Christus Rex

Semper infideles (III.)



„1. Usporedba pretkoncilskog i koncilskog pristupa jedinstvu kršćana

Stav koji je Katolička crkva izrazila kroz Drugi vatikanski koncil prema činjenici postojanja drugih kršćanskih Crkava i crkvenih zajednica neki nazivaju i 'kopernikanskim obratom'. Možda se u određenom smislu može i tako reći, no pri tome ne treba previđati, da i 'koncilskom ekumenskom obratu' u Katoličkoj crkvi prethodi određeno vrijeme priprave za koncilske stavove, postoji vrijeme njihova 'dozrijevanja', vrijeme 'preteča' koncilskog ekumenizma, zahvaljujući kojima se već puno prije Koncila sve više i sve snažnije upućivalo na ono što je zajedničko svim kršćanima i što omogućuje ne samo dijalog nego i prakticiranje određenih stupnjeva međucrkvenog bogoštovnog zajedništva, što sve opravdava govor i o pretkoncilskom ekumenizmu u Katoličkoj crkvi.“


„Dakako, nije nedostajalo i ne nedostaje ni u Katoličkoj crkvi pojedinih radikalnih integrističkih skupina koje su eksplicitno i glasno odbile takav ekumenski pristup pitanju kršćanskog jedinstva – neke su primjerice sve koncilske oce proglasile sektom V-2, Vaticanum-2 – ali te su skupine, premda agresivno glasne, ipak relativno malene i rubne. Veću poteškoću od njih u Katoličkoj crkvi predstavljaju oni koji se koncilskom ekumenizmu ne protive izričito, ali ga svojim zaobilaženjem, ignoriranjem i pasivnošću praktično bojkotiraju.“

„Ponajprije, ne treba previdjeti da pojedine sredine i danas još imaju ozbiljnih poteškoća već i sa samim prihvaćanjem govora o ekumenizmu. Takvih radikalnih antiekumenskih skupina ima doduše u svima Crkvama, no katkada se stječe dojam da u nekima odbojnost prema ekumenizmu čak i dominira. Budući da je Katolička crkva na Koncilu artikulirala katolička načela ekumenizma i zauzela jasan službeni stav prema ekumenizmu, u njoj je relativno 'lako' utvrditi je li nečiji stav ili djelovanje u skladu s naukom Crkve. Tako je primjerice papa Ivan Pavao II. Motu proprijem 'Ecclesia Dei' od 2. srpnja 1988. 'lišio službe nadbiskupa Marcela Lefebvrea zbog njegovog tradicionalizma i otpora prema ekumenskom pokretu, prema slobodi savjesti i religije'.“

(Jure Zečević „Koncilski ekumenski zamah i današnja traženja“; BS 75 (3); 2006., Zagreb)

„Ne mogu se dakako upuštati u ocjene koliko je pojedinim konkretnim Isusovim učenicima doista stalo do jedinstva. No poslužit ću se izričajem svoga pokojnog profesora i ekumenskog učitelja Tomislava Šagi Bunića koji je još davne 1966. godine zapisao: 'Ja sam osobno uvjeren da bi jedva tko od onih koji u Krista iskreno vjeruju mogao osjećati otpor prema ekumenizmu kao novotariji kad bi dobro znao što se pod time misli. I mislim da bi svaki uvidio hitnost ovoga zadatka, kad bi imao priliku - te je iskoristio - da upozna na što nas ekumenizam poziva.' Može se kazati da je ekumenizam kao čežnja za jedinstvom Crkve i zajedništvom kršćana, a osobito prisutnost i njegovanje duhovnog ekumenizma, jedan od najpouzdanijih 'lakmus-papira', najjasnijih pokazatelja koliko nam je uistinu stalo do vršenja Kristove volje, koliko smo uistinu kršćani, koliko nasljedujemo Isusa Krista, onakvog kakav nam je ocrtan u evanđeljima.“



„Ova izložba je ekumenska i stoga što se tematski ne zaustavlja na konfesionalnim i međucrkvenim granicama. Među svetačkim likovima ovoga ciklusa nalazimo svece i istočne i zapadne Crkve. U Mirjaninu su opusu primjerice sv.Serafim Sarovski, sv. Paraskeva, sv. Sava, sv. Nektarije Eginski…, dakle sveci iz istočnih pravoslavnih crkava, sjedinjeni sa sv. Benediktom Nursijskim, sv. Patrikom, sv. Leopoldom Bogdanom Mandićem, bl. Katarinom Kosačom, bl. Alojzijem Stepincem, dakle svecima i blaženicima iz Rimokatoličke crkve…

Mirjana Nikolić spojila ih je u isti likovno-duhovni ciklus, nije se dala zaustaviti na konfesionalnim granicama ni ideološkim osporavanjima svetačkih crta ovoga ili onoga lika, na jednoj, drugoj ili trećoj strani. „Htjela sam da se objedini što više ikona iz svih kršćanskih crkava“ – kaže Mirjana. Vjerujem da to nije samo zbog toga što bi se pri izboru motiva ravnala željama možebitnih naručitelja i kupaca, nego jednostavno zato što je njezino unutarnje polazište spontano nadkonfesionalno, ekumensko. Da se ne shvati krivo, svaki realni i neideologizirani pristup, uključivo i Mirjanin, držat će potrebnim i visoko će vrednovati čovjekovu konfesionalnu i nacionalnu domicilnost i kontekstualiziranost. Ovdje je riječ o tome da čovjeku prožetom Bogom koji je Ljubav nužno postaju pretijesni oni rigidni i isključivi konfesionalni i nacionalni okviri, u kojima su ljudi kadri jedni drugima nanositi zlo.“

(Jure Zečević: „Međunarodna ekumenska izložba - Teodorine ikone’’, Nova prisutnost, vol XI., br. 2, Zagreb, srpanj 2013.)


Komentar: U današnje vrijeme pomutnje duhova, nepoštivanja Božjeg zakona i averzije prema katoličkoj Tradiciji i vjekovnom nauku, mnogima su ovakvi tekstovi postali čak i prihvatljivima. Katolički teolozi i klerici govore jezikom krivovjeraca, agnostika ili neprijatelja Crkve. Njima se odveć rigidni i pretijesni isključivi konfesionalni i nacionalni okviri. Što bi to samo trebalo značiti?

Ne bi li svakom katoliku ipak taj govor o „koncilskom ekumenskom kopernikanskom obratu“ trebao pobuditi određene sumnje?! Nisu li sve hereze u povijesti držane kopernikanskim obratima, a posljedice bile jezive - kao i danas. Posrijedi je bilo vazda isto miniranje katoličke misli i narušavanje crkvenog jedinstva.

Čak se otvoreno priznaje da je ekumenizam novotarija, pozivajući se na velikog teologa Šagi-Bunića, jednog od prvih podupiratelja ekumenizma te ostalih novotarija kod nas, međutim s onim nadmenim modernističkim uvjerenjem da je upravo to prava slika Gospodina Isusa. Od svetog Petra do pape Pija XII. živjelo se dakle u potpunoj iluziji ne poznajući stvarnog Gospodina Isusa kakvog nam opisuju Evanđelja?! Koje li drskosti, koje li uznositosti. Kojeg necrkvenog razmišljanja! Do takvih stavova mogu valjda doći samo intelektualni mediokriteti ili osobe posve zadojene modernizmom, posve oslijepile.

Danas, pak, kako smo čuli, nisu većma opasnost tradicionalni katolici-ta, oni su rubna skupina za koju nema mjesta u Crkvi premda ih se sve trpa u isti koš skupa sa sedisvakantistima, umobolnim tipovima itd. što je tipično za modernističku visoku teologiju. Koncilska je crkva taj problem disciplinski riješila. Problem su ostali, koji su, iako nisu smogli snage nositi Crkvu u izgnanstvo, ostali u okupiranoj Crkvi, ali ne žele ili ne mogu s radošću zaživjeti heretičan nauk jer ih naša tradicionalna vjera čuva da posve ne zastrane.

Što reći na sve ovo - na nov nauk odgovorit ćemo s nekoliko citata vjekovnog nauka:

„U ime sveprisutnog ekumenizma (Unitatis Redintegratio) i pustog međureligijskog dijaloga (Nostra aetate) prešućuje se istina o jedinoj Crkvi;pa tako se golema većina pastira i vjernika, ne spoznajući većma u Našem Gospodinu i u Katoličkoj Crkvi jedini put spasenja, odrekla obraćanja sljedbenika krivih vjera, prepuštajući ih nepoznavanju jedine Istine. Na taj je način ekumenizam doslovno ubio misijski duh u potrazi za lažnim jedinstvom, reducirajući prečesto misiju Crkve na proglašenje poruke čisto zemaljskog mira i na humanitarnu ulogu ublaženja bijede svijeta, slijedeći tako međunarodne organizacije.“ 

(Izjava prigodom 25. obljetnice Biskupskih ređenja 30. lipnja 1988., 30.lipnja 2013.)

„Ove i druge stvari neprestano ponavlja i proširuje taj sloj ljudi koji su poznati kao svekršćani; i ti ljudi, daleko od toga da su malobrojni i raštrkani, uzrasli su do razmjera čitavoga sloja, te su se grupirali u nadaleko raširena društva, kojima većinom ravnaju nekatolici, premda su nadahnuta različitim naukama koje se tiču vjere. Ovaj pothvat se tako zauzeto promiče na mnogo mjesta da dobiva pristanak priličnoga broja građana, te čak osvaja umove vrlo mnogo katolika te ih primamljuje nadom da bi ostvarivanje takvoga jedinstva bilo u skladu sa željama Svete Majke Crkve, kojoj zapravo ništa tako ne leži na srcu kao pozvati natrag svoje zalutale sinove i privinuti ih nazad svome krilu. No ustvari, iza ovih zamamnih riječi i laskanja krije se najteža zabluda koja posve uništava temelje katoličke vjere.“ 

(Pio XI, Mortalium animos, 4)

„Ovaj ekumenizam koji osuđuju moral i katoličko pravo, dolazi čak dotle da dopušta primanje sakramenata pokore, euharistije i bolesničkog pomazanja od 'nekatoličkih služitelja' (Kanon 844., Novi Zakonik) i podupire „ekumensko gostoprimstvo“, dajući ovlast katoličkim služiteljima da podijele sakrament Euharistije nekatolicima.“ 

(Mons. Marcel Lefebvre i mons. Antonio de Castro Mayer, „Biskupski manifest papi Ivanu Pavlu II.“, 1983.godine)

Veliki katekizam sv.Pija X.:

224. P. Tko su oni koji ne pripadaju općinstvu svetih?
O. Općinstvu svetih ne pripadaju u drugom životu oni koji su osuđeni, a u ovom životu oni koji su izvan prave Crkve.

234. P. Možemo li na neki način koristiti izopćenicima?
O. Možemo pomoći ne samo izopćenicima, nego i svima ostalima koji su izvan prave Crkve tako da im dajemo dobre savjete, za njih molimo, da im pomažemo dobrim djelima te molimo Boga da im dade milost obraćenja na pravu vjeru, da i oni uđu u općinstvo svetih.


Koje li razlike, koje li oprečnosti!


Arhiva bloga

Časopis: