Danas slavimo sv. Ladislava,
kralja i ispovjednika, glavnog zaštitnika Zagrebačke nadbiskupije.
To je sv. Ladislav zaslužio biti zato što je osnovao Zagrebačku
biskupiju. O njegovom životu ne znamo toliko opširno kao o svecima
novijeg doba, no ono prvo i najvažnije što trebamo istaknuti jest
da se on kao vladar brinuo za očuvanje, utvrđivanje, širenje vjere
i kršćanskog morala u zemljama kojima je upravljao. Kršćansko
društvo je pojam koji je u sebi vrlo bremenit. Kršćanska
civilizacija – to znači jedan cjelokupni društveni poredak, na
svim razinama društva, koji živi prema kršćanskim načelima. Od
same osnovne jedinice – obitelji, preko društvenih ustanova,
škola, sveučilišta, do upravljačkih struktura – sabora,
vladara, pravnog poretka, sve treba biti prožeto kršