Christus Rex

Vatikan osuđuje pogrešnu krsnu formulu


S

veta Stolica je posredstvom Kongregacije za nauk vjere potvrdila da sakrament krštenja podijeljen proizvoljno izmijenjenom formulom nije valjan i da nitko „čak ni svećenik, ne može samovlasno bilo što dodavati, uklanjati ili mijenjati u liturgiji”.


Žalosna posljedica liturgijske revolucije koja je u Crkvi djelovala više od pola stoljeća: forma sakramenta krštenja ponekad se mijenja u ime pastoralne revnosti sumnjive vrijednosti. To je samo posljedica kreativnosti bez kontrole koja bi željela promijeniti integritet sakramenata Crkve.


Tiskovni ured Svete Stolice objavio je 6. kolovoza 2020. Doktrinarnu notu (Responsum) Kongregacije za nauk vjere koja je pokušala uzeti stvari u svoje ruke: „Tijekom nedavnih slavlja sakrament krštenja se podjeljivao sljedećim riječima: ‘U ime oca i majke, kuma i kume, baka i djedova, članova obitelji, prijatelja, u ime zajednice krstimo te u ime Oca i Sina i Duha Svetoga’”.


Ova personalizirana formula, objašnjava Kongregacija, čini krštenje nevaljanim i nosi sa sobom obvezu da „oni kojima je ‘krštenje’ podijeljeno na ovaj način budu kršteni ‘in forma absoluta’ – odnosno bezuvjetno – ponavljanjem obreda u skladu s liturgijskim normama koje određuje Crkva”.


Odluka koju je papa Franjo odobrio na zasjedanju od 8. lipnja bio bi dobrodošao razvoj da ne sadrži paradoks i da se ne temelji na pogrešnim teološkim razlozima.


Paradoks


U napomeni se napominje da je „očigledno je namjerna izmjena sakramentalne formule uvedena da bi se naglasila komunitarna važnost krštenja, da bi se iskazalo sudjelovanje obitelji i prisutnih i izbjegla ideja koncentracije svete moći u svećeniku na štetu roditelja i zajednice, na što bi naizgled mogla upućivati formula u Rimskom obredniku”.


Nisu li tvorci ovih promjena u skladu s duhom Koncila i njegovim liturgijskim reformama? Nije li se tu svugdje inzistiralo na ulozi zajednice, do te mjere da se puno krštenja sada podjeljuje tijekom nedjeljne Mise? Nije li se svećenikova sveta moć pedeset godina sustavno relativizirala ili čak nijekala? Ili se svećenika osporava u ime klerikalizma gdje ga se etiketira kao bauk, ili ga se ponižava svakakvim zahtjevima, kao što je to slučaj u Njemačkoj sa sinodalnim putem.


Tvorci ovih promjena koje narušavaju valjanost sakramenta otišli su predaleko. Ali nisu izmislili načela koja ih vode. Sasvim je u redu što Nota prokazuje „diskutabilne pastoralne motive“ koji „ovdje iznova oživljavaju drevno iskušenje da se formula koju je predala Tradicija zamijeni za drugi tekst koji se prosudi prikladnijim“.


Strogost koja bi bila korisna ako se primijeni na inovacije sadržane u Novus ordo Missae, kao što se to prikazuje u zaključku Kratke kritičke studije Novus orda Missae kardinala Ottavianija i Baccija, predstavljene 5. lipnja 1969.: „Napuštanje liturgijske tradicije koja je tijekom četiri stoljeća bila znakom i zalogom jedinstva bogoslužja (i uvođenje neke druge, koja će nužno biti znakom podijeljenosti zbog nebrojenih sloboda što se u njoj omogućuju, te koja i sama obiluje insinuacijama i očitim zabludama protiv čistoće katoličke vjere) pokazuje se, rečeno na najblaži mogući način, kao nesaglediva pogrješka.”.


Čudna teološka objašnjenja


Ako Nota Kongregacije za nauk vjere s pravom priziva autoritet sv. Tome Akvinskog i odluke Tridentskoga sabora, odlazi u stranputicu koristeći besmisleni jezik daleko udaljen od jednostavnosti katekizama prošlih dana ili jasnoće tradicionalnoga učiteljstva.


Tako se svećenik susreće sa svojom ulogom Kristova službenika, koja je promijenjena u to da postane „znak prisutnosti“ Krista koji služi kao glava tijela koje je zajednica, koja također djeluje na ministerijalni način (?): „Subjekt je Crkva, Tijelo Kristovo zajedno s njegovom Glavom, što se očituje u konkretnoj okupljenoj zajednici. Takva zajednica stoga djeluje ministerijalno – ne kolegijalno – jer se nijedna skupina ne može učiniti Crkvom, nego postaje Crkva na temelju poziva koji ne može proizaći iz same zajednice”.


„Službenik je, dakle, znak prisutnosti onoga koji okuplja te ujedno i mjesto zajedništva svakoga liturgijskoga skupa s cijelom Crkvom”. Je li svećenik koji krsti izvan zajednice još uvijek dovoljni „znak prisutnosti”? Djeluje li svećenik kao Kristov službenik ili je službenik zajednica u kojoj Krist služi putem svojega službenika – znaka prisutnosti?


A kako bi bilo da se vratimo čistoj tradiciji Crkve, njezinim jednostavnim i prosvjetljujućim učenjima koja su već 2000 godina dokazala svoju vrijednost?


Izvor: fsspx.news

Arhiva bloga

Časopis: