I
zraz „uznesenje” znači: biti uzdignut na Nebo, snagom koja primarno ne pripada Djevici. Ipak, ova moć joj pripada zahvaljujući kvaliteti proslavljenih tijela. Stoga je to pokret čija je polazna točka prisutnost tijela na Zemlji, a čiji je cilj prisutnost tijela sjedinjenog s dušom na Nebu. Pitanje koje pokriva pojam Usnuća Djevice Marije – smrt, ili jednostavno san – ovdje nećemo obrađivati. Dopuštena su dva mišljenja, a Učiteljstvo nije odlučilo o ovoj točki.
Tradiciju je lijepo sažeo papa Pio XII. u buli kojom se definira dogmu.
Svjedočanstvo crkvenih otaca
Sveti Grgur iz Toursa: „I gle, opet je Gospodin stao uz njih; i, primivši sveto tijelo [Djevice], zapovjedi da se u oblaku odnese u Raj: gdje se sada, ponovno sjedinjena s dušom, Marija raduje s izabranicima Gospodnjim i gdje je milina dobrih u vječnosti, koja nikada neće završiti.”
Modest iz Jeruzalema: „Krist ju je uskrsnuo od mrtvih i uzdignuo pored Sebe, na mjesto koje je samo njemu poznato.”
O Uznesenju Djevice posvjedočio je i sv. Ivan Damašćanski.
Učiteljstvo
Papa Pio XII. je u apostolskoj konstituciji Munificentissimus Deus izjavio: „proglašavamo, izjavljujemo i definiramo kao božanski objavljenu dogmu: da je Bezgrješna Majka Božja, vazda Djevica Marija, nakon što je završila tijek svojega zemaljskoga života, bila uznesena tijelom i dušom u nebesku slavu.” Dz. 2333. Ne spominje se činjenica smrti ni okolnosti.
Stoga je de fide da je Djevica na kraju svojega zemaljskoga života uznesena na Nebo tijelom i dušom.
Oci i teolozi pokazuju visoku prikladnost ovoga otajstva
Dostojanstvo Majke Božje temelj je svih Djevičinih povlastica; po njemu se također objašnjava uznesenje.
Punina milosti i Bezgrješno Začeće objašnjavaju to da je Majka Božja bila izuzeta od raspadljivosti groba: izuzeta od Evinoga prokletstva.
Ovo osobito sudjelovanje u otkupljenju iziskuje osobito sudjelovanje u plodovima otkupljenja. Pobjeda Bezgrješne nad grijehom mora biti potpuna. Dakle smrt je cijena grijeha. Stoga ako je Djevica s Kristom izvojevala potpunu pobjedu nad grijehom, ta pobjeda mora uključivati pobjedu nad smrću: u najmanju ruku, očekivano uskrsnuće.
Sinovsko Isusovo poštovanje također poziva na povlasticu ove naravi, baš kao što poziva na osobito ukazanje uskrsloga Isusa Mariji, kojoj se ukazao u uskrsnoj noći.
Da Gospa stvarno ne živi na Nebu, Isus se zapravo ne bi mogao nazvati Marijin Sin, budući da Njegova Majka to više ne bi bila, jer smrt razgrađuje čovječju narav i osobu. Ljudska je osoba cilj Isusovog zemaljskog sinovstva.
Pio XII. je, razmatrajući definiciju dogme, koristio načelo udjeljivanja povlastica: nužno je u Svetoj Djevici pretpostaviti najsavršenije. Stoga uznesenje Blažene Djevice Marije na Nebo okrunjuje njezine povlastice jedinstvene čistoće.
Začeta bez grijeha i u stanju milosti, začevši djevičanski Sina Božjega i živeći izuzeta od raspadljivosti groba, Djevica je tako izbjegla svaku priliku truleži, izazvanu krivicom ili ne, koja pogađa ljudski rod poslije istočnoga grijeha.
