Christus Rex

Spes nostra, salve


K
repost nade navodi nas da čeznemo za nadnaravnom istinom koju priznajemo u vjeri i da se pouzdajemo u Božja obećanja.

Upravo nas krepost potiče da težimo Bogu s bezgraničnim povjerenjem u Njegovu milosrdnu pomoć.

A svaki djelić Marijina bića čezne za Bogom i bezgraničnim povjerenjem u Njega; zato je Crkva naziva „Majkom svete nade” pa čak i „našom nadom”.

Postojao je čak jedan trenutak u kojemu možemo reći da je samo Marija sačuvala nadu: na Veliku subotu, kada je Krist ležao u grobu i činilo se da je sve bilo uzalud, te su čak i oni koji su bili najodaniji u vjeri u Krista sumnjali zbog Njegove strašne smrti, Marija je sačuvala tu nadu, a da nije vidjela kako bi se mogla ispuniti.

Ovo je nada u svom najčišćem obliku, naime kao oslonac na Boga bez ikakvih ljudskih uvjerenja, isključivo zasnovano na Njegovoj riječi, u koju čovjek postavlja bezuvjetno povjerenje. Stoga Crkva na nju primjenjuje izreku Vječne mudrosti: „in me omnis spes vitae et virtutis - u meni je sva nada života i kreposti“ [Sir 24, 15].

Uistinu, sigurnost i pouzdanje da ćemo ostati vjerni Bogu do kraja nije naše djelo, već je to nezaslužena milost koja do nas dolazi, kao i sve milosti, preko Bezgrješne. Tako sveti Bernard kaže da je Marija tota ratio spei meae – sveobuhvatni uzrok, čitav razlog postojanja moje nade. To znači da oba osnovna stava nade imaju čvrsti temelj i svoj najviši izraz u Mariji.

– Nada kao čežnja za Bogom okreće ljudsko biće od lažnih „nada“ u svjetovna dobra prema istinskim, vječnim dobrima koja jedina mogu ugasiti njegovu žeđ i utažiti glad. U tom je smislu nada zapravo krepost obraćenja, što znači upravo „okretanje od svjetovnih dobara i okretanje Bogu“.

Pošto nam vjera pokaže slavu vječne sreće, u našim srcima raste čežnja za posjedovanjem tih dobara. A što više raste ova čežnja, duša je mirnija, manje je muče prohtjevi i želje svijeta, koji su je nekada uronili u tako velike nemire. Sveti Augustin kaže da duša stvorena za Boga ostaje nemirna dok ne nađe svoj počinak u Bogu, baš kao što je igla kompasa nemirna dok se točno ne usmjeri prema magnetskom polu.

– Međutim, nada je i samoprepuštanje Božjim obećanjima. Ako se Marija zove „naša nada“, onda je Njezina prisutnost jamstvo da će se ta obećanja i ispuniti, i da su se u Njoj, doista, već počela ispunjavati. Ona je zapravo bila nada naših praroditelja, kada su dobili veliko obećanje o Ženi koja će zgnječiti glavu zmiji. Od tada je Ona nada ljudskoga roda. Izaija povezuje obećanje o Mesiji s čudom djevičanskoga rođenja.

Ali Marija ostaje nada kršćana posebno nakon Kristova Uzašašća. Bog nam je dao Mariju da bude naša nada. Napokon, Njegova je stvar na koji način radije uslišava naše molitve. Tko zazove Mariju priziva Njegovo najdraže stvorenje, dotiče najnježnije mjesto u Njegovomu Srcu – i stoga nalazi da je njegova molitva uslišana.

Nevolja nas uči moliti, a nevolja je ono što nas zaista uči nagrađivati odanost i pomoć prijatelja. U svakom su dobu bile velike nevolje među kršćanskim narodom i iz te je nevolje poraslo povjerenje u Mariju. A zato što ga nikada nije razočarala, nitko ga ne može ponovno iskorijeniti iz srca kršćanskoga naroda.

Izvor: fsspx.news

Arhiva bloga

Časopis: