Dragi
vitezovi Bezgrješne!
Uđimo
u mjesec svete krunice sa žarkom željom i čvrstom odlukom da ćemo
poslušati Bezgrješno Srce kada od nas traži da molimo krunicu
svaki dan. Više nego što je to bio slučaj ikada prije, mi sada
živimo u strašnim apokaliptičnim vremenima; stoga trebamo biti pod
dubokim dojmom zbog riječi sestre Lucije: „Sada nam Bog daje
zadnja dva sredstva za spasenje: pobožnost svete krunice i
Bezgrješnom Srcu Marijinom.“ Samo s tim sredstvima spasit ćemo svoje
duše i duše mnogih drugih. Mi, vitezovi, moramo biti na prvim
linijama boreći se u ratnom pohodu Križarske
vojne koju je pokrenuo naš Generalni
poglavar da bismo
Bezgrješno Srce upoznali
i uzljubili
i da njegov
važan zahtjev bude konačno ispunjen za dobro svete majke Crkve i za
spasenje mnogih duša.
Ali
budite pozorni: nije dovoljno samo recitirati krunicu. Moramo
imati pravu pobožnost, posežući za blagom skrivenim u toj
otajstvenoj molitvi. I sam sveti Ljudevit Marija Grignion duboko
razmatra o tom skrivenom blagu u svojoj knjizi o divnom otajstvu
krunice, a papa Lav XIII. u svojim enciklikama o krunici opisuje
krunicu na ovaj način: njezino vanjsko ‘tijelo’, njezina
‘materijalna strana’ je izgovorena
molitva, ali unutarnji aspekt, njezina ‘duša’ je razmatranje o
otajstvima Gospodinovog
života preko Gospe.
U
ovom pismu dopustite
mi da prvo odgovorim na pitanje: zašto je krunica tako važna u ovim
vremenima? Krunica je sada tako ključna za nas naprosto
kao savršeni put da uđemo u Isusova otajstva preko Marije. KRUNICA
JE PREČAC
do otajstava GOSPODINOVIH.
Pogotovo za zaposlene muškarce i žene naših vremena, krunica je
NAJLAKŠE sredstvo za razmatranje o našoj vjeri: možda ne o svakom
otajstvu, ali sigurno o najvažnijim otajstvima naše vjere,
najvažnijima za naše spasenje.
Radosna
otajstva – o KRISTOVOM dolasku na ovaj svijet – jasno nam
pokazuju da središte stvaranja nije čovjek (nasuprot
modernom
kultu
čovjeka), ni raj na zemlji, ni naš kratak život na zemlji, već
KRIST GOSPODIN prisutan među nama. Radosna otajstva usredotočuju
naše oči na Njega i pomažu nam nadvladati napast da učinimo laži
i iluzije ovoga svijeta središtem
svojih života. Žalosna otajstva pokazuju nam PUT kako trebamo
živjeti na zemlji: “Nosi svoj križ svaki dan!” To je veliki
zakon ljubavi koji se sastoji od toga da zaboravimo na sebe i da se
prikažemo za slavu Božju i spasenje duša, identificirajući se s
patnjama našeg Gospodina. A slavna otajstva pokazuju nam CILJ naših
života: ne uspjeh na zemlji, već vječna slava zaslužena
uskrsnućem našeg Gospodina. U ta tri otajstva imamo sve što nam je
potrebno za naš duhovni život: temelj (Emanuel – Bog je s nama),
put (križni put) i cilj (vječna slava). Na ovaj način krunica nas
rasvjetljava i oslobađa od opasnosti ovog života, od hodanja
varljivim putem prema propasti.
Drugo,
dopustite
mi da vam predstavim neke dublje aspekte svete
krunice, jer ova molitva u nas donosi samog Boga preko Marije i vraća
nas Bogu preko Marije!
To
znači da je pobožnost svete krunice najkraći i najsigurniji put k
svetosti!
1/
MARIJA nas dovodi u dubine otajstva samoga Boga!
U
krunici Ona nam otkriva divno otajstvo otajstava, Presveto Trojstvo.
Bog sam dolazi nam blizu preko krunice. Ljubezno Srce naše Majke
daje svojoj djeci najdivniji dar: Boga samoga!
U
radosnim otajstvima otkrivamo Boga Oca kao izvor i vrelo svega dobra,
posebno najvećega dobra, našeg vlastitog spasenja. On šalje svoga
Sina na zemlju! Bog Sin je otkrivenje Boga svijetu, duhovnog Sunca
koji raspršuje tamu svojim
rođenjem i koji kao Dijete prosvjetljuje učitelje
zakona u hramu. Bog Duh Sveti postiže otajstvo Utjelovljenja i kroz
svoja
nadahnuća donosi milost Božju u svijet. On je prisutan kod Gospinog
pohoda i posvećenju Ivana Krstitelja u
utrobi njegove majke Elizabete i poslije kod prikazanja Djeteta Isusa
u hramu gdje On rasvjetljuje i posvećuje Šimuna i proročicu Anu.
U
žalosnim otajstvima razmatramo određene radnje beskrajnog milosrđa
našeg Gospodina. Ovdje naša Majka otvara pred našim očima dubine
Isusovog Srca za vrijeme Njegove agonije u Getsemaniju. Što se tamo
dogodilo? Mi čujemo lupanje Njegovog Srca, Njega koji je najsvetiji,
najljepši, najsavršeniji i u isto vrijeme skršen beskrajnim
teretom užasa i bijede grijeha, ljudske moralne prljavštine i
odvratnih uvreda. Vidimo silnu gestu milosrđa u načinu kako On
prihvaća te grozote tako da može platiti strašnu kaznu zla i
uništiti je žrtvom Svoga vlastitoga života. I vidimo jednako i
Očevo milosrđe koji šalje anđela da u muci
osnaži Njegovog Sina u vrtu, tako da Krist ide putem milosrdne
ljubavi do samoga kraja. Bičevanje i krunjenje trnovom krunom je
Božje milosrđe na djelu: ovdje i sada tama je uništena plaćom
Njegove Predragocjene Krvi, Njegovog raskomadanog Tijela i Njegove
Glave probodene trnjem. Milosrđe Božje nije šala; ono nema ništa
sa sentimentalnošću. Sin Božji na sebe
privlači najgori mogući teror da bi oslobodio grješnike od ropstva
grijehu. Milosrđe Božje dovelo je do našeg spasenja, ali pod koju
cijenu! I zar ne bismo mogli shvatiti nošenje Križa i Kristovu smrt
kao posebno sudjelovanje Duha Svetoga u djelima Božjeg milosrđa?
Kristova
snaga da se
podigne
svaki puta nakon tri mučna pada; pomoć i utjeha koju je prihvatio
od Šimuna Cirenca i Veronike; prisutnost same žalosne
Majke na križnom putu – iza svega toga diskretno se razotkriva Duh
Sveti, koji dovodi djelo spasenja do svog potpunog ispunjenja i
konačne punine. A čitava drama kulminira na Kalvariji. Ondje
je svaka božanska
osoba: Otac
koji do samog kraja žrtvuje ono što On posjeduje – svoga
Sina! Sin kojeg „ljubi
do kraja“ kroz svaku moguću patnju! Duh Sveti, koji
prebiva u Bezgrješnom Srcu Marijinom koja sada stoji pod Križem,
vatra Božanske vječne Ljubavi u Njezinom Srcu gori i sjaji u
Njezinom suosjećanju i beskrajnoj žalosti!
U
slavnim otajstvima BESKRAJNA LJUBAV dolazi do pobjede i vječne
učinkovitosti čitavog spasonosnog djela. Mi sudjelujemo u konačnom
i vječnom otkrivenju Božje slave, svetosti i veličanstva prvo u
pobjedi Božje ljubavi u čudu Uskrsnuća. Uzašašće je Kristov
pobjednički povratak na Nebo zajedno s članovima Njegovog
otajstvenog tijela. Središnje otajstvo je poslanje
Duha Svetoga – VATRE BOŽANSKE LJUBAVI! Na Nebu će sve želje biti
ispunjene vječnim mirom i beskrajnom radošću. A posljednja dva
slavna otajstva pokazuju nam tu sreću u njezinom najsavršenijem
ostvarenju, kada se preko Bezgrješne svo stvorenje počinje vraćati
Bogu. Marijina krunidba
je i jasno otkrivenje cijele Božje ljubavi koji je
ispunja sobom
više nego sve anđele i svece na nebu i konačne pobjede i
dostignuća stvorenog reda, kada "će Bog biti sve u svemu!"
2/
Marija nam donosi duboko shvaćanje i cilj stvaranja:
Ona
nam pomaže da razumijemo tko mi zaista jesmo i što trebamo biti u
Božjim očima. Sveti Toma naučava da je Ona predstavnica cijelog
čovječanstva i da samo u Njoj možemo dostići svoje ispunjenje,
koje je zajedništvo s Isusom Kristom kojeg
nam je ona darovala, te da Ona pročišćava, preobražava,
posvećuje i na kraju nas proslavlja.
U
radosnim otajstvima Ona se javlja kao porijeklo, izvor, vrelo,
svečani početak našeg pravog života kao "djece Božje"; u
Njoj vidimo stvarnost svih stvorenja; da izvor naših života nije u
svijetu ili stvorenju već u Bogu, o kojem
je sve potpuno ovisno. Svako otajstvo pokazuje "početak", otkrivenje izvora i vrela postojanja i odnos stvorenja prema njegovom
Stvoritelju.
Sve
otkada je počinjen istočni grijeh, čitav svijet uzdisao je u
očekivanju Spasitelja (vidi Rim 8:20–22) u svojoj želji da bude
izbavljen od ropstva grijehu i đavlu u "slobodu sinova Božjih".
To oslobođenje počinje s blagoviješću, kada Marijin odgovor
anđelu prima Sina Božjega utjelovljenoga
u svijetu. U tom trenutku stvorenje – zarobljeno u ropstvu đavlu i
izgubljeno u tami – prima silno svjetlo i ponovno zadobiva slobodu
tako što je nanovo stvoreno, izgrađeno na novim temeljima, novim
principima i prema novom zakonu. Jer Bog je sada s nama (Emanuel) i
možemo naći novi centar sile teže, novi oblik života, "novo
srce". U onoj mjeri u kojoj sve usmjerimo prema tom središtu, koji
je BOG U NAMA, sve postaje razumljivo, skladno, lijepo, čisto i
sveto.
Pohod
nam predstavlja još jedan "početak", svečano predstavljanje
Božjeg djela milosti preko posvećenja svetog Ivana. Taj najveći
dar donijela mu je Marija. Njezin pohod bio je početak njegove
vlastite svetosti. U tome možemo imati povjerenja da se Bog ne
mijenja: ono što je On jednom činio, On i nastavlja činiti. Ako je
prvo čudo milosti postignuto preko Marije, onda će On i nastavljati
posvećivati ljude preko Marije. Preko Marije Gospodin Isus Krist
posjećuje svaku dušu i ulijeva posvećujuću milost. To je početak
našeg povratka Bogu, početak novoga svijeta, preko Marije.
Isusovo
rođenje pokazuje nam da taj obnovljeni svijet ne postoji samo u
dubini srca ili u nevidljivoj intimnosti. Mi imamo potrebu vidjeti,
čuti, iskusiti. Taj novi temelj mora biti vidljiv; ako neće biti
vidljiv, nitko neće moći graditi na njemu. Kako je Vječna Mudrost
postala nama vidljiva? U obliku malog djeteta. Do kraja svijeta
Marija se nastavlja ukazivati čovječanstvu sa svojim
Djetetom na rukama, kao što je posvjedočeno
na brojnim slikama i ikonama. Što to znači? To nam postavlja uvjet
jer moramo graditi svoj život na jedinom istinskom temelju, na
temelju Božje milosti: mi moramo postati mala djeca, NJEZINA djeca.
Prikazanje u hramu je također "početak", koji nam predstavlja
bitan i najuzvišeniji ljudski čin koji mora biti početak svega što
je pravo, dobro i mudro: čin prikazanja, žrtve! Opet je Marija bila
prva koja je učinila takvo prikazanje i Njezina žrtva je bila
najveća: Ona je dala Bogu sve što je imala. Ona je prikazala dušu
svoje duše,
srce svog
srca: svoga
vlastitoga Sina. Prije svega 40 dana Ga je primila od Boga, a već Ga
vraća nazad Ocu, prikazujući Ga u hramu. To je prilika da
razmatramo
o velikom principu koji treba dominirati u našim duhovnim životima:
ako želimo
primiti, moramo
davati! Samo onaj koji daje sve, prima sve! Konačno, u razmatranju o
otajstvu Isusovog pronalaska
u hramu, Bezgrješno Srce podučava nas još jednom uvjetu koji
moramo ispuniti ako želimo živjeti novim duhovnim životom u Njoj.
Nikad
nećemo biti sposobni dovoljno se žrtvovati i uvesti red i sklad u
naše živote svojim vlastitim snagama. Samo nam neprestano traženje
Gospodina, Njegovog lica, Njegove volje i Njegovog nauka omogućava
da ostavimo svoj uzak i zatvoren svijet. Onaj koji traži, nalazi!
U
žalosnim otajstvima Marija nam se ukazuje kao "put koji nas vodi u
nebo". Ona nam ovdje pokazuje na što naše svakodnevno okretanje
Bogu treba sličiti.
Prva
iskustva na našem putu Bogu vrlo su ponižavajuća, ali razmatranje
o muci
pokazuje nam da smo nesposobni učiniti čak i jedan korak sami.
Poput apostola mi spavamo, poput Jude izdajemo, bježimo, želimo
uteći, napuštamo Ga.
Tako se u tuzi okrećemo k Njoj koja nas može vratiti pod Njegove
noge samo da bismo čuli vapaj žalosnog Spasitelja: ,,Dajte mi kalež
prepun vaših grijeha! Uzet ću ih sve! Platit ću cijenu za sve
njih!“ Ne
možemo primiti Njegovo beskrajno milosrđe ako Mu prvo ne
ispovijedimo čitavu našu sramotu i prljavštinu, ako Mu ne
dopustimo
da nam bude milosrdan. Zatim u nama bičevanje na stupu i krunjenje
trnjem bude silnu bol, žarki vapaj: „Ja sam taj koji te je
naljutio svojom grešnošću i svojom ohološću! Ja sam sam
sudjelovao u Tvojem mučenju! A sada samo uz Božju milost osjećam
skrušenost, jer sam najbespomoćnije biće na svijetu. Sada moram
vidjeti kako su grijesi, moji i drugih, uzrokovali patnju na Tvom
svetom tijelu i glavi.“ Ta bespomoćnost je mučenje za onoga tko
ljubi, tko želi učiniti nešto za voljenoga! Sada se u nas usađuje
nužan uvjet za solidan i trajan povratak Bogu: kajanje i poniznost.
I samo na križnom putu možemo konačno nazrijeti da možemo nešto
učiniti za našeg Gospodina: sa Šimunom Cirencem mi Mu zapravo
možemo pomoći nositi križ; s Veronikom možemo obrisati Njegovo
lice tkaninom suosjećanja. Čitav put našeg povratka Bogu može
biti zaokupljen takvim stvarima: možda beznačajnim stvarima u sebi,
ali uvijek učinjenima s velikom ljubavlju! Ali samo u petom žalosnom
otajstvu mi primamo novi zakon koji nas mora prožeti, bez kojeg ne
možemo opstati: moramo sudjelovati u Kristovoj muci s Njegovom
majkom, uvijek i svagdje razmatrati o Spasiteljevim ranama kroz
Njezine oči i ljubiti Ga Njezinim žalosnim Srcem. Stoga je nužan
čin našeg cjeloživotnog povratka Bogu sudjelovanje u Svetoj Misnoj
Žrtvi. Stojeći zajedno s Njom u podnožju križa, mi čujemo kako
nam naš Gospodin Nju daje za našu vlastitu majku, čineći naša
srca sličnima Njegovom Srcu, punom ljubavi prema Bogu i spasenju
duša.
U
slavnim otajstvima naša Gospa nam predstavlja jedinstveni cilj naših
života, odredište našeg povratka Bogu. Ona nas podsjeća "zašto
i radi čega je sve", jer Ona zna da mi lako možemo zaboraviti na
najbitnije i na "jedino bitno". Iznad svega, Ona nam daje
hrabrost da ne očajavamo kada izgleda kao da prepreke i nedaće
priječe naš put u Nebo.
Razmatranje
o Uskrsnuću ispunjava naše duše velikim čuđenjem, dubokom
radošću, pobjedom, Kristovim trijumfom nad svime! Tko može poreći
Božju ljubav! Za nas je Krist ustao iz mrtvih, da nam pokaže naše
vlastito buduće uskrsnuće. Mi ćemo isto uskrsnuti, ako ustrajemo
vjerno do vrhunca našeg duhovnog života, prakticirajući najveću
zapovijed. Obnovljeno i vječno blaženo čovječanstvo našeg
Gospodina je uzor i oblik našeg budućeg slavnog života na Nebu.
Ljubav za ljubav! Ako ćemo Ga voljeti do kraja, ako budemo razapeti
i pokopani s Njim, onda ćemo i mi ustati s Njim od mrtvih.
U
razmatranju o Uzašašću, Gospa nam pokazuje pobjedonosan marš
Kralja Kraljeva, Njegov slavni povratak Bogu. Kako ga duše vjernih
patrijarha i proroka pozdravljaju u Nebu? To je vizija koju zovemo
ekstazom Ljubavi: biti obuzet Njime, fokusiran na Njega kada je On
ušao u kraljevstvo nebesko. Marija nas ispunjava svojom vlastitom
očaranošću pogledom na Krista, Kralja Ljubavi "obučena u dugu
haljinu i opasana zlatnim pasom po prsima. Njegova glava s kosom
bijaše bijela poput bijele vune, poput snijega; Njegove su oči bile
kao ognjeni plamen... Njegov glas kao šum velikih voda.... Njegovo
je lice bilo kao sunce kad sja u svoj svojoj sili." (Otk 1, 13-16)
Slavni lik uskrslog Gospodina dotiče nas kao što je i dirnuo Pavla
kada ga je pogled na Krista pred vratima Damaska bacio na zemlju i
učinio ga zauvijek Kristovim zarobljenikom, slugom, prijateljem i
apostolom. Od tog dana nadalje, samo jedna stvar bila je korisna
Pavlu: "Moj život je Krist!" To je također i najveća Marijina
želja, da mi budemo uhvaćeni u zanosu poput apostola pogana, i
poput Nje, u silnoj ljubavi prema Njezinom Sinu.
Poslanje
Duha Svetoga dovodi nas u cenacolo, gdje Duh Sveti "potpaljuje
vatru Svoje ljubavi" u nama, kao što je na Duhove prožeo našu
nebesku Majku, apostole i učenike. Vidimo Ju u središtu kako je oni
okružuju – koji očaravajući skup! Nemoguće je zamisliti kako je
Marija izgledala kada ju je prožela vatra Duha Svetoga. Kasnije će
se Ona ukazivati privilegiranim dušama i vidioci će pokušavati
objasniti Njezinu nebesku ljepotu i veličanstvo. U Fatimi: „Sjajnija
od sunca, oko koje se širilo svjetlo sjajnije i blistavije od onog
koje isijava kristalna posuda puna čiste vode obasjana zlatnim
zrakama sunca.“ U La Salette: “Iznenada ugledah lijepu svjetlost,
sjajniju od sunca... ustrajno sam promatrala tu svjetlost. Isprva je
ona bila nepokretna, ali uskoro sam u njoj vidjela drugo svjetlo, još
sjajniju i u pokretu, a u tom svjetlu prelijepu Gospođu.“ U
Lourdesu sv. Bernadette: “Ona se razlikovala od lika ostalih ljudi
jer je od Nje dolazilo nevjerojatno svjetlo, i ona je bila lijepa,
tako čudesno i na potpuno drugačiji način lijepa da Bernadette,
čak ni da je bila savršena slikarica, ne bi mogla prikazati na
portretu Njezinu ljepotu čak niti s najsavršenijim alatom...
Bernadette je vidjela vitku figuru srednje visine. Ona je izgledala
jako mlado, poput djevojke od kojih dvadeset godina. Ali ta ljepota i
ta mladost imale su u sebi nešto izuzetno. Izgledala je kao mladost
koja nikada ne prolazi – kao vječna mladost. Pa opet bilo je još
nešto u toj mladosti što je nemoguće izraziti riječima. To
je bilo kao spoj milosti djetinje najčišće djevice s velikim,
beskrajnim razumijevanjem, bezgraničnom dobrotom majke te
kraljevskim veličanstvom kraljice. Zar
ne vidite u tim opisima moć Duha Svetoga, koji hvaleći Njezinu
ljepotu i ispunjavajući je svjetlom želi i nas uzdići u visine
Svoje ljubavi?
I
tako je Ona bila prva koja je dostigla nevjerojatni vrhunac Božjeg
otajstva. Njezin put kroz život prema Nebu bio je kao silan plamen
ljubavi: ona je doslovno umrla od ljubavi. To postaje vidljivo u
Njezinom Uznesenju, kada je ona prva od čovječanstva dostigla cilj,
do kojeg kasnije dovodi svu svoju djecu. Smrt (dormitio ili
počinak) Marije treba se smatrati punoćom Njezine ljubavi, dok
umire od ljubavi. Njezina ljubav bila je tako silna da ju više ništa
nije moglo zadržati ovdje na zemlji. I posljednje slavno otajstvo
samo je pjesma zadivljenosti Njezinom vječnom pobjedom. Ali bilo bi
pogrešno misliti da stoga što je Ona na Nebu da je ona daleko od
nas, jer mi ostajemo ovdje na zemlji. Iako je Ona na nebu, Ona nam
nije daleko, jer se ovdje i sada Ona brine za svoju djecu. Kraljica
Neba i svih stvorenja treba privući naše oči i naša srca. U Njoj
sva Njezina djeca pozvana su primiti krunu slave. Razmatranje o ovom
otajstvu krunice treba nam dati takav stav da bi duhovno radije
prebivali tamo u otajstvu Božjem nego ovdje na zemlji. To je naša
prava stvarnost; život ovdje je samo sjena. Tamo je naše srce;
ovdje je naše izgnanstvo. U Njoj možemo uskliknuti:
„Moj Bog i sve
moje!“
p.
Karl Stehlin
