Christus Rex

3. rujna, blagdan sv. Pija X.


V
iše nego ikada, Crkva danas u svetom Piju X., koji je bio papa od 1903. do 1914., nalazi istinskoga sveca papinstva, uzora i vodiča.
Svetost sv. Pija X. „potpuno je papinska svetost i, ako se tako može reći, isključivo papinska svetost“. U kratkom tekstu o proglašenju blaženim (3. lipnja 1951.), Pio XII. navodi glavne značajke vrijedne pažnje i udivljenja mnoštva:

1° Briga za svetost svećenstva, koja je ključ obnove svih stvari u Kristu, kao što glasi njegovo uzvišeno geslo. Pio X. želi svećenstvo koje se ističe pobožnošću, poslušnošću i znanjem.

2° Obnova crkvenih studija. Pio X. potiče kršćanske filozofe da brane istinu pod zastavom sv. Tome Akvinskog. Utemeljio je Papinski biblijski institut u Rimu, poticao teološke znanosti, nadahnuo egzegezu i brižljivo propovijedanje svećenstva.

3° Briga za vječno spasenje duša. Ako je Pio X. želio sveto svećenstvo, to je u pogledu pouke vjernika koje je poučavao u vjeronauku, namijenjenom i odraslima i djeci. S obzirom na ovo potonje, on će zauvijek biti papa euharistije, promicanjem rane pričesti, ali također i za sve, čestu pa čak i svakodnevnu pričest ako je moguće.

4° Obrana cjelovitosti i čistoće vjere. Lažne nauke koji su obnovili skup zabluda razotkrio je pod nazivom modernizma te ih mudro odbacio (enciklika Pascendi, 8. rujna 1907.). U tim okolnostima, kao i u svojoj borbi protiv antiklerikalnih zakona i sekularnog odvajanja država, sv. Pio X. bio je, prema riječima anđeoskog pastira, „nepogrešivi učitelj vjere", „neustrašivi osvetnik religije" i „čuvar slobode Crkve“.

5° Ljubav prema liturgiji. Pokretač autentičnog liturgijskog pokreta, Pio X. obnavlja sakralnu glazbu, ali i časoslov, kalendar blagdana na način da Crkvu orijentira „odlučno prema liturgijskom životu koji je sav prožet tradicionalnom pobožnošću, sakramentalnom milošću i nadahnutom ljepotom“.

To su glavna obilježja svetosti Pija X., svetosti upravljanja potpuno prožetog nadnaravnom veličinom i bogatstvom koje je blago Crkve. Pio XII. također podsjeća na reformu u Rimskoj kuriji, u školama i župama, ogroman posao skupljanja do tada raspršenih crkvenih zakona u jedno tijelo, prilagođeno uvjetima društva (Zakonik kanonskoga prava, objavljen 1917.). Ne zaboravlja dati pozornost evangelizacijskim misijama, pa čak i pozivu na sjedinjenje prema „razdvojenim istočnjacima“.

Pio XII. kanonizirao je ovu pontifikalnu svetost sa vrlo specifičnom svrhom: kako bi „pripremio umove za suočavanje s vlastitim borbama i osigurao naše pobjede i pobjede budućih naraštaja“. Budući da je proglašen „svecem i vodičem današnjih ljudi“, „apostolom unutarnjeg života“, sv. Pio X. dan nam je kao „providonosni primjer za suvremeni svijet u kojem zemaljsko društvo, postajući sve više svojevrsna enigma samoj sebi, sa strepnjom traži rješenje da se podari dušu! Neka stoga pogleda Crkvu okupljenu oko njezinih oltara kao uzor“. Jer je ovaj papa „posvuda pobudio golemi pokret povratka sjaju liturgije i sakralne glazbe te protjerao ružnoću iz svetog hrama Božjega“.

Izvor: fsspx.news

Arhiva bloga

Časopis: