FSSPX ima blago u svojim rukama: Intervju s p. Pagliaranijem

Razgovor s prečasnim ocem Davidom Pagliaranijem, generalnim poglavarom Bratstva sv. Pija X., prvi put objavljen u Nouvelles de Chrétienté [Vijesti o kršćanstvu] broj 173.

Oče generalni poglavaru, Vi naslijeđujete biskupa koji je vodio Bratstvo svetoga Pija X. dvadeset i četiri godine i koji Vas je čak zaredio za svećenika. Kakvi su Vaši osjećaji u vezi s tim što ga naslijeđujete?

Netko me je već pitao slično pitanje kada sam imenovan rektorom sjemeništa u La Reji, gdje su mi dva biskupa prethodila na toj dužnosti. Recimo da je to ovaj put malo složenije! Biskup Fellay je važna osoba u povijesti Bratstva, budući da ga je nadgledao tijekom pola vremena u kojem je ono postojalo. Tijekom toga dugoga razdoblja nije nedostajalo iskušenja, a ipak je Bratstvo još uvijek ovdje, držeći visoko barjak Tradicije. Mislim da je ta vjernost Bratstva njegovu poslanju na određeni način odraz vjernosti moga prethodnika njegovu poslanju. Želim mu zahvaliti za to u ime svih.

Neki su ipak pokušali vidjeti vašu osobnost kao vrlo različitu od one Vašeg prethodnika. Postoji li nešto u čemu se stvarno osjećate drugačije?

Moram priznati – cum grano salis (sa zrnom soli) – da nepopravljivo mrzim sve elektronske medije bez iznimke i bez šanse za promjenom mišljenja, dok je biskup Fellay stručnjak za tu temu...

Kako Vi gledate na Bratstvo svetog Pija X. kojega ćete morati nadzirati dvanaest godina?

Bratstvo ima blago u rukama. Neki opetovano naglašavaju da ovo blago pripada Crkvi, ali mislim da možemo reći s punim pravom da pripada i nama. Ona pripada nama i zato je Bratstvo savršeno djelo Crkve. Čak i sada!

Tradicija je blago, ali da bismo ga vjerno očuvali moramo biti svjesni da smo glinene posude. Tu se nalazi ključ naše budućnosti: u svijesti o našoj slabosti i potrebi da budno pazimo na sebe. Nije dovoljno ispovijedati vjeru u svoj cjelovitosti ako naši životi ne izražavaju tu cjelovitu vjeru redovito i konkretno. Živjeti Tradiciju znači braniti je, boriti se za nju, boriti se kako bi najprije pobijedila u nama i u našim obiteljima, tako da može pobijediti u cijeloj Crkvi.

Naša je najljepša želja da službena Crkva prestane promatrati Tradiciju kao teret ili skup zastarjelih stvari koje su izašle iz mode, nego kao jedini mogući način za njenu obnovu. Međutim, glavne doktrinarne rasprave neće biti dovoljne za dovršenje ovoga posla: najprije moramo imati duše spremne za sve vrste žrtava. To vrijedi i za posvećene osobe i za vjernike laike.

Mi sami moramo uvijek obnavljati naš pogled na Tradiciju, ali ne na čisto teoretski način, nego na istinski nadnaravni način, u svjetlu žrtve Gospodina našega Isusa Krista na Križu. To će nas zaštititi od dvije suprotne opasnosti koje se međusobno pojačavaju, naime: pesimistička ili defetistička letargija i vrsta suhoparnog intelektualizma. Uvjeren sam da je u tome ključ pomoću kojega se suočavamo s različitim poteškoćama s kojima se susrećemo, uključujući i glavni problem krize u Crkvi.

Koje su važne teme danas?

Zvanja, posvećenje svećenika, briga o dušama. Tragična situacija u Crkvi ne smije imati tako veliki psihološki utjecaj na nas da više nismo sposobni obavljati svoje dužnosti. Naše jasno viđenje ne smije nas paralizirati; ako se to dogodi, ono se pretvara u mrak. Pogled na krizu u svjetlu križa dopušta nam zadržati naš spokoj i odmak, budući da su mir i objektivnost neophodni ako hoćemo sigurno prosuđivati.

Sadašnja situacija u Crkvi je stanje tragičnoga pada: veliki pad zvanja, broja svećenika, prakticiranja vjere, nestanak kršćanskih običaja, elementarnog osjećaja za Boga, koji se danas nažalost očituju – u uništenju naravnoga morala...

Sada Bratstvo ima sva potrebna sredstva da vodi pokret povratka Tradiciji. Preciznije, moramo se suočiti s dva zahtjeva:

- s jedne strane, da sačuvamo svoj identitet podsjećajući na istinu i osuđujući zabludu: ,,Praedica verbum: insta opportune, argue, obsecra, increpa“. ,,Propovijedaj riječ: nastoj oko toga u dobro vrijeme i u nevrijeme: pokaraj, opominji, zaprijeti“ (2 Tim 4, 2);

- a s druge strane: ,,in omni patientia, et doctrina“, ,,sa svom strpljivošću i naukom“ (isto): privući Tradiciji one koji idu u tom smjeru, poticati ih, pomalo ih uvoditi u bitku i u sve hrabriji stav. I dalje postoje autentično katoličke duše koje žude za istinom i mi im nemamo pravo odbiti šalicu hladne vode, tj. Evanđelje, svojim ravnodušnim ili nadmenim stavom. Ove duše nas na kraju često ohrabruju vlastitom hrabrošću i odlučnošću.

Ova dva zahtjeva su komplementarna: ne možemo odvojiti jednoga od drugoga, usredotočivši se isključivo na prokazivanje zabluda koje proizlaze iz Drugoga vatikanskoga sabora ili na pomoć koju dugujemo onima koji postaju svjesni krize i treba im prosvjetljenje. Ova dvostruka potreba zapravo je jedna jer je izraz jedine ljubavi prema istini.

Kako ova pomoć za duše koje žeđaju za istinom postaje konkretnom?

Mislim da ne smijemo postavljati granice Providnosti, koja će nam od slučaja do slučaja davati sredstva prikladna različitim situacijama. Svaka duša je svijet za sebe, ona ima iza sebe svoje osobno putovanje, a potrebno je poznavati dušu pojedinačno kako bismo joj bili u stanju učinkovito pomoći. To je sve u temeljnom stavu kojega moramo gajiti u sebi, prethodnu raspoloživost za pomoć drugima, a ne iluzornu zabrinutost za sastavljanje univerzalnog korisničkog priručnika koji bi se odnosio na sve.

Da bismo dali konkretne primjere, naše bogoslovije danas udomljuju nekoliko svećenika izvan Bratstva – tri u Zaitzkofenu i dva u La Reji – koji žele jasno sagledati situaciju u Crkvi i koji prije svega žele živjeti svoje svećeništvo u cjelovitosti.

Utjecaj svećeništva jedini je način pomoću kojega će se Crkva vratiti u Tradiciju. Moramo kategorički oživjeti ovo uvjerenje. Bratstvo svetog Pija X. uskoro će imati četrdeset i osam godina. Božjom milošću doživljava izuzetno širenje diljem svijeta; njegova djela rastu posvuda, brojni svećenici, distrikti, priorati, škole... Nedostatak ovoga širenja je to da je duh početnog osvajanja neizbježno oslabljen. Iako to ne želimo, sve više smo zaokupljeni upravljanjem svakodnevnim problemima koji proizlaze iz tog razvoja; kao rezultat toga apostolski duh može biti blijed; rizik je da će veliki ideali izblijediti. Sada smo u trećoj generaciji svećenika od osnutka Bratstva 1970. godine... Potrebno je ponovno otkriti misionarski žar kojim nas je naš osnivač nadahnuo.

O našim odnosima s Rimom

U ovoj krizi koja je uzrok boli mnogih vjernika bliskih Tradiciji, što misliti o odnosima Rima i Bratstva?

U tome također moramo nastojati održati nadnaravni pogled na stvari i izbjeći pretvaranje ovoga pitanja u opsesiju jer svaka opsesija subjektivno poražava um i sprječava postizanje objektivne istine, koja je njegov cilj. Moramo posebno danas izbjegavati žurbu u našim prosudbama koju suvremena sredstva komunikacije često potiču: ne smijemo se zalijetati u ,,konačni“ komentar na rimski dokument ili na osjetljivu temu: sedam minuta da ga improviziramo i jedna minuta da ga stavimo na internet... Novi zahtjevi društvenih medija su imati ,,ekskluzivnu vijest“ i stvoriti ,,žamor“, ali informacije koje oni daju na ovaj način vrlo su površne i – što je još gore – one dugoročno onemogućuju ozbiljno, duboko promišljanje. Čitatelji, slušatelji i gledatelji se uzrujavaju i brinu... Ta anksioznost utječe na način na koji primaju informacije. Bratstvo je previše pretrpjelo od ove nezdrave i – u konačnoj analizi – svjetovne tendencije, koju svi hitno moramo pokušati ispraviti. Što manje smo povezani s internetom, više ćemo ponovno otkriti mir uma i spokojstvo prosuđivanja. Što manje ekrana imamo, to više ćemo moći napraviti objektivnu procjenu stvarnih činjenica i njihovog točnog značenja.

