Christus Rex

Kard. Ottaviani: Znakovi i čudesa – upozorenje


N
ijedan katolik ne dovodi u pitanje mogućnost čuda ili sumnja da se ona događaju.
Kristovo poslanje i Njegova božanska narav dokazani su mnogim velikim čudesima koja je učinio ovdje na zemlji. Prva je Crkva prevladala početne poteškoće i progone jer joj je Duh Sveti pružio posebnu pomoć koja se vidno očitovala u darovima koje su uživali apostoli i veliki broj izabranih među prvim naraštajima kršćana. Nakon što je Crkva utvrđena, ovi posebni darovi Duha Svetoga postali su, kao što znamo, manje izraženi; ali nisu prestali. Pomoć Duha Svetoga i Kristova prisutnost u Njegovoj Crkvi trajat će do svršetka vremena. Prethodna [pomoć Duha Svetoga] se očituje nadnaravnim znakovima i čudima.

Primjerice, dovoljno je skrenuti pozornost na čuda koja se ispituju tijekom procesa beatifikacije službenika Božjih ili kanonizacije blaženika. Takva čuda su i znanstveno i teološki rigorozno ispitana. Moglo bi se dodati da je strogost kojom se ispituju čudesna ozdravljenja u Lurdu općepoznata.

Neka nas stoga nitko ne nazove neprijateljima nadnaravnog, ako sada imamo kao zadatak upozoriti vjernike na neprovjerene izjave o određenim navodnim nadnaravnim događajima, izjavama koje su u današnje vrijeme prilično raširene i koje bi mogle ugroziti prepoznavanje pravoga čuda i dovesti do njegovog obezvrjeđivanja.

Naš nas je Gospodin sam upozorio na "lažne proroke" koji će "pokazati velika znamenja i čudesa, da zavedu, ako je moguće, i izabrane" (Mt 24, 24). Takva su se čuda događala od najranijih dana Crkve (Dj 8, 9). Iz tog razloga Crkva ima pravo i dužnost suditi o istini i naravi činjenica i objava za koje se govori da su nastale posebnim Božjim zahvatom. A dužnost je sve dobre djece Crkve podložiti se ovome sudu.

Kao majka, Crkva mora nositi teret majčinih teških i gorkih dužnosti, a kao i sve majke ponekad ima dužnost ne samo djelovati, već i trpjeti, šutjeti i čekati. Tko bi prije pedeset godina mogao pomisliti da će Crkva sada biti u poziciji da svoju djecu, čak i svoje svećenike, upozorava da se čuvaju od takozvanih čuda, od svih onih događanja koja se proglašavaju nadnaravnima, a koja pobuđuju interes mase, sad ovdje, sad ondje, na gotovo svakom kontinentu i zemlji? Prije pedeset godina, kada je bio rasprostranjen "znanstveni" i pozitivistički stav, ljudi bi se smijali svakome tko je obraćao pažnju i vjerovao u ono što se nazivalo praznovjerjem mračnog doba. Prije pedeset godina ljudi su vrijeđali Crkvu jer je samo ona ustrajala u podržavanju postojanja čuda, njihove duhovne vrijednosti, negativne ili pozitivne, te njihove ljepote ili ružnoće. Jedna od najčešćih i najuzvišenijih tema na području apologetike bila je proučavanje čudesa. Sada Crkva mora upozoriti svoju djecu kroz usta biskupa, ponavljajući riječi Božanskog Učitelja [Mt 24, 24, gore citirano] da ne dopuste da ih takva događanja lako zavedu i da ne vjeruju u njih osim širom otvorenih očiju i to tek kada vlasti, nakon potrebnih ispitivanja, daju svoja izvješća.

Već nekoliko godina svjedoci smo porasta pučke žudnje za čudesnim, čak i u sferi religije. Vjernici se u golemom mnoštvu okupljaju na mjestima gdje su nastala viđenja i čudesa, a u isto vrijeme napuštaju Crkvu, sakramente, propovijedanje i pouku. Ljudi koji ne znaju prve riječi Vjerovanja postavljaju se kao gorljivi apostoli vjerskog nauka i prakse. Neki se od njih ne ustručavaju govoriti o Papi, biskupima i svećenstvu u smislu teške krivnje, a onda se jako ljute kada potonji ne sudjeluju s mnoštvom u entuzijazmu i ispadima pojedinih popularnih pokreta.

Iako to nije ugodno, ne izaziva iznenađenje. Čovjekovi su osjećaji prirodni, pa tako i vjerski osjećaji. Kao što je čovjek racionalno živo biće, tako je i političko i religiozno živo biće. Unoseći zbrku i nered u čovjekovu narav i njegove osjećaje, istočni je grijeh, može se reći, napao i vjerski osjećaj. To je objašnjenje lutanja, zabluda i izvrtanja istine u povijesti ljudske vrste. Ipak, činjenica je da su takve zablude mnogo problematičnije kada je u pitanju religija. Kada su došli otkupiti čovjeka od njegove tame i nedostataka, otkrivenje i milost su ga vratili njegovoj prvotnoj naravi posebno u pitanjima vjere. Kada su jednom izliječili čovjekovu ranjenu i poraženu narav, milost joj je ulila snagu da se njome koristi kako bi služila Bogu i ljubila Ga. Crkva, čuvarica i tumač prave vjere, rođena je iz Riječi i Krvi našega Gospodina.


Smatrati sebe na bilo koji način religioznim nije potrebno. Ono što je potrebno je biti istinski religiozan. Kao i u slučaju drugih osjećaja mogu postojati, a zapravo i postoje, zastranjenja od istinskog vjerskog osjećaja. Potrebno je da vjerski osjećaj vodi razum, da ga hrani milost i da njime upravlja Crkva – kao i cijelim našim životom, a ovdje još strože. Tu je i vjerska pouka, obrazovanje i formacija. Oni koji su se tako lakomisleno suprotstavili autoritetu Crkve i vjerskom osjećaju, danas se nalaze suočeni s nametnutim izljevima instinktivnog vjerskog osjećaja kojemu potpuno nedostaje svjetlo razuma i svijest o milosti – vjerskog osjećaja bez provjere ili kontrole.

Potom slijedi žalosni čin neposluha crkvenim vlastima koje interveniraju kako bi pritisnuli potrebnu kočnicu. To se dogodilo u Italiji nakon takozvanih viđenja u Voltagu; u Francuskoj u Espisu i Bouxierresu koja su bila slična onima u Hamsur-Sambreu, u Belgiji; zatim u Njemačkoj u Heroldsbacku te u Sjedinjenim Američkim Državama u slučaju pojava u Necedahu. Moglo bi se navesti i druge primjere u drugim bližim i dalekim zemljama. [Da je danas pisao, kardinal bi nedvojbeno uključio i Međugorje, op. ur.]

Sadašnje razdoblje stoji između dvaju ekscesa: otvorene neljudske nevjere i neobuzdane slijepe vjerske revnosti. Progonjena od pristaša prvoga i kompromitirana od onih koji podržavaju drugo, Crkva jednostavno ponavlja majčinsko upozorenje. Ali upozorenje se ne čuje usred poricanja s jedne strane i ushićenosti s druge strane.

Nema sumnje da Crkva ne želi baciti sjenu na čuda koja je Bog učinio. Ona jednostavno želi držati vjernike na oprezu u vezi s onim što dolazi od Boga i što ne dolazi od Boga, nego bi umjesto toga moglo doći od Njegovog i našeg protivnika. Crkva je neprijatelj lažnih čudesa.

Dobar katolik zna iz katekizma da prava religija počiva na pravoj vjeri; o Objavi koja je završila smrću posljednjeg apostola, a povjerena je Crkvi, njezinu tumaču i čuvaru. Ne može nam se objaviti više ništa drugo što je potrebno za naše spasenje. Ne postoji ništa više što trebamo tražiti. Imamo sve ako to želimo iskoristiti. Čak i najpouzdanija viđenja mogu nam doista dati nove motive za revnost, ali ne i nove elemente života ili nauka. Prava religija bitno počiva –  osim onog mjesta koje ima u savjesti – u ljubavi prema Bogu i u onome što iz nje slijedi, a to je ljubav prema bližnjemu. A ljubav prema Bogu sastoji se u vršenju Božje volje i poslušnosti Njegovim zapovijedima, a ne u činima bogoštovlja i obreda. To je prava religija. [Usp. Jak 1, 27]

Dobar katolik zna da se svetost u samim svecima ne sastoji u nadnaravnim darovima viđenja, proročanstva i čudotvorstva, nego u herojskom vježbanju kreposti. To što Bog čudima treba na neki način dati odobrenje svetosti je jedno, ali da se svetost sastoji od činjenja čuda je drugo. Ne smijemo miješati svetost s onim što može biti i općenito jest jednostavno nepogrešivi znak svetosti, ali nije uvijek toliko jasan da mu ne bi trebao nadzor vjerskih vlasti.

U ovoj točki učenje Crkve nikada nije bilo dvosmisleno. Čovjek koji se radije okrene događajima sumnjivog tumačenja umjesto da prihvati Božju riječ, voli svijet više od Boga. Čak i kad Crkva autoritativno kanonizira sveca, to ne jamči nadnaravni karakter svih izvanrednih činjenica povezanih s njegovim životom. A Crkva još manje odobrava sva njegova osobna mišljenja. Još je manje jamstva za sve što često s neoprostivom lakoćom napišu životopisci, čija mašta nadmašuje njihovu prosudbu.

Ponavljamo, da bi netko bio religiozan, to treba biti na doličan i dužan način. Ako želimo biti dobri i pobožni katolici, moramo djelovati s istom pažnjom kojom bismo se posvetili najozbiljnijim stvarima u životu. Nespremnost za vjerovati jednako je štetno za iskrenog vjernika kao i olako vjerovanje. Istina, ne može o svakom pitanju svatko stvoriti svoje mišljenje. Ipak, možemo se zapitati, zašto bi onda trebali biskupi? Zašto papa?

Čudno je da se nitko nestručan ne bi usudio sam sagraditi kuću, biti sam svoj krojač, napraviti si cipele ili se liječiti od bolesti. Ipak, kad je u pitanju vjerski život, ljudi ostavljaju po strani autoritet, odbijaju mu vjerovati te mu se bezobzirno oglušuju.

Tijekom proteklih 200 godina, osobito zadnjih pola stoljeća, katoličko je svećenstvo bilo predmet tolikih optužbi, uvreda i kleveta od strane političara i pisaca da se može dobro razumjeti zašto vjernici imaju veoma velike poteškoće da se zbliže i sprijatelje sa svećenikom. Ali sada kad se ljudi nedvojbeno vraćaju Bogu, moraju vjernici, kao što vidimo, prevladati svoju pristranost i ponovno početi dijeliti svoje osjećaje, svoje misli i svoju vjeru sa svećenikom.

Posljednjih deset godina, dok su vjerske vlasti pokazivale suzdržanost, narod se ubrzo zaokupio čudesima koja u najmanju ruku nisu provjerena.

Da budemo iskreni, moramo priznati da takvi događaji mogu biti jednostavno izraz prirodnog vjerskog entuzijazma. To nisu kršćanski događaji te daju opasan izgovor onima koji su spremni pod svaku cijenu razotkriti miješanje i opstanak poganstva i praznovjerja u kršćanskom vjerovanju i životu, a posebno u katoličanstvu. Kao što u naš svakodnevni život mogu pronaći svoj put nepravde, tako mogu i zablude. Moramo ih znati prepoznati. Kao što Crkva ima moć opraštati grijehe, tako ju je Bog namijenio i da nas sačuva od zabluda.

Katolici bi trebali poslušati Božju riječ koju, cjelovitu i neokaljanu, Crkva i isključivo Crkva čuva i ponavlja. Ne bi trebali trčati kao ovce bez pastira i slušati druge glasove koji žele utopiti glas Crkve. Imamo Sveto pismo, imamo Tradiciju, imamo vrhovnog pastira i stotinu drugih pastira pored naših domova. Zašto bismo onima koji nam se protive i koji nas preziru pružili spektakl gluposti ili nezdravog uzbuđenja? "Kršćani, budite razboritiji", napisao je Dante u svoje vrijeme, "ne budite kao perje koje odnese svaki vjetar". Veliki pjesnik je izložio iste razloge koje dajemo danas: imate Stari i Novi zavjet i Pastira Crkve da vas vodi. Danteov zaključak je isti kao i naš: "To je dovoljno za vaše spasenje" (Pjesma V, stihovi 73-77).

L'Osservatore Romano, 14. veljače 1951.

Arhiva bloga

Časopis: