Pred
kraj svoga života, 4. ožujka 1991., nadbiskup Lefebvre je napisao:
,,Svećenik
koji prinosi pravu žrtvu, podijeljuje sakramente, podučava
katekizam, budno pazi na spasenje duša je obnovitelj kršćanstva.
Kršćani se moraju okupljati oko tih zaista vjernih svećenika i
organizirati čitavi kršćanski život. Bilo kakav duh nepovjerenja
prema svećeniku koji zaslužuje povjerenje slabi i destabilizira
otpor prema uništavateljima vjere.“
Kriza
u Crkvi je zapravo kriza vjere, novotarije i reforme koje su
proizašle iz Drugog vatikanskog sabora oslabile su, i u mnogim
slučajevima, uništile vjeru. Iako je ona primarno kriza vjere, tu
su i druge posljedice: jedna od njih je gubitak povjerenja u crkvu i
kler. To je prava opasnost i nadbiskup je iskusio obje i upozorio na
njih vjernike.
Krepost
ufanja pretpostavlja vjeru i utemeljena je na vjeri. Kao što svaki
dobar katekizam naučava, samo vjera nas neće spasiti bez dobrih
djela; moramo imati i ufanje i ljubav. Ufanje je nadnaravna krepost
po kojoj čvrsto vjerujemo da će nam Bog dati vječni život i sva
sredstva koja su nam potrebna da bi ga postigli ako činimo što se
od nas zahtjeva.
Uistinu,
krepost ufanja uključuje povjerenje u sredstva spasenja i povjerenje
u našeg Gospodina Isusa Krista, jedinog Otkupitelja. Ona traži ne
samo povjerenje u Katoličku crkvu, koja je produžetak našeg
Gospodina Isusa Krista, već također povjerenje u predstavnike našeg
Gospodina, biskupe i svećenike. Oni primaju autoritet od našeg
Gospodina Isusa Krista; oni prikazuju sredstva spasenja, oni su
učitelji Otkrivenja u Njegovo Ime i oni su djelitelji Njegove
milosti preko sakramenata.
Nijekati
potrebu za tim sredstvima posvećenja bilo bi podjednako sumnji u
samoga Boga i Njegov božanski
plan. Zato je gubitak povjerenja u kler prava opasnost. Kriza je u
samom izvoru tog nepovjerenja. ,,Izdali
su nas svećenici i biskupi, tako da moramo biti oprezni.”
To ponekad čujemo kao da bi bila dužnost biti oprezan oko svega,
pa čak i svećenika koji zaslužuju to povjerenje, kao što je
nadbiskup upozorio. Hvala Bogu, većina vjernika koji dolaze u kapele
Bratstva sv. Pija X. vjeruju
njegovim svećenicima i poglavarima, ali ta opasnost uistinu postoji.
Još
jednom, razumljivo je to kao posljedica te strašne krize u kojoj se
nalazimo. No ipak, to je prepreka za vlastito posvećenje i
oslabljuje otpornost prema neprijateljima i uništavateljima vjere.
Naš
cilj, i za svećenike i vjernike, je obnoviti sve u Kristu. Svugdje
izgraditi oko priorata i škola katolički duh; gdje je vjera
zaštićena i gdje ona, preko poduke svećenika, svugdje svijetli;
gdje se ufanje u Boga i Njegovu Crkvu jača primjerom savjesnih
svećenika; gdje se ljubav prema Bogu i prema bližnjemu sve više i
više stavlja u praksu.
Obnovimo
naše čvrste nakane da radimo na toj obnovi u našem osobnom životu,
našem obiteljskom životu, našem župnom životu i u cijelom
društvu. Neka nova Križarska vojna na nakane posvećenja Rusije i
nama pomogne da budemo velikodušniji u našim molitvama i prinošenju
žrtava.
U
Bezgrješnom Srcu Marijinu,
p.
Arnaud Rostand, lipanj 2009.