Što se tiče naših odnosa s Rimom, koje su stvarne činjenice?

Još od doktrinarnih rasprava s rimskim teolozima, može se reći da smo suočeni s dva izvora komunikacije, dvije vrste odnosa koji se uspostavljaju na razinama koje treba pažljivo razlikovati:

1. jedan javni, službeni, jasan izvor koji nam još uvijek nameće izjave s bitno istim doktrinarnim sadržajem;

2. drugi koji proizlazi od jednog ili drugog člana Kurije, uz zanimljive privatne razgovore koji sadrže nove elemente o relativnoj vrijednosti koncila o ovoj ili onoj doktrinarnoj točci... To su nove i zanimljive rasprave koje bi svakako trebalo pratiti, ali ipak ostaju neformalne, neslužbene, privatne diskusije, dok se na službenoj razini – usprkos određenoj evoluciji jezika – uvijek ponavljaju isti zahtjevi.

Zasigurno pažljivo bilježimo ono što je pozitivno rečeno privatno, ali ovdje zapravo nije riječ o Rimu; to su dobronamjerni, blagi Nikodemi koji nisu u službenoj hijerarhiji. Stoga se neophodno pridržavati službenih dokumenata i objasniti zašto ih ne možemo prihvatiti.

Najnoviji službeni dokumenti – primjerice pismo kardinala Müllera od lipnja 2017. – uvijek izražavaju isti zahtjev: preduvjet je da se koncil mora prihvatiti, a nakon toga će se moći nastaviti raspravljati o onome što Bratstvu nije jasno; na taj način oni smanjuju naše prigovore na subjektivnu poteškoću u čitanju i razumijevanju i obećavaju nam pomoći da ispravno shvatimo ono što je koncil stvarno značio. Rimske vlasti pretvaraju ovo prethodno prihvaćanje u pitanje vjere i načela; to izričito govore. Njihovi zahtjevi danas isti su kao i prije trideset godina. Drugi vatikanski sabor mora biti prihvaćen u kontinuitetu crkvene tradicije, kao dio koji treba biti integriran u tu tradiciju. Oni priznaju našu tvrdnju da od strane Bratstva postoje pridržaji koji zaslužuju objašnjenja, ali ni u kom slučaju odbijanje saborskih učenja kao takvih: ovo je [za njih] čisti i jednostavan nauk Učiteljstva!

Upravo tu je problem, uvijek na istom mjestu i ne možemo ga prebaciti negdje drugdje: kakav je dogmatski autoritet koncila koji je namjeravao biti pastoralni? Koja je vrijednost tih novih načela koje je sabor naučavao, koja su se sustavno, dosljedno i savršeno kontinuirano primjenjivala po onome što je naučavala hijerarhija koja je bila odgovorna i za Sabor i za pokoncilsko razdoblje? Ovaj stvarni koncil je koncil vjerske slobode, kolegijalnosti, ekumenizma, ,,žive tradicije“... i nažalost, nije rezultat pogrešnog tumačenja. Dokaz toga je da ovaj stvarni koncil nikada nije bio ispravljen ili korigiran od strane nadležnog tijela. On prenosi duh, učenje, način razmišljanja o Crkvi koji predstavlja prepreku posvećivanju duša, a njegovi su tragični rezultati neposredno pred očima svih intelektualno iskrenih ljudi, svih ljudi dobre volje. Ovaj stvarni koncil istodobno odgovara doktrinarnom nauku i življenoj praksi koja je nametnuta ,,narodu Božjemu“; odbijamo ga prihvatiti kao samo još jedan sabor poput ostalih. Zato razgovaramo o njegovom autoritetu, ali uvijek u duhu ljubavi, jer ne želimo ništa osim dobra Crkve i spasenja duša. Naša rasprava nije puka teološka borba, a zapravo se odnosi na teme koje nisu ,,raspravljive“: ovdje je, bez sumnje, u pitanju život Crkve. I to je ono po čemu će nam Bog suditi.

Ovo je, dakle, perspektiva u kojoj se držimo službenih dokumenata iz Rima, s poštovanjem, ali realno. Nije riječ o tome da budemo desni ili lijevi, tvrda linija ili laksisti: radi se o tome da budemo realni.

