O
dvojeni kršćani bizantskog obreda (Grci, Slaveni, tj. Rusi, Ukrajinci, Bjelorusi, Srbi, Bugari, ali i Rumunji, Gruzijci, Albanci) tvrde da imaju pravu vjeru te su si zato odavno dali naslov „pravoslavni“. Osim istog temeljnog nauka koji prihvaćaju, među njima nema jedinstva. Nijedna od pravoslavnih crkava nema „službeni“ nauk. Oko mnogobrojnih pitanja, za koja prvih sedam ekumenskih sabora – ondje gdje nema sigurne tekstualne osnove – nisu donijela odluku, teolozi mogu slobodno zastupati mišljenje koje podržavaju, čak ako se radi i o najprogresivnijem.
Ovdje je srž zajedničkog nauka Grka i Rusa, s kojim se od katoličkog nauka – pa čak i od same definirane vjere – razlikuju i odstupaju:
1. Crkva nije monarhija, nego skup nacionalnih crkava bez vidljivog poglavara. Svetom Petru je dano samo prvenstvo časti. Papa – koji je do Benedikta XVI. nosio i naslov „patrijarh zapada“ – nije poglavar sveopće Crkve.
Usprkos carigradskom naslovu („ekumenski patrijarh“), pravoslavne „crkve“ nisu podređene nekoj određenoj Crkvi.
2. Crkva je nepogrešiva. Tu nepogrešivost ne posjeduje papa, nego čitavo biskupsko tijelo, neovisno o tome sastaje li se na saboru ili ne. Ima samo sedam ekumenskih sabora, prvih sedam.
3. Takozvane „deuterokanonske“ knjige (Knjiga mudrosti, Poslanica Hebrejima itd.) ne pripuštaju se kao kanonske, iako se koriste u liturgiji.
4. Duh Sveti proizlazi od Oca, ali ne od Oca „i Sina“.
5. Dogma o Bezgrešnom Začeću je rimski doktrinarni novitet, iako se Djevicu u liturgiji naziva „Presvetom“.
6. Čistilište je „papinski izum“. Jedni tvrde da duše koje se u trenutku smrti kaju, ali još trebaju činiti pokoru, trpe privremenu kaznu u paklu; drugi, koji su preuzeli protestantsku teoriju, dopuštaju samo dvije kategorije umrlih: odabrane i proklete.
7. Rusi tvrde da će svi odabrani gledati Boga; Grci tvrde da će im to biti omogućeno tek nakon Sudnjeg dana (u međuvremenu uživaju naravnu sreću, sličnu patrijarsima iz pretpakla).
8. Euharistija: Za grčku crkvu se pretvorba ne dogodi u onom trenutku kada svećenik izgovori riječi ustanovljenja, nego tijekom zaziva Duha Svetoga ili „epikleze“, koja u bizantinskoj liturgiji slijedi nakon tih riječi.
9. Od 15. stoljeća Rusi i Grci svako malo napadaju „trgovinu oprostima“ [pejorativni i karikirani izraz kojim se osporava ispravni katolički nauk i praksa oprosta od vremenitih kazni, op. ur.].
10. Od 19. stoljeća ruska crkva tvrdi da sakrament svetoga reda nema neizbrisivi pečat. Ova teorija se postepeno probija i kod grčkih teologa.
11. Ruska crkva priznaje zakonitost razvoda u tri slučaja: preljub, duža odsutnost jednog supružnika i gubitak svih građanskih prava. Međutim, ona naginje usklađivanju s disciplinom Grka koji dopuštaju još više drugih razloga kao dopuštenje za razvod.
Izvor: fsspx.at
