Osjećaj
grijeha je izbrisan;
ideja dobra i zla ukinuta; naravni zakon potisnut; bilo kakvo
pozitivno spominjanje vrijednosti djevičanstva i čistoće
napušteno. Izvješćem kojega je 13. listopada 2014. predstavio na
Sinodi o obitelji kardinal Peter Erdö, seksualna revolucija se sada
i službeno probila u Crkvu, s razornim posljedicama na duše i samo
društvo.
Relatio
Post Disceptationem koju je sastavio
kardinal Erdö, sinopsis je prvog tjedna rada Sinode i to je ono što
će usmjeriti njene zaključke. Prvi dio dokumenta pokušava
nametnuti (jezikom najgore vrste po uzoru na 1968.)
„antropološko-kulturalne promjene“ u društvu kao „izazov“
za Crkvu. Suočeni sa slikom od poligamije do afričkog „braka u
fazama“ mi sada imamo „praksu suživota“ u zapadnom društvu; u
izvješću se navodi postojanje „rasprostranjene želje za
obitelji“. Nema nijednog elementa moralnog vrednovanja.
Prijetnju
individualizma i individualističkog egoizma, tekst uspoređuje s
pozitivnim vidom „relacionalnosti (stvaranja odnosa)“ koja se
sama po sebi smatra nečim dobrim, pogotovo ako se nastoji pretvoriti
u stabilnu vezu (br. 9-10). Crkva ne želi izricati prosudbe o
vrijednostima, nego „[nudi] smislene riječi nade“ (br.11).
Dakle, potvrđeno je novo zapanjujuće moralno načelo: „zakon
postupnosti“ koji omogućuje uvažavanje pozitivnih elemenata u
svim situacijama koje je, do sada, Crkva definirala kao grešne. Zlo
i grijeh zapravo ne postoje. Postoje samo „nesavršeni oblici
dobra“ (br.18) u skladu s doktrinom o „razinama zajedništva“
koja se pripisuje Drugom vatikanskom koncilu. „Stoga, shvativši
potrebu duhovnog razlučivanja s obzirom na suživot, građanske
brakove, te razvedene i ponovno vjenčane osobe, zadaća je Crkve
prepoznati ono sjeme Riječi koje se proširilo izvan njenih
vidljivih i sakramentalnih granica“.
Rastavljeni i
ponovno oženjeni kao povod, za rušenje 2000 godina morala i vjere
Pitanje
rastavljenih i ponovno oženjenih povod je koji odobrava načelo koje
ruši dvije tisuće godina katoličke vjere. Prema Gaudium
et spes „Crkva se obraća s
poštovanjem onima koji su dio njenog života na nepotpun i nesavršen
način, procjenjujući više pozitivne vrijednosti koje oni čuvaju,
nego granice i mane“ (br. 20). Što znači da slabi bilo koja vrsta
moralne osude, jer bilo koji grijeh predstavlja nesavršen oblik
dobra i nepotpuni način sudioništva u Crkvi. „U tom pogledu, nova
dimenzija današnjeg obiteljskog pastorala sastoji se u prihvaćanju
realnosti građanskog braka i također suživota, uzimajući u obzir
dužnu razliku“, (br.22) i to pogotovo „kada veza dosegne
značajnu razinu stabilnosti putem javne prisege i karakterizira je
velika ljubav, odgovornost s obzirom na potomstvo i sposobnost da se
odupre kušnjama“ (br. 22). Time je nauk Crkve okrenut naopako jer
je po njemu život u stanju grijeha u slučaju građanskog braka teži
grijeh od povremenog i trenutnog spolnog čina, jer potonji
predstavlja manje poteškoća za povratak na pravi put.
„Odvažne
pastoralne odluke“ ne podrazumijevaju odvažnost suprotstaviti se
zlu
„Nova
osjetljivost u današnjem pastoralu sastoji se u shvaćanju pozitivne
stvarnosti građanskih ženidbi i, nakon što smo istaknuli naše
razlike, suživota.“ (br.36). Dakle nova pastoralna praksa onda
podrazumijeva šutnju o zlu, odustajanje od obraćenja grešnika i
prihvaćanje statusa quo
kao nepovratnog. To je ono što se u izvješću naziva „odvažnim
pastoralnim izborom“ (br.40). Odvažnost, čini se, nije u
suprotstavljanju zlu, nego u prilagođavanju njemu. Odlomci posvećeni
prihvaćanju homoseksualnih osoba činili su se najskandaloznijima,
ali oni su logično dosljedni ovdje izloženim načelima. Čak i
čovjek na ulici razumije da, ako je moguće da razvedeni i ponovo
oženjeni primaju sakramente, onda je i sve ostalo dopušteno,
počevši od homoseksualnog nazovibraka.
Homoseksualne
osobe imaju „darove koje mogu ponuditi kršćanskoj zajednici“?
Marco
Politi u „Il Fatto“ (14. listopada), naglasio je da se nikada,
nikada, nije ovakva rečenica našla u službenom dokumentu crkvene
hijerarhije: „Homoseksualci imaju darove i kvalitete koje mogu
ponuditi kršćanskoj zajednici“. Slijedi pitanje biskupima
cijeloga svijeta: „Jesmo li sposobni dočekati dobrodošlicom te
ljude, koja im jamči bratski prostor u našim zajednicama?“ (br.
50). Iako ne uspoređuje veze između istih spolova s brakom između
muškarca i žene, Crkva predlaže da se: „razrade realne staze
afektivnog rasta i ljudska i evanđeoska zrelost koja integrira
seksualnu dimenziju“ (br. 51). „Ne negirajući moralne probleme
vezane s istospolnim zajednicama, mora se napomenuti da postoje
slučajevi u kojima uzajamna pomoć do točke žrtvovanja predstavlja
dragocjenu podršku u životu partnera“ (br. 52). Nije uložen
moralni prigovor na posvajanje djece od strane homoseksualnih parova:
sve što je rečeno bilo je da „Crkva posebnu pažnju posvećuje
djeci koja žive s parovima istog spola, ističući da potrebe i
prava malenih uvijek moraju biti prioritet“ (br. 52). Na
konferenciji za novinare, monsinjor Bruno Forte se nadao
„kodificiranju prava koja bi bila zajamčena ljudima koji žive u
istospolnim zajednicama.“
Šezdesetosmaške
parole umjesto riječi apostola Pavla
Razorne
riječi svetoga Pavla: „Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni
preljubnici: ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni
lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti
kraljevstva Božjega“ (1 Kor 6,9), nemaju smisla za špekulante
novog panseksualnog ćudoređa. Po njima je potrebno prihvatiti
pozitivnu stvarnost onoga što je nekad bio grijeh „koji vapije u
nebo za osvetom“ (Katekizam sv. Pija X). „Moralnost zabrane“
treba zamijeniti dijalogom i milosrdnošću, a slogan '68-ih,
„zabranjeno zabraniti“ sada je ažuriran pastoralnom formulom po
kojoj se „ništa ne može osuditi“. Ne padaju samo dvije
zapovijedi, šesta i deveta, koje zabranjuju nečiste misli i čine
izvan braka, nego nestaje ideja o objektivnom naravnom i božanskom
poretku sažetom u Dekalogu. Čini po sebi nedopušteni, istina i
moralne vrijednosti, za koje bi trebalo biti spreman dati i svoj
život (br. 51 i br. 94), kao što je definirano u enciklici
Veritatis Splendor, više ne postoje. Nisu samo Veritatis Splendor i
nedavna izjava Kongregacije za vjeru u pitanjima seksualnog morala na
optuženičkoj klupi, nego i sam Tridentski sabor, koji je dogmatski
formulirao narav sedam sakramenata, počevši od euharistije i
ženidbe.
„Upitnik“
biskupima i „sociološka“ manipulacija
Sve
je počelo u listopadu 2013. godine, kada je Papa Franjo, nakon što
je objavio saziv za dvije sinode o obitelji, redovnu i izvanrednu,
promovirao „Upitnik“ upućen biskupima svijeta. Iskrivljena
upotreba istraživanja i upitnika je dobro poznata. Javno mnijenje
smatra da upravo zato što je izbor napravila većina ljudi, on mora
biti ispravan. A istraživanja pripisuju većini ljudi mišljenja
koja su već unaprijed odredili manipulatori konsenzusa. Upitnik
kojeg je htio Papa Franjo bavio se gorućim pitanjima od
kontracepcije do pričesti za razvedene, suživota i „braka“
između homoseksualaca, više s indikativnim ciljem nego
informativnim. Prvi odgovor koji je objavila njemačka biskupska
konferencija 3. veljače („Il Regno Documenti“ 5 (2014.), str.
16-172) je očito objavljen da bi se uvjetovale pripreme za Sinodu i,
iznad svega, ponudilo kardinalu Kasperu sociološku osnovu koju je
trebao za svoje izvješće na Konzistoriju koje mu je Papa Franjo
povjerio.
Ono
što je izašlo na vidjelo bilo je ustvari da njemački katolici
izričito odbacuju „tvrdnje Crkve o predbračnim spolnim odnosima,
homoseksualnosti, razvedenima i ponovo oženjenima i kontroli
rađanja“ (str. 163). „Odgovori koje su došli iz biskupija –
ponavljalo se - daju nam uvid u veliku udaljenost između krštenih i
službenog nauka, a osobito u vezi s predbračnim suživotom,
kontrolom rađanja i homoseksualnošću“ (str. 172). Ova udaljenost
se ne predstavlja kao otuđenost samih katolika od Učiteljstva
Crkve, nego kao nesposobnost Crkve da razumije i da se uskladi s
vremenom. Kardinal Kasper će u svom izvješću Konzistoriju 20.
veljače, definirati tu udaljenost kao „ponor“ koji bi Crkva
morala ispuniti prilagodbom na praksu nemorala.
Papa
želi „transparentnu raspravu“ iza zatvorenih vrata?
Prema
jednom od Kasperovih sljedbenika, svećeniku iz Genove, Giovanniju
Ceretiju, poznatom po tendencioznoj studiji o razvodu u prvoj Crkvi,
Papa Franjo je promicao upitnik da bi izbjegao raspravu koja se
odvija „u tajnim sobama“ („Il Regno-Attualità“ 6 (2014.),
str. 158). Ipak, ako je istina da je Papa želio provoditi raspravu
na transparentan način, teško je shvatiti odluku o održavanju
Izvanrednog konzistorija u veljači, a zatim Sinodu u listopadu iza
zatvorenih vrata. Jedini tekst o kojem se znalo, zahvaljujući „Il
Fogliu“, bilo je izvješće kardinala
Kaspera. Nakon toga, što se tiče rada - potpuna tišina.
Tko upravlja
protokolom, upravlja mišljenjem
U
svom Diary of the Council,
10. studenog 1962., otac Chenu napominje ovu rečenicu oca Giuseppea
Dossettija, jednog od glavnih stratega progresivnog fronta:
„Pobjednička bitka se vodi ako se
bavi procedurom. Uvijek sam pobjeđivao na takav način“.
Na skupovima proces odlučivanja ne
pripada većini, nego manjini koja kontrolira proceduru. Demokracija
ne postoji u političkom društvu, a još manje u religiji.
Demokracija u Crkvi, primijetio je filozof Marcel De Corte, je
crkveni cezarizam, najgori od svih režima. U postupku ove Sinode
postojanje tog crkvenog cezarizma pokazuje atmosfera teške cenzure
koja ga je pratila do sada.
Čak i svjetovni
mediji iznenađeni eksplozivnom snagom Izvješća
Najoprezniji
vatikanski novinari, kao što su Sandro Magister i Marco Tosatti
istaknuli su da je na ovoj sinodi (za razliku od prijašnjih), veto
stavljen na sinodalne oce i njihove intervencije. Magister je,
podsjećajući na razliku koju je Benedikt XVI. pravio između
„pravog“ Drugog vatikanskog koncila i „virtualnog“ koji mu je
pretpostavljen, govorio o: „podjeli između stvarne i virtualne
sinode, potonje izgrađene u medijima njihovim sustavnim
prenaglašavanjem stvari koje preferira „duh“ vremena“.
Međutim, sada se zapravo tekstovi Sinode ističu svojom razornom
moći, bez mogućeg izobličenja od strane masovnih medija koji su
doista pokazali svoje čuđenje zbog eksplozivnog učinka Relatija
kardinala Erdöa .
Naravno,
taj dokument nema nikakve učiteljske vrijednosti. Također je
legitimno sumnjati odražava li pravu misao sinodalnih otaca.
Relatio,
međutim, nagoviješta Relatio Synodi
- završni dokument biskupskog zbora.
Današnji otpor
kao velika drama savjesti: tada se trebalo suprotstaviti Henriku
VIII., danas papi
Pravi
problem koji se sada postavlja je pitanje otpora, koji se spominje u
knjizi, Remaining in the Truth of Christ
(Ostati u Kristovoj istini), kardinala Brandmullera, Burkea,
Caffarre, De Paolisa i Müllera (Cantagalli 2014.). Kardinal Burke je
u razgovoru za Alessandra Gnocchija u Il
Foglio od 14. listopada, izjavio da bi
eventualne promjene u nauku i praksi Crkve koje bi došle od Pape
bile neprihvatljive, „budući da je papa Kristov namjesnik na
zemlji, te je stoga prvi sluga istine vjere. Znajući Kristovo
učenje, ne vidim kako je moguće odstupiti od ovog nauka
doktrinarnom izjavom ili pastoralnom praksom koja ignorira istinu“.
Biskupi i kardinali
su, čak i više od običnog vjernika, suočeni sa strašnom dramom
savjesti, puno ozbiljnijom od one s kojom su se engleski mučenici
morali suočiti u XVI. stoljeću. Tada se, zapravo, radilo o
neposlušnosti najvišoj građanskoj vlasti, kralju Henriku VIII.,
koji je, zbog razvoda, započeo raskol s Rimskom Crkvom. Danas,
međutim, otpor ide protiv najviših vjerskih autoriteta ako bi oni
odstupili od trajnog nauka Crkve. A oni koji su pozvani na otpor nisu
neposlušni katolici ili otpadnici, nego zapravo oni koji najdublje
štuju ustanovu papinstva. U vrijeme Henrika VIII., oni koji su
pružali otpor bili su poslani svjetovnoj vlasti, koja ih je osudila
na glavosijek ili da ih se raskomada. Moderna svjetovna vlast provodi
moralni linč, putem psihološkog pritiska masovnih medija na javno
mnijenje. Ishod je često psihološki i fizički slom žrtava, kriza
identiteta, gubitak zvanja i vjere - osim ako je osoba u stanju
ostvariti herojsku krepost jakosti uz pomoć milosti.
Oduprijeti
se, u konačnici, znači potvrditi cjelovitu usklađenost vlastitog
života s nepromjenjivom istinom Isusa Krista, rušeći teze onih
koji bi željeli pretopiti vječnu Istinu u neizvjesnost životnih
iskustava.
R. de Mattei,
Objavljeno u: Il Foglio, 15. listopada 2014.
