Christus Rex

Duh crkvenosti


K
riza u Crkvi prouzročila je prilični nered u životu Crkve.
Dok su ovlasti pastira na različitim razinama hijerarhije te dužnosti i prava vjernika obično regulirana crkvenim pravom, zakazivanje hijerarhije znači da niže instance moraju preuzeti zadaće koje inače nisu njihove. Tako i vjernici, koji bi inače trebali slijediti svoje pastire, imaju pravo oduprijeti se kada se ti pastiri postavljaju protiv vjere Crkve ili im pružaju sporna, pa čak i nedostojna bogoslužja.

Kako je stručnjak za kanonsko pravo prof. dr. Georg May pokazao u svome malom spisu: Notwehr, Widerstand und Notstand. Begriffliche Klärungen (Samoobrana, otpor i stanje nužde. Pojmovna razjašnjenja)[1] u Crkvi također postoji pravo na samoobranu i otpor. To pak ne znači da u stanju nužde ne postoje nikakva pravila te da u tom slučaju svatko može činiti što on smatra ispravnim. „Zakon nužde u konačnici opravdava one mjere koje su nužne za obnovu funkcija Crkve. Treba se pridržavati načela proporcionalnosti.“[2]

Sentire cum Ecclesia, misliti i suosjećati s Crkvom, naročito je važno u našem vremenu, budući da smo u opasnosti ne priznavati više ikakav crkveni autoritet. 

Božanski ustroj Crkve

Crkva nije isključivo ljudsko društvo već je svoj bitni ustroj primila od svog božanskog Utemeljitelja. Stoga je papa kao Kristov namjesnik vrhovni pastir Crkve. Ali i biskupi su pravi pastiri i upravitelji svojih biskupija. Biskupima pomažu svećenici i đakoni, koji nisu samostalni pastiri, već pomoćnici biskupa. U redovima i družbama su to opati ili generalni poglavari, koji u području vodstva prema svojim podređenima na određeni način posjeduju biskupske funkcije.

Stoga je protivno božanskom ustroju Crkve kada svećenici djeluju neovisno o višoj vlasti. Kanon 111 §1 crkvenoga zakonika iz 1917. godine izričito je propisivao kako svaki klerik, bilo u biskupiji ili u redovničkoj zajednici, mora biti upisan (= inkardiniran) te da ni u kojem slučaju ne smije biti neovisnih, tj. neinkardiniranih klerika (takozvani „vagus“, odakle dolazi riječ vagabundo, što znači lutalica).[3]

Svećenik koji u današnjoj krizi vjere i Crkve ne može više djelovati odnosno izvršavati svoje dužnosti pod upraviteljstvom svojega biskupa ili poglavara, a da ne čini stvari koje ne može pomiriti sa svojom savješću, mora potražiti drugu crkvenu zajednicu kojoj se može pridružiti.

Svećeničko bratstvo sv. Pija X.

Nadbiskupu Lefebvreu bilo je uvijek vrlo važno da je Svećeničko bratstvo sv. Pija X. osnovano uz suglasnost crkvenih autoriteta a njegovi statuti čak su dobili pohvalu od strane predstojnika Kongregacije za kler, kardinala Johna Wrighta. On je u tome vidio blagoslov Crkve za njegovo utemeljenje.

Stoga je ukidanje Svećeničkoga bratstva promatrao kao ništavno i nevaljano jer je jedini razlog za to ukinuće bilo čvrsto prianjanje Bratstva uz tradicionalnu vjeru i liturgiju Crkve. Prihvaćanje ukidanja značilo bi slanje bogoslova u službene bogoslovije gdje su se od vremena Koncila otvoreno naučavala krivovjerja i gdje kandidati ne bi bili formirani u svećeničkoj duhovnosti. To bi također značilo da bi vjernike koji su se okupljali u kapelama Bratstva trebalo poslati natrag u njihove župe koje su upravo bili napustili jer tamo nisu više mogli pronaći katolički vjerski život.

Svaki ljudski nositelj autoriteta izvršava svoju vlast samo kao namjesnik Božjeg autoriteta. Ako on zloupotrebljava svoj autoritet kako bi naredio nešto suprotno Božjim zakonima, ne smije ga se u tome poslušati. Tako je i u obitelji: ako roditelji zapovijedaju svojoj djeci da učine nešto grješno, ne smiju ih poslušati. Tako je u državi, a jednako i u Crkvi. Nadbiskup Lefebvre uvijek je govorio kako ne može ni sudjelovati ni pasivno promatrati dok se uništava vjera, liturgija i disciplina Crkve. On se nije htio samo žaliti na krizu u Crkvi – to su činili i drugi biskupi – već učiniti nešto za očuvanje vjere i liturgije.

Do kakve je katastrofe doveo Drugi vatikanski sabor danas je puno jasnije neko tada, a od pontifikata pape Franje čak je i konzervativnim katolicima jasno kako postoje situacije u kojima se katolici moraju oduprijeti papi, što su oni prije uvijek držali nemogućim.

A Svećeničko bratstvo sv. Pija X. nije samo neko privatno udruženje, već prava crkvena zajednica. Njezini poglavari imaju stoga pravi autoritet, iako on ne proizlazi običnim putem, već izravno od Crkve na osnovi stanja nužde. I ovdje vrijedi da Crkvi nadoknađuje nedostatak vlasti upravljanja.

Nadbiskup Lefebvre uvijek je odbijao zarediti nekoga tko nije pripadao nijednoj crkvenoj zajednici. Prihvaćao je međutim redovničke zajednice koje nisu dobile priznanje crkvenih vlasti samo zbog svoje vjernosti tradicionalnoj Misi i svojim redovničkim pravilima. Tako je on primjerice rekao:

„U teškim okolnostima koje Crkva proživljava više sam puta primao pisma od osoba koje su me molile da ih zaredim za svećenika bez da su molili da pristupe Bratstvu. Ja sam to odbio. Ima slučaj jednog đakona koji mi je rekao: 'Ali ja sam položio sve predmete, završio sam svoju formaciju. Zašto me nećete zarediti?' Ja sam rekao: 'ne', jer treba biti dio neke crkvene zajednice. Ako bi bio član Bratstva ili neke druge skupine koju bi inače Crkva priznala, onda: 'da', ali bez toga to nije moguće. To bi bilo apsolutno protiv kanonskoga prava. A ja ne želim djelovati protivno kanonskom pravu.“[4]

Odnos prema službenim vlastima

Ako mi u našemu vremenu također moramo doći do prosudbe kako su mnogi biskupi pa i sami pape loši pastiri koji ne brane vjeru te štete Crkvi i dušama, oni ipak ostaju službene vlasti. Crkveno pravo je ovdje jasno: čak i ako biskup otpadne od vjere i postane krivovjernik, njegovi čini upravljanja ostaju valjani sve dok ne bude službeno proglašen heretikom te svrgnut.[5] U pogledu pape ne postoji obvezujući nauk o ovoj temi, no sve dok je netko priznat kao papa praktički od cijele Crkve, smatramo da su čini njegova upravljanja valjani.

Stoga odgovara duhu Crkve iskazati poštovanje ovim ljudima koje im pripada zbog njihove službe te, ako je moguće, tražiti dijalog s njima kako bi se vratili na put vjere i Tradicije.

Tko, naprotiv, već sam dijalog s ovim autoritetima označava kao izdaju Tradicije, pokazuje ne crkveni, već raskolnički stav, koji se pokazuje upravo u tome što ne žele imati nikakav kontakt s pastirima Crkve.

Tkogod se ni u kojem slučaju ne želi služiti dopuštenjem za podjelu sakramenta pokore koje je papa Franjo dao svim svećenicima Svećeničkoga bratstva te prijateljskim zajednicama ili tko ni u kojem slučaju ne želi priznanje službenih vlasti za ženidbe sklopljene u okviru Svećeničkoga bratstva, taj je zasigurno izgubio duh crkvenosti.

Zaključak

Crkvenom duhu ne odgovara obasipati papu i biskupe pogrdama i ruganjima, čak i ako puno toga što oni čine ne možemo odobriti. Kršćanin u svakom slučaju ne smije prema nikome postupati prijezirno, a poglavito ne prema onima koji posjeduju neku crkvenu službu. Bolje je za pastire Crkve moliti jer crkvena kriza moći će se okončati samo ako se oni vrate na katolički put. Tako je nadbiskup Lefebvre pisao:

„Klonimo se osuđivanja, vrijeđanja, ironičnih aluzija, klonimo se besplodnih polemika. Molimo, posvećujmo se, posvećujmo duše koje će k nama dolaziti u sve većem broju, što više budu pronalazile u nama ono za čime čeznu: milost pravoga svećenika.“[6]

Duh Crkve napuštaju i oni svećenici i vjernici koji poglavare Svećeničkoga bratstva stalno kritiziraju. Zasigurno ti poglavari nisu nepogrešivi, ali oni ipak imaju staleške milosti za svoju službu, koje drugi ne posjeduju. Povijest Bratstva pokazuje da je ono sveukupno gledajući uvijek išlo pravim putem jer ono je jedina tradicionalna zajednica koja je po cijelome svijetu podigla cijelu mrežu kapela, bogoslovija i škola, dok su oni koji su se od njega odvratili – ili napustili borbu protiv modernizma ili potpali pod sektaški duh. Upravo novije vatikanske odluke u pogledu Tradicionalne Mise pokazuju koliko je ispravna bila Nadbiskupova odluka da posveti biskupe i koliko je utemeljeno bilo oklijevanje njegovih nasljednika da sklope s Rimom brzi sporazum.

Duh Crkve nedostaje posebice i onima koji bez naloga Crkve i bez da su ikada temeljito studirali teologiju, daju svoj neprosvijećeni sud na internetskim forumima ili putem letaka o najtežim teološkim i crkvenim pitanjima. Pitanja koja se ni najveći teolozi nisu odvaživali riješiti, kao što je ono gubi li papa svoju službu i kada, rješavaju ti pseudoteolozi s lakoćom i što manje teološkoga znanja posjeduju, to su odlučnije njihove prosudbe. Svakome katoliku može se samo savjetovati da se čuva takvih besplodnih rasprava.

Nadbiskup Lefebvre je duh koji nas treba ispunjavati u našoj borbi za vjeru sažeo primjerice u sljedećim riječima:

„Mi nismo raskolnici, mi nismo krivovjernici, nismo također nikakvi pobunjenici. Protivimo se tim olujnim valovima modernizma, laicizma i progresizma koji su nepravedno poharali Crkvu i nastoje postići da iz nje nestane sve što ima od svetoga, nadnaravnoga i božanskoga da bi to reducirali na mjeru ljudskoga.
Pružamo otpor i nastavit ćemo pružati otpor ne iz duha protivljenja ili pobune, nego iz duha vjernosti Crkvi, vjernosti Bogu, našemu Gospodinu Isusu Kristu i svima koji su nas u našoj svetoj religiji poučavali, iz duha vjernosti svim papama koji su očuvali Tradiciju. Zato smo odlučni da jednostavno nastavimo dalje ustrajati u Tradiciji koja je posvetila sve nebeske svece. Čineći to, uvjereni smo da ćemo svim vjernicima koji žele očuvati vjeru i doista primiti milost našega Gospodina Isusa Krista, učiniti neizmjernu korist.“[7]

p. Matthias Gaudron

Izvor: fsspx.de

[1] Beč, Mediatrix, 1984.
[2] Isto, str. 25.
[3] Crkveno pravo iz 1983. sadrži istu odredbu u kan. 265.
[4] Duhovni nagovor u Ecôneu 30. siječnja 1982. Navedeno u: Marcel Lefebvre, Die priesterliche Heiligkeit, Bobingen, Sarto, 2011, str 73.
[5] Usp. Kan. 2264 (CIC 1917.); kan. 1331 (CIC 1983.)
[6] Upute za bogoslove od 24. veljače 1977. Sadržano u: Damit die Kirche fortbestehe, str. 225.
[7] Propovijed u Ecôneu 1. studenoga 1980.

Arhiva bloga

Glasnik: