Prenosimo
članak R. De Matteija uoči početka Biskupske sinode koji,
vjerujemo, nije izgubio na aktualnosti i pomaže nam bolje shvatiti
sveukupna zbivanja koja su uslijedila.
Nadolazećoj
Biskupskoj sinodi prethodio je urnebes u medijima koji joj pridaju
povijesni značaj veći od njegove važnosti u Crkvi, gdje je ona tek
savjetodavni skup. Neki se žale zbog teološkog rata koji bi se na
Sinodi trebao razviti, ali povijest svih biskupskih skupova u Crkvi
(takvo je etimološko značenje pojma „sinode“ i njegovog
sinonima „koncila“) sastavljena je od teoloških sukoba i oštrih
rasprava o zabludama i podjelama koje su prijetile kršćanskoj
zajednici od njezinih početaka.
Danas
je tema pričesti za razvedene [i ponovo oženjene] samo smjernica
rasprave koja se fokusira na vrlo složene doktrinarne pojmove, kao
što su ljudska narav i prirodni zakon. Izgleda da se ova rasprava
prenosi na antropološku razinu, trinitarnih i kristoloških
nagađanja koja su potresala Crkvu od Nicejskog koncila (325.) do
Kalcedonskog (451.).
Arijanci
i famozna jota
U
to vrijeme, raspravljalo se da bi se utvrdila narav Presvetog
Trojstva, koji je jedan Bog u tri osobe i da bi se definiralo u Isusu
Kristu osobu Riječi, koja subzistira u dvije naravi, božanskoj i
ljudskoj. Usvajanje grčkog izraza homoousios
od strane Nicejskog koncila koji je preveden na latinski sa
consubstantialis,
te nakon Kalcedonskog koncila riječima „iste naravi“ božanske
biti, da bi se potvrdila savršena jednakost Riječi i Oca,
obilježava nezaboravni datum u povijesti kršćanstva i zaključuje
eru dezorijentiranosti, zbunjenosti i drame savjesti sličnu onoj u
koju smo [trenutno] uronjeni.
U
tim godinama Crkva je bila podijeljena između „desnih“
sljedbenika sv. Atanazija i „lijevih“ sljedbenika Arija,
(definicija povjesničara koncila, Karla Josepha von Hefelea). Između
ova dva pola kolebala se treća „stranka“ poluarijevaca, i sama
podijeljena u različite frakcije. Pojam
homoiousios, što znači „slične
biti“ postavljen je protiv nicejskog homoousios,
što znači „iste biti“. Ne radi se o cjepidlačenju. U naizgled
minimalnoj razlici između te dvije riječi, nalazi se ponor: s jedne
strane, identičnost s Bogom, a s druge određena analogija ili
sličnost koja Isusa Krista čini običnim čovjekom.
Preko
noći je svijet „postao arijanskim“
Najbolja
povijesna rekonstrukcija tog razdoblja je ona koju je napravio
kardinal John Henry Newman, The Arians
of the Fourth Century, dubinska studija
koja iznosi na vidjelo krivnju klera i hrabrost „običnih ljudi“
u održavanju pravovjerja. Atanazije, kao đakon i branitelj
pravovjerja, kasnije biskup, bio je prisiljen čak pet puta napustiti
svoju biskupiju i uputiti se u progonstvo.
357.
god., papa Liberije ga je izopćio na dvije godine nakon Koncila u
Riminiju i Seleuciji, koji su predstavljali neku vrstu velikog
ekumenskog koncila, predstavnika Zapada i Istoka, i napustio nicejski
izraz „istobitan“ i uspostavio dvosmisleni srednji put, između
sv. Atanazija i arijevaca. U to vrijeme je sv. Jeronim skovao izraz
prema kojemu je „cijeli svijet u čuđenju ustanovio, da je postao
arijanski“.
Atanazije
i branitelji pravovjernosti optuženi su da se tvrdoglavo drže
riječi i da su svadljivi i netolerantni. To su iste optužbe koje se
danas podižu protiv onih, unutar i izvan sinodalne dvorane, koji
žele podići glas beskompromisne čvrstoće u obrani nauka Crkve o
kršćanskom braku, poput petorice kardinala (Burke, Brandmuller,
Caffarra, De Paolis i Muller), koji su, nakon što su dali
pojedinačne izjave, skupili svoje izjave u obranu obitelji u knjizi
koja je do sada postala manifest: Ostati
u Kristovoj istini: brak i pričest u Katoličkoj crkvi,
koju je upravo objavio Cantagalli iz Siene. Središnju
ulogu u trenutnoj raspravi dobiva i knjiga francuskog isusovca
Henrija Crouzela: „L‘Eglise
primitive face au divorce“.
Papa
Franjo zaboravlja snositi odgovornost za teološki sukob
Spisatelji
u „Corriere della Sera“ i „La Repubblica“ razderali su svoje
haljine zbog „teološke strke“ koja je sada u tijeku. 8. rujna i
sam Papa Franjo je pozvao nedavno imenovane biskupe da „ne gube
snagu u oprekama i sukobima“, zaboravljajući da je on osobno
preuzeo odgovornost za sukobe, kada je povjerio posao otvaranja
sinodalnih „plesova“ kardinalu Walteru Kasperu.
Kao
što je Sandro Magister naveo, zapravo je Kasper svojim izvješćem
20. veljače 2014. (koje je dostupno preko „Il Foglio“), započeo
s neprijateljstvom koje je pokrenulo vjersku raspravu, postavši
tako, bez vlastite namjere, stjegonoša skupine. Formula koju je
često puta ponovio njemački kardinal je: ono što se mora
promijeniti nije doktrina nerazrješivosti braka, nego pastoral za
razvedene i ponovo oženjene. To samo po sebi ima razarajuće
značenje i izraz je teološkog koncepta pokvarenog u samom korijenu.
Kasper
se uzalud pokušavao osloboditi od Schellingovog gnostičkog
karaktera
Dakle,
da bismo shvatili Kasperovu misao, moramo se vratiti na jedan od
njegovih prvih radova, možda čak i glavni, „Das
Absolute in der Geschichte. Philosophie und Theologie der Geschichte
in der Spätphilosophie Schellings“,
objavljen 1965.. U stvari, Walter Kasper pripada tübingenškoj školi
koja je, kako piše u ovoj studiji, „započela
obnovu teologije i cjelokupnog njemačkog katoličanstva susretom
Schellinga i Hegela“
(str. 53). Metafizika je Schellingov
(1775. - 1854.), „usamljeni div“
(str. 90.), čijeg se gnostičkog i panteističkog karaktera njemački
teolog uzalud pokušava osloboditi. U svom posljednjem radu
Philosophie der Offenbarung,
1854. (Filozofija objave), Schelling se protivi povijesnom dogmatskom
kršćanstvu. „Schelling
– komentira Kasper - ne predviđa
odnos između naravnog i nadnaravnog na statični, metafizički i
izvanvremenski način, nego više na dinamični i povijesni. Bitnost
kršćanske objave je stvarno to, da je ona povijest“
(str. 206).
Također
i Kasperovo kršćanstvo, prije nego što postane nauk, ono je
povijest, ili „praksa“. U svom najpoznatijem djelu, „Jesus
der Christus“,
(Matthias-Grünewald-Verlag),
on razvija svoju kristologiju po povijesnom ključu koji je izveden
iz Filozofije objave
njemačkog idealista. Schellingov trojstveni koncept je onaj
heretični, Sabelija i modalista, preteča arijanstva. Tri božanske
osobe su svedene na tri „načina postojanja“ naravi jedne osobe
(modalizam), a bit Trojstva ostvaruje se u objavljivanju „sebe“
svijetu. Krist nije posrednik između Boga i čovjeka, nego povijesno
ostvarenje božanstva u trojstvenom procesu.
Od
Schellingove kristologije do Kasperove ekleziologije
Dosljedno
Kasperovoj kristologiji i ekleziologiji Crkva je, prije svega,
„pneuma“, „sakrament Duha“, definicija koja po njemačkom
kardinalu „ispravlja“ onu pravnu koju je dao Pio XII. u Mystici
Corporis (Kirche,
Ort des Geistes, Herder Verlag,
Freiburg im Breisgau, 1976.). Polje
djelovanja Duha Svetoga ne podudara se, u stvari, kako to hoće
Tradicija, s onim Rimokatoličke crkve, nego se proteže na širu
ekumensku stvarnost, „Kristove Crkve“, čiji je Katolička crkva
dio.
Prema
Kasperu, Dekret o ekumenizmu Drugog vatikanskog sabora tjera nas da
priznamo da jedna Kristova Crkva nije ograničena na Katoličku
Crkvu, nego u njoj imaju udjela odijeljene crkve i crkvene zajednice
(Isto, str. 94.). Katolička Crkva je ondje „gdje ne postoji
selektivno Evanđelje“, nego se sve širi na sveobuhvatni način, u
vremenu i prostoru (Katholische Kirche.
Wesen, Wirklichkeit, Sendung, Herder
Verlag, Freiburg im Breisgau 2011.).
Papa
Franjo i poslanje Crkve „da izađe iz sebe“
Poslanje
Crkve je da „izađe iz sebe“ da bi ponovo dobila dimenziju koja
je čini doista univerzalnom. Eugenio Scalfari, koji se ponaša kao
treći papa, (tj. iza pape emeritusa i onoga koji vlada), mada
teološka neznalica, daje istu ideju papi Franji, tvrdeći, da je za
njega, misionarska Crkva ona koja „mora izaći iz sebe i otići u
svijet“ uvodeći kršćanstvo u povijest („La Repubblica“, 21.
rujna 2014.).
Te
teorije se odražavaju u Kasperovoj moralnoj teologiji, prema kojoj
iskustvo susreta s Kristom poništava zakon, ili bolje, zakon je
smetnja od koje se čovjek mora osloboditi da bi susreo Kristovu
milost. U svojoj panteističkoj filozofiji Schelling upija zlo u
Boga. Kasper upija zlo u otajstvo križa, u kojemu on vidi poricanje
tradicionalne metafizike i naravnog zakona koji proizlazi iz nje. „Za
Schellinga prijelaz s negativne filozofije na pozitivnu filozofiju je
u isto vrijeme prijelaz od zakona prema Evanđelju“ (Das
Absolute in der Geschichte, str. 178.),
piše njemački kardinal, koji sa svoje strane vidi prijelaz od
zakona na Evanđelje u prvenstvu pastoralne prakse nad apstraktnim
naukom.
Kasperov
moralni nauk barem implicitno antinomistički
S
ove točke gledišta, moralni nauk kardinala Kaspera je, barem
implicitno, antinomistički. Antinomizam je pojam kojeg je skovao
Luther protiv svog „lijevog“ protivnika, Johanna Agricole (1494.
- 1568.), ali datira iz antičkih i srednjovjekovnih hereza upućujući
na odbacivanje Starog zavjeta i njegovih zakona, [o kojima se]
mislilo kao o stezanju i ograničavanju puka, za razliku od Novog
zavjeta, odnosno nove ekonomije milosti i slobode. Općenitije
antinomizam znači odbacivanje naravnog moralnog zakona koji ima
svoje korijene u odbacivanju ideje o naravi. Za kršćanske
antinomiste ne postoji zakon, jer ne postoji univerzalna objektivna
ljudska narav. Posljedice su nestanak osjećaja za grijeh, poricanje
apsolutne moralnosti i seksualna revolucija unutar Crkve.
Unutar
ove perspektive razumljivo je što kardinal Kasper u svojoj nedavnoj
knjizi, koja je objavljena na njemačkom jeziku 2012. godine, a potom
prevedena na talijanski jezik za kolege na Queriniani 2013. godine,
(„Barmherzigkeit:
Grundbegriff des Evangeliums. Schlüssel christlichen Lebens“),
predlaže raskid s tradicionalnom ravnotežom između pravednosti i
milosrđa, čineći od ove posljednje (što je protiv tradicije),
glavni Božji atribut. Međutim, kao što je otac Serafino Lanzetta
primijetio u izvrsnoj analizi njegovog djela: „milosrđe
usavršava i nadopunjuje pravednost, ali je ne poništava; ono je
pretpostavlja, inače ne bi samo po sebi imalo razlog postojanja“.
Nestanak pravednosti i zakona čini
koncept grijeha i otajstva zla nerazumljivim, osim za njihovo
reintegriranje u teozofsko i gnostičko gledište.
Erazmo,
Luther, i... Kasper?
Ovu
zabludu pronalazimo i u luteranskom postulatu „samo milost“.
Budući da je ukinuo posredovanje razuma i naravi, za Luthera je
jedini način podizanja prema Bogu „vjera iz pouzdanja“, koja
svoj uvod ima ne u racionalnoj metafizici, od koje mora biti potpuno
oslobođena, nego u raspoloženju dubokog očaja, kojem je pak
tipičan cilj Božja „milost“, a ne istine koje je otkrio. To
načelo, kako je Silvana Seidel Menchi pokazala u „Erasmo
in Italia. 1520-1580“ (Bollati
Boringhieri, Torino, 1987.), razvijeno je u heretičkoj književnosti
16. stoljeća zahvaljujući utjecaju Erazmove rasprave, De
immense Dei misercordia (1524.), koja
je otvorila vrata neba „ljudima dobre volje“ (Isto, str. 143. -
167.). U sektama koje potječu od Erazma i Luthera koji su bili
krajnja ljevica protestantske reformacije, opet su se pojavile
antitrinitarne zablude iz 4. stoljeća: arijanstvo, modalizam,
sabelianizam, [sve] zasnovane na odbacivanju ili izobličenju ideje
naravi.
Jedini
pokornički put na kojem se može doživjeti zagrljaj božanskog
milosrđa je odbacivanje grijeha u koji smo uronjeni i priznavanje
božanskog zakona poštovanja i ljubavi. Ovaj zakon je ukorijenjen u
ljudskoj naravi i urezan u srcu svakog čovjeka „prstom samog
Stvoritelja“ (Rim 2, 14-15). On predstavlja vrhovni sud o svakom
činu i ljudskim događajima u njihovoj ukupnosti, to jest, u
povijesti.
Pojam
naravi nije apstraktan. Ljudska narav je suština čovjeka, to je ono
što je on prije nego što je čovjek. Čovjek je osoba, nositelj
neotuđivih prava, jer ima dušu. A on ima dušu budući da, za
razliku od bilo kojeg drugog živog bića, ima racionalnu narav.
Naravno nije ono što potječe od čovjekovih nagona i želja, nego
ono što odgovara pravilima razuma, koji se pak moraju podvrći
objektivnom poretku i nepromjenjivim načelima. Naravni zakon je
racionalan i nepromjenjiv, [prema tome] jer je nepromjenjiv budući
da je duhovan, to je narav čovjeka. Sve osobe iste naravi djeluju
ili bi trebale djelovati na isti način, jer naravni zakon nije
upisan u naravi ovog ili onog čovjeka, nego u ljudskoj naravi
promatranoj u sebi, u njenoj trajnosti i stabilnosti.
Sociološki
vješto odbacivanje naravnog zakona u Instrumentum
laboris Biskupske sinode
Kardinal
Kasper ne vjeruje u univerzalni i apsolutni naravni zakon. U
Instrumentum laboris,
službenom vatikanskom dokumentu koji priprema teren za sinodu u
listopadu, to odbacivanje naravnog zakona je očito, čak i ako je
prikazano više po sociološkom ključu nego po teološkom. „Koncept
naravnog prava danas izgleda, u različitim kulturnim kontekstima,
vrlo problematičan, ako ne i posve neshvatljiv“
(br. 21), kaže on, i budući da, „Danas,
ne samo na Zapadu, nego u svakom dijelu svijeta, znanstveno
istraživanje predstavlja ozbiljan izazov za koncept naravi;
evolucija, biologija i neuroznanost, kada su suočene s
tradicionalnom idejom naravnog zakona, zaključuju da ona nije
'znanstvena'“.
Prema Kasperovom programu, duh
Evanđelja čije vrijednosti treba priopćiti „na
način razumljiv današnjem čovjeku“,
suprotstavlja se naravnom zakonu. Zbog toga je neophodno „staviti
veći naglasak na ulogu Božje riječi kao povlaštenog sredstva u
koncepciji bračnog života i obitelji, i preporučiti veće
pozivanje na Bibliju, njezin jezik i pripovijesti. U tom smislu,
ispitanici predlažu iznošenje tog pitanja na javnu raspravu i
razvijanje ideja biblijskog nadahnuća i „reda u stvaranju“, koje
bi mogle omogućiti ponovno iščitavanje koncepta naravnog prava na
smisleniji način u današnjem svijetu. (...) Također je dana
preporuka da se izravno u te stvari uključi mlade ljude“ (br.
30).
Konkretni
učinci
Neizbježne
posljedice ove nove ideje moralnosti o kojoj će sinodalni oci morati
razgovarati naveo je Vito Mancuso u „La Repubblica“ od 18. rujna.
Naravni zakon „je pretežak teret za
nositi; moramo
se stoga usredotočiti na dubinski put obnove u pitanjima seksualne
etike“,
što bi trebalo rezultirati „naknadnom
potrebnom otvorenošću: 'da' kontracepciji; 'da' prebračnim
odnosima; 'da' priznavanju homoseksualnih parova“.
U
svjetlu tog katastrofalnog plana u smjeru nemoralnosti, zašto se
iznenađujemo jer su petorica kardinala objavili knjigu u obranu
tradicionalne moralnosti i jer su ih ostali kardinali, biskupi i
teolozi podržali u tom stajalištu? Protiv onih koji pozivaju na
novu doktrinarnu i pastoralnu disciplinu, kardinal Pell je napisao,
„nepremostiva barijera“
je podignuta na temelju „gotovo
potpune jednodušnosti po tome pitanju o čemu je katolička povijest
dala dokaz kroz dvije tisuće godina“
(Predgovor, Juan Pérez-Soba, Stephen Kampowski, Oltre
la proposta di Kasper, (Osim Kasperovog
prijedloga), Cantagalli, Siena, 2014., str. 7).
Nadamo se da će to
biti slobodan i otvoren susret, bez nametanja pravila odozgor koja
falsificiraju uloge. Ulozi su ne samo jednostavne različitosti u
mišljenjima, nego pojašnjenje misije Crkve. Jednako se nadamo da
vjerni prelati tradicije neće biti zastrašeni, te da će se moći
strpljivo nositi s nasiljem masovnih medija, pa čak i nepravednom i
intenzivnom kritikom Crkve koju će možda morati izdržati.
„Najbolja
pjesma je i dalje naša“ (str. 8),
piše kardinal Pell, a Atanazije je i dalje uzor za naše vrijeme i
za sve one koji neće ustuknuti od pravedne bitke u obrani istine.
Objavljeno
u: Il Foglio, 1. listopada 2014.
