petak, 15. lipnja 2018.

Kako je došlo do biskupskih ređenja - sjećanja p. Schmidbergera


Ništa za Tradiciju Crkve nije bilo važnije, ništa nije toliko utjecalo na povijest Bratstva kao biskupska ređenja 1988. godine. Rim je to osudio kao raskolnički čin, ali ova ređenja bila su za nadbiskupa Lefebvrea spašavanje onoga što je on sam nekada primio iz ruke Rimokatoličke Crkve: katoličko svećeništvo.

Čovjek koji je cijelo ovo vrijeme bio uz nadbiskupa: pater Franz Schmidberger. U predavanju za braću iz svoga Distrikta prisjeća se ovog vremena i opisuje kako je došlo do biskupskih ređenja. U hrvatskom prijevodu zadržan je upečatljiv stil usmenog izlaganja.

Draga braćo!

Želio bih vam malo pobliže pojasniti koji su povijesni razlozi doveli do biskupskih ređenja 1988. godine.

Nadbiskup je Lefebvre o ovom problemu prvi put sa mnom otvoreno razgovarao u kolovozu 1983. godine kada zdravstveno nije baš bio najbolje. Tada je spomenuo mogućnost biskupskih posvećenja. Onda se opet bolje osjećao, pa ta tema nije više bila predmetom razgovora.

Sljedeća je etapa bila 1985. godine, oko 30. studenog / 1. prosinca 1985. godine. Te je godine nadbiskup Lefebvre zaredio svećenike u La Reji (Argentina). Tada je zaređeno osam svećenika. Mons. de Castro Mayer prvi je put sudjelovao na takvom svečanom obredu.

Potom su se njih dvojica susrela i razgovarala. Naravno, dotakli su se i pitanja treba li zarediti biskupe.

Biskup de Castro Mayer rekao je - ja sam inače sudjelovao u ovom razgovoru - da bi trebalo još malo pričekati. Ono što je bilo zanimljivo: tu je bio još jedan klerik iz Francuske koji nije pripadao Bratstvu. On se sam držao kandidatom. Vrativši se u Francusku, rekao je svojim vjernicima: „Dva su se biskupa susrela u La Reji, odlučili su zarediti biskupe i ja sam spreman“. Upravo je tako rekao s propovjedaonice. Inače, u međuvremenu je preminuo.

Sljedeći je događaj s tim u vezi bio 1986. godine prigodom duhovnih vježbi za svećenike u Ecôneu koje sam ja vodio, a nadbiskup Lefebvre je ovim svećenicima održao predavanje o problemu zaređenja jednog ili više biskupa i pokušao je to teološki opravdati. Tada je ustao pater Baumann i otvoreno se suprotstavio Nadbiskupu. Njega je pater Bisig potaknuo da se otvoreno suprotstavi. To jednostavno nije bila inicijativa patera Baumanna. Pater Baumann je bio vicerektor u Zaitzkofenu. To je bila poprilično neugodna situacija. Vidjelo se da iz Zaitzkofena dolazi protivan vjetar. To je bilo prije svega otvorena uvreda Nadbiskupu.

Nakon toga sam otputovao u Zaitzkofen i rekao pateru Bisigu i pateru Baumannu da tu ne mogu više ostati. Pater Baumann je premješten u Diestedde, a pater Bisig je postao priorom u Überlingenu. Pater Schulz i još jedan pater su preselili u Zaitzkofen.

U ovo je vrijeme Nadbiskup pokušao nekako ohrabriti biskupa de Castro Mayera da zaredi jednoga biskupa. Rekao je da je to dosta daleko od Rima, on je u Brazilu. To će ostati prilično neopaženo. On treba ići naprijed. Ali biskup de Castro Mayer to nije htio učiniti.

Onda su došla svećenička ređenja 1987. u Ecôneu kada je Nadbiskup najavio da ozbiljno o tome razmišlja da zaredi nasljednika, biskupa. Rim je to odmah čuo, odmah razumio i Nadbiskup je odmah pozvan na razgovor u Rim s kardinalom Ratzingerom. Razgovor je održan 14. srpnja 1987. Kardinal mu je tada rekao: „Kod Vas bi se mogla obaviti vizitacija“. Oni su na sve moguće načine pokušali spriječiti biskupsko ređenje, dakako.

Nadbiskup je rekao. „I… što ćemo sada učiniti?“ Napisao je 28./29. kolovoza pismo budućim biskupima. Zašto 28./29. kolovoza? Nadnevak nije posve jasan. Napisao je „29. kolovoza, na blagdan sv. Augustina“. Blagdan svetog Augustina je 28. kolovoza. Nadbiskup je zacijelo počeo pisati pismo 28. kolovoza, dovršio ga 29. kolovoza, a na pameti mu je bio blagdan sv. Augustina. To se tako može objasniti.

Naravno, onda se postavilo pitanje izbora kandidata. O tome, dakako, neću ništa reći. Tu nema ništa što bi se trebalo objaviti.

Onda smo imali susret s Nadbiskupom 30. rujna 1987. u Rickenbachu. Bile su to tri osobe iz generalne uprave: generalni poglavar, generalni tajnik i generalni ekonom: ja, današnji biskup Tissier de Mallerais i današnji biskup Fellay. Pitali smo se u tom času što učiniti. Hoćemo li prihvatiti ponudu Rima: vizitaciju ili će se odmah zarediti biskupi. Nadbiskup je razmatrao nadnevak i to naime 27. prosinca u crkvi Saint-Nicolas-du-Chardonnet u Parizu.

Kratko nakon toga je došla 40. obljetnica biskupskog ređenja mons. Lefebvrea 3. listopada u Ecôneu. Nadbiskup je rekao: „Čini mi se da se sada nešto promijenilo u Rimu. Rim će dopustiti vizitaciju“. Napisao je istodobno pismo kardinalu Ratzingeru tražeći, ako bude vizitacije, da bismo veoma željeli da to bude kardinal Gagnon. On je bio Kanađanin, bio je pročelnik Papinskog vijeća za obitelj i bio nam je naklonjen.

Često sam s njim vodio razgovore u Rimu. I zbilja, kardinal Gagnon poslan je kao vizitator skupa sa svojim tajnikom mons. Perlom, Luksemburžaninom. Vizitacija je otpočela, ako se ne varam, 8. ili 9. studenog i trajala je do 8. prosinca. Kardinal Gagnon i mons. Perl su jedan dio obavili u Francuskoj, posjetili su bogosloviju u Ecôneu. Došli su i u Njemačku, u Zaitzkofen. Bili su i ovdje u Stuttgartu. Posjetili su ovdje nekoliko škola. Također i škole koje vode dominikanke. Razgovarali su s laicima, sa svećenicima, razgovarali su s bogoslovima. Ovdje su u Stuttgartu imali susret sa svećenicima Distrikta. Imali su susret također i s laicima. Onda smo imali sjednicu 7. prosinca u Ecôneu s kardinalom Gagnonom, mons. Perlom, Nadbiskupom i generalnom upravom. Kardinal Gagnon je rekao da je sve veoma lijepo, veoma dobro. A mi smo onda rekli: „Uzoriti, ne zaboravite da mi moramo imati sredstva, moramo imati biskupe“. To ga je razljutilo i onda je rekao: „Ako dođe do dogovora, onda vam svi biskupi svijeta stoje na raspolaganju. Ne morate imati svoje vlastite biskupe“. Nadodao je: „Vi to možete predložiti u Rimu, ali vam ne mogu obećati da će to proći“.

Onda je 8. prosinca, na blagdan Bezgrješnog Začeća sudjelovao u Nadbiskupovoj pontifikalnoj Misi, u Misi suspendiranog biskupa kao i kod primanja novih kandidata u Bratstvo sv. Pija X. koje uopće ne postoji, crkveno-pravno barem. To je bila pomalo čudna stvar. Za ručkom sam održao kratak govor za stolom u kojem sam zamolio Kardinala da nam da sredstva da nastavimo s ovim djelom. Dobro je razumio što je posrijedi. Potom su njih dvojica tog dana u knjigu gostiju u Ecôneu upisali lijepe riječi, otprilike ovako - „Neka Majka Božja koja je u ovoj kući tako divno otpočela ovo djelo Svećeničkog bratstva“, odnosno: „Molimo se Majci Božjoj da se ovo djelo i dalje nastavi i postane blagoslovom za cijelu Crkvu“. Onda su otputovali.

Kardinal Gagnon je sastavio svoje izvješće i predao ga je Papi, u siječnju koliko znam. Papa se jako malo zanimao za ovo izvješće. Pitanje je li ga uopće pročitao. U svakom slučaju, kardinal Gagnon bio je veoma, veoma obeshrabren jer ga se uopće nije pitalo za mišljenje što je očekivao i na koncu je od svega odustao. Onda je kardinal Ratzinger ponovno poduzeo ove stvari i tako je došlo do pravih pregovora u travnju 1988. godine. Tada je Nadbiskup predložio jedno povjerenstvo sa sjedištem u Rimu koje bi bilo predstavnikom Tradicije. Mislio je da će on biti pročelnikom ovog povjerenstva i sam je dao konkretne prijedloge za ustroj ovog povjerenstva. Bili su to jako razumni prijedlozi. Sve se to dakle dogodilo u travnju 1988. godine. Onda je došlo do pregovora na kojima su s naše strane sudjelovali abbé Tissier de Mallerais i abbé La Roche, jedan, tako reći, kao teolog, a drugi kao stručnjak za kanonsko pravo. Rezultat je toga bio da je djelomično došlo do dogovora u bitnim stvarima, ali uopće nam nisu htjeli dopustiti biskupa. Onda samo nakon našeg upornog inzistiranja i samo za nuždu htjelo nam se dopustiti ređenje jednog biskupa. Ja pak nisam sudjelovao u pregovorima, kao ni Nadbiskup. Kad sam to čuo rekao sam da je to mršav rezultat jer smo uvijek mislili da mora biti više biskupa. Nadbiskup je poslao u Rim „ternu“, trojni prijedlog, prijedlog s tri imena iz kojeg se u Rimu izabere jedno ime. Na ovaj je način sudjelovao u Africi kod izbora sveukupno 36 biskupa. Poznavao je cijelu proceduru kako to već ide, kako se to radi. Rim je pak odbio sva ova tri kandidata i to, kako nam je priopćeno, sa sljedećim objašnjenjem: sva su trojica bila spremna na ređenja s odobrenjem Rima ili bez njega, dakle posrijedi je raskolnički duh i stoga svu trojici valja isključiti. To je bila argumentacija.

Unatoč tome došlo je do potpisivanja 5. svibnja. Nadbiskup je s jedne strane bio radostan da je dogovor s Rimom postignut, no opet s druge strane nije bio sretan. U svojoj je izjavi otišao jako daleko i bio je predviđen samo jedan biskup. On je napisao da je bio sretan da je potpisao, jednim je dijelom to zbilja bila istina, nije to bilo nekakvo licemjerje. Međutim, to mu nije dalo mira. Onda je tijekom noći rekao da to nije dobra stvar. Rano ujutro napisao je pismo kardinalu Ratzingeru da je posljednji termin za ređenje tog jednog biskupa 30. lipnja. On nije baš izravno povukao potpis. Nije to baš tako bilo. On je rekao da to treba kritizirati. Naveo je da je 30. lipnja posljednji termin za ređenje biskupa, a ako ne dođe do dogovora, onda on sam mora rediti biskupe. To je bio glavni dio ovog pisma. Ratzinger je odgovorio da je predviđeno da se to objavi u listu Osservatore Romano, ali ne pod ovakvim uvjetima ako se sve postavlja u pitanje. Sada je to sve opozvano.

Nadbiskup je ponovno otišao u Rim. Vidio je nepremostive probleme. Kardinal Ratzinger je rekao da ređenje ne može biti 30. lipnja, nego 15. kolovoza, pa ni tada itd. itd. Onda su odbačeni svi kandidati. Trebalo je predložiti nove kandidate. Tako se to nastavilo dok jedanput nije prevršilo mjeru. Čaša je bila puna.

Ja sam tada bio u SAD-u. S velikom sam se brzinom zrakoplovom vratio u Rim. Prekinuo sam svoje putovanje po Sjedinjenim Državama da mogu doći u Rim i s Nadbiskupom prodiskutirati stanje stvari. Onda smo rekli, onda je Nadbiskup rekao da ćemo napraviti dogovor s poglavarima svih zajednica koje s nama surađuju. Onda smo odatle otputovali u Francusku, u kuću za duhovne vježbe gdje je 30./31. svibnja održan susret s poglavarima raznih redovničkih zajednica. Sudjelovale su dominikanke iz Fanjeauxa, dominikanke iz Brignolesa, poglavarice sestara Bratstva, ostali poglavari itd. Nadbiskup je iznio sve razloge za i protiv, ali se vidjelo da jasno kaže da treba zarediti biskupe. Onda je rekao da svatko može iznijeti svoje mišljenje o tome. Nadbiskup je poslušao sva mišljenja. 2. lipnja je onda napisao pismo Papi u kojem kaže da „vrijeme za iskrenu i uspješnu suradnju još nije došlo… stoga ćemo sami stvoriti sredstva da nastavimo djelo koje nam je Providnost povjerila“ s ciljem očuvanja blaga Crkve, svete Misne Žrtve.

Isti je dan kardinal Mayer napisao pismo u kojem govori o situaciji u Crkvi i o službama bez svećenika. Kardinal Mayer je u ono vrijeme bio pročelnik Kongregacije za bogoštovlje. U pismu je rekao da ima sve manje svećenika i stoga je potrebno znati kako si pomoći. Postoje i druga rješenja, a to je da se otpočne sa službama bez svećenika, službama riječi. To se dogodilo na blagdan Tijelova 2. lipnja 1988. godine. To znači: dva crkvena velikodostojnika vide da u Crkvi vlada velika katastrofa. Više nema svećenika. Obojica konstatiraju isto. Obojica posežu za rješenjem. Međutim, rješenje je posve drukčije. Jedan kaže da zbog toga redi biskupe kako bi redili svećenike, da bude svećenika. Drugi kaže da nema svećenika – stoga službe riječi bez svećenika. To je zbilja zanimljivo, a dogodilo se isti dan.

10. lipnja bio sam u Irskoj. Ondje sam susreo jednog laika, Irca koji je radio kao spiker – čitao je vjerske vijesti na televiziji. Bio je jedan od naših vjernika u Irskoj. Htio je razgovarati sa mnom. Onda je pitao hoće li se ili neće postići dogovor? Rekao sam mu da je to, čini se, veoma teško. Prvo, nije određen nadnevak za biskupsko posvećenje. Oni to stalno odgađaju. Drugo, sve su naše kandidate odbili. Rekao mi je: „Slušajte. Upravo dolazim iz Rima. Jučer sam bio u Rimu i čuo sam – ako za kandidate predložite onoga što ste ga i poslali tamo nekamo na Bodensko jezero (mislilo se dakako na patera Bisiga) i dom Gérarda – to će proći. Njih će dvojica proći“. To je bilo vrlo zanimljivo, zar ne?! Rekoh mu da bi to ipak trebali biti ljudi koje mi izaberemo.

Nadbiskup je sazvao u Ecône konferenciju za tisak 15. lipnja da bi, prvo, najavio biskupska posvećenja i drugo, predstavio kandidate. Bila su to četvorica.

Atmosfera je zbilja bila nevjerojatno naelektrizirana. Imate sliku u brošuri koja je izdana prigodom 25. obljetnice. Zbilja je to onda bilo tako. Negdje u to vrijeme dobili smo poruku od kardinala Oddija koji nas je uvijek podržavao. U to je vrijeme bio pročelnik Kongregacije za kler. Imao je velike simpatije prema nama. Ali on je htio biti posve vjeran svojemu poglavaru, jasno. Rekao nam je da je još moguće jedno biskupsko posvećenje 15. kolovoza. To je rekao gospodinu de Saventhemu, ondašnjem predsjedniku Una Voce International. To je došlo do mene. Gospodin de Saventhem me je nazvao. Ja sam otputovao k Nadbiskupu i ispričao mu to. On je rekao: „Ostavimo sada stvari kakve jesu. To je sada dogovoreno. Vrag se naime svuda uvukao. Ovo će biti veliki udarac protiv vraga. To Vam mogu zajamčiti“. Time se ta stvar riješila.

Onda je postojala i određena Majka Terezija koja je nazvala Nadbiskupa i željela razgovarati s njim. Nadbiskup je mislio da je to Majka Terezija iz Kalkute. Ali to nije bila Majka Terezija iz Kalkute. To je bila jedna Nijemica. Međutim, cijelu sam stvar saznao tek prije nekoliko godina. To je bila jedna Nijemica iz okolice Paderborna. Ona je ondje utemeljila jednu družbu, redovničku družbu upravo po dekretima Drugoga vatikanskoga sabora. Željela je posve ostvariti Drugi vatikanski sabor u svojoj redovničkoj zajednici. To je bila njezina posebna karizma – Drugi vatikanski sabor. To je bila njezina središnja tema. Dva puta je uspjela dobiti razgovor s Nadbiskupom nastojeći da ga odgovori od biskupskih posvećenja. Nadbiskup je rekao da je to bila čak i Majka Terezija iz Kalkute, ne igra nikakvu ulogu premda to nije bila ona.

Ne možete vjerovati koji se je tada radio pritisak. I od onih koji su zahtijevali biskupska posvećenja, kao i od protivnika koji su pravili veći pritisak.

U svim je ovim godinama Nadbiskup konzultirao ljude. Pitao je više svećenika Bratstva, pitao je više svećenika izvan Bratstva, jednoga svećenika iz Mađarske primjerice. Njega je konzultirao itd. U Francuskoj također. Želio je čuti, izvući iz svih tih razgovora što je Božja volja, kako se očituje Božji Duh u vjernom narodu i što oni o tome kažu.

Tjedan dana prije biskupskih posvećenja dom Gérard mi je napisao pismo u kome je rekao: „Slušajte, Pater Basile“ (koji je bio veliki teolog u Le Barrouxu), „on ima bitne zamjerke s obzirom na vaše shvaćanje vjerske slobode“. On je mislio da se vjerska sloboda može, onako kako je naučavao II. vatikanski sabor, uskladiti s dosadašnjim naukom Crkve. „Zar se ne biste mogli s njim susresti?“ To sam i učinio. On je došao u nedjelju 26. lipnja u Rickenbach. To popodne sam imao još i posvetu nove kapele. Uvečer je došao pater Basile i mi smo razgovarali, čini mi se tri, četiri sata. Veoma, veoma dugo! On je iznio sve svoje razloge. Nakon toga sam rekao „Ako je to monah… onda ja dosada o monaštvu nisam ništa razumio!“ To je bilo s toliko puno arogancije, s toliko sigurnosti u sebe, način na koji je on to tumačio. Onda je rekao da želi svakako razgovarati s Nadbiskupom. Rekoh mu da je to nemoguće jer Nadbiskup sada propovijeda. To je bila nedjelja. U srijedu su bila svećenička ređenja, u četvrtak biskupska posvećenja. Nadbiskup je propovijedao za duhovnu obnovu kandidata za biskupsko posvećenje. On je rekao da mora u svakom slučaju s njim razgovarati. „Vi ne znate što to znači, gospodine abbé, ja moram svakako…!“ Toliko je inzistirao da sam u ponedjeljak ujutro nazvao Nadbiskupa. Nadbiskup je rekao da to sada nije moguće. To je sada tako. Neka dođe nakon biskupskih posvećenja. Unatoč tome je otputovao u Ecône. Htio je prisiliti Nadbiskupa da s njime razgovara. Nadbiskup ga nije primio.

Dolazi 30. lipnja. Ujutro, oko 8 sati se to dogodilo. Imao sam sobu gdje je sada mons. Fellay, izravno nasuprot Nadbiskupovoj sobi. Netko je pokucao na vrata. Bio je to Nadbiskup koji me je pozvao: „Dođite brzo!“ Iz njegove sobe pogledali smo dolje na livadu. Tu su se vidjeli ljudi koji su dolazili i dolazili, mnoštvo koje se slijevalo. Reče mi: „Pogledajte!“ Bio je posve sretan da je pobožni puk došao u tako velikom broju, da pobožni puk očekuje biskupe. To je za njega bila još jedna vrlo, vrlo važna točka. Kao i činjenica da je došao biskup de Castro Mayer da sudjeluje i da ga podrži kod biskupskih posvećenja. To mu je također bilo veoma važno.

Onda je nakon biskupskih posvećenja uslijedio svečani ručak u refektoriju u Ecôneu. Tijekom razgovora za stolom mons. Tissier de Mallerais je rekao biskupu de Castro Mayeru u čijoj je biskupiji bio inkardiniran – Nadbiskup je najprije inkardinirao svoje svećenike kod biskupa prijatelja, a mons. Tissier je bio inkardiniran u de Castro Mayerovoj biskupiji: „Kod mojeg sam svećeničkog ređenja sačuvan od suspenzije zahvaljujući Vama. Danas sam ekskomuniciran zahvaljujući Vama.“

Vjernici su odmah prihvatili nove biskupe. To se dogodilo bez ikakvih problema. Bez ikakvih poteškoća. To je za Nadbiskupa bila velika utjeha, veliko olakšanje.

Nakon biskupskih posvećenja se vidjelo, budući da je prije posvećenja atmosfera bila vrlo napeta, električna - prigodom biskupskih posvećenja bilo je nazočno više od 300 novinara, cijeli se svijet onamo uputio – da je Nadbiskupu pao kamen sa srca, to je bio ogromni kamen. Nakon toga se vidjelo da je Nadbiskup bio opušten, radostan. Rekao je: „Učinio sam ono što sam morao učiniti.“


Ovime završavamo izvješće o biskupskim posvećenjima.