Što trebamo činiti dok čekamo?

Mogu odgovoriti samo spominjući nekoliko prioriteta. Prvo, vjerujte u Providnost koja nas ne može napustiti i koja nam je uvijek davala znakove svoje zaštite i dobrohotnosti. Sumnjati, oklijevati, tražiti druga jamstva od Providnosti predstavljalo bi ozbiljan nedostatak zahvalnosti. Naša stabilnost i snaga ovise o našem povjerenju u Boga: mislim da svi trebamo ispitati svoju savjest po tom pitanju.

Štoviše, potrebno je svakodnevno ponovno otkrivati blago koje držimo u rukama, sjetiti se da nam ovo blago dolazi od samoga Gospodina i da ga je stajalo Njegove Krvi. Ako se budemo redovno stavljali u prisutnost ovih uzvišenih stvarnosti u svoj njihovoj veličini, naše će duše po navici ostati u klanjanju i ojačati koliko je potrebno za dan kušnje.

Također se moramo sve više brinuti za obrazovanje djece. Potrebno je imati jasan cilj kojega želimo postići i ne bojati se razgovarati s njima o Križu, o muci našega Gospodina, o njegovoj ljubavi prema malenima i o žrtvi. Apsolutno je potrebno da duše djece budu zahvaćene već u vrlo nježnoj dobi ljubavlju našeg Gospodina, prije nego ih duh svijeta mogne zavesti i uništiti. Ovo je pitanje apsolutno prioritetno i ako ne uspijemo prenijeti ono što smo primili, znak je da nismo dovoljno uvjereni u to.

Konačno, moramo se boriti protiv određene intelektualne lijenosti: nauk je doista ono što daje našoj bitci za Crkvu i za duše razlog postojanja. Potrebno je uložiti napore da ažuriramo analizu velikih aktualnih događaja u svjetlu vjekovnoga nauka, a da se ne zadovoljavamo lijenim ,,copy-and-paste“ koje internet – opet – nažalost promiče. Mudrost postavlja i vraća stvari u red u svakom trenutku i svaka stvar nalazi svoje mjesto.

Križarska vojna sv. Mise nadbiskupa Lefebvrea

Što mogu na poseban način učiniti vjernici?

U Misi vjernici otkrivaju jeku efeta, ,,otvori se“, koju je izrekao svećenik kod Krštenja. Njihova duša se ponovo otvara milosti svete Žrtve. Čak i kada su vrlo mala, djeca koja pohađaju Misu osjetljiva su na sveto značenje koje izražava tradicionalna liturgija. Prisustvovanje Misi čini više od svega plodonosnim život bračnih parova sa svim njegovim kušnjama i daje mu duboko nadnaravno značenje, jer milost sakramenta Ženidbe potječe od Gospodinove žrtve. Sudjelovanje u Misi ih podsjeća da ih Bog želi iskoristiti kao suradnike u najljepšim djelima: posvećivanju i zaštiti duša njihove djece.

Tijekom svoje obljetnice 1979. godine nadb. Lefebvre nas je pozvao na Križarsku vojnu sv. Mise jer Bog želi obnoviti svećenstvo i kroz njega obitelj koja se danas napada sa svih strana. Njegova je vizija bila proročka, danas je postala opažanje koje svatko može vidjeti. Ono što je predvidio, sada imamo pred očima:

,,Što mi moramo učiniti, draga moja braćo? Ako produbimo ovu veliku tajnu svete Mise, onda vjerujem da mogu reći: moramo započeti križarsku vojnu! Zauzmite se za svetu Misnu Žrtvu, za Krv našega Gospodina Isusa Krista. Zauzmite se za ovu nepobjedivu stijenu i za ovo neiscrpno vrelo milosti, za svetu Misnu Žrtvu kakvu vidimo svakoga dana. Jeste li ovdje stoga što volite svetu Misnu Žrtvu? Zašto su ovi mladi bogoslovi u bogosloviji u Ecôneu, iz Sjedinjenih Država, iz Njemačke? Zašto su došli? Oni dolaze u naše bogoslovije radi svete Mise, radi svete Mise svih vremena. Ova sveta Misa vrelo je svih milosti, vrelo Duha Svetoga, kršćanske kulture. To je, dakle, svećenik. Moramo započeti križarsku vojnu. Ova križarska vojna mora se zauzimati za ovaj vječni pojam žrtve da ponovno oživi kršćanstvo i da ga ojača. Onako kako to Crkva želi i kako je to uvijek ostvarivala, s istim načelima, s istom svetom Misnom Žrtvom, istim sakramentima, istim katekizmom i istim Svetim pismom.“ (Propovijed nadb. Lefebvrea povodom njegove svećeničke obljetnice, 23. rujna 1979. u Parizu, Porte de Versailles).

To kršćanstvo mora biti obnovljeno u svakodnevnom životu, kroz vjerno obavljanje dužnosti našega staleža, upravo tamo gdje nas je dobri Gospodin postavio. Neki s pravom žale zbog činjenice da Crkva i društvo nisu ono što bi trebali biti. Zaboravljaju da imaju sredstva za otklanjanje tog nedostatka, na svome mjestu, po svom osobnom posvećenju. Tu je svatko generalni poglavar... Nije potreban kapitul da bi nas izabrao; svakoga dana je potrebno posvetiti onaj dio Crkve u kome smo apsolutni gospodar: svoju dušu!

Nadb. Lefebvre je nastavio: ,,Moramo ponovno oživjeti kršćanstvo. Vi ste, draga moja braćo, sol zemlje. Vi ste svjetlost svijeta. Vama se obraća naš Gospodin Isus Krist i kaže: „Ne uništavajte plodove Moje Krvi! Ne napuštajte moju Kalvariju! Ne napuštajte moju Žrtvu. I Djevica Marija koja stoji podno križa kaže vam isto. Njezino je srce probodeno. Ona je bila ispunjena patnjom i boli. Ali Ona je također bila ispunjena radošću da se može sjediniti sa Žrtvom svojega božanskoga Sina. Ona vam kaže: „Budite kršćani, budite katolici!“. Ne dajmo da nas povuku sve ove ideje svijeta, ova usmjerenja koja vladaju u svijetu i koja vas gone prema grijehu i prema paklu! Ako želimo doći u Nebo, moramo slijediti našega Gospodina Isusa Krista, nositi svoj križ. Nasljedujmo našega Gospodina Isusa Krista, oponašajmo ga u njegovu križu, u njegovoj patnji, u njegovoj žrtvi.“

I utemeljitelj Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. pokrenuo je križarsku vojnu za mlade ljude, za kršćanske obitelji, za glave obitelji, za svećenike. Inzistirao je rječitošću koja nas potiče i danas, četrdeset godina kasnije, jer vidimo koliko se ovaj lijek primjenjuje na sadašnja zla:

,,Nasljeđe koje nam je ostavio Isus Krist jest njegova Žrtva! To je njegova Krv! To je njegov Križ. To je kvasac kršćanske kulture i onoga što nas treba voditi u nebo... čuvajte ovu oporuku − savez našega Gospodina Isusa Krista, čuvajte Misu svih vremena! Onda ćete vidjeti kako će doći do ponovnoga procvata kršćanske kulture.“

Četrdeset godina kasnije ne možemo izbjeći odgovornost za ovu križarsku vojnu: ona traži još zahtjevniji žar i služenje Crkvi i dušama s još više oduševljenja. Kao što sam rekao na početku ovog intervjua, Tradicija je naša u potpunosti, ali ova čast predstavlja ozbiljnu odgovornost: bit ćemo suđeni po vjernosti u prenošenju onoga što smo primili.

Oče generalni poglavaru, prije nego što zaključimo (ovaj razgovor), dopustite nam postaviti osobnije pitanje. Nije li Vas uplašila odgovornost koja je pala na Vaša ramena 11. srpnja ove godine?

Da, moram priznati da sam se malo bojao i čak sam oklijevao u srcu prije nego što sam je prihvatio. Svi smo mi glinene posude, a to vrijedi i za čovjeka koji je izabran za generalnoga poglavara: pa iako je on nešto uočljivija i nešto veća posuda, ipak je krhka.

Misao na Majku Božju je jedino što mi je omogućilo prevladati strah: svoje sam povjerenje stavio u nju i to u potpunosti. Ona nije izrađena od gline jer je od bjelokosti; ona nije krhka posuda jer je toranj bjelokosni: turris eburnea [kako stoji u lauretanskim litanijama]. Ona je strahovita kao ratna vojska, terribilis ut castrorum acies ordinata (Pjesma nad pjesmama 6,3) koja unaprijed zna da je pobjeda jedini mogući ishod svih njezinih bitaka: ,,Na kraju će moje Bezgrešno Srce pobijediti”.