Christus Rex

Laka pokora uz Gospu


I
stina, na prvi pogled, pokora nas plaši. Možda ju jednostavno ne želimo činiti, ili mislimo da ne možemo. Ali taj je stav uništenje života Milosti, jer je suprotan Kristovomu životu.


Pokajanje, iako gorko, jednako nam je potrebno kao i hrana i voda. Ali ova gorka hrana nosi duhovnu slatkoću iznad svega što zemlja može ponuditi. Uz to, Bog ga je okružio nebrojenim blagoslovima, čineći ga vratima svake radosti. Ako to nije dovoljno da bi nas potaknulo na pokoru, naš dobri Nebeski Otac dao nam je nježnu Majku da nas vježba u njenom vršenju.

Kako dijete uzima svoj gorki lijek? Uzima ono što ne želi po nagovaranju svoje Majke. Marija nas  poziva na pokoru u Lourdesu i Fatimi. Njezin je život uistinu bio život tuge s kojom nema usporedbe u povijesti svijeta. Ali upravo je to pokora, tuga zbog grijeha. Pokora je u suštini tuga radi grijeha, s čvrstom odlukom da se učini zadovoljština za njega i da ga se ne čini više. Po tuzi radi svoga grijeha, čovjek prepoznaje svoje zlodjelo protiv Boga koji je izvor svake dobrote i ljubitelj duša.

To je prva stvar u činu pokore - da priznamo tko smo i da smo Boga uvrijedili. Suprotstavili smo se Njegovoj volji, zaboravili Njegovu ljubav, bili nezahvalni prema Njegovim dobročinstvima i prezreli Njegove milosti.

Druga misao, stvar koja nam može pomoći da ustrajemo u milosti pokore jest misao o Isusu i Mariji.

Usred božićne radosti, dok je Marija držala Isusa u naručju, Šimun je prorekao: "Ovaj je određen na propast i na uskrsnuće mnogima u Izraelu i za znak, kojemu će se protiviti; i također će dušu tvoju probosti mač. Tako će se otkriti misli mnogih srdaca." (Lk 2, 34) O. Faber kaže da su te riječi ispunile Marijinu dušu neizrecivom tugom i da joj je dato znanje svake pojedinosti buduće Kristove Muke. Drugim riječima, kako je Isus želio svoju Muku od svoga Začeća, Marija je tu milost stekla četrdeset dana nakon Njegovoga rođenja. Od dana Prikazanja, Isus i Marija bili su sjedinjeni u simfoniji tuge, životu pokore.

Ova duboka istina uči nas upravo kako vježbati pokoru. Nije nužno svakodnevno šibanje ili česti postovi na kruhu i vodi, iako nijedan dobar katolik ne može poreći vrijednost ovih pokorničkih djela u kojima su se sveci isticali. Najdublji oblik pokore, koji je svima primjenjivi i najpotrebniji, jest čuvati neprekidnu tugu zbog grijeha pred našim umom čuvajući Kristove tuge u našim srcima.

Sjedeći za tipkovnicom na poslu? U zajedništvu s Marijom, dopustite da Kristove tuge zauzmu važan dio vašega uma čak i dok obavljate redovne zadatke na tipkovnici. Vaše tipkajuće ruke i umorne oči ubrajaju se u samu sliku onih prikovanih ruku i onih očiju koje traže srca koja Njega traže. Tako je živjela Marija. Gledala je malene djetetove ruke i znala je da će jednoga dana biti prikovane na križ. Gledala je u Isusove oči i gledala je duše koje je On tražio. Svaki je pokret u Kristovomu životu bio praćen unutarnjom tugom i istinskim suosjećanjem u Srcu Marijinu.

U svakom zadatku našega svakodnevnoga života tijekom ovoga korizmenoga razdoblja možemo ponovno oživjeti taj Marijin život. Poput Nje, vidimo sebe kako nas Ona vidi, kao grešnike, koji lutaju stazom poroka umjesto vrlina. S Marijom, gledajmo u svakom drvetu križ, u svakoj ruci čavao, u svakom poslu božansko breme. Učinimo sve naše svakodnevne poslove u ovom duhu sjedinjenja s Čovjekom tuge. Na ovaj način će se obnoviti naše obraćenje. Ave Maria!

Izvor: fsspx.news

Arhiva bloga

Časopis: