Voljeti je željeti dobro drugomu, mrziti je
ne željeti mu to. Za bilo kojega kršćanina voljeti znači željeti drugomu
najveće dobro koje je sam Bog; to isto dobro koje Bog želi priopćiti svakomu
čovjeku, preko otkupljenja koje je izvršio Isus Krist.
Voljeti kao Isus voli jest željeti svakome
ovo dobro i djelovati kako bi ovo dobro svima bilo zajedničko. Dakle, željeti
da se svi obrate. Željeti za bližnjega zemaljska dobra (koje Evanđelje
prikazuje kao propadljiva i nepostojana), a ne željeti mu priopćiti Isusa
Krista, za kršćanina je zločesta zezancija.
Kada su drevni Prvosvećenici bacali anateme i prokletstva na neprijatelje Crkve, štitili su se nadopunjujući obredne riječi umetkom koji je spašavao ovo načelo: svako zlo se trebalo dogoditi onome koji je ugnjetavao Crkvu i siromahe, donec…resipiscat et ad poenitentian redeat…ut spiritus eius salvus fiat in die judicii („dok se ne pokaje i ne vrati pokori…kako bi mu duša bila spašena u dan suda’’).
Papa je dopustio da ga Scalfari
intervjuira. Nazvao ga telefonom, pokazao se veoma ljupkim i prijateljskim. Ali
rekao mu je u lice da mu on ne želi pribaviti ovo vrhovno dobro obraćenja, ali
da ne može isključiti da ga milost dodirne na drugi način. “Svetosti, kaže
Scalfari, rekli su da Vi nemate nikakvu namjeru obratiti me i vjerujem da u
tome ne biste ni uspjeli“. „To se ne zna, ali kako god, nemam nikakvu namjeru
to činiti“. Strašna rečenica ako ju je izrekao bilo koji kršćanin, gora još ako
ju je izrekao svećenik ili Papa. Zar svećeničko srce ne bi trebalo gorjeti od želje da priopći
Kristov život i znanje o njemu? Kako može jedan svećenik, jedan Papa ne imati
bilo kakvu nakanu darovati Krista jednoj duši koja s njim razgovara? Ovo su
riječi najstrašnije mržnje koje neki kršćanin može izustiti, uzete u njihovu
stvarnom značenju. Riječi ljubavi bile su – paradoksalno – riječi starih Papa
koji su željeli zla, ali s ciljem obraćenja i konačnog pokajanja, to jest
postignuće najvećeg i konačnog dobra.
Bilo bi još tisuću stvari koje bi se mogle
reći o ovom novom Papinom očitovanju. Na stranu potvrđena zabluda o odnosima
između Crkve i politike, prolazeći preko riječi koje napadaju Crkvu-instituciju
suprotstavljenu „siromašnoj i misionarskoj“, sve do potvrde najgore moguće
interpretacije onoga „slijediti vlastitu savjest“ kao vrhovno moralno pravilo
koja se pojavila već i u pismu istome Scalfariju. Papa ne poziva većma na
nasljedovanje Krista, nego potiče da se slijedi mišljenje koje svatko ima o
dobru i o zlu (ovo je mišljenje ponovljeno dva puta, s velikim naglaskom), jer
bi to bilo dovoljno za stvaranje boljeg svijeta (sic). Mišljenja koja se mogu
jednostavno definirati kao pelagijanski relativizam. Kako smo napominjali, ne
postoji više nikakva logički provjeriva razlika između ovog relativizma i
samodostatnosti s obzirom na Boga kako je zmija poučila praroditelje. („Bit
ćete kao Bog, razlučivat ćete dobro i zlo“).
Papa grli Scalfarija. Lijep znak
naklonosti. Dopušta mu ljudsku toplinu, a niječe mu božansko dobro.
Prozelitizam je bio pogrdan pojam koji je označavao uporabu neiskrenih
sredstava kako bi se postigao veći broj obraćenja. Sada za Papu bilo koja
namjera obratiti vlastitog sugovornika potpada pod ovu kategoriju koja se
označava ludorijom. Nažalost, sve je to samo pobjeda mržnje i sotone koji
jedini ima neki stvarni interes da drži duše podalje od obraćenja.
don
Mauro Tranquillo
