Crkva sv. Roka u Parizu
T
raditionis custodes i Desiderio desideravi unijeli su zbrku među mnoge svećenike i vjernike privržene Tridentskoj Misi. Biritualizam u slijepoj ulici
Iz svoga gledišta vlč. Eric Iborra, vikar crkve sv. Roka u Parizu, smatra suživot dvaju obreda rješenjem krize i žali što Traditionis Custodes odbacuje „izvanredni oblik“ u korist „redovnog oblika“.
U intervjuu od 19. srpnja, objavljenim u njemačkim katoličkim novinama Tagespost, vlč. Iborra smatra da slavljenje dviju „formi“ smanjuje napetosti: „Vjernici se unutar župe uče upoznavati i cijeniti jedni druge jer osim Mise ima mnogo zajedničkih aktivnosti. S vremenom su mnogi vjernici dolazili na Misu i u drugom obliku.“
Biritualni svećenici bi po njemu bili čimbenici jedinstva. Od objave Traditionis custodes, vikar crkve sv. Roka se pokazao kao inventivan u slavljenju sakramenata prema jednom ili drugom obredu. „Želimo da naš novi nadbiskup Laurent Ulrich imenuje svećenika koji će dijeliti krizmu i planiramo da to učini u novom obliku na latinskom, u sklopu mise u izvanrednom obliku.“
„Naši krizmanici su suglasni s ovim rješenjem. To također pokazuje da naši 'tradovi' nisu tvrdolinijaši“, potvrđuje on, bez spominjanja pomutnje koju će takva mješavina – u skladu s „međusobnim obogaćivanjem“ dvaju obreda koje želi Summorum pontificum (7. srpnja 2007.) – nesumnjivo izazvati. Jer ne može se odbaciti načelo lex orandi – lex credendi koje očituje blisku vezu koja postoji između liturgije i vjere.
Vlč. Iborra izražava bojazan da će „mnogi vjernici migrirati u Bratstvo sv. Pija X.“, jer „oni koji pokušavaju živjeti jedinstvo dvaju oblika prije ili kasnije morat će izabrati svoj ‚tabor‘. Oni koji traže približavanje dvaju oblika i njihovo međusobno obogaćivanje bit će stoga kažnjeni.“
Je li to doista kazna koja se nameće pristašama uzajamnog obogaćivanja ili logično opažanje da biritualizam ne može zanijekati vezu između liturgije i vjere, lex orandi i lex credendi?
Poslušnost stavljena na kušnju
Na stranici Famille chrétienne gdje je 17. srpnja ponovno objavljen intervju s don Thomasom Diradourianom, rektorom svetišta Neviges u Kölnu (Njemačka) i svećenikom zajednice sv. Martina gdje predaje liturgiju u bogosloviji u Evronu, izvorno objavljenim 15. listopada 2021., doznajemo da je „svaki katolik dužan pridržavati se mise Pavla VI.“ Na čemu se temelji taj nalog?
Don Thomas odgovara u negativno upitnom obliku: „Ne osporava li odbijanje sinovske i ponizne poslušnosti liturgijskoj disciplini Crkve njezinu ulogu majke i odgojiteljice?“ I dodaje osobno uvjerenje: „Uvjeren sam da misal iz 2022., koji je nesavršen kao i svako ljudsko djelo, sadrži u sebi ne samo najsigurnije izraze vjere Crkve, nego i sva blaga tradicije rimske liturgije“.
Na stranici Renaissance Catholique od 20. srpnja, Jean-Pierre Maugendre odgovorio je na ovo osobno uvjerenje objektivnim opažanjem:
„Misal iz 2022., koji je ažurirana verzija Misala iz 1969., ne samo da sadrži ‚sigurne izraze vjere Crkve‘, već ‚najsigurnije‘. Kako onda objasniti zapažanje Guillaumea Cucheta u njegovoj knjizi ‚Ima li katolicizam još uvijek budućnost u Francuskoj?‘ (Seuil, 2021.): ‚Skupine koje su najiskrenije i najgorljivije igrale igru otvorenosti, također su, paradoksalno, one koje su iskusile najniže stope očuvanja i prijenosa vjere‘.
Tko će povjerovati, opet, u puku slučajnost, kada nas izjava u Evanđelju podsjeća: ‚Tako svako dobro stablo rađa dobrim plodovima, a zlo stablo rađa zlim plodovima… Svako stablo koje ne rađa dobrim plodovima, bit će posječeno i u oganj bačeno. Stoga ćete ih po plodovima njihovim poznati.’ (Mt 7, 17-20)“ – Drugim riječima, contra factum non fit argumentum, protiv činjenice nema održivog argumenta.
Izvor: fsspx.news
