Christus Rex

Probijanje seksualne revolucije u Crkvu – izbrisan osjećaj za grijeh – ukinuto znanje o dobru i zlu

 

Osjećaj grijeha je izbrisan; ideja dobra i zla ukinuta; naravni zakon potisnut; bilo kakvo pozitivno spominjanje vrijednosti djevičanstva i čistoće napušteno. Izvješćem kojega je 13. listopada 2014. predstavio na Sinodi o obitelji kardinal Peter Erdö, seksualna revolucija se sada i službeno probila u Crkvu, s razornim posljedicama na duše i samo društvo.


Relatio Post Disceptationem koju je sastavio kardinal Erdö, sinopsis je prvog tjedna rada Sinode i to je ono što će usmjeriti njene zaključke. Prvi dio dokumenta pokušava nametnuti (jezikom najgore vrste po uzoru na 1968.) „antropološko-kulturalne promjene“ u društvu kao „izazov“ za Crkvu. Suočeni sa slikom od poligamije do afričkog „braka u fazama“ mi sada imamo „praksu suživota“ u zapadnom društvu; u izvješću se navodi postojanje „rasprostranjene želje za obitelji“. Nema nijednog elementa moralnog vrednovanja.


Prijetnju individualizma i individualističkog egoizma, tekst uspoređuje s pozitivnim vidom „relacionalnosti (stvaranja odnosa)“ koja se sama po sebi smatra nečim dobrim, pogotovo ako se nastoji pretvoriti u stabilnu vezu (br. 9-10). Crkva ne želi izricati prosudbe o vrijednostima, nego „[nudi] smislene riječi nade“ (br.11). Dakle, potvrđeno je novo zapanjujuće moralno načelo: „zakon postupnosti“ koji omogućuje uvažavanje pozitivnih elemenata u svim situacijama koje je, do sada, Crkva definirala kao grešne. Zlo i grijeh zapravo ne postoje. Postoje samo „nesavršeni oblici dobra“ (br.18) u skladu s doktrinom o „razinama zajedništva“ koja se pripisuje Drugom vatikanskom koncilu. „Stoga, shvativši potrebu duhovnog razlučivanja s obzirom na suživot, građanske brakove, te razvedene i ponovno vjenčane osobe, zadaća je Crkve prepoznati ono sjeme Riječi koje se proširilo izvan njenih vidljivih i sakramentalnih granica“.


Rastavljeni i ponovno oženjeni kao povod, za rušenje 2000 godina morala i vjere


Pitanje rastavljenih i ponovno oženjenih povod je koji odobrava načelo koje ruši dvije tisuće godina katoličke vjere. Prema Gaudium et spes „Crkva se obraća s poštovanjem onima koji su dio njenog života na nepotpun i nesavršen način, procjenjujući više pozitivne vrijednosti koje oni čuvaju, nego granice i mane“ (br. 20). Što znači da slabi bilo koja vrsta moralne osude, jer bilo koji grijeh predstavlja nesavršen oblik dobra i nepotpuni način sudioništva u Crkvi. „U tom pogledu, nova dimenzija današnjeg obiteljskog pastorala sastoji se u prihvaćanju realnosti građanskog braka i također suživota, uzimajući u obzir dužnu razliku“, (br.22) i to pogotovo „kada veza dosegne značajnu razinu stabilnosti putem javne prisege i karakterizira je velika ljubav, odgovornost s obzirom na potomstvo i sposobnost da se odupre kušnjama“ (br. 22). Time je nauk Crkve okrenut naopako jer je po njemu život u stanju grijeha u slučaju građanskog braka teži grijeh od povremenog i trenutnog spolnog čina, jer potonji predstavlja manje poteškoća za povratak na pravi put.


Odvažne pastoralne odluke“ ne podrazumijevaju odvažnost suprotstaviti se zlu


Nova osjetljivost u današnjem pastoralu sastoji se u shvaćanju pozitivne stvarnosti građanskih ženidbi i, nakon što smo istaknuli naše razlike, suživota.“ (br.36). Dakle nova pastoralna praksa onda podrazumijeva šutnju o zlu, odustajanje od obraćenja grešnika i prihvaćanje statusa quo kao nepovratnog. To je ono što se u izvješću naziva „odvažnim pastoralnim izborom“ (br.40). Odvažnost, čini se, nije u suprotstavljanju zlu, nego u prilagođavanju njemu. Odlomci posvećeni prihvaćanju homoseksualnih osoba činili su se najskandaloznijima, ali oni su logično dosljedni ovdje izloženim načelima. Čak i čovjek na ulici razumije da, ako je moguće da razvedeni i ponovo oženjeni primaju sakramente, onda je i sve ostalo dopušteno, počevši od homoseksualnog nazovibraka.


Homoseksualne osobe imaju „darove koje mogu ponuditi kršćanskoj zajednici“?


Marco Politi u „Il Fatto“ (14. listopada), naglasio je da se nikada, nikada, nije ovakva rečenica našla u službenom dokumentu crkvene hijerarhije: „Homoseksualci imaju darove i kvalitete koje mogu ponuditi kršćanskoj zajednici“. Slijedi pitanje biskupima cijeloga svijeta: „Jesmo li sposobni dočekati dobrodošlicom te ljude, koja im jamči bratski prostor u našim zajednicama?“ (br. 50). Iako ne uspoređuje veze između istih spolova s brakom između muškarca i žene, Crkva predlaže da se: „razrade realne staze afektivnog rasta i ljudska i evanđeoska zrelost koja integrira seksualnu dimenziju“ (br. 51). „Ne negirajući moralne probleme vezane s istospolnim zajednicama, mora se napomenuti da postoje slučajevi u kojima uzajamna pomoć do točke žrtvovanja predstavlja dragocjenu podršku u životu partnera“ (br. 52). Nije uložen moralni prigovor na posvajanje djece od strane homoseksualnih parova: sve što je rečeno bilo je da „Crkva posebnu pažnju posvećuje djeci koja žive s parovima istog spola, ističući da potrebe i prava malenih uvijek moraju biti prioritet“ (br. 52). Na konferenciji za novinare, monsinjor Bruno Forte se nadao „kodificiranju prava koja bi bila zajamčena ljudima koji žive u istospolnim zajednicama.“


Šezdesetosmaške parole umjesto riječi apostola Pavla


Razorne riječi svetoga Pavla: „Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici: ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega“ (1 Kor 6,9), nemaju smisla za špekulante novog panseksualnog ćudoređa. Po njima je potrebno prihvatiti pozitivnu stvarnost onoga što je nekad bio grijeh „koji vapije u nebo za osvetom“ (Katekizam sv. Pija X). „Moralnost zabrane“ treba zamijeniti dijalogom i milosrdnošću, a slogan '68-ih, „zabranjeno zabraniti“ sada je ažuriran pastoralnom formulom po kojoj se „ništa ne može osuditi“. Ne padaju samo dvije zapovijedi, šesta i deveta, koje zabranjuju nečiste misli i čine izvan braka, nego nestaje ideja o objektivnom naravnom i božanskom poretku sažetom u Dekalogu. Čini po sebi nedopušteni, istina i moralne vrijednosti, za koje bi trebalo biti spreman dati i svoj život (br. 51 i br. 94), kao što je definirano u enciklici Veritatis Splendor, više ne postoje. Nisu samo Veritatis Splendor i nedavna izjava Kongregacije za vjeru u pitanjima seksualnog morala na optuženičkoj klupi, nego i sam Tridentski sabor, koji je dogmatski formulirao narav sedam sakramenata, počevši od euharistije i ženidbe.


Upitnik“ biskupima i „sociološka“ manipulacija


Sve je počelo u listopadu 2013. godine, kada je Papa Franjo, nakon što je objavio saziv za dvije sinode o obitelji, redovnu i izvanrednu, promovirao „Upitnik“ upućen biskupima svijeta. Iskrivljena upotreba istraživanja i upitnika je dobro poznata. Javno mnijenje smatra da upravo zato što je izbor napravila većina ljudi, on mora biti ispravan. A istraživanja pripisuju većini ljudi mišljenja koja su već unaprijed odredili manipulatori konsenzusa. Upitnik kojeg je htio Papa Franjo bavio se gorućim pitanjima od kontracepcije do pričesti za razvedene, suživota i „braka“ između homoseksualaca, više s indikativnim ciljem nego informativnim. Prvi odgovor koji je objavila njemačka biskupska konferencija 3. veljače („Il Regno Documenti“ 5 (2014.), str. 16-172) je očito objavljen da bi se uvjetovale pripreme za Sinodu i, iznad svega, ponudilo kardinalu Kasperu sociološku osnovu koju je trebao za svoje izvješće na Konzistoriju koje mu je Papa Franjo povjerio.


Ono što je izašlo na vidjelo bilo je ustvari da njemački katolici izričito odbacuju „tvrdnje Crkve o predbračnim spolnim odnosima, homoseksualnosti, razvedenima i ponovo oženjenima i kontroli rađanja“ (str. 163). „Odgovori koje su došli iz biskupija – ponavljalo se - daju nam uvid u veliku udaljenost između krštenih i službenog nauka, a osobito u vezi s predbračnim suživotom, kontrolom rađanja i homoseksualnošću“ (str. 172). Ova udaljenost se ne predstavlja kao otuđenost samih katolika od Učiteljstva Crkve, nego kao nesposobnost Crkve da razumije i da se uskladi s vremenom. Kardinal Kasper će u svom izvješću Konzistoriju 20. veljače, definirati tu udaljenost kao „ponor“ koji bi Crkva morala ispuniti prilagodbom na praksu nemorala.


Papa želi „transparentnu raspravu“ iza zatvorenih vrata?


Prema jednom od Kasperovih sljedbenika, svećeniku iz Genove, Giovanniju Ceretiju, poznatom po tendencioznoj studiji o razvodu u prvoj Crkvi, Papa Franjo je promicao upitnik da bi izbjegao raspravu koja se odvija „u tajnim sobama“ („Il Regno-Attualità“ 6 (2014.), str. 158). Ipak, ako je istina da je Papa želio provoditi raspravu na transparentan način, teško je shvatiti odluku o održavanju Izvanrednog konzistorija u veljači, a zatim Sinodu u listopadu iza zatvorenih vrata. Jedini tekst o kojem se znalo, zahvaljujući „Il Fogliu“, bilo je izvješće kardinala Kaspera. Nakon toga, što se tiče rada - potpuna tišina.


Tko upravlja protokolom, upravlja mišljenjem


U svom Diary of the Council, 10. studenog 1962., otac Chenu napominje ovu rečenicu oca Giuseppea Dossettija, jednog od glavnih stratega progresivnog fronta: „Pobjednička bitka se vodi ako se bavi procedurom. Uvijek sam pobjeđivao na takav način“. Na skupovima proces odlučivanja ne pripada većini, nego manjini koja kontrolira proceduru. Demokracija ne postoji u političkom društvu, a još manje u religiji. Demokracija u Crkvi, primijetio je filozof Marcel De Corte, je crkveni cezarizam, najgori od svih režima. U postupku ove Sinode postojanje tog crkvenog cezarizma pokazuje atmosfera teške cenzure koja ga je pratila do sada.


Čak i svjetovni mediji iznenađeni eksplozivnom snagom Izvješća


Najoprezniji vatikanski novinari, kao što su Sandro Magister i Marco Tosatti istaknuli su da je na ovoj sinodi (za razliku od prijašnjih), veto stavljen na sinodalne oce i njihove intervencije. Magister je, podsjećajući na razliku koju je Benedikt XVI. pravio između „pravog“ Drugog vatikanskog koncila i „virtualnog“ koji mu je pretpostavljen, govorio o: „podjeli između stvarne i virtualne sinode, potonje izgrađene u medijima njihovim sustavnim prenaglašavanjem stvari koje preferira „duh“ vremena“. Međutim, sada se zapravo tekstovi Sinode ističu svojom razornom moći, bez mogućeg izobličenja od strane masovnih medija koji su doista pokazali svoje čuđenje zbog eksplozivnog učinka Relatija kardinala Erdöa .


Naravno, taj dokument nema nikakve učiteljske vrijednosti. Također je legitimno sumnjati odražava li pravu misao sinodalnih otaca. Relatio, međutim, nagoviješta Relatio Synodi - završni dokument biskupskog zbora.


Današnji otpor kao velika drama savjesti: tada se trebalo suprotstaviti Henriku VIII., danas papi


Pravi problem koji se sada postavlja je pitanje otpora, koji se spominje u knjizi, Remaining in the Truth of Christ (Ostati u Kristovoj istini), kardinala Brandmullera, Burkea, Caffarre, De Paolisa i Müllera (Cantagalli 2014.). Kardinal Burke je u razgovoru za Alessandra Gnocchija u Il Foglio od 14. listopada, izjavio da bi eventualne promjene u nauku i praksi Crkve koje bi došle od Pape bile neprihvatljive, „budući da je papa Kristov namjesnik na zemlji, te je stoga prvi sluga istine vjere. Znajući Kristovo učenje, ne vidim kako je moguće odstupiti od ovog nauka doktrinarnom izjavom ili pastoralnom praksom koja ignorira istinu“.


Biskupi i kardinali su, čak i više od običnog vjernika, suočeni sa strašnom dramom savjesti, puno ozbiljnijom od one s kojom su se engleski mučenici morali suočiti u XVI. stoljeću. Tada se, zapravo, radilo o neposlušnosti najvišoj građanskoj vlasti, kralju Henriku VIII., koji je, zbog razvoda, započeo raskol s Rimskom Crkvom. Danas, međutim, otpor ide protiv najviših vjerskih autoriteta ako bi oni odstupili od trajnog nauka Crkve. A oni koji su pozvani na otpor nisu neposlušni katolici ili otpadnici, nego zapravo oni koji najdublje štuju ustanovu papinstva. U vrijeme Henrika VIII., oni koji su pružali otpor bili su poslani svjetovnoj vlasti, koja ih je osudila na glavosijek ili da ih se raskomada. Moderna svjetovna vlast provodi moralni linč, putem psihološkog pritiska masovnih medija na javno mnijenje. Ishod je često psihološki i fizički slom žrtava, kriza identiteta, gubitak zvanja i vjere - osim ako je osoba u stanju ostvariti herojsku krepost jakosti uz pomoć milosti.


Oduprijeti se, u konačnici, znači potvrditi cjelovitu usklađenost vlastitog života s nepromjenjivom istinom Isusa Krista, rušeći teze onih koji bi željeli pretopiti vječnu Istinu u neizvjesnost životnih iskustava.

 

R. de Mattei, Objavljeno u: Il Foglio, 15. listopada 2014.


Arhiva bloga

Glasnik: