D
ana 12. veljače 2020. objavljena je pobudnica pape Franje koja se nadovezuje na Sinodu o Amazoniji koja je održana u Rimu od 6. do 27. listopada 2019. godine.Dokument s naslovom Querida Amazonia (Ljubljena Amazonija) sastoji se od četiri poglavlja, podijeljenih u 111 odlomaka. U često lirskom stilu – s puno pjesničkih citata – papa otkriva četiri sna nadahnuta Amazonijom: „socijalni san“, „kulturalni san“, „ekološki san“ i „crkveni san“. Prema Andrei Tornielliju, glavnome uredniku Dikasterija za komunikaciju, ova pobudnica koja započinje s ,,Ljubljena Amazonija“ nalik je ,,ljubavnomu pismu“. Retorička upotreba ,,sna“ podsjeća na anaforu ,,Imam san“, kojom se poslužio Martin Luther King mlađi u svom govoru od 28. kolovoza 1963. ispred Lincoln Memoriala u Washingtonu.
Ni riječi o svećeničkom celibatu
Na pitanje o ređenju oženjenih muškaraca – na koje se poziva u članku 111 završnoga dokumenta Sinode – papa Franjo i dalje šuti. Riječ ,,celibat” ne spominje se u cijelome dokumentu nijednom. U međuvremenu je kardinal Claudio Hummes, generalni relator Sinode i aktivni pobornik ređenja oženjenih muškaraca, poslao 13. siječnja biskupima povjerljivo pismo tražeći od njih da pripreme svoje biskupije za prijem ove dugo očekivane pobudnice. Da bi to učinio, pozvao ih je da pročitaju završni dokument Sinode, papin govor amazonskim narodima, uvodno izvješće Sinode (čiji je on autor) i Franjin završni govor na sinodi 26. listopada, kao i encikliku Laudato si'. Visoko pozicionirani brazilski prelat dodao je vrlo precizno: ,,Također možete početi planirati tiskovnu konferenciju ili drugi slični događaj što je prije moguće... Primjerice, možda bi bilo prikladno predstaviti pobudnicu u vašem području s domorodačkim predstavnikom, kada je to moguće, mjerodavnim pastoralnim stručnjakom (zaređenim ili redovnikom, laikom ili laikinjom), stručnjakom za pitanja zaštite okoliša i mladom osobom angažiranom u pastoralu za mlade”. Također je najavio da će biskupi uskoro dobiti „drugo pismo s drugim prijedlozima“. U stvarnosti su dobili pismo od 29. siječnja.
Takva pažljiva uznemirenost sugerirala je da će apostolska pobudnica pozdraviti prijedloge završnoga dokumenta ove sinode, o kojem je progresivni biskup Franz-Josef Overbeck rekao da nakon njega ,,ništa neće biti isto kao prije”. Međutim, pobudnica je objavljena i u njoj se ne govori ništa o ređenju oženjenih muškaraca, ni o službama povjerenim ženama, koje je također tražio završni dokument Sinode.
Kako objasniti ovu šutnju? Sandro Magister u Settimo Cielo od 12. veljače ističe knjigu kardinala Roberta Saraha, napisanu u suradnji s papom emeritusom Benediktom XVI., Iz dubina naših srdaca, gdje je gvinejski prelat tražio od pape ,,da nas zaštiti od takvih mogućnosti, stavljanjem veta na svako slabljenje zakona o svećeničkom celibatu, bio on ograničen na jedno ili drugo područje“, vidjevši u mogućnosti ređenja oženjenih muškaraca, „pastoralnu katastrofu, ekleziološku zbrku i zamućivanje pojma o svećeništvu“.
Roberto de Mattei u Corrispondenza Romana od 12. veljače smatra da je papa Franjo, koji se našao pod dva suprotna pritiska – njemačko-amazonskih progresivista i knjige kardinala Saraha i Benedikta XVI. – slijedio drugi. U očima talijanskoga povjesničara značajna je odsutnost kardinala Hummesa na konferenciji za novinare kojom je predstavljena pobudnica. Isto kao što bi i najava od 11. veljače kardinala Reinharda Marxa, predsjednika Njemačke biskupske konferencije i glavnoga arhitekta „sinodalnoga puta“, da se u ožujku neće ponovno kandidirati, mogla pokazati da progresivistički klan osjeća manju podršku.
Querida Amazonia kao vjerni odjek Laudato Si'
Čitanje cijele pobudnice, a ne samo odlomaka u kojima se spominje svećenička služba, pokazuje da papa Franjo ne odbacuje ono što je rečeno ili učinjeno tijekom sinode na Amazoniji. Naprotiv, vidimo da je ovaj dokument usklađen sa Sinodom, koja je po sebi odjek enciklike Laudato Si' „O brizi za naš zajednički dom“ (24. svibnja 2015.).
Zamisao da je ,,sve povezano“ između čovjeka, prirode i Boga javlja se nekoliko puta:
§41. ,,U kulturnoj stvarnosti poput amazonskoga područja, u kojemu postoji tako prisan odnos ljudi i prirode, svakodnevna egzistencija uvijek je kozmička... Ovo inzistiranje da je 'sve povezano' posebno vrijedi za područje poput Amazonije.“
§42. „Ako su briga o ljudima i briga o ekosustavima nerazdvojni, to postaje posebno važno na mjestima gdje 'šuma nije resurs koji treba iskoristiti; to je biće ili različita bića s kojima moramo stupiti u odnos'... Šteta nanesena prirodi utječe na te narode na vrlo izravan i provjerljiv način jer u njihovom [domorodačkom] jeziku, 'mi smo voda, zrak, zemlja i život prirode koju je stvorio Bog. Iz tog razloga tražimo da se prekine zloporaba i uništavanje majke Zemlje. Zemlja ima krv i ona krvari; multinacionalne kompanije presjekle su vene naše majke Zemlje'.”
§56. ,,Ako uđemo u zajedništvo sa šumom, naši će se glasovi lako stopiti s njezinima i postati molitva: 'dok odmaramo u sjeni drevnog eukaliptusa, naša se molitva za svjetlo spaja u pjesmi vječnoga lišća' [sic!]. Ova unutarnja promjena omogućit će nam da plačemo za amazonskim područjem i pridružimo se u njegovom vapaju Gospodinu.”
O uporabi izraza „teološko mjesto“ kojega su kritizirali autori radnoga dokumenta za Sinodu, evo opravdanja koje §57 pokušava dati: „Ako odgovorimo na ovaj srčani prigovor, postat će jasno da naš nebeski Otac ne zaboravlja stvorenja iz amazonskoga područja. Kršćanima Isus sam povikuje iz njega, 'jer ih uskrsli otajstveno drži uza se i usmjerava prema punini kao njihovomu cilju. Sami poljski cvjetovi i ptice o kojima su njegove ljudske oči razmatrale i divile im se, sada su prožeti Njegovom blistavom prisutnošću'. Iz svih tih razloga, mi vjernici susrećemo u amazonskome području teološki locus, prostor u kojem se sam Bog otkriva i okuplja svoje sinove i kćeri”.
§73 nastoji pokršćaniti amazonski panteizam: ,,Svakako bismo trebali uvažavati autohtoni misticizam koji vidi međusobnu povezanost i međuovisnost cijeloga stvorenja, mističnost nezaslužene darovanosti koja život ljubi kao dar, mističnost svetoga čuda nad prirodom i svim njezinim oblicima života. Međutim, istovremeno smo pozvani taj odnos s Bogom prisutnim u kozmosu pretvoriti u sve osobniji odnos s 'Ti' koji održava naše živote i želi im dati značenje, 'Ti' koji nas poznaje i ljubi nas”.
§79 posredno odgovara na oštre kritike prouzrokovane poganskim bogoslužjem iskazanim Pachamami tijekom Sinode: „Moguće je na neki način preuzeti domorodački simbol, a da ga ne smatramo nužno idolopoklonstvom. Mit nabijen duhovnim značenjem može se upotrijebiti na koristan način i ne mora se uvijek smatrati poganskom zabludom. Neke religijske svečanosti imaju sveto značenje i prigoda su za okupljanje i bratstvo, iako im je potreban postupan proces pročišćenja ili sazrijevanja. Misionar duša pokušat će otkriti zakonite potrebe i zabrinutosti koje traže izlaz u ponekad nesavršenim, djelomičnim ili pogrešnim vjerskim izrazima i nastojat će na njih odgovoriti inkulturiranom duhovnošću”.
Za teološko opovrgavanje ovoga difuznog imanenizma koji se provlači kroz pobudnicu, opravdano ćemo uputiti na predavanje p. Davidea Pagliaranija s posljednjega kongresa Courrier de Rome, u cijelosti objavljenoga u Nouvelles de Chrétienté, br. 181, siječanj-veljača 2020.
Je li prijetnja otklonjena?
Papa Franjo se u četvrtom poglavlju pod naslovom „crkveni san“ bavi društvenom, duhovnom, liturgijskom i ministarskom kulturom. Riječ ,,inkulturacija“ spominje se u ovom poglavlju dvadeset puta.
U §87 Papa podsjeća na to da samo zaređeni svećenik može prinositi Misnu Žrtvu, ali iako se ne spominje moguće ređenje oženjenih muškaraca, ne spominje se ni posvećeni celibat. I kako je kardinal Michael Czerny, podtajnik Odsjeka za migrante i izbjeglice Dikasterija za promicanje cjelovitoga ljudskoga razvoja, napomenuo za kath.ch 12. veljače: ,,Ređenje oženjenih muškaraca ili stvaranje ženskoga đakonata pitanja su koja papa Franjo nije 'riješio'. Crkva u vezi s tim pitanjima nije 'zatvorena': sva su ta pitanja zapravo 'otvorena' i još uvijek mogu biti predmet 'rasprave' i 'molitve' da bi kasnije dovela do 'potpuno razvijenih odluka' donesenih na vrhu katoličke hijerarhije“.
Uistinu, u §95 Franjo piše: „Posvećeni život, sposoban za dijalog, sintezu, inkulturaciju i proroštvo, ima posebno mjesto u ovoj raznolikoj i skladnoj konfiguraciji Crkve u amazonskomu području. Ali treba joj novi poticaj za inkulturaciju koji će kombinirati kreativnost, misionarsku smjelost, osjetljivost i snagu tipičnu za život u zajednici”.
Koliko daleko bi taj „novi zamah inkulturaciji“ trebao ići, biti kreativan i odvažan? On to nije rekao, ali u §96 hvali rad ,,bazičnih zajednica“, čija je uloga u teologiji oslobođenja u Južnoj Americi poznata: ,,kada mogu objediniti obranu socijalnih prava s misionarskim navještajem i duhovnošću, [oni] su autentična iskustva sinodalnosti na putu evangelizacije Crkve u amazonskomu području“.
U članku §104 Franjo citira svoju pobudnicu Evangelii Gaudium (24. studenoga 2013.) – on citira sebe u Querida Amazonia: 29 puta Laudato Si', 21 puta Evangelii Gaudium – kako bi nas podsjetio na svoj način ,,nadilaženja“ sukoba, propuštajući čisto i jednostavno iznijeti katoličku doktrinu o crkvenomu celibatu. Prema njegovim riječima, ,,pravi odgovor na izazove evangelizacije leži u transcendiranju dva [suprotna] pristupa i pronalaženju drugih, boljih načina, koji možda još nisu ni zamišljeni. Sukob se prevladava na višoj razini, pri čemu se svaka skupina može pridružiti drugoj u novoj stvarnosti, ostajući vjerna samoj sebi. Sve se rješava 'na višoj razini gdje se čuva ono što je valjano i korisno za obje strane'. Inače, sukob nas zarobljava: 'Gubimo perspektivu, naši se horizonti smanjuju i sama stvarnost počinje se raspadati'”. – Drugim riječima, nadići sukob te se više ne međusobno suprotstavljati, već nadopunjavati. No, zar to ne podrazumijeva da smo izvan načela neprotuslovlja? U oksimoronu.
U članku §105 Papa se vraća ovoj zamisli: „rješenja se pronalaze 'prelijevanjem', tj. nadilazeći oprečnost koja ograničava naše viđenje i prepoznaje veći dar koji Bog nudi. Iz toga novoga dara, prihvaćenoga hrabrošću i velikodušnošću, iz onoga neočekivanoga dara koji budi novu i veću kreativnost, izronit će kao iz preplavljene fontane odgovori koje nam suprotnost nije dopuštala da vidimo”. I da iz toga odmah izvučemo neposrednu primjenu na „amazonsko područje [koje nas] izaziva da nadiđemo ograničene perspektive i 'pragmatična' rješenja iskomunicirana u djelomičnim pristupima, kako bismo tražili putove inkulturacije koji su širi i hrabriji“.
Iz te perspektive strahuje se da pitanje ređenja oženjenih muškaraca neće biti riješeno, već jednostavno odloženo i više nego ikad otvoreno „putovima inkulturacije koji su sve širi i širi“. Pogotovo budući da je Franjo molio da ,,cijela Crkva bude obogaćena i izazvana“ Završnim dokumentom o Sinodi [s njezinim člankom 111 o viri probati?] u kojemu su sudjelovali ,,mnogi ljudi koji poznaju bolje od mene ili Rimske kurije probleme i pitanja Amazonije, budući da tamo žive, doživljavaju njezinu patnju i strastveno je vole“ (§§3 i 4). To znači da su ti ljudi sposobni ostvariti papin četvrti san, ,,crkveni san”: ,,Sanjam o kršćanskim zajednicama sposobnima za velikodušno predanje, utjelovljenima u amazonsko područje te da daju Crkvi nova lica s amazonskim svojstvima”.
Crkva o kojoj je papa sanjao mora nakon Sinode biti ukrašena amazonskim licem ondje gdje bi moralo sjati samo blistavo lice Krista, njezinoga božanskoga Zaručnika.
