I
mamo poslanicu današnje Mise. Sveti Pavao spominje Ljubav, govori o Ljubavi. On potiče vjernike, potiče sve nas da budemo ukorijenjeni i utemeljeni u Ljubavi. Tako da Krist prebiva kroz vjeru u vašim srcima i možete razumjeti sa svima svetima širinu, dužinu, visinu, dubinu i upoznati Kristovu Ljubav.
Ukorijenjeni u Ljubavi, kako bismo mogli upoznati Kristovu Ljubav. Razumijevanje nauka o Kristovoj Ljubavi.
Ali što je Ljubav? [1]
Često govorimo o Ljubavi, ali što je posebno u Ljubavi? Jer Ljubav je ljubav: ljubav Božja, ali u vrlo naročitom smislu. Ljubav je više od ljubavi. Ljubav je prijateljstvo, u snažnomu, dubokomu smislu te riječi.
Koja je razlika između ljubavi i prijateljstva? Ljubav ne mora nužno dovesti do uzajamnosti. Čovjek može voljeti prirodu, ali to ne znači da priroda voli njega. Kad netko voli brodove, voli more, voli vino, to ne znači da brodovi, more, vino uzvraćaju tu ljubav. Oni to ne mogu. Nema prijateljstva ni s morem, ni s brodovima, ni s vinom!
I tako vidite da je prijateljstvo više od ljubavi iz ove perspektive. A Ljubav je prijateljstvo između Boga i čovjeka. Ali prijateljstvo se uvijek temelji na nečemu zajedničkomu.
Što Bog može imati zajedničko s čovjekom? Ili čovjek zajedničko s Bogom? Što imaju zajedničko? Samo po sebi vrlo malo. Ništa. Ali sam Bog je taj koji nudi čovjeku nešto što se može podijeliti, nešto što se može dijeliti.
Što Bog nudi čovjeku od sebe? Što u izvjesnomu smislu postaje čovjekovo „vlasništvo”, postaje njegovo? Nudi mu vlastito blaženstvo! Nudi mu sudjelovanje u vlastitomu životu. Nudi mu vlastitu radost. On sam mu se nudi. Nudi mu ono što On jest i nudi mu mogućnost da uživa u Bogu, kao što Bog uživa u sebi. Živjeti Božju sreću, kako je Bog živi. I to ne samo u vječnosti, već ovdje na ovoj zemlji.
I to je kršćanski život, život Ljubavi. Cijelo je otkupljenje, ne zaboravimo, bilo usmjereno na to da ljudi, mi, duše, sudjelujemo u ovomu Božanskomu Životu.
Naš Gospodin tijekom propovijedanja Evanđelja, tijekom javnoga života, ne samo da želi križ, muku, da okaje naše grijehe, nego želi križ, muku, da prije svega dobije ovaj dar, darovanja Sebe samoga nama, dar Njegovoga vlastitoga Života.
Ali što je onda taj Život? Što je taj Život sam po sebi, ovo blaženstvo koje Bog već želi podijeliti s nama ovdje na ovoj Zemlji? Gdje je ovaj Život? Što je to? Naš Gospodin to savršeno veli u retku Evanđelja kada govori o Euharistiji, jer Euharistiju je izabrao naš Gospodin, Misu kao povlašteno sredstvo prenošenja ovoga Života. Tako se Isus izražava u ovomu zadivljujućemu govoru gdje naviješta svetu Euharistiju, ustanovljenje Euharistije mnoštvu: Kao što mi ga daje Otac koji posjeduje Život, poslao me i ja živim za Oca, zbog Oca, tako tko god jede moje tijelo, živjet će od mojega vlastitoga Života.
Ovdje je sažeta u jednomu retku, u nekoliko riječi, velika namjera našega Gospodina. Prenositi dušama ono što On prima od Oca. Prenositi dušama isti Božanski Život, iste razmjene koje postoje između Osoba Presvetoga Trojstva.
Nemoguće je smisliti nešto uzvišenije. A što Osobe Presvetog Trojstva čine među sobom? Što si govore? Kako međusobno razgovaraju? Što One rade? Dvije stvari. Bog promatra sebe, a promatrajući sebe Bog živi u radosti, u vječnoj radosti. A zrcalo u kojem se Bog promatra je sam naš Gospodin. I kontemplirajući jedna drugu, Osobe Presvetog Trojstva ljube jedna drugu.
Ali kako se ljube? I tu dolazimo do onoga što nas zanima, od početne točke odakle smo krenuli, One se ljube ljubavlju pisano s velikim slovom „Lj” – Ljubavi (Carità).
To je ono što je Božanski Život. Spoznaja Boga, vizija Boga, kroz vjeru na ovoj Zemlji i kroz viziju licem u lice u Vječnosti, je Ljubav. Ljubav koja počinje na ovoj Zemlji. Ljubav koja će biti savršena u Raju. Ali to mora početi na ovoj Zemlji.
Ljubav koja nas vodi do darivanja samih sebe, u radosti, u napuštenosti. Što više ljubimo svojega Gospodina, to više ulazimo u ovo otajstvo i imamo veću želju živjeti po ovoj Ljubavi. I u smislu skrivanja od očiju svijeta.
Svijet gubi interes. Svi ti veliki događaji, ti preokreti, te neizvjesnosti, sva nestabilnost ovoga svijeta u svakomu smislu – s ekonomskoga, socijalnoga, političkoga gledišta; ratovi, kako god hoćete – sve se to vraća na svoje mjesto, sve to nema dosljednosti... Ali da bismo razumjeli i pronikli u nedosljednost svega toga, duša mora biti, kako veli sveti Pavao, ukorijenjena u vjeri, ukorijenjena i utemeljena u Ljubavi.
To je ukratko ono što je Ljubav.
I u svjetlu toga vidite kako sveta Misa za nas nije samo barjak naše vjere – ona je u određenomu smislu čak i više. Često smo naglašavali kako sveta Misa savršeno sažima našu vjeru u Otkupljenje, u Božanstvo našega Gospodina, u Njegovo milosrđe, u Njegovu Crkvu koja čuva Misu. Ali uz sve to, Misa je djelo Ljubavi. I po Misi i Euharistiji naš Gospodin nastavlja darivati samoga Sebe dušama, što je radio na križu. Ali on to nastavlja na takav način, da poziva duše, da isto daruju same sebe. I to je Misa!
Zato se ne možemo odreći ove Mise. Zato se ne možemo odreći klanjanja pred Presvetim. Ne možemo odustati od zahvaljivanja našemu Gospodinu za ovaj dar. I prije svega ne možemo se odreći ulaska u ovaj dar, nego odgovarajmo na taj dar.
Gdje je Ljubav, govorili smo, tu je i prijateljstvo. A gdje je prijateljstvo, jedno ljubi drugoga. Ne postoji jednosmjerno prijateljstvo, ne postoji jednosmjerna Ljubav. Istina je da nas je naš Gospodin prvi ljubio, ali poslavši nas, prvi traži od nas da uđemo u tu istu Ljubav, cijelim svojim bićem, svom svojom snagom, koliko god možemo, Njegovom milošću.
To je kršćanski život! To znači biti tradicionalist! Biti tradicionalist ne znači samo držati se ideje, ne znači samo staviti objavu na internet: „Ja o tome mislim tako...!” Ne! To je puno više! Biti tradicionalist znači biti katolik. A biti katolik znači primiti ovaj Život, koji naš Gospodin prima od Oca i želi ga prenijeti dušama. I jednom kada je primila ovaj Život, duša se nužno transformira, promijenila se, drugačija je, više se ničega ne boji. To nas naš Gospodin traži.
I vidite veliku modernu iluziju: jer danas se mnogo govori o ljubavi. Veoma mnogo se govori o ljubavi, kako u građanskomu svijetu, u građanskomu društvu, tako i u Crkvi – još uvijek se govori o ljubavi... Ali budite oprezni, razlikovna posebnost Ljubavi ovoga odgovora na Ljubav našega Gospodina prema našim dušama je darivanje sebe, želja da se potpuno prepustite ovoj Ljubavi, u određenomu smislu nestajući pred svijetom.
Danas, pak, svijet živi u iluziji jedne ljubavi, ljubavi prema Bogu, ljubavi prema bližnjemu, ali koja čovjeka stavlja u vrijednost, koja se rađa iz božanstva čovjeka, iz sposobnosti čovjeka. Nije tako. Prava ljubav je ono što nam omogućuje da vratimo Gospodinu ono što nam u osnovi ne pripada, ono što nam je On sam dao. I paradoksalno, upravo u tom daru sebe nalazimo svoje dostojanstvo. Pravo dostojanstvo kršćanina.
Ako pšenično zrno ne padne na zemlju i ne umre, ne može donijeti ploda. Što znači da zrno pšenice padne na zemlju? To znači prihvatiti biti skriven od očiju svijeta, skrivati se u pijesku, u zemlji. A kad se jednom sakrije i na neki način uništi, donosi plodove. Transformirano donosi plodove. Jer pšenično zrno koje se ukorijeni i raste, i koje postane klas, više nije pšenično zrno, moralo je prihvatiti da bude transformirano, napušteno u jedinstvo zemlje.
To nas naš Gospodin traži. Ovo je Ljubav. I da završim. I ta Ljubav, ta potreba za darivanjem samih sebe ne smije nas plašiti. Ovo darivanje nas samih dovodi nas do dviju temeljnih posljedica: istinske radosti, jer ljubav uzrokuje radost. Kad ljubimo mi smo u radosti. Kad ne ljubimo padamo u depresiju. Dar nas samih tjera nas da zaboravimo sami sebe. I zato u darivanju samih sebe nalazimo radost i nalazimo mir, jer duša više ne traži druge legitimne, ali djelomične, nedostatne utjehe. Više ih ne traži.
Evo što znači u nekoliko riječi biti ukorijenjen u Ljubavi i ući u ovo otajstvo, koje je nauk Kristove Ljubavi na koju nas poziva sveti Pavao: dajmo Presvetomu Trojstvu, dajmo Presvetomu Srcu i Presvetoj Djevici, da nam učine da shvatimo te istine, da proniknemo u njih i iznad svega da ih živimo.
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga!
I neka tako bude!
Hvaljen Isus Krist!
don Davide Pagliarani, propovijed na XVI. Nedjelju nakon Duhova (25. 9. 2022.)
[1] Tal. Carità = Ljubav kao teologalna krepost (za razliku od amore = ljubav kao naravna senzualna ili afektivna kategorija), pisano ovdje radi razlikovanja velikim slovom, budući da u hrvatskom jeziku nema posebnih termina za razlikovanje ovih dvaju pojmova.
