Christus Rex

Novo priznanje mons. Rochea


P
redstojnik Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata barem ima zaslugu da govori jasno i glasno.
Ono što bi netko prije mogao pretpostaviti ili posumnjati, čak i uz rizik da bude u zabludi ili da bude optužen za nepromišljeno prosuđivanje ili klevetu, jasno je razotkriveno.

Biskupa Arthura Rochea, bivšeg biskupa Leedsa u Engleskoj, intervjuirao je televizijski kanal TVSwizzera.it, koji talijanskim gledateljima omogućuje da se okoriste švicarsko-talijanskim kanalom RSI.

Tijekom ovog intervjua on tvrdi, kako se moglo očekivati, da se „normalan oblik slavljenja rimskog obreda nalazi u dokumentima koji su objavljeni nakon Drugog vatikanskog sabora“.

Zatim bez nijansi dodaje da su dokumenti Ecclesia Dei pape Ivana Pavla II. i Summorum pontificum Benedikta XVI. „nastali prije svega da bi se potaknulo lefevrovce da se vrate u jedinstvo s Crkvom“, nastavlja mons. Roche.

Drugim riječima, novi predstojnik liturgijske kongregacije priznaje da su, prema njegovom tumačenju, ovi tekstovi bili samo mamac da se Svećeničko bratstvo sv. Pija X. dovede u okrilje Drugog vatikanskog. Pa ako su to bila „djela milosrđa“, kao što su to ustvrdili Ivan Pavao II. i Benedikt XVI., to je bilo zato da bi se ove jadne zavedene ljude dovelo istini Koncila.

Ostatak razgovora potvrđuje ovu analizu. Biskup Roche dodaje: „Jasno je da Traditionis custodes kaže: OK, ovo iskustvo nije bilo sasvim uspješno. I stoga, vratimo se na ono što je [II. vatikanski] koncil tražio od Crkve.“

Treba primijetiti prvu posljedicu ove izjave: što bi se dogodilo da je eksperiment bio uspješan? Lako je predvidjeti da bi slogan, s takvim mentorom, bio: „Stanite u vrstu. Nema više liturgijskog partikularizma, sada ste u Crkvi, samo morate šutjeti.“

Druga posljedica tiče se takozvanih Ecclesia Dei zajednica. Dakle, njihovo rođenje nije bilo plod velikodušnog i zahvalnog razmatranja vrijednosti ili ljepote tridentskog obreda. Naprotiv! Oni su bili samo dio plana. Recimo da su oni bili poziv [za priključenje koncilskom sustavu].

Treća posljedica još uvijek se tiče ovih zajednica. Budućnost je za njih vrlo mračna. Svi razlozi koje oni žele dati o svom nastanku, danim obećanjima ili njihovoj posebnoj vrijednosti ozbiljno su potkopani takvim tvrdnjama. Sama činjenica da više nemaju posebnog referenta u Rimu, već da se vraćaju običajnom pravu, je sasvim uzbunjujuća. 

Opsesivna reafirmacija vrijednosti liturgijske reforme

Kako bi stabilizirao svoju poziciju, biskup Roche potvrđuje da je postkoncilsku liturgijsku reformu željela većina biskupa prisutnih na Drugom vatikanskom. On dodaje: „Moramo zapamtiti da [ova reforma] nije bila papina volja. To je bila volja velike većine biskupa Katoličke crkve i ona je vodila Papu u budućnosti.“

On zaključuje ovu temu: „Ono što je proizvedeno 1570. [datum objave misala sv. Pija V.] bilo je sasvim prikladno za to vrijeme. Ono što se proizvodi u naše vrijeme također je vrlo primjereno vremenu.“

Predstojnika ništa ne uznemiruje: ni osiromašenje nove liturgije, ni njezina raspršenost u tekstovima ili obredima koji se redovito množe, ni oštre i opravdane kritike koje su mu upućene prije objave Misala Pavla VI., osobito u Kratkom kritičkom pregledu koji su potpisali kardinali Ottaviani i Bacci.

Što se tiče njegove posljednje izjave, njome se liturgiju poistovjećuje s navikom koja bi se mogla prekrajati ovisno o modi i godišnjim dobima. Ali kako to da se prethodni oblik Latinske Mise – uz vrlo male promjene – služio u tako različitim razdobljima kroz najmanje 1500 godina?

Kako to da su takozvani istočni obredi također zadržali takvu stabilnost u raznim dijelovima svijeta gdje su na snazi? 

Htjeti načiniti misu – trebalo bi zapravo reći, proizvesti – samo po sebi je nezamislivo. A među onima koji su to uspjeli snažno reći je i nedavni papa, još uvijek živ. Dokaz nemogućnosti takvog rada očituje se u neprestanom omalovažavanju stručnosti, novotarijama, nebrojenim prilagodbama raznim publikama, u nadi da će ih zadržati oko svećenika.

Čak su i autori koji su sudjelovali u „reformi“ bili prisiljeni priznati štetu. Ali kada će doći do tog priznanja iz samog Vatikana?

Izvor: fsspx.news

Arhiva bloga

Časopis: