Christus Rex

„Čuvari Tradicije“ i „radost ljubavi“


P
apa Franjo je 2016. objavio postsinodalnu pobudnicu Amoris lætitia u kojoj je u pojedinim slučajevima odobrio pristup euharistijskom zajedništvu razvedenima i „ponovno vjenčanima“ koji na to prema stalnom moralnom nauku Katoličke Crkve nemaju pravo.  Godine 2021. objavio je motuproprij Traditionis custodes čiji drakonski uvjeti imaju za cilj ograničiti što je više moguće pravo vjernika na Misu svih vremena, s nadom da će jednoga dana to pravo potpuno nestati.

S jedne strane, postoji pseudopravo na pričest koje se daje po „pastoralnom milosrđu“; s druge strane, pravo na Misu svih vjekova, ošišano i gotovo uskraćeno u ime „jedinstva Crkve“, kompromitirano nedostatkom pokoravanja koncilskom učiteljstvu od kojega proizlazi nova misa.

S jedne strane, krajnja briga za „periferije Crkve"; s druge strane, apsolutna strogost u odnosu na one koji su privrženi Svetoj Misnoj Žrtvi i koji su, slijedeći kardinale Ottaviani i Bacci - u svom Kratkom kritičkom pregledu Novus Ordo Missæ (1969.) - potvrdili da misa Pavla VI „predstavlja kako u cjelini, tako i u pojedinostima, zapanjujuće udaljavanje od katoličke teologije o svetoj Misi, kako je formulirana na XXII. zasjedanju Tridentskoga sabora koji je, definitivno određujući ‚kanone‘ obreda, podigao nepremostivu branu protiv bilo kakvoga krivovjerja koje bi moglo narušiti cjelovitost učiteljstva“.

Ova dva suprotna stava očituju osjećaj očinstva koji je obrnuto proporcionalan: velikodušan za periferije, rigorozan za katolike. Prvi su pozvani na dioništvu u „radosti ljubavi“ (Amoris lætitia), čak i izvan kršćanskoga braka; od potonjih se traži da se pokoravaju „čuvarima tradicije“ (Traditionis custodes) koji su biskupi. Hoćemo li jednoga dana vidjeti kako će svećenici i vjernici privrženi Tradiciji imati koristi od brige pridržane za periferiju i hoće li prvi upoznati strogost poziva na red koji su čuvari koncilske tradicije nametnuli potonjima?

Jer tu leži problem: tu „radost ljubavi“ dijele čuvari tradicije koja nije čak ni svjetovna. To je promjenjiva radost, utemeljena na živom pijesku tradicije u razvoju, s ekumenski promjenjivom doktrinom (Deklaracija iz Abu Dhabija, kult Pachamame...) i moralom promjenjive geometrije (Amoris lætitia...). Tradicija u razvoju čiji gorki plodovi – prazne crkve i napuštene bogoslovije – već ukazuju na to da je biorazgradiva. Tako da njezinim skrbnicima uskoro može ostati malo toga što će zadržati.

p. Alain Lorans

Izvor: fsspx.news

Arhiva bloga

Časopis: