Christus Rex

Desiderio desideravi: oživljavanje Crkve dahom Drugog vatikanskog?


P
apa Franjo objavio je 29. lipnja 2022. novo apostolsko pismo, Desiderio desideravi [„Veoma sam želio“, Lk 22,15].
U tom dokumentu na 17 stranica sastavljenom od 65 odlomaka, on objašnjava da je osjećao potrebu da se obrati svima – biskupima, svećenicima, đakonima, redovnicima i laicima – nakon što se obratio samo biskupima u motupropriju Traditionis custodes.

On ponovno potvrđuje svoje mjere kojima se ograničava služenje Tridentske Mise kako bi se, s njegovog stajališta, promicala „jedna te ista molitva“, izražavajući jedinstvo Crkve prema želji Drugog vatikanskog sabora.

Stoga je to pohvala koncilske liturgije, pa čak i ponovno otkrivanje njezine „ljepote“, koje Franjo predlaže kao odgovor na kritike koje joj se obično upućuju: gubitak osjećaja za otajstvo, odsutnost svetoga.

Tako u tom pismu možemo pročitati: „Ne želim da ljepota kršćanskog slavlja i njezine potrebne posljedice za život Crkve budu iskvarene površnim i reduciranim razumijevanjem njegove vrijednosti ili, što je još gore, da ga se iskorištava u svrhu nekog ideološkog pogleda, ne obazirući se na nijanse. Isusova svećenička molitva na posljednjoj večeri da bi svi bili jedno (Iv 17,21), osuđuje svaku od naših podjela oko kruha koji se lomi, oko sakramenta milosrđa, znaka jedinstva, veze ljubavi.“

I dodaje: „Budimo ovdje jasni: svaki vidik slavlja mora biti pažljivo pripremljen (prostor, vrijeme, geste, riječi, predmeti, ruho, pjesma, glazba...) te se mora obdržavati svaka rubrika.“

– Znamo što se govori o isusovcima: „Nec rubricant, nec cantant – Ne slijede rubrike, ne pjevaju.“ Čini se da Franjo ovdje želi učiniti obraćenje. Čekat ćemo da vidimo plodove, da se uvjerimo da to nisu samo puste želje.

Na temu gubitka sakralnosti u reformiranoj liturgiji, Papa odbacuje pojam otajstva koji je, u njegovim očima, samo „neka vrsta nereda“, a koji kvalificira kao „nejasan pojam otajstva“, u korist „udivljenja“. On otvoreno kaže: „Ponekad je to pretpostavljena glavna optužba protiv liturgijske reforme“.

„Kaže se da je iz slavlja uklonjen osjećaj za otajstvo. Zapanjenost ili udivljenje o kojem govorim nije neka vrsta preplavljenosti dojmom pred opskurnom stvarnošću ili otajstvenim obredom. Naprotiv, to je udivljenje nad činjenicom da je objavljen Božji plan...“

„Ali ako je udivljenje pravog pojma, onda nema opasnosti da se drukčija narav Božje prisutnosti neće uočiti, čak ni unutar bliskosti koju Utjelovljenje sadrži. Ako je reforma eliminirala taj nejasan 'osjećaj otajstva', tada to nije razlog za optužbu, nego njezina zasluga.“ Papa se vraća onome što je potvrdio u Traditionis custodes, a to je ekleziološko pitanje koje stoji u samom srcu protivnosti između Tradicionalne Mise i koncilske mise. I on odbacuje – s pravom – položaj bivšeg povjerenstva Ecclesia Dei koje u njoj gleda samo pitanje liturgijskog osjećaja: „Bilo bi banalno napetosti u načinu slavlja, koje su nažalost prisutne, iščitavati samo kao jednostavna odstupanja između različitih osjećaja prema ritualnom obliku.“

„Problematika je prvenstveno ekleziološka. Ne vidim kako je moguće reći da netko priznaje valjanost Koncila – iako me zapanjuje da se katolik može usuditi činiti protivno – a istodobno ne prihvaća liturgijsku reformu nastalu iz Sacrosanctum conciliuma, dokumenta koji izražava stvarnost liturgije usko povezanog s viđenjem Crkve koje je tako divno opisano u Lumen gentium.“

Nedosljedni plan

Iako želi slavlje dostojno koncilske liturgije, papa upozorava i na određeni rubricizam i na „divlju“ kreativnost: „Ars celebrandi ne može se svesti samo ne rubrički mehanizam, još manje ako bi ga se smatralo maštovitom – ponekad divljom – kreativnošću bez pravila. Obred je sam po sebi norma, a norma nikada nije svrha sama sebi, nego je uvijek u službi viših stvarnosti koje treba štititi.“

I traži manje različitu, a više jedinstvenu reformiranu liturgiju: „Uniformnost koja ne samo da ne ubija, već naprotiv, educira pojedine vjernike da otkriju autentičnu jedinstvenost svojih osobnosti ne u individualističkim stavovima, nego u svjesnosti da su jedno tijelo.“

Franjo pokazuje kakav liturgijski srednji teren želi promicati, između „krute strogosti ili ogorčene kreativnosti, spiritualizirajućeg misticizma ili praktičnog funkcionalizma, hitre užurbanosti ili prenaglašene sporosti, šlampaste nemarnosti ili prekomjerne pedantnosti, preizražene bliskosti ili svećeničke neosjetljivosti.“

I dodaje: „Uzevši u obzir široki raspon ovih primjera, mislim da neadekvatnost ovih modela predsjedavanja ima zajednički korijen: intenzivirani personalizam načina slavljenja koji ponekad izražava slabo skrivenu maniju da se bude u središtu pozornosti.“

Ovom „intenziviranom personalizmu“ zasigurno pogoduje reformirana liturgija, na narodnom jeziku i usmjerena prema narodu, gdje pogled počiva na predsjedateljem koji stoji s druge strane stola.

Nedosljedna namjera Desiderio desideravi je želja da se rehabilitira dostojanstveno i objedinjujuće slavlje s ovom koncilskom liturgijom koja je zamišljena kao modularna i prilagodljiva zahtjevima inkulturacije, kao što je zairski obred (koji se služio u bazilici sv. Petra u Rimu ovoga srpnja) i amazonski obred (u razvoju), a da ne spominjemo varijabilne višestruke obrede koji se prakticiraju tijekom apostolskih putovanja i svjetskih dana mladih.

Sinodalnost kao sveopći lijek za krizu u Crkvi

Istog dana kada je objavljen Desiderio desideravi, papa Franjo primio je 44 metropolitanska nadbiskupa kojima je trebao predati palij. U svojoj homiliji koju je održao sjedeći zbog svog bolesnog koljena, uputio je te riječi koje jedinstveno osvjetljavaju duh njegovog apostolskog pisma.

On stoga žali da „doživljavamo oblike otpora koji nas sprečavaju da napredujemo“, opisujući Crkvu koja je ponekad preplavljena „lijenošću“, gdje neki više vole „ostati sjediti razmišljati o nekoliko sigurnih stvari koje posjedujemo“. I dalje piše: „Nemojmo pasti u zaostalost, tu zaostalost Crkve koja je danas moderna“.

Prokazuje prisutnost klerikalizma, jedno od najgorih očitovanja na koje se danas nailazi među „kleričkim laicima“. I poziva na Crkvu „bez lanca i bez zidova“, sposobnu „izaći iz svojih zatvora ususret svijetu“. Pozivajući da se vrata Crkve širom otvore, ponavlja gotovo desetak puta da „svi“ imaju mjesto u Crkvi, počevši od grešnika.

U njegovim je očima ova Crkva, koja „ne zaostaje“ i „ne akumulira kašnjenja u svjetlu trenutnih izazova“, sinodalna crkva koja „daje da ju animira žudnja za naviještanjem Evanđelja i želja da se dopre do svakoga i prihvati svakoga“.

Ova izjava metropolitskim nadbiskupima stavlja apostolsko pismo Desiderio desideravi u perspektivu nadolazeće Sinode o sinodalnosti, koja je postala glavna zanimacija ovog pontifikata. Jasno je da je to pitanje reanimacije Crkve koja je „lijena“ i „unazađena“ zahvaljujući dahu Drugog vatikanskog.

Izvor: fsspx.news

Arhiva bloga

Glasnik: