Prenosimo
tekst intervjua s p. Markom Tilošancem objavljenoga u podlistku za
mlade časopisa Hrvatska riječ (br. 124 od 23. veljače 2018.) - glasilu Hrvata koje izlazi u
Subotici.
Za
početak, recite nam nešto o Vašem svećeničkom pozivu.
Svećenički
poziv naslućivao sam na jedan način i prije, no definitivno sam ga
prepoznao nekako u vrijeme mature, kada je trebalo stvoriti odluku o
daljnjem životnom putu. Ipak definitivnu odluku da želim krenuti
putem svećeništva nisam donio odmah jer mi je nedostajalo onoga
konačnog uvjerenja i hrabrosti, nego nakon dvije godine. Tada sam
stupio u bogoslovno sjemenište u Zagrebu kao kandidat svoje
Varaždinske biskupije.
Recite
nam nešto o Vašoj formaciji u Bogosloviji.
Formacija
u zagrebačkoj bogosloviji bila je uobičajena kao što je u
današnjim bogoslovijama. Nisam znao puno kako je nekada izgledao
bogoslovski život, nego samo fragmentarno, no ubrzo sam primijetio
jedan nedostatak istinske revnosti za napredak prema savršenstvu u
duhovnome životu te duh mlakosti i ravnodušnosti, s čime se nisam
želio pomiriti. O tradicionalnoj latinskoj Misi – obredu koji se
služio nekada, prije nego je uvedena Misa na narodnome jeziku –
nisam znao ništa jer takva Misa tada u Hrvatskoj nije bila uopće
dostupna. Moj prvi susret s tradicionalnom teologijom i problematikom
sadašnjeg stanja u Crkvi bio je tijekom bogoslovskoga studija, na
trećoj godini. Tada sam došao do knjige "Iota unum"
velikoga katoličkoga filozofa R. Amerija koja na sustavan način
obrađuje problem zbivanja koja su se dogodila na Drugome
vatikanskome saboru i reformi koje su uslijedile nakon njega. Tu sam
uvidio da doista postoji jedan ozbiljan problem u današnjoj Crkvi,
gdje nemalo stvari koje se promiču i čine u Crkvi nakon sabora nije
u skladu s katoličkim naukom.
Kako
mislite nije u skladu s katoličkom naukom? Možete li
nam o tome nešto podrobnije reći?
Krist
je osnovao samo jednu Crkvu i postoji samo jedna prava vjera, a to je
katolička. No danas se u ime ekumenizma promiče kao da je bilo koja
religija manje ili više dobra i da se u svakoj podjednako može
pronaći spasenje. Spoznao sam da katolička liturgija mora
odražavati katolički nauk o svetoj Misi – da je sv. Misa nekrvna
žrtva novoga zavjeta, da je Krist stvarno prisutan u Euharistiji, da
je svećenik posvećeni Božji službenik putem kojega Krist obnavlja
svoju žrtvu na oltaru. Zato je u tradicionalnoj Misi svećenik
okrenut prema oltaru koji simbolizira Krista, upotrebljava se
uzvišeni kultni jezik – latinski, ima puno uzvišenih molitava,
što je sve u novome obredu uklonjeno. Ondje se Misa služi prema
narodu, kao da bi se radilo prije svega o zajedničkome okupljanju, a
ne o uzvišenome činu bogoštovlja. Ukinut je latinski jezik i
cijeli je obred veoma antropocentrički oblikovan – u prvi se plan
stavlja svećenikova osobnost putem neprestanih komentara i tumačenja
i više se naglasak stavlja na zajednicu, negoli na sam čin
bogoštovlja. Zato je i cijela atmosfera dosta banalizirana, putem
vrlo jeftine glazbe (poglavito na tzv. Misama za mlade),
nedostojanstvenoga postupanja prema Euharistiji (npr. primanjem na
ruku), raznih improvizacija i predstava koje se uvode. Tako sam
shvatio da je svaki katolik obvezan držati se upravo tradicionalnoga
obreda jer je u njemu izražena katolička vjera prema kojoj trebamo
iskazivati Gospodinu čast u bogoslužju i prema kojoj trebamo
živjeti. Tako sam čvrsto odlučio ostvariti taj ideal te sam
pristupio Svećeničkome bratstvu sv. Pija X. u kojemu se on može u
potpunosti ispuniti, dok u drugim današnjim strukturama Crkve za to,
nažalost, nema razumijevanja. Stoga sam ubrzo nakon svoga
svećeničkoga ređenja, 2013. godine, pristupio Svećeničkome
bratstvu da bih išao putem ostvarenja toga cilja.
Katedralna
crkva sv. Terezije Avilske u Subotici
Možete
li nam reći nešto o Svećeničkom
bratstvu sv. Pia X.?
Svećeničko
bratstvo sv. Pija X. nastalo je neposredno nakon Drugoga vatikanskoga
sabora i uvođenja novoga obreda, ne kao neki unaprijed osmišljeni
projekt, nego kao potreba konkretnoga trenutka u Crkvi. Nadbiskupu
Marcelu Lefebvreu obratila se skupina bogoslova koji su bili veoma
zbunjeni pomutnjom koja je nastala – nezadovoljni naukom i
formacijom koju su prolazili, a koja nije bila u skladu s vjekovnom
katoličkom praksom – te su očajnički molili nadbiskupa Lefebvrea
da nešto učini za njih. Tako je rođena ideja da se utemelji
Svećeničko bratstvo sv. Pija X. u kojemu će se nastavljati
cjelokupna Tradicija Crkve – u nauku, bogoslužju i duhovnosti. To
je privuklo brojne mlade ljude koju su osjećali svećenički poziv
te prepoznali da se on može na pravi način ostvariti samo slijedeći
dosljedno katolički nauk te su pristupili našoj bogosloviji.
Također su se javljali brojni vjernici diljem svijeta pozivajući
naše svećenike da ih posjete i utemelje ondje kapele gdje će se
služiti sv. Misa po tradicionalnome obredu. No nažalost, javile su
se reakcije i s druge strane – promicatelji novoga, modernističkoga
usmjerenja, nisu tolerirali tradicionalni obred sv. Mise te su se
borili svim snagama da on nestane. Zato su ubrzo pokrenuti progoni
protiv nadbiskupa Lefebvrea i našega Bratstva, i to s najviših
razina. Protiv Bratstva su nametnute određene kazne, koje međutim
nisu bile valjano izrečene zato što se nikako ne može zabraniti
propovijedanje dosljedno katoličkoga nauka i služenje
tradicionalnoga katoličkoga bogoslužja po kojemu su živjeli toliki
naraštaji naših predaka. Tako Bratstvo i tradicionalna liturgija
ostaju znak osporavan u današnjoj Crkvi, čega je bio dobro
svjestan, primjerice, papa Benedikt XVI. te je u nekoliko navrata u
privatnim susretima ili govorima nazvao nadbiskupa Lefebvrea velikim
čovjekom Crkve, a svojim motuproprijem Summorum pontificum priznao
je činjenicu koju su dotada mnogi osporavali, a to je da svaki
svećenik ima pravo služiti tradicionalnu sv. Misu i da mu to nitko
ne može zabraniti.
Što
se dogodilo s tradicionalnom misom u Hrvatskoj?
Nakon
što je uveden novi obred Mise, u Hrvatskoj dugo – djelomično i
zbog ograničenih uvjeta u kojima je Crkva živjela u vrijeme
komunizma – nije bilo nijedne tradicionalne sv. Mise. Točnije,
više od 40 godina nije se u Hrvatskoj službeno i javno služila
tradicionalna latinska Misa. Tada se, prije otprilike 7-8 godina,
okupila jedna skupina laika koja je uputila molbu zagrebačkome
nadbiskupu da se organizira jedna takva Misa koje će se služiti u
redovitome terminu. Nakon izvjesnih opstruiranja i zavlačenja sa
strane mjerodavnih, ta je molba ipak prihvaćena te je određena
jedna crkva u središtu Zagreba da bi se u njoj redovito mogla
služiti tradicionalna sv. Misa. A naše Bratstvo započelo je svoje
djelovanje u Hrvatskoj prije otprilike šest godina povremenim
posjetima. Redovito djelovanje mogli smo uspostaviti prije otprilike
godinu i pol. Otada smo mogli u Zagrebu i Splitu pronaći prostore u
kojima smo uredili kapele u kojima se redovito – svake nedjelje –
služi tradicionalna sv. Misa, a djelujemo još povremeno u
Slavonskom Brodu i Rijeci te smo povezani s vjernicima diljem
Hrvatske i šire koji se osjećaju privrženima tradicionalnome
obredu. Osim služenja sv. Misa, naš apostolat obuhvaća i medijsko
djelovanje. Imamo svoju internetsku stranicu
(christusrexhrvatska.blogspot.com) na kojoj objavljujemo tekstove o
tradicionalnome katoličkome nauku, moralu, duhovnosti te izdajemo
časopis Christus Rex koji izlazi tromjesečno, a dosada smo mogli
objaviti nekoliko tiskanih izdanja (knjiga, knjižica i letaka) čiji
je cilj produbiti katoličku vjeru, posebno u ovome trenutku crkvene
krize.
Ima
li mladih na tradicionalnim misama?
Mladi
ljudi teže idealima. Ne zadovoljavaju se prosječnošću, nego
nastoje spoznati i ostvariti u svom životu uzvišene ciljeve. Zato
nije čudno da mnogi od njih u svom traženju istine, traženju kako
voditi pravi kršćanski život, dolaze do tradicionalne latinske
Mise u kojoj prepoznaju tu uzvišenost i savršenstvo. Nakon uvođenja
novoga obreda tvrdilo se da je nekadašnja liturgija samo za prošla
vremena te za starije naraštaje, kao i za one koji se ne mogu
prilagoditi vremenu, no stvarnost pokazuje upravo suprotno – da je
ta liturgija bezvremenska (zbog čega je se naziva i Misom svih
vjekova) te da privlači baš mlađe naraštaje (koji je često
prethodno nisu uopće poznavali jer su odrasli na novome bogoslužju)
koji tu pronalaze svu ozbiljnost i ideal kako živjeti katoličku
vjeru. Krist nas potiče da se ne bojimo istine, nego da mu otvorimo
svoje srce da bi On u nama mogao potpuno živjeti, a to jedinstvo i
povezanost s Njime zasigurno ćemo ostvariti vjernošću onome što
je Crkva uvijek vjerovala i činila.
Razgovor
vodio: Ivan Čavrgov