srijeda, 14. prosinca 2016.

Kriza u Crkvi je kriza vjere


Pred kraj svoga života, 4. ožujka 1991., nadbiskup Lefebvre je napisao:

,,Svećenik koji prinosi pravu žrtvu, podijeljuje sakramente, podučava katekizam, budno pazi na spasenje duša je obnovitelj kršćanstva. Kršćani se moraju okupljati oko tih zaista vjernih svećenika i organizirati čitavi kršćanski život. Bilo kakav duh nepovjerenja prema svećeniku koji zaslužuje povjerenje slabi i destabilizira otpor prema uništavateljima vjere.

Kriza u Crkvi je zapravo kriza vjere, novotarije i reforme koje su proizašle iz Drugog vatikanskog sabora oslabile su, i u mnogim slučajevima, uništile vjeru. Iako je ona primarno kriza vjere, tu su i druge posljedice: jedna od njih je gubitak povjerenja u crkvu i kler. To je prava opasnost i nadbiskup je iskusio obje i upozorio na njih vjernike.

Krepost ufanja pretpostavlja vjeru i utemeljena je na vjeri. Kao što svaki dobar katekizam naučava, samo vjera nas neće spasiti bez dobrih djela; moramo imati i ufanje i ljubav. Ufanje je nadnaravna krepost po kojoj čvrsto vjerujemo da će nam Bog dati vječni život i sva sredstva koja su nam potrebna da bi ga postigli ako činimo što se od nas zahtjeva.

Uistinu, krepost ufanja uključuje povjerenje u sredstva spasenja i povjerenje u našeg Gospodina Isusa Krista, jedinog Otkupitelja. Ona traži ne samo povjerenje u Katoličku crkvu, koja je produžetak našeg Gospodina Isusa Krista, već također povjerenje u predstavnike našeg Gospodina, biskupe i svećenike. Oni primaju autoritet od našeg Gospodina Isusa Krista; oni prikazuju sredstva spasenja, oni su učitelji Otkrivenja u Njegovo Ime i oni su djelitelji Njegove milosti preko sakramenata.

Nijekati potrebu za tim sredstvima posvećenja bilo bi podjednako sumnji u samoga Boga i Njegov božanski plan. Zato je gubitak povjerenja u kler prava opasnost. Kriza je u samom izvoru tog nepovjerenja. ,,Izdali su nas svećenici i biskupi, tako da moramo biti oprezni.” To ponekad čujemo kao da bi bila dužnost biti oprezan oko svega, pa čak i svećenika koji zaslužuju to povjerenje, kao što je nadbiskup upozorio. Hvala Bogu, većina vjernika koji dolaze u kapele Bratstva sv. Pija X. vjeruju njegovim svećenicima i poglavarima, ali ta opasnost uistinu postoji.

Još jednom, razumljivo je to kao posljedica te strašne krize u kojoj se nalazimo. No ipak, to je prepreka za vlastito posvećenje i oslabljuje otpornost prema neprijateljima i uništavateljima vjere.

Naš cilj, i za svećenike i vjernike, je obnoviti sve u Kristu. Svugdje izgraditi oko priorata i škola katolički duh; gdje je vjera zaštićena i gdje ona, preko poduke svećenika, svugdje svijetli; gdje se ufanje u Boga i Njegovu Crkvu jača primjerom savjesnih svećenika; gdje se ljubav prema Bogu i prema bližnjemu sve više i više stavlja u praksu.

Obnovimo naše čvrste nakane da radimo na toj obnovi u našem osobnom životu, našem obiteljskom životu, našem župnom životu i u cijelom društvu. Neka nova Križarska vojna na nakane posvećenja Rusije i nama pomogne da budemo velikodušniji u našim molitvama i prinošenju žrtava.

U Bezgrješnom Srcu Marijinu,

p. Arnaud Rostand, lipanj 2009.


Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.