Danas slavimo spomendan sv.
Ćirila i Metoda što je zgodna prilika da se po prvi puta u našoj
kapeli služi tradicionalna sv. Misa na staroslavenskom jeziku. To je isti rimski obred kakav se služi na
latinskom, jedina je razlika u jeziku – što se kod nas u
Dalmaciji, Primorju, Lici, na otocima, služila i druga varijanta
rimskog obreda na staroslavenskom jeziku. To je jedna časna
tradicija koja potječe od sv. Ćirila i Metoda i njihovih učenika.
Ova dvojica braće bili su u 9. st. poslani misionirati – privesti
evanđelju slavenske narode. Najprije su bili upućeni od bizantskog
cara Mihaela III. u Moravsku gdje su, kako nam govori današnje
čitanje u časoslovu, u kratko vrijeme priveli narod Kristovoj
vjeri. Potom su bili pozvani u Rim kod pape Nikole I. da on ispita
njihovo djelovanje i on ih je u tome podržao te su ubrzo potom bili
zaređeni za biskupe.
Jedan od braće, Konstantin,
je postao redovnik te je uzeo ime Ćiril i ubrzo potom umro svetom
smrću. A Metod je nastavio svoje djelovanje među raznim slavenskim
narodima. Rimski časoslov spominje kao područja njegovog djelovanja
Češku, Panoniju, Bugarsku, Dalmaciju, zatim Poljsku, i konačno da
je dopro sve do Moskve i da je utemeljio Kijevsku biskupiju. U svim
tim zemljama sveta su braća – prije njihovog odlaska u Rim, i sv.
Metod kasnije sam, nastojali djelovati istinski misionarski,
donoseći slavenskim narodima evanđelje na njima razumljiv način.
Oni su promicali pismenost i kulturu u tim narodima – izradili su
posebna pisma, a preveli su i sv. Pismo i liturgijske knjige na
njihove narodne jezike. Tako su se razvili posebni mjesni običaji i
tradicije, koje su se na nekim mjestima trajno sačuvale. Tako je to
bilo u pojedinim krajevima kod nas, gdje je bilo župa u kojima se
služio pretežito ili isključivo rimski obred na staroslavenskom jeziku. Tako je to
bilo i u Splitskoj nadbiskupiji i radosni smo što možemo na jedan
mali način podsjetiti na to, a možda i pridonijeti obnovi ove
tradicije. Tu su također druge posebnosti koje su vlastite za cijelo
područje Hrvatske i ondje gdje se služilo na latinskome – da smo
mi Hrvati imali cijeli Rimski obrednik s blagoslovima na hrvatskome,
da su se poslanica i evanđelje mogli pjevati na hrvatskome, da su se
normalno pjevale pučke Mise umjesto ordinarija, da su obredi Velikog
tjedna bili gotovo u cijelosti na hrvatskome – što smo već mogli
djelomice upriličiti u ovoj kapeli.
U prvim stoljećima Crkva se
formirala u pet glavnih patrijaršijskih sjedišta: Rim, Carigrad,
Jeruzalem, Aleksandrija i Antiohija. U svakoj od patrijaršija razvio
se vlastiti obred, odnosno obredna skupina koje su u tim područjima
zadržane i danas (uz njih je nastao i armenski obred kao vlastita
skupina, a Jeruzalem je potpao pod antiohijski ili zapadno-sirski
obred). U Crkvi dakle osim rimskog obreda postoje još četiri vrste
obreda, od kojih se svaki dijeli još na određene podvrste. Svi su
ti obredi jednako časni i dostojanstveni i odražavaju svetost i
uzvišenost božanskih otajstava koja se ostvaruju u bogoslužju. Mi
pripadamo rimskom obredu – tradicionalanom rimskom obredu, jer
moderni ili novi obredi ne mogu postojati, oni su od Crkve osuđeni i
ne možemo na njima sudjelovati. Novi red Mise koji se služi po
našim crkvama je primjer toga – Crkva ne može uvoditi nove obrede
koji bi bili identični obredima krivovjernika jer su opasni za vjeru
i takvi su obredi nezakoniti.
A svi obredi sviju pet
obrednih skupina su u pravom smislu tradicionalni zato što su
utemeljeni i razvili se iz bogoslužja koje su nam ostavili sami
apostoli i njih je Crkva dužna čuvati. U našim krajevima se možemo
još susresti s bizantskim obredom kod grkokatolika, koji su katolici
isto kao i mi, samo što se služe drugim obredom koji je jednako
vrijedan i častan kao rimski obred. A rimski obred ima, kao i drugi
obredi, svoje podvrste. U pojedinim redovima su se razvili vlastiti
obredi, kao kod dominikanaca i kartuzijanaca. U okviru rimske,
zapadne Crkve, imamo ambrozijanski obred koji se služi u Milanskoj
nadbiskupiji, zatim mozarapski obred koji se zadržao u Toledu u
Španjolskoj, a tu ubrajamo i staroslavenski ili kako se kod nas zna
reći – glagoljaški obred. Uz taj obred razvile su se posebne
tradicije u vezi napjeva i običaja koje sadrže u sebi veliko
bogatstvo. A sve je to u većoj mjeri nakon uvođenja novog reda Mise
odumrlo. Novus ordo promiče površnost, banalnost koja istiskuje
svaku uzvišenost i dubinu koju susrećemo u tradicionalnom obredu,
pa je ta sudbina zadesila i staroslavenski obred koji je gotovo posve
nestao. U Crkvi dakle osim one opće Tradicije, koja je u našem,
rimskom obredu, propisana odredbama Rimskog misala, postoje i mjesni
običaji ili tradicije. I ti su običaji jedno veliko blago Crkve
koje izražava svetost i uzvišenost božanskih otajstava. Dapače,
njihova je vrijednost tako velika da kanonski zakonik definira da je
običaj najbolji tumač zakona, on kao dio Tradicije obvezuje svakog
od nas i želimo zato pridonijeti, i molimo da bi se zagovorom sv.
Ćirila i Metoda ponovno u našim krajevima obnovila i ta tradicija
koja predstavlja jedno istinsko blago Crkve, koja je katolička –
sveopća, ali i živi u posebnostima, u običajima, na različitim
mjestima na poseban način.
Sv. Ćiril i Metod bili su
misionari poslani dotad uglavnom nekrštenim narodima i puku. Mi
živimo danas u svijetu koji je doduše većim dijelom na papiru
kršćanski, ali se u praksi sve više udaljava od Boga. On postaje
indiferentan prema religiji i zaokuplja se materijalnim dobrima i
užicima i tako otpada od Boga. Gospodin nam je otkrio koji je put
spasenja za ovaj svijet u ovim turbulentnim vremenima – to je
pobožnost Njegovom Presvetom Srcu i Bezgrješnom Srcu Marijinom.
Danas je prvi petak u mjesecu posvećen Srcu Isusovom i preporučimo
zato sami sebe i naše bližnje tom božanskom Srcu da bi nam ono
svima bilo izvor milosti i spasenja, da bismo bili vjerni Tradiciji
jer samo to je pravi put koji vodi spasenju. Sv. Maksimilijan Kolbe,
veliki apostol Bezgrješne, navijestio je jednom svećeniku, svom
redovničkom bratu, da će doći vrijeme velikih turbulencija u
Crkvi, kada će zavladati velika pomutnja. Poručio mu je: đavao
poznaje sv. Pismo, ali je u paklu, vjernost Tradiciji je ta koja će
te dovesti u Nebo. Taj isti svećenik nastavio je služiti
tradicionalnu Misu i nije prihvatio kobne, destruktivne reforme. Bio
je izbačen iz kapucinskog reda i umro je praktički u progonstvu,
ali vjeran tradicionalnom obredu. Sv. Maksimilijan dobio je takav
proročki dar da je ovom svećeniku prorekao i dan smrti i sve se,
doista, ostvarilo. Budimo i mi vjerni Tradiciji u njezinoj cijelosti,
raznolikosti i bogatstvu, ljubeći Crkvu koja nam otkriva ljepotu
svoga otajstva u svojim bogoslužnim obredima. Amen.
p. Marko Tilošanec
(Propovijed održana u Splitu, 7. srpnja 2017.)
