ponedjeljak, 17. listopada 2016.

Moralna pitanja: džeparac, bogatstvo, milostinja


Je li mudro djeci davati džeparac?

Razborita prosudba sastoji se u poduzimanju pravih mjera da bi se postigao određeni cilj. Džeparac se mora dati s razlogom, a taj razlog ne smije biti da se djeca umire, ili da budu poput njihovih prijatelja, ili da imaju sve što žele. Razlog zašto djeci treba dati džeparac je da ih se nauči osjećaju odgovornosti u korištenju sredstava koja su im stavljena na raspolaganje na najbolji mogući način. Važno je da roditelj shvati da kada je djetetu dan novac da on nije slobodan od svake odgovornosti što će s njim raditi. Roditelj ne samo da treba znati, već treba i nadgledati trošenje tog novca, i učiniti jasnim da on ima autoritet da zabrani nepotrebno, rasipno i svjetovno korištenje džeparca.

Važno je da djeca nauče od najranije dobi da povlastica poput džeparca treba biti zaslužena i da će biti ukinuta zbog problema u ponašanju. Radi se o nužnoj poduci da ga se daje kao plaća za na vrijeme, radosno i izvrsno obavljene poslove, tako da se džeparac ne uzima zdravo za gotovo.

Dob kada se počinje davati džeparac i iznos koji se daje mogu biti prilagođeni, ovisno o kulturi, obiteljskom ekonomskom statusu i životnom stilu te roditeljskim metodama poduke. Bez sumnje, bolje je naginjati na stranu jednostavnosti i siromaštva, kao što je to slučaj u velikim obiteljima. [p. Peter R. Scott]

Smatra li Crkva da je grijeh biti bogat?

Zasigurno ne. Crkva nikada nije osuđivala bogatstvo i izobilje same po sebi, još manje vlasnike tih velikih bogatstava. Izobilje nije nespojivo s istinskim siromaštvom duha. Ta krepost može cvjetati kod nekoga tko je iznimno bogat i trebaju je svi gajiti. S velikim bogatstvom dolazi jednako velika obveza u milosrđu. Nenavezanost na posjed osigurat će da to bogatstvo nije prepreka za kršćansku ljubav već izvor velikodušnosti.


Posjed bogatog čovjeka nije za njega samoga ekskluzivna pričuva za njegovo sebično uživanje, već i za one koji imaju pravo na njegovo dobročinstvo. Crkva je jako i pravedno prosperirala velikodušnim darovima bogatih. Oni daju Bogu i Njegovoj Crkvi, a kada to rade, šire Evanđelje i čine tjelesna i duhovna djela milosrđa, i tako daju zadovoljštinu za svoje vlastite grijehe i umanjuju zasluženu vremenitu kaznu. [p. Leo Boyle]

Moramo li uvijek davati onima koji traže novac, posebno prosjacima?

Po milosrđu smo obavezni davati svoj višak onima koji su u stvarnoj potrebi, a u nekim slučajevima lišiti sebe nečega ako su naše primarne obveze namirene i ako time ne zapostavljamo posebne odgovornosti svoga staleža, posebno one koje se tiču naše obitelji i naše mjesne crkve. Razboritost naređuje da ne dajemo novac alkoholičarima i narkomanima, itd. Također trebamo biti oprezni na varalice, a i osjećajne priče koje očigledno nisu istinite. To znanje dolazi s iskustvom. Ne zaslužuje svatko tko traži i primiti. Mora postojati praktični, prizemljeni pristup pa čak i ograničenje u davanju. Milostinja je naročita kršćanska praksa, ali sjetimo se da milosrđe počinje kod kuće.

Samo karitativne ustanove koje poštuju Božji zakon i ne čine ništa njemu suprotno trebaju biti podržane, posebno religiozna djela istinske tradicionalne katoličke naravi. [p. Leo Boyle]



Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.