Duh Sveti i sljedeća konklava

Objavljujemo ovaj vrlo vrijedan članak talijanskog povjesničara Roberta de Matteija koji je objavljen 5. ožujka u časopisu „Corrispondenza Romana“ u povodu skorog početka Konklave, a koji pak ni danas nimalo nije izgubio na aktualnosti.

Oči cijeloga svijeta, ne samo katolika, u ovom su trenutku upravljene prema Svetome Petru, da bi se spoznalo tko će biti novi Kristov namjesnik. Očekivanje koje se očituje uoči svake Konklave ovaj je put gorko i snažno zbog slijeda događaja koji zbunjuju i stvaraju pomutnju.

Massimo Franco piše u listu „Corriere della Sera“ 27. veljače 2013. da se „unutar Vatikanskog Grada događa kraj modela upravljanja i poimanja papinstva“ i uspoređuje poteškoće koje danas Crkva prolazi s posljednjom fazom sovjetskoga Kremlja. „Propadanje vatikanskog imperija – piše - prati i propadanja SAD-a i Europske Unije u ekonomskoj i demografskoj krizi. Pokazuje oblik papinstva i centralizirane crkvene vlasti kojima je izazov fragmentarna i decentralizirana stvarnost.“ Kriza vatikanskog imperija predstavlja se krizom oblika papinstva i crkvene vlasti koja ne odgovara svijetu XXI. stoljeća. Jedini bi put izlaska bio proces „unutarnje reforme“ koji bi spasio instituciju denaturirajući joj samu bit.

Kako je biti lefevrovac

Poznajemo li zbilja Svećeničko bratstvo sv. Pija X.? Temelji li se naše znanje o Bratstvu na iskustvu, proučavanju i poznavanju stavova Bratstva i nadbiskupa Lefebvrea? Jesu li nas, pokoncilske generacije, upoznali s tradicionalnom Misom i tradicionalnim naukom? Je li nam itko spominjao staru Misu prije motuproprija Summorum Pontificum?

Čisto sumnjam. Ako u našim katoličkim krugovima postoje predrasude i stereotipi, onda je to svakako o Tradiciji i tradicionalistima. Pojednostavljene i posve iskrivljene mentalne slike dominiraju u razmišljanjima naših sunarodnjaka. Slučajno?! Jasno da to nije slučajnost. Ova stigmatizacija Tradicije prijeko je potrebna modernistima. Možda nigdje pokoncilska manipulacija nije jača nego u ovom slučaju. U ovom slučaju modernistička sljedba ne želi stavove, ne želi postojana vrednovanja ljudi. Uopće ne želi i ne dopušta teološku diskusiju. Ne želi mlade ljude upoznavati sa starim obredom, jer ne može dokazati razlog uvođenja novoga. Veliko je zlo zadesilo moderniste s motuproprijem Summorum Pontificum. Ali, ne predaju se oni!

Je li priznanje Svećeničkog bratstva svetog Pija X. dovođenje u pitanje II. vatikanskog sabora?

Sljedeći je prilog nedavno objavljen na web stranici američkog Distrikta Bratstva sv. Pija X., ali se odnosi na članak iz prošle godine koji je, međutim, i danas značajan i stoga ga objavljujemo u hrvatskom prijevodu:

Nekoliko izvadaka iz usporedbe dr. Johna Lamonta pojašnjava kako je Bratstvo svetog Pija X. izopćeno iz ljudske zajednice zbog pitanja koje se odnose na II. vatikanski sabor dok heterodoksni liberali dobivaju slobodnu ulaznicu jer prihvaćaju ono što društvo želi.

Iz nedavne medijske bujice o očekivanom (i sada danom) odgovoru biskupa Fellaya Kongregaciji za nauk vjere s obzirom na doktrinarnu preambulu, ima jedan vrijedan članak.

Ljubav nije ljubljena - Blažena Marija od Isusa VII.

Najdraže kćeri u Kristu,

stigle smo do prvog jubileja Utemeljenja naše malene družbe! […] Vaša su srca prepuna radosti i zahvalnosti; što bih mogla pridodati vašim osjećajima i vašem vjerskom ganuću? Dopustite mi da vam barem uputim povik koji prodire iz dubine moje duše: Ljubav, ljubav!

Ljubav prema Bogu koji je toliko ljubio svijet da je poslao svog Sina Jedinca da ga spasi! Ljubav prema Janjetu koje nas je opralo u svojoj Presvetoj Krvi i koje se žrtvovalo da nas otkupi! Ljubav prema Isusu Hostiji koji se već deset godina udostojao ostati izložen na skromnim oltarima naših samostana! Ljubav prema božanskog Srcu koje je osvojilo naša srca! Najdraže sestre i kćeri, želim vam priopćiti nebesku Muku Isusa Krista. On je došao donijeti vatru Ljubavi na zemlju; što mogu zaželjeti ako ne da ona zapali vaše duše? Želim vidjeti da vas ova ljubav proguta; ali ne ljubavlju neplodnih želja i osjećaja, nego ljubavlju u djelima i istini koja ide do potpunog posvećenja i koja Ljubljenomu dopušta da je nosi do potpune žrtve! Kako bih dodala plamen vašoj vatri ljubavi prisjećam vas i prenosim vam kako u ovo nesretno vrijeme mrze Onoga kojeg volimo; koliko je prezren Onaj kojemu se klanjamo; koliko se vrijeđa Onoga koga služimo na koljenima.

Klerički celibat

Razlozi na kojima se temelji svećenički celibat mogu se svesti na tri:

1.     Kristološki razlog.

2.     Ekleziološki razlog.

3.     Eshatološki razlog.

Kristološki se razlog drži činjenice da je svećenik alter Christus i celebrira in persona Christi. Budući da je Isus za sebe odabrao celibat, dakle i svećenik treba živjeti u celibatu.

Ivan Pavao II. i sveopće spasenje

Proglašenje svetim pape Ivana Pavla II. planirano je za travanj 2014., u nedjelju Božanskog Milosrđa. Dr. Heinz-Lothar Barth već je 2007. napisao detaljnu studiju o pontifikatu ovoga pape.

Citirat ćemo nekoliko odlomaka iz tog djela u kojemu se bonnski znanstvenik bavi naukom o sveopćem spasenju koji je papi Ivanu Pavlu II. barem bio blizak.

„Uzmimo nekoliko središnjih dogmatskih vidika proteklog pontifikata. Umirovljeni redoviti profesor za misijske i religijske znanosti iz Münstera Johannes Dörmann u svojem je standardnom djelu u više svezaka „Der theologische Weg Johannes Paul II. zum Weltgebetstag der Religionen in Assisi“ neoborivo dokazao da je Papa imao određene simpatije prema teoriji o sveopćem spasenju koju je Crkva već u antici osudila - barem se to može reći sa sigurnošću.

Nacija opet iznenađuje (ugodno, dakako)

Dugo nas je mučila misao zašto i kako je hrvatski narod šaptom pao pred navalom modernističkih janjičara i spahija. Mučila nas je misao da narod koji se toliko puta uspio oduprijeti svim protukatoličkim i protukršćanskim opsjenama, ne uspijeva dići glasa i oduprijeti se anarholiberalno-masonskom podrivanju svete Crkve Katoličke i uništenju naše vjere koja je glavni stup našeg opstanka kao naroda na ovim trusnim prostorima.

Međutim, u posljednje se vrijeme javlja sve više glasova istinskog katoličkog načina razmišljanja i izvorne hrvatske hrabrosti i postojanosti u vjeri. Jednostavno smo znali da Hrvatima Tradicija „leži“, a modernizam zaudara. Kao i sve što je trulo.

U broju 30, za mjesec studeni, Hrvatsko narodni mjesečnik Nacija donosi opet niz zanimljivih i vrlo vrijednih članaka. Neke bismo nazvali malenim čudima. Čitamo ih gotovo s nevjericom, ali i beskrajnom radošću.

Homoseksualnost se gadi čak i demonima

Katarina se rodila u Sijeni 1347. godine. Posljednje od dvadeset petero djece bojitelja odjeće Jacopa Benincase, kao dvanaestogodišnjakinja obećana je mladiću iz Siene, ali djevojka odbija brak koji su ugovorili roditelji (po običajima onog vremena), a da bi se učinila manje lijepom, ošišala je kosu.

Odgovor je roditelja vrlo krut: prisiljavaju je na najniže i najteže poslove. Obiteljsko kažnjavanje prestaje kada otac, vidjevši je kako se moli, shvaća da ona nije kao druge kćeri. Slobodna slijediti svoj put, oblači habit dominikanskih trećoredica i tri se godine povlači u gotovo popunu tišinu u svojoj kući. S dvadeset joj se godina ukazuje Isus s Marijom i drugim svecima, stavlja joj zaručnički prsten na prst i u sljedećem viđenju traži od nje da se posveti obnovi Crkve. Katarina tako započinje svoj angažman u javnom životu, proputovavši ceste ne samo Torina i Italije. Mnogobrojne su poznate osobe onog vremena, muškarci i žene, političari i kardinali, redovnici i laici, dirnuti njezinom karizmom i skupljaju se oko nje, izabirući je svojom majkom i učiteljicom. Premda je bila polupismena, diktira važan traktat iz mistike, brojna pisma i pjesme, pokazujući Isusa vođom i primjerom za sve. Njezina ljubav prema siromašnima i bolesnima, pomoć osuđenicima na smrt i obraćenja koja slijede, privlače pozornost i oduševljenje jednostavnih ljudi koji je drže sveticom, ali joj pribavljaju i neke klevete i progone.

Mons. Lefebvre, kako ga je doživio jedan njegov bliski suradnik

Predstavljamo rezime zanimljivog razgovora s jednim od prvih suradnika mons. Marcela Lefebvrea. Pater Emanuel Du Chalard, poznat kao jedan od prvih svećenika FSSPX-a u Italiji, kao i po tome što je uvijek zadržao neformalne diplomatske kontakte između Bratstva i Rima, opisuje nam neke vidike Utemeljiteljeve osobnosti, napuštajući, možda prvi put, svoju poslovičnu i poniznu diskreciju. 

* * *

Don Emanuele, vi ste bili jedan od prvih svećenika koje je zaredio mons. Lefebvre nakon utemeljenja FSSPX-a. Potom ste mu bili blizu dugo godina. Možete li nam ukratko opisati njegovu osobnost u svagdašnjem životu onkraj trenutaka u javnosti?

Ponajprije, mons. Lefebvre nam je bio ocem i primjerom. Vazda je pazio na sve, čak i na najsitnije detalje. Želio je da sjemenište bude jednostavnim, ali čistim i urednim. Živio je u sjemeništu kao i mi, pridržavao se istog rasporeda, vazda je bio nazočnim na svim zajedničkim molitvama, uzimao je obroke u refektoriju s bogoslovima, nikada nije tražio ništa posebno za sebe. S druge pak strane, nije volio protekciju. Veoma je pazio na osobe, vazda spreman poslušati bogoslove, moglo ga se otići posjetiti u njegov ured kad god se željelo, činilo se da nikada nije imao nikakvog drugog posla. Bio je primjerom raspoloživosti. Vazda se veoma brinuo o gostima, volio je ugodan razgovor i volio je humor i šalu. Prenosio je smisao za radost kao i mir i vedrinu. Bio je dobar čovjek, ali bio je poglavito svećenik i biskup koji je bio blizu svima. Kad bi ga netko želio vidjeti ili imati susret s njime, nije bilo teško: nije imao privatnog tajnika, sve je vodio sam: dogovore, korespondenciju, organizaciju putovanja. 

Gherardini: II. vatikanski sabor nije superdogma II.

 Slijedi drugi dio članka mons. Brunera Gherardinija o autoritativnom i obvezujućem značaju Drugog vatikanskog sabora. U prvom dijelu je objašnjeno što se načelno treba razumjeti pod činom Učiteljstva.

DRUGI DIO

Uronjena u trojstvenost svojega nauma, Crkva jest i djeluje u vremenu kao sakrament spasenja. O teandrizmu (bogočovječnosti), koji je čini tajanstvenim nastavkom Kristovim, ne raspravlja se, čak ni o njezinim temeljnim osobinama (jedinstvo, svetost, katolicitet i apostolicitet), kao ni o njezinoj strukturi i službi, ali sve ovo ostaje unutar ovosvjetske stvarnosti, osposobljene sakramentalno posredovati božansku prisutnost, no uvijek kao svjetska stvarnost koja, dakle, per definitonem isključuje apsolutnost.