utorak, 16. prosinca 2014.

Kasperova zbrka


Prenosimo članak R. De Matteija uoči početka Biskupske sinode koji, vjerujemo, nije izgubio na aktualnosti i pomaže nam bolje shvatiti sveukupna zbivanja koja su uslijedila.


Nadolazećoj Biskupskoj sinodi prethodio je urnebes u medijima koji joj pridaju povijesni značaj veći od njegove važnosti u Crkvi, gdje je ona tek savjetodavni skup. Neki se žale zbog teološkog rata koji bi se na Sinodi trebao razviti, ali povijest svih biskupskih skupova u Crkvi (takvo je etimološko značenje pojma „sinode“ i njegovog sinonima „koncila“) sastavljena je od teoloških sukoba i oštrih rasprava o zabludama i podjelama koje su prijetile kršćanskoj zajednici od njezinih početaka.


Danas je tema pričesti za razvedene [i ponovo oženjene] samo smjernica rasprave koja se fokusira na vrlo složene doktrinarne pojmove, kao što su ljudska narav i prirodni zakon. Izgleda da se ova rasprava prenosi na antropološku razinu, trinitarnih i kristoloških nagađanja koja su potresala Crkvu od Nicejskog koncila (325.) do Kalcedonskog (451.).


Arijanci i famozna jota


U to vrijeme, raspravljalo se da bi se utvrdila narav Presvetog Trojstva, koji je jedan Bog u tri osobe i da bi se definiralo u Isusu Kristu osobu Riječi, koja subzistira u dvije naravi, božanskoj i ljudskoj. Usvajanje grčkog izraza homoousios od strane Nicejskog koncila koji je preveden na latinski sa consubstantialis, te nakon Kalcedonskog koncila riječima „iste naravi“ božanske biti, da bi se potvrdila savršena jednakost Riječi i Oca, obilježava nezaboravni datum u povijesti kršćanstva i zaključuje eru dezorijentiranosti, zbunjenosti i drame savjesti sličnu onoj u koju smo [trenutno] uronjeni.


U tim godinama Crkva je bila podijeljena između „desnih“ sljedbenika sv. Atanazija i „lijevih“ sljedbenika Arija, (definicija povjesničara koncila, Karla Josepha von Hefelea). Između ova dva pola kolebala se treća „stranka“ poluarijevaca, i sama podijeljena u različite frakcije. Pojam homoiousios, što znači „slične biti“ postavljen je protiv nicejskog homoousios, što znači „iste biti“. Ne radi se o cjepidlačenju. U naizgled minimalnoj razlici između te dvije riječi, nalazi se ponor: s jedne strane, identičnost s Bogom, a s druge određena analogija ili sličnost koja Isusa Krista čini običnim čovjekom.


Preko noći je svijet „postao arijanskim“


Najbolja povijesna rekonstrukcija tog razdoblja je ona koju je napravio kardinal John Henry Newman, The Arians of the Fourth Century, dubinska studija koja iznosi na vidjelo krivnju klera i hrabrost „običnih ljudi“ u održavanju pravovjerja. Atanazije, kao đakon i branitelj pravovjerja, kasnije biskup, bio je prisiljen čak pet puta napustiti svoju biskupiju i uputiti se u progonstvo.


357. god., papa Liberije ga je izopćio na dvije godine nakon Koncila u Riminiju i Seleuciji, koji su predstavljali neku vrstu velikog ekumenskog koncila, predstavnika Zapada i Istoka, i napustio nicejski izraz „istobitan“ i uspostavio dvosmisleni srednji put, između sv. Atanazija i arijevaca. U to vrijeme je sv. Jeronim skovao izraz prema kojemu je „cijeli svijet u čuđenju ustanovio, da je postao arijanski“.


Atanazije i branitelji pravovjernosti optuženi su da se tvrdoglavo drže riječi i da su svadljivi i netolerantni. To su iste optužbe koje se danas podižu protiv onih, unutar i izvan sinodalne dvorane, koji žele podići glas beskompromisne čvrstoće u obrani nauka Crkve o kršćanskom braku, poput petorice kardinala (Burke, Brandmuller, Caffarra, De Paolis i Muller), koji su, nakon što su dali pojedinačne izjave, skupili svoje izjave u obranu obitelji u knjizi koja je do sada postala manifest: Ostati u Kristovoj istini: brak i pričest u Katoličkoj crkvi, koju je upravo objavio Cantagalli iz Siene. Središnju ulogu u trenutnoj raspravi dobiva i knjiga francuskog isusovca Henrija Crouzela: „L‘Eglise primitive face au divorce.


Papa Franjo zaboravlja snositi odgovornost za teološki sukob


Spisatelji u „Corriere della Sera“ i „La Repubblica“ razderali su svoje haljine zbog „teološke strke“ koja je sada u tijeku. 8. rujna i sam Papa Franjo je pozvao nedavno imenovane biskupe da „ne gube snagu u oprekama i sukobima“, zaboravljajući da je on osobno preuzeo odgovornost za sukobe, kada je povjerio posao otvaranja sinodalnih „plesova“ kardinalu Walteru Kasperu.


Kao što je Sandro Magister naveo, zapravo je Kasper svojim izvješćem 20. veljače 2014. (koje je dostupno preko „Il Foglio“), započeo s neprijateljstvom koje je pokrenulo vjersku raspravu, postavši tako, bez vlastite namjere, stjegonoša skupine. Formula koju je često puta ponovio njemački kardinal je: ono što se mora promijeniti nije doktrina nerazrješivosti braka, nego pastoral za razvedene i ponovo oženjene. To samo po sebi ima razarajuće značenje i izraz je teološkog koncepta pokvarenog u samom korijenu.


Kasper se uzalud pokušavao osloboditi od Schellingovog gnostičkog karaktera


Dakle, da bismo shvatili Kasperovu misao, moramo se vratiti na jedan od njegovih prvih radova, možda čak i glavni, Das Absolute in der Geschichte. Philosophie und Theologie der Geschichte in der Spätphilosophie Schellings, objavljen 1965.. U stvari, Walter Kasper pripada tübingenškoj školi koja je, kako piše u ovoj studiji, „započela obnovu teologije i cjelokupnog njemačkog katoličanstva susretom Schellinga i Hegela (str. 53). Metafizika je Schellingov (1775. - 1854.), „usamljeni div“ (str. 90.), čijeg se gnostičkog i panteističkog karaktera njemački teolog uzalud pokušava osloboditi. U svom posljednjem radu Philosophie der Offenbarung, 1854. (Filozofija objave), Schelling se protivi povijesnom dogmatskom kršćanstvu. „Schelling – komentira Kasper - ne predviđa odnos između naravnog i nadnaravnog na statični, metafizički i izvanvremenski način, nego više na dinamični i povijesni. Bitnost kršćanske objave je stvarno to, da je ona povijest (str. 206).


Također i Kasperovo kršćanstvo, prije nego što postane nauk, ono je povijest, ili „praksa“. U svom najpoznatijem djelu, Jesus der Christus, (Matthias-Grünewald-Verlag), on razvija svoju kristologiju po povijesnom ključu koji je izveden iz Filozofije objave njemačkog idealista. Schellingov trojstveni koncept je onaj heretični, Sabelija i modalista, preteča arijanstva. Tri božanske osobe su svedene na tri „načina postojanja“ naravi jedne osobe (modalizam), a bit Trojstva ostvaruje se u objavljivanju „sebe“ svijetu. Krist nije posrednik između Boga i čovjeka, nego povijesno ostvarenje božanstva u trojstvenom procesu.


Od Schellingove kristologije do Kasperove ekleziologije


Dosljedno Kasperovoj kristologiji i ekleziologiji Crkva je, prije svega, „pneuma“, „sakrament Duha“, definicija koja po njemačkom kardinalu „ispravlja“ onu pravnu koju je dao Pio XII. u Mystici Corporis (Kirche, Ort des Geistes, Herder Verlag, Freiburg im Breisgau, 1976.). Polje djelovanja Duha Svetoga ne podudara se, u stvari, kako to hoće Tradicija, s onim Rimokatoličke crkve, nego se proteže na širu ekumensku stvarnost, „Kristove Crkve“, čiji je Katolička crkva dio.


Prema Kasperu, Dekret o ekumenizmu Drugog vatikanskog sabora tjera nas da priznamo da jedna Kristova Crkva nije ograničena na Katoličku Crkvu, nego u njoj imaju udjela odijeljene crkve i crkvene zajednice (Isto, str. 94.). Katolička Crkva je ondje „gdje ne postoji selektivno Evanđelje“, nego se sve širi na sveobuhvatni način, u vremenu i prostoru (Katholische Kirche. Wesen, Wirklichkeit, Sendung, Herder Verlag, Freiburg im Breisgau 2011.).


Papa Franjo i poslanje Crkve „da izađe iz sebe“


Poslanje Crkve je da „izađe iz sebe“ da bi ponovo dobila dimenziju koja je čini doista univerzalnom. Eugenio Scalfari, koji se ponaša kao treći papa, (tj. iza pape emeritusa i onoga koji vlada), mada teološka neznalica, daje istu ideju papi Franji, tvrdeći, da je za njega, misionarska Crkva ona koja „mora izaći iz sebe i otići u svijet“ uvodeći kršćanstvo u povijest („La Repubblica“, 21. rujna 2014.).


Te teorije se odražavaju u Kasperovoj moralnoj teologiji, prema kojoj iskustvo susreta s Kristom poništava zakon, ili bolje, zakon je smetnja od koje se čovjek mora osloboditi da bi susreo Kristovu milost. U svojoj panteističkoj filozofiji Schelling upija zlo u Boga. Kasper upija zlo u otajstvo križa, u kojemu on vidi poricanje tradicionalne metafizike i naravnog zakona koji proizlazi iz nje. „Za Schellinga prijelaz s negativne filozofije na pozitivnu filozofiju je u isto vrijeme prijelaz od zakona prema Evanđelju“ (Das Absolute in der Geschichte, str. 178.), piše njemački kardinal, koji sa svoje strane vidi prijelaz od zakona na Evanđelje u prvenstvu pastoralne prakse nad apstraktnim naukom.


Kasperov moralni nauk barem implicitno antinomistički


S ove točke gledišta, moralni nauk kardinala Kaspera je, barem implicitno, antinomistički. Antinomizam je pojam kojeg je skovao Luther protiv svog „lijevog“ protivnika, Johanna Agricole (1494. - 1568.), ali datira iz antičkih i srednjovjekovnih hereza upućujući na odbacivanje Starog zavjeta i njegovih zakona, [o kojima se] mislilo kao o stezanju i ograničavanju puka, za razliku od Novog zavjeta, odnosno nove ekonomije milosti i slobode. Općenitije antinomizam znači odbacivanje naravnog moralnog zakona koji ima svoje korijene u odbacivanju ideje o naravi. Za kršćanske antinomiste ne postoji zakon, jer ne postoji univerzalna objektivna ljudska narav. Posljedice su nestanak osjećaja za grijeh, poricanje apsolutne moralnosti i seksualna revolucija unutar Crkve.


Unutar ove perspektive razumljivo je što kardinal Kasper u svojoj nedavnoj knjizi, koja je objavljena na njemačkom jeziku 2012. godine, a potom prevedena na talijanski jezik za kolege na Queriniani 2013. godine, (Barmherzigkeit: Grundbegriff des Evangeliums. Schlüssel christlichen Lebens), predlaže raskid s tradicionalnom ravnotežom između pravednosti i milosrđa, čineći od ove posljednje (što je protiv tradicije), glavni Božji atribut. Međutim, kao što je otac Serafino Lanzetta primijetio u izvrsnoj analizi njegovog djela: „milosrđe usavršava i nadopunjuje pravednost, ali je ne poništava; ono je pretpostavlja, inače ne bi samo po sebi imalo razlog postojanja“. Nestanak pravednosti i zakona čini koncept grijeha i otajstva zla nerazumljivim, osim za njihovo reintegriranje u teozofsko i gnostičko gledište.


Erazmo, Luther, i... Kasper?


Ovu zabludu pronalazimo i u luteranskom postulatu „samo milost“. Budući da je ukinuo posredovanje razuma i naravi, za Luthera je jedini način podizanja prema Bogu „vjera iz pouzdanja“, koja svoj uvod ima ne u racionalnoj metafizici, od koje mora biti potpuno oslobođena, nego u raspoloženju dubokog očaja, kojem je pak tipičan cilj Božja „milost“, a ne istine koje je otkrio. To načelo, kako je Silvana Seidel Menchi pokazala u Erasmo in Italia. 1520-1580“ (Bollati Boringhieri, Torino, 1987.), razvijeno je u heretičkoj književnosti 16. stoljeća zahvaljujući utjecaju Erazmove rasprave, De immense Dei misercordia (1524.), koja je otvorila vrata neba „ljudima dobre volje“ (Isto, str. 143. - 167.). U sektama koje potječu od Erazma i Luthera koji su bili krajnja ljevica protestantske reformacije, opet su se pojavile antitrinitarne zablude iz 4. stoljeća: arijanstvo, modalizam, sabelianizam, [sve] zasnovane na odbacivanju ili izobličenju ideje naravi.


Jedini pokornički put na kojem se može doživjeti zagrljaj božanskog milosrđa je odbacivanje grijeha u koji smo uronjeni i priznavanje božanskog zakona poštovanja i ljubavi. Ovaj zakon je ukorijenjen u ljudskoj naravi i urezan u srcu svakog čovjeka „prstom samog Stvoritelja“ (Rim 2, 14-15). On predstavlja vrhovni sud o svakom činu i ljudskim događajima u njihovoj ukupnosti, to jest, u povijesti.


Pojam naravi nije apstraktan. Ljudska narav je suština čovjeka, to je ono što je on prije nego što je čovjek. Čovjek je osoba, nositelj neotuđivih prava, jer ima dušu. A on ima dušu budući da, za razliku od bilo kojeg drugog živog bića, ima racionalnu narav. Naravno nije ono što potječe od čovjekovih nagona i želja, nego ono što odgovara pravilima razuma, koji se pak moraju podvrći objektivnom poretku i nepromjenjivim načelima. Naravni zakon je racionalan i nepromjenjiv, [prema tome] jer je nepromjenjiv budući da je duhovan, to je narav čovjeka. Sve osobe iste naravi djeluju ili bi trebale djelovati na isti način, jer naravni zakon nije upisan u naravi ovog ili onog čovjeka, nego u ljudskoj naravi promatranoj u sebi, u njenoj trajnosti i stabilnosti.


Sociološki vješto odbacivanje naravnog zakona u Instrumentum laboris Biskupske sinode


Kardinal Kasper ne vjeruje u univerzalni i apsolutni naravni zakon. U Instrumentum laboris, službenom vatikanskom dokumentu koji priprema teren za sinodu u listopadu, to odbacivanje naravnog zakona je očito, čak i ako je prikazano više po sociološkom ključu nego po teološkom. „Koncept naravnog prava danas izgleda, u različitim kulturnim kontekstima, vrlo problematičan, ako ne i posve neshvatljiv“ (br. 21), kaže on, i budući da, „Danas, ne samo na Zapadu, nego u svakom dijelu svijeta, znanstveno istraživanje predstavlja ozbiljan izazov za koncept naravi; evolucija, biologija i neuroznanost, kada su suočene s tradicionalnom idejom naravnog zakona, zaključuju da ona nije 'znanstvena'. Prema Kasperovom programu, duh Evanđelja čije vrijednosti treba priopćiti „na način razumljiv današnjem čovjeku“, suprotstavlja se naravnom zakonu. Zbog toga je neophodno „staviti veći naglasak na ulogu Božje riječi kao povlaštenog sredstva u koncepciji bračnog života i obitelji, i preporučiti veće pozivanje na Bibliju, njezin jezik i pripovijesti. U tom smislu, ispitanici predlažu iznošenje tog pitanja na javnu raspravu i razvijanje ideja biblijskog nadahnuća i „reda u stvaranju“, koje bi mogle omogućiti ponovno iščitavanje koncepta naravnog prava na smisleniji način u današnjem svijetu. (...) Također je dana preporuka da se izravno u te stvari uključi mlade ljude“ (br. 30).


Konkretni učinci


Neizbježne posljedice ove nove ideje moralnosti o kojoj će sinodalni oci morati razgovarati naveo je Vito Mancuso u „La Repubblica“ od 18. rujna. Naravni zakon „je pretežak teret za nositi; moramo se stoga usredotočiti na dubinski put obnove u pitanjima seksualne etike, što bi trebalo rezultirati „naknadnom potrebnom otvorenošću: 'da' kontracepciji; 'da' prebračnim odnosima; 'da' priznavanju homoseksualnih parova“.


U svjetlu tog katastrofalnog plana u smjeru nemoralnosti, zašto se iznenađujemo jer su petorica kardinala objavili knjigu u obranu tradicionalne moralnosti i jer su ih ostali kardinali, biskupi i teolozi podržali u tom stajalištu? Protiv onih koji pozivaju na novu doktrinarnu i pastoralnu disciplinu, kardinal Pell je napisao, „nepremostiva barijera“ je podignuta na temelju „gotovo potpune jednodušnosti po tome pitanju o čemu je katolička povijest dala dokaz kroz dvije tisuće godina“ (Predgovor, Juan Pérez-Soba, Stephen Kampowski, Oltre la proposta di Kasper, (Osim Kasperovog prijedloga), Cantagalli, Siena, 2014., str. 7).


Nadamo se da će to biti slobodan i otvoren susret, bez nametanja pravila odozgor koja falsificiraju uloge. Ulozi su ne samo jednostavne različitosti u mišljenjima, nego pojašnjenje misije Crkve. Jednako se nadamo da vjerni prelati tradicije neće biti zastrašeni, te da će se moći strpljivo nositi s nasiljem masovnih medija, pa čak i nepravednom i intenzivnom kritikom Crkve koju će možda morati izdržati.


Najbolja pjesma je i dalje naša“ (str. 8), piše kardinal Pell, a Atanazije je i dalje uzor za naše vrijeme i za sve one koji neće ustuknuti od pravedne bitke u obrani istine.



Objavljeno u: Il Foglio, 1. listopada 2014.

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.