlomka potvrđuje da se Katolička Crkva prepoznaje po svoje četiri odlike; ali on čitatelju daje do znanja da te četiri odlike pripadaju samo „dijelu vidljive Crkve“. Tako on dovodi u pitanje ne prvu, nego drugu jednakost.


Velika opasnost takve tvrdnje je što time granica Katoličke Crkve postaje praktički nevidljiva.


Autor misli da dovoljno potvrđuje vidljivost Katoličke Crkve kad piše:


No reći da je Katolička Crkva vidljiva, pa je zato vidljiva Crkva Katolička Crkva, jednako je smiješno kao i reći da su svi lavovi životinje, pa su zato sve životinje lavovi.

Pogreška takvog izraza je što ne uspijeva shvatiti pravi smisao tvrdnje ,,Katolička Crkva je vidljiva". Kad Crkva načava tu istinu, npr. Pio XII u Mystici corporis – time ne smatra Katoličku Crkvu jednom vrstom unutar roda (što je odnos između lavova i životinja ), kao kad bi rekao samo to da svatko može vidjeti ljude nazvane katolicima kao što oni mogu vidjeti ljude nazvane anglikancima, pravoslavcima, episkopalcima itd., kao da bi vidljiva Crkva bila rod čija bi jedna vrsta bila Katolička Crkva.


Ne! Tvrdnja ,,Katolička Crkva je vidljiva" znači : ,,Kristova Crkva je vidljiva, a Katolička Crkva je ta Crkva". Nigdje Pio XII. ni bilo koji drugi katolički autoritet, nikad nije naučavao da je Katolička Crkva samo ,,dio vidljive Crkve“. Ne! Cijela Kristova Crkva je vidljiva, a cijela je Katolička Crkva. I UNUTAR Katoličke Crkve pronalazimo mješavinu dobrih i loših riba (Mt 13,48), dobre pšenice i kukolja (Mt 13,25), žita i pljeve (Mt 3,12), dobrih apostola i Juda. Nikada Katolička Crkva nije poučavala da ona uključuje samo jedanaest dobrih apostola (dio koji je imao odliku svetosti), te da je Juda bio trulež, izvan tog vjernog dijela. Da, Juda je bio truo, ali unutar Katoličke Crkve, jedine Kristove Crkve.


Što je onda koncilska Crkva? Ovaj izraz je skovao kardinal Benelli: on jasno očituje novost reformi koje je uveo Drugi vatikanski koncil. No, označava li to zasebnu Crkvu, s vlastitom strukturom, vlastitim vjernicima odvojenim od Katoličke Crkve? Ne baš. To označava novi duh, nova načela, ali ne novu strukturu, ni zasebnu hijerarhiju, ni zasebne vjernike. Ovaj novi duh uzrokuje da članovi zaraženi njime u Crkvi trule onoliko koliko su njime zaraženi; on je poput virusa u mističnom tijelu Kristovu: neke stanice su u potpunosti oštećene, a neke samo djelomično zaražene, neke više, neke manje, a malo ih je pošteđeno od nje. Točno je reći da ovaj duh nije katolički; to je duh raskola, revolucionarni duh, to je 1789. u Crkvi.


No, taj duh ne sačinjava zasebnu Crkvu; on je više ili manje zarazio članove Katoličke Crkve. Razdvajanje zdravih i zaraženih članova nije vidljivo, zbog same činjenice što su neki članovi tek djelomično zaraženi. To je poput razdvajanja dobra i zla u Crkvi: granica je unutar svakog člana, budući da nitko nije savršen ovdje dolje! Tek na kraju svijeta će doći do odvajanja, ali ne po ljudskom sudu, nego po sudu samoga Krista, Vrhovnog suca, pravog Boga i pravog čovjeka. To ne znači da se infekcija ne vidi: zli članovi su vidljivi u Crkvi (i nije nedostajalo skandala nakon Drugog vatikanskog), tako je i ova koncilska infekcija vidljiva, osobito kod onih koji su u potpunosti zaraženi: modernistički teolozi, peticije modernističkih svećenika u Austriji ... Ta lažna načela vide se na djelu u praktičnim ekumenskim susretima (Asiz, koncelebracije, posjete sinagogama, ljubljenje Kurana ...).


Ta lažna načela ne čine zasebnu Crkvu, ni zasebni dio cjeline koja bi bila vidljiva Crkva.


Reći da ,,koncilska Crkva nije Katolička Crkva", ako se time misli da koncilska načela, koncilski duh, nisu katolička načela, ni katolički duh, to je istina: to je značenje pojedinih riječi nadbiskupa Lefebvrea. No, ako netko podrazumijeva takvu odvojenost kakva je između trulog i zdravog dijela jabuke, to nije u skladu sa stvarnošću, to je lažno; to je potpuno protivno naučavanju nadbiskupa Lefebvrea.


Odvojiti u vidljivoj Crkvi, koncilski dio, truli, koji ,,nije Katolička Crkva", i katolički dio koji bi obuhvaćao samo ono ,,što je jedna, sveta, katolička i apostolska", značilo bi oduzeti Katoličkoj Crkvi njenu strukturu (doista se autor ne ustručava napisati: ,,službena Crkva je u velikoj mjeri koncilska i nekatolička"), dio koji bi ostao katolički bio bi onda lišen strukture koju je naš Gospodin Isus Krist dao svojoj Crkvi! Ona više ne bi bila prepoznatljiva kao Kristova Crkva. Takve tvrdnje su stoga vrlo opasne za vjeru.


Istina je da su, s obzirom na koncilsku krizu, četiri odlike nekako potamnile, manje vidljive u cijeloj Crkvi – npr. toliki svećenici i redovnici koji su napuštajući svoje svete zavjete ostavili mrlju na vidljivosti odlike svetosti - stoga nadbiskup Lefebvre nije oklijevao reći da su te odlike vidljivije među vjernicima i svećenicima privrženima Tradiciji. Ali nikada nije rekao da je Katolička Crkva samo zdravi ,,dio vidljive Crkve"! Naprotiv, on je primijenio na Crkvu, na cijelu Crkvu, ono što je vrijedilo za Krista u njegovoj muci: bio je jedva prepoznatljiv kao Mesija u tom trenutku, kako je prorekao Izaija:


,,Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama: od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut" (Iz 53,3).


Zbog modernističke krize, Crkva prolazi kao kroz vlastitu muku te je jedva prepoznatljiva. Stoga je vrlo jasno da je za nadbiskupa Lefebvrea Katolička Crkva cjelina, a ne samo dio.


Na ovom pogrešnom shvaćanju o razlici između koncilskog i katoličkog, vidi se doktrinarna pogreška koja je kod nekih u korijenu njihova protivljenja biskupu Fellayu ove 2012. godine. Doista, autor zaključuje : ,,Službena Crkva je u velikoj mjeri koncilska i nekatolička ", što logično dovodi do odbijanja bilo kakvog reguliranja. Više se ne vidi da su oni koji obnašaju dužnost u Crkvi primili ovlast koju je naš Gospodin Isus Krist dao svojoj Crkvi, i tako dobili dobru stvar – doista, ono što je naš Gospodin Isus Krist ustanovio je očito izvrsno – zlouporabe te vlasti ne oduzimaju od dobrote te vlasti same po sebi, od tog hijerarhijskog poretka; i tako, ako Papa želi regulirati mjesto Bratstva sv. Pija X. unutar tog poretka, on želi nešto dobro (poredak je dobar) - dakle, čemu se nema pravo odupirati, ukoliko on to daje bez zlih uvjeta i uz dovoljna jamstva, tako da taj poredak bude čvrst.


U korijenu ove doktrinarne pogreške je nepoznavanje velikog načela svetog Augustina protiv donatista: u Crkvi zajedništvo sa zlima ne šteti dobrima tako dugo dok ne pristaju na njihovu zloću. Takva pogreška dovodi do "katarskog" poimanja Crkve, Crkve čistih, nezaraženih koncilskom truleži: takvo mišljenje jednostavno nije katoličko.


Kyrie Eleison! Neka se Gospodin smiluje onima koji bi mogli biti kušani takvim idejama, i da im milost da se poprave, da se vrate tradicionalnom shvaćanju Crkve, kako je Crkva sama naučavala od početka, osobito sveti Ciprijan protiv novacijanaca i sveti Augustin protiv donatista, koji su obojica napisali knjige pod nazivom O jedinstvu Crkve.


Neki tekstovi nadbiskupa Lefebvrea osvijetlit će ovo učenje


,,Stoga računamo na podršku vaših molitava i velikodušnost, da nastavimo unatoč iskušenjima ovu svećeničku formaciju, prijeko potrebnu za život Crkve. Ne progone nas ni Crkva ni Petrov nasljednik, nego ljudi Crkve prožeti liberalnim zabludama, koji zauzimaju visoke položaje u Crkvi i koriste svoju moć za uništenje prošlosti Crkve i uspostavu nove Crkve koja nema ništa katoličko". (Pismo prijateljima i dobročiniteljima od 9. rujna 1975.)


Drugim riječima, oni koji progone nadbiskupa Lefebvrea su uistinu ,,ljudi Crkve", koji zaista ,,zauzimaju visoke položaje u Crkvi ", ali djeluju protiv Bratstva sv. Pija X., ne kao ,,Petrovi nasljednici", nego kao ,,prožeti liberalnim zabludama".


,,
Crkva nije ekumenska, a još manje liberalno - ekumenska, Crkva je misionarska. To je ono što nisam prestao ponavljati u svom pismu kardinalu Šeperu, jer on je tražio neke sitne preciznosti u činjenicama, o našoj poslušnosti, o našem podvrgavanju Svetom Ocu i sličnim stvarima. Mislim da je bilo potrebno rješavati stvari s mnogo više razine, jer su tu duboki i uzvišeni razlozi koji nas sprečavaju da budemo potpuno poslušni Papi i rimskoj kongregaciji. To su izrazito važni razlozi. To je posve novo usmjerenje Crkve, koje više nije katoličko, koje nije usmjerenje Katoličke Crkve. Postoji vrlo velika razlika između misionarske Crkve i ekumenske Crkve. Misionarska Crkva je ona prava nositeljica istine, koja zna da posjeduje istinu u sebi i donosi je drugima da ih obrati. Njezin cilj je obraćenje. S druge strane, ekumenizmu je cilj pronaći istinu u zabludama i praktički sebe staviti na razinu pogreške, stavljajući cijelu istinu na razinu s zabludama, a time i prigrliti zablude. A to je apsolutno nezamislivo. To je uništenje istine Crkve. Mi to ne možemo dopustiti. I sve reforme, sve ono što oni žele da prihvatimo - ukidanje sjemeništa, ukidanje Bratstva, kazne koje su nam izrekli; cilj i namjera je uvijek da prihvatimo sve što je Koncil učinio i sve ono što je učinjeno nakon Koncila, to je ta nova koncilska Crkva, koja nije Katolička Crkva. Ova nova koncilska Crkva nije Katolička Crkva zbog njenog ekumenizma. Ona se ponaša prema zabludi s istim poštovanjem kao prema istini: vi ste u krivu, vi ste jednako vrijedni kao i oni koji su u istini." (Duhovni nagovor u Econeu, 13. ožujka 1978.)


Ova dva dijela u kurzivu pokazuju vrlo dobro da ono što je nadbiskup Lefebvre podrazumijevao pod „ovom novom koncilskom Crkvom" bila je upravo ,,cijela nova orijentacija Crkve", a ne zasebna struktura.


,,
Ova koncilska Crkva ... slijedi putove koji nisu katolički putovi: oni jednostavno vode do otpadništva... Jasno je da je jedina istina koja postoji danas za Vatikan koncilska istina, duh Koncila, duh Asiza. To je istina i danas. No, mi nećemo imati nikakve veze s tim ni za što na svijetu! ... Zato, uzimajući u obzir snažnu volju sadašnjih rimskih vlasti da svedu Tradiciju na ništa, da okupe svijet u duhu Drugog vatikanskog koncila i duha Asiza, mi smo se radije povukli i rekli da ne bismo mogli nastaviti. To nije bilo moguće. Mi bismo očito bili pod vlašću ... u rukama onih koji nas žele uvući u duh koncila i duh Asiza. To jednostavno nije moguće ... To je razlog zašto sam poslao pismo papi, rekavši mu vrlo jasno: Mi jednostavno ne možemo prihvatiti ovaj duh i prijedloge, unatoč svim željama da budemo u punom zajedništvu s Vama. S obzirom na ovaj novi duh koji sada vlada u Rimu i kojega nam želite prenijeti, mi ćemo radije nastaviti u Tradiciji; zadržati Tradiciju dok čekamo da Tradicija povrati svoje mjesto u Rimu, dok čekamo da Tradicija preuzme svoje mjesto kod rimske vlasti, u njihovim umovima." (Propovijed kod biskupskih posvećenja, 30. lipnja 1988.)


Jasno se vidi da je, u najsvečanijem trenutku njegova protivljenja toj koncilskoj Crkvi, nadbiskup Lefebvre mislio pod tim izrazom na duh Koncila, duh Asiza ... koji vlada u Rimu ... [tj.] u umovima rimske vlasti, odnosno u umu onih iz hijerarhije Rimske Crkve, koja je Katolička Crkva.


Nadbiskup Lefebvre je uvijek bio apsolutno protiv tog novog duha, koji nije katolički duh; ali on nikada nije smatrao Crkvu podijeljenom između trulog dijela i katoličkog dijela, svodeći Katoličku Crkvu na puki ,,dio vidljive Crkve".