G
ospa Snježna staro je ime za sv. Mariju Veliku (La Basilica di Santa Maria Maggiore), crkvu koja je velika papinska bazilika u Rimu i najveće marijansko svetište antičkoga kršćanstva, koju je izvorno izgradio papa Liberije oko 360. godine.Bila je ukrašena predivnim mozaicima Marije i Krista u spomen na Sabor u Efezu 431. Tamo je u prisutnosti papinskoga legata katoličko pravovjerje pobijedilo nad krivovjerjem u velikom uzviku dogmatske vjere, „sveta Marija, Majka Božja” - Theotokos.
Dakle, drugi dio Zdravomarije, u kojemu kažemo: „Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grešnike“, znak je sveopćega katoličkoga jedinstva Istoka i Zapada, odobrenoga i potvrđenoga od papinske vlasti. Kristov namjesnik je uistinu Marijin sin.
Ali i u liturgijskom obredu marijanskoga blagdana kojim se slavi izgradnja velike crkve u Marijinu čast daje nam se znak katoličkoga pravovjerja i autentičnosti.
Prije svega, cjelokupno Marijino značenje jest privesti čovječanstvo, dušu i tijelo Kristu i iznova oblikovati čovječanstvo na Kristovu sliku. Taj nastavak i ponavljanje utjelovljenja ima svoje mjesto, svoje instrumente i svoj nauk u svakoj katoličkoj crkvi.
Drugo, gotovo svako Marijino ukazanje dosiže vrhunac kroz Crkvu, tako da se pod poticajem marijanske pobožnosti djelo utjelovljenja može nastaviti u najsavršenijem katoličkom sakramentalnom i doktrinarnom pravovjerju. Stoga Guadalupe, Lourdes, La Salette, Pontmain i Fatima imaju marijanske crkve koje je izričito zatražila Gospa da bi nastavila svoju vitalnu ulogu približavanja čovječanstva, duše i tijela Kristu. Gdjegod se Marija pojavi, pojavljuje se Krist u svoj svojoj slavi, sakramentalnoj prisutnosti i nauku.
Tako vidimo dva važna obilježja marijanske pobožnosti: doktrinarnu i svećeničku.
Doktrinarno jer poznavati Mariju znači poznavati Krista, a spoznati Krista znači priznati i utvrditi Njegovo božanstvo.
Svećeničko jer spoznati i ljubiti Krista znači sjediniti se potpuno i u cijelosti s Njegovom žrtvom, koja se nastavlja i primjenjuje u sedam sakramenata. Tako Katolička crkva u svećeniku i puku štuje trojedinoga Boga u božanskoj liturgiji koja se odvija u svetomu prostoru posvećene crkve pod vodstvom i zaštitom Majke Božje.
Ovaj duh posvećene crkve pretpostavlja skup katoličke hijerarhije preko biskupa kao glave katoličkoga klera. I zato je takvim skupom klera zajamčeno naučavanje autentičnoga katoličkoga nauka u čvrstom pravovjerju i jedinstvu u vremenu i prostoru s Rimom i Tradicijom apostola. Ta je teologija najjasnija u Sv. Mariji Velikoj.
Nemoguće je obnoviti sve stvari u Kristu bez utjecanja Mariji. I ovo utjecanje Mariji u ovim će vremenima dobiti svoju moć od marijanskoga pokreta kojega gaje marijanska svetišta. Ne znači li posebno obećanje naše Blažene Majke u vezi Portugala i jamstvo da će se „dogma vjere tamo očuvati“, to da će marijanska pobožnost, koja uvodi u savršeno znanje o Kristu, preživjeti sve oluje? To je znak nade da će Bog jednoga dana kroz nju obnoviti slavu svoga Sina i Njegove Majke, posebno u Rusiji i svetoj Mariji Velikoj u Rimu.
Izvor: fsspx.news
