Christus Rex

Ne smijemo kapitulirati pred ovim svijetom, nego trebamo sve rekapitulirati u Kristu

Intervju s Generalnim poglavarom Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. o pontifikatu pape Franje 

V
elečasni oče, prošlo je osam godina otkako je papa Franjo zasjeo na prijestolje svetoga Petra te ste nam povodom ove obljetnice ljubazno omogućili ovaj intervju, na čemu smo Vam uistinu zahvalni.
Za neke promatrače pontifikata pape Franje, posebno za one koji su privrženi Tradiciji, čini se da je bitka ideja sada gotova. Prema njima je sada praksa ta koja dominira, naime konkretno djelovanje, nadahnuto široko rasprostranjenim pragmatizmom. Kakvo je Vaše mišljenje o tome? 

Pater Pagliarani: Nisam baš siguran da djela i ideje treba suprotstaviti na taj način. Papa Franjo je definitivno vrlo pragmatičan. Ali kao čovjek koji ima vlast, on savršeno dobro zna kamo ide. Akcija velikih razmjera uvijek je nadahnuta teorijskim načelima, nizom ideja, kojima često dominira središnja ideja, s kojom se mogu i moraju povezati sve prakse.

Moramo shvatiti da svi pokušaji razumijevanja načela pragmatizma pape Franje nisu bez pokušaja i pogrešaka. Na primjer, neki su ljudi mislili da su pronašli njegova načela djelovanja u teologia del pueblo, argentinskoj varijaciji teologije oslobođenja – ali koja je puno umjerenija. Međutim, u stvarnosti mi se čini da je papa Franjo izvan ovoga sustava, pa čak i izvan bilo kojega poznatoga sustava. Vjerujem da se ideje koje usmjeravaju njegovo djelovanje ne mogu analizirati i protumačiti na zadovoljavajući način ako se ograničimo na tradicionalne teološke kriterije. On nije samo izvan bilo kojega poznatoga sustava, on je iznad svih njih! 

Što želite time reći? 

Primjerice, kod pape Ivana Pavla II., unatoč svemu na što bismo se mogli požaliti, što se tiče njegova pontifikata, određene točke katoličkoga nauka ostale su nedodirljive. Zatim smo s papom Benediktom XVI. imali posla s duhom koji je bio povezan s korijenima Crkve. Njegov znatan napor da izravna krug, pomirujući Tradiciju s koncilskim ili postkoncilskim učenjem, iako osuđen na neuspjeh, ipak je otkrio zabrinutost za vjernost Tradiciji. Ali kod pape Franje takva preokupacija više ne postoji. Pontifikat pod kojim živimo povijesna je prekretnica za Katoličku Crkvu: bedemi koji su još uvijek postojali srušeni su zauvijek – ljudski govoreći; a istodobno se Crkvu redefiniralo, revolucionirajući njezino poslanje prema dušama i svijetu. 

Još je prerano za shvaćanje punoga razmjera ovoga preokreta, ali možemo ga već pokušati analizirati.

Grijeh i milost 

Kažete da su srušeni bedemi, koji su još uvijek stajali. O kojim bedemima govorite? 

Mislim posebno na posljednje moralne temelje na kojima je utemeljeno ne samo kršćansko društvo, već i svako naravno društvo. To se je moralo dogoditi prije ili kasnije, bilo je samo pitanje vremena. Do sada je Crkva, iako je ponekad bila nejasna, prilično čvrsto održavala svoje moralne zahtjeve, npr. u vezi s katoličkim brakom, i još uvijek je jasno osuđivala sve spolne izopačenosti... Ali ti su se zahtjevi, nažalost, temeljili na dogmatskoj teologiji, koja je skrenula od svoje svrhe i time postala nestabilnom. Bilo je neizbježno da će se i oni jednoga dana izjaloviti. Čvrsta načela djelovanja ne mogu dugo čvrsto stajati kada je ideja njihova božanskoga autora oslabljena ili iskrivljena. Ta bi moralna načela mogla preživjeti neko vrijeme, čak i nekoliko desetljeća, ali kada im se oduzme kralježnica, osuđena su da budu jednog dana klasificirana kao „zastarjela“ i praktično osporena. To je ono čemu svjedočimo pod pontifikatom pape Franje, posebno apostolskom pobudnicom Amoris laetitia od 19. ožujka 2016. Ovaj dokument ne sadrži samo ozbiljne zablude, već očituje i potpuno novi historicistički pristup. 

Kakav je to novi pristup? Što bi ga to pobliže određivalo? 

Papa Franjo ima vrlo preciznu opću viziju suvremenoga društva i današnje Crkve – pa čak i cijele povijesti. Čini mi se da je zahvaćen nekom vrstom hiperrealizma, vrstom „pastoralnoga” hiperrealizma. Prema njemu se Crkva mora suočiti s činjenicama: nemoguće je da nastavi propovijedati moralni nauk kao i do sada. Stoga se mora odlučiti kapitulirati pred zahtjevima suvremenoga čovjeka i tako preispitati svoju ulogu majke. 

Naravno, Crkva uvijek mora biti majka. No, umjesto da bude majka prenoseći svoj život i poučavajući svoje sinove, ona će biti to onoliko koliko zna slušati, razumjeti i pratiti svoje sinove... Ove brige, koje same po sebi nisu loše, ovdje treba razumjeti u novomu i vrlo određenomu smislu: Katolička Crkva više se ne može – i stoga se više ne bi trebala – nametati. Ona mora biti pasivna i prilagoditi se. Crkveni je život kakav se danas živi, taj koji uvjetuje i određuje samo poslanje Crkve, pa čak i njezin raison d’être (smisao postojanja). Primjerice, budući da više ne može nametati iste uvjete za primanje svete Pričesti kao ranije, jer ih moderni čovjek vidi kao nepodnošljivu nepodnošljivost, jedina realna i istinski kršćanska reakcija, kada slijedimo ovu logiku, sastoji se u prilagodbi ovoj situaciji i redefiniranju njezinih zahtjeva. Dakle, silom stvari moral se mijenja: vječni zakoni sada su podložni evoluciji, čija se nužnost stvara povijesnim okolnostima i imperativima lažne i krivo shvaćene ljubavi.

Osjeća li se Papa prema Vašemu mišljenju nelagodno zbog ovoga razvoja? Osjeća li potrebu da to opravda? 

Nesumnjivo je Papa od početka morao biti svjestan reakcije koju bi takav razvoj izazvao u Crkvi. Vjerojatno je bio svjestan i činjenice da otvara vrata, koja su više od dvije tisuće godina bila dobro i istinski zatvorena. Ali za njega su povijesni zahtjevi važniji od svih ostalih razmatranja. 

U toj perspektivi ideja „milosrđa” dobiva svoju punu vrijednost i opseg. Ta je ideja „milosrđa” sveprisutna u njegovim govorima. To više nije odgovor Boga ljubavi koji je raskajanoga grješnika dočekao raširenih ruku da bi ga obnovio i vratio mu život milosti. Sada je to kobno milosrđe, koje je postalo nužno kako bi udovoljilo hitnim potrebama čovječanstva. Odsada se ljudi smatraju nesposobnima poštivati čak i naravni zakon te imaju strogo pravo primiti to milosrđe, svojevrsno pokroviteljsko smilovanje od Boga, koji se također prilagođava povijesti bez da više njome vlada. 

Na taj način dolazi do odricanja ne samo vjere i nadnaravnoga poretka, već i moralnih načela koja su neophodna za častan i čestiti život. To je zastrašujuće, jer znači definitivno odricanje od kristijanizacije morala: katolici sada naprotiv trebaju usvojiti moral svijeta ili se barem trebaju prilagođavati – od slučaja do slučaja – moralnom zakonu trenutnoga morala, uključujući onomu „ponovno vjenčanih” razvedenih parova, pa čak i istospolnih parova. 

Ovo je milosrđe tako postalo svojevrstan lijek za sve, temelj nove evangelizacije, koja će se predstaviti stoljeću koje se više ne može obratiti, kao i kršćanima kojima se više ne može nametnuti jaram zapovijedi. Na taj se način duše u opasnosti, umjesto da ih se ohrabri i ojača u njihovoj vjeri, umiruje i tješi u njihovim grešnim situacijama. Čineći to, čuvar vjere čak ukida i naravni poredak: što znači da apsolutno ništa ne ostaje. 

Ono što stoji u pozadini ovih zabluda je potpuna odsutnost transcendencije ili vertikalnosti. Više nema nikakvoga upućivanja, čak ni implicitnoga, na nadnaravno, na naš život nakon ovoga svijeta, a iznad svega na djelo Otkupljenja našega Blaženoga Gospodina, koji je definitivno pružio svim ljudima potrebna sredstva za njihovo spasenje. Vječita učinkovitost ovih sredstava više se ne propovijeda i više ju se ne prepoznaje. Oni više ne vjeruju u njih! Zbog toga se sve svodi na čisto horizontalnu i historističku viziju, u kojoj slučajevi prevladavaju nad načelima i gdje je važna samo zemaljska dobrobit. 

Ostaje li ova prekretnica koju ste spomenuli i dalje u skladu s Drugim vatikanskim saborom ili već pripada Trećemu vatikanskome saboru, koji se nije dogodio? 

Postoji i kontinuitet s pretpostavkama utvrđenima na Koncilu kao i njihovo nadilaženje. Vrlo je jednostavni razlog za to: Drugim vatikanskim saborom Crkva se željela prilagoditi svijetu, „nadograditi se“ aggiornamentom kojega su promicali papa Ivan XXIII. i papa Pavao VI. Sada papa Franjo nastavlja ovu prilagodbu svijetu, ali u novomu i ekstremnomu smislu: Crkva se sada mora prilagoditi grijesima svijeta – barem kada je grijeh „politički ispravan”. Zato ga se sada predstavlja kao autentični izraz ljubavi, u svim oblicima koji su dopušteni u suvremenom društvu te bi stoga bili dopušteni i od milosrdnoga Boga. Uvijek po osnovi od slučaja do slučaja, ali ovi iznimni slučajevi predodređeni su da postanu norma, kao što to već možemo vidjeti u Njemačkoj.
Utopija pape Franje

Uz ovo progresivno uništavanje tradicionalne moralnosti, predlaže li papa Franjo promicanje vrijednosti? Ili, drugačije rečeno, na kojim ih temeljima on po Vašemu mišljenju želi graditi?

To je vrlo važno pitanje, na koje je sam Papa dao odgovor 3. listopada 2020. godine, u svojoj najnovijoj enciklici Fratelli tutti, kada je potvrdio da „sve to traži alternativni način razmišljanja”; i nastavio je predlažući, da se „suočimo s izazovom predodžbe novoga čovječanstva. [...] To je pravi put k miru” (br. 127). To se zove utopija i to se događa svima onima koji se odcijepe od svojih korijena. Sveti Otac, raskidajući s božanskom Tradicijom, teži idealnom i apstraktnom savršenstvu, potpuno odvojenome od stvarnosti.

Doduše u istom odlomku on brani svoj stav priznajući da će ono što govori „zvučati divlje nerealno”. On također precizira osnovu na kojoj namjerava opravdati svoj stav: „veliko načelo da postoje prava rođena iz našega neotuđivoga ljudskoga dostojanstva”. Ali upravo nas božanska objava i katolička Tradicija uče da ljudska narav i ljudsko dostojanstvo nisu samodostatni. Kao što Chesterton kaže: „Uklonite nadnaravno i ono što ostaje je neprirodno” (G. K. Chesterton, „Heretici”, pogl. VI). Bez Boga narav sama u praksi teži postati „neprirodna”. Pozivajući i uzdižući čovjeka u nadnaravni poredak, Bog je usmjerio ljudsku narav prema milosti. Stoga narav ne može ukloniti nadnaravni red bez da u sebe unese duboki nered. San pape Franje – njegov „alternativni način razmišljanja” – duboko je naturalistički.

Još jedan znak toga utopijskoga karaktera, njegov san poprima univerzalistički opseg: želi ga se nametnuti svima i to na autoritaran i apsolutni način. Budući da su smišljeni na umjetni način, snovi se mogu nametnuti samo na umjetni način...

Ali od čega se sastoji utopija pape Franje?

U savršenoj osmozi s težnjama suvremenoga čovjeka, prožetoga pravima koja on zahtijeva i odvojenoga od svojih korijena, to se može sažeti u dvije ideje: integralna ekologija i univerzalno bratstvo. Nije slučajnost da je Papa tim temama posvetio dvije ključne enciklike koje, kako i sam drži, karakteriziraju dva glavna dijela njegova pontifikata.

Integralna ekologija Laudato sì’ (24. svibnja 2015.) nije ništa drugo nego nova moralnost koja se predlaže cijelomu čovječanstvu, ostavljajući po strani božansku objavu, a time i Evanđelje. Njezina su načela čisto proizvoljna i naturalistička. Ona se bez ikakvoga problema usklađuju s ateističkim težnjama čovječanstva koje vode strast prema zemlji na kojoj živi te je uronjeno u čisto materijalnim brigama.

A sveopće bratstvo iz Fratelli tutti koje je Papa zagovarao na vrlo svečani način tijekom Deklaracije iz Abu Dhabija, koju je supotpisao veliki imam Al-Azhar (4. veljače 2019.), nije ništa manje nego naturalistička karikatura kršćanskoga bratstva, utemeljenoga na božanskom očinstvu zajedničkom svim ljudima koje je otkupio Gospodin Isus Krist. Ovo je bratstvo materijalno istovjetno masonstvu, koje u posljednja dva stoljeća nije učinilo ništa drugo osim što je sijalo mržnju, posebno protiv Katoličke Crkve, u žestokoj želji da sebe zamijeni za jedino uistinu moguće bratstvo među ljudima.

Nije to samo negacija nadnaravnoga poretka, ono što bi Katoličku Crkvu reduciralo na dimenzije filantropske nevladine organizacije, već je to i nedostatak shvaćanja rana istočnoga grijeha te zaborav na potrebu milosti da bi se obnovila pala narav i promicao mir među ljudima.

Kako se u tom kontekstu uloga Crkve i dalje može razlikovati od uloge građanskoga društva?

Danas Katolička Crkva nudi sliku svećeničke moći u službi suvremenoga svijeta i njegovih sociopolitičkih potreba... Međutim, ovo svećeništvo više nije posvećeno kristijanizaciji ustanova ili reformiranju morala koji je ponovno postao poganski. To je tragično ljudsko svećeništvo, bez ikakve nadnaravne dimenzije. Paradoksalno je da se građansko društvo i Crkva tako, kao u doba procvata kršćanstva, nalaze zajedno povezani u borbi za zajedničke ciljeve... ali ovaj puta sekularizirano društvo je ono koje sugerira i nameće Crkvi svoje stavove i ideale. To je uistinu zastrašujuće: sekularni humanitarizam postao je svjetlo Crkve i sol koja joj daje okus. Doktrinarni i moralni stampedo posljednjih godina dobra je ilustracija kompleksa inferiornosti kojega se crkveni ljudi drže u odnosu prema suvremenome svijetu.

No ipak – to je otajstvo naše vjere, a također i naša nada – Crkva je sveta! Ona je božanska! Ona je vječna! Unatoč žalostima sadašnjega trenutka, njezin je nutarnji život u svim najvišim dimenzijama zasigurno ljepota nad kojom se raduju Bog i anđeli. Danas kao i uvijek Katolička Crkva u potpunosti raspolaže sa svim sredstvima potrebnima za vođenje i posvećivanje duša!
Potreba za Kristom Kraljem

Kako se prema Vašemu mišljenju Crkva može riješiti tih zabluda i obnoviti se?

Prije svega, moramo odbaciti sve utopije i vratiti se u stvarnost, vratiti se temeljima Katoličke Crkve. Možemo prepoznati tri ključne točke koje Crkva mora obnoviti i početi opet propovijedati, otvoreno, bez ustupaka i bez kompleksa: postojanje istočnoga grijeha i njegovih posljedica (a to je trostruka požuda o kojoj govori sveti Ivan u svojoj Prvoj poslanici) – to protiv svih oblika naturalističke naivnosti; nužnost milosti, plod otkupljenja, koje je jedini lijek – i to svemoćni lijek – za pobjedu nad tim razornim učincima; i transcendencija konačnoga cilja koji nije na ovoj zemlji, nego na Nebu.

Ponovno propovijedanje toga nauka bio bi novi početak da se „utvrde braća” (usp. Lk 22, 32). Istinska katolička vjera tada bi se ponovno naviještala. To je nužan uvjet za svaki nadnaravni život. To je također neizostavni čuvar naravnoga zakona koji je također božanski, vječan i nepromjenjiv u svojemu izvoru, neophodni temelj da dovede čovjeka do njegova savršenstva.

Ta tri pojma mogu se sažeti u jedan ideal: onaj Krista Kralja. On je bit naše vjere. On je autor svih milosti. On je autor toga naravnoga zakona kojega je On urezao u srca svih ljudi kada ih je stvorio. Božanski zakonodavac se ne mijenja. On se ne odriče svoje vlasti. Baš kao što se ovaj zakon ne može izmijeniti a da se ne promjeni sama vjera, tako se ne može ni obnoviti, a da njegovu božanskome Zakonodavcu ne iskažemo čast koju mu dugujemo.

Pojednostavljeno rečeno, ne smijemo kapitulirati pred ovim svijetom, već „rekapitulirati sve stvari u Kristu” (Ef 1, 10). Upravo u Kristu Kralju i kroz Krista Kralja ima Katolička Crkva sva sredstva, da nadvlada svijet, čiji je knez otac laži (Iv 14, 30; 8, 44). Kroz Križ ga je već nadvladao jednom za svagda: „Ja sam nadvladao svijet.” (Iv 16, 33).

Mislite li da će Blažena Djevica Marija imati posebnu ulogu u toj pobjedi?

Budući da će ova pobjeda biti pobjeda Krista Kralja, ona će nužno biti i od Njegove Blažene Majke. Gospa je sustavno povezana sa svim bitkama i pobjedama Njezina Sina. Ona će sigurno i s ovom biti povezana na vrlo poseban način jer nikada prije nije bilo takve pobjede nad tako pogubnim i suptilnim zabludama koje su prouzročile tako raširena i duboka razaranja u konkretnome životu katolika. Dokaz toga je da među najljepšim imenima koja Crkva pripisuje Gospi su i: „Zatornica svih krivovjerja” – ona satire glavu onima koji su ih začeli – i: „Pomoćnica kršćana”. Što se više konačnom bude činila pobjeda zablude, to će slavnija biti pobjeda Blažene Djevice Marije.

Menzingen, 12. ožujka 2021.
Blagdan pape sv. Grgura Velikoga
 
Izvor: fsspx.news

Arhiva bloga

Časopis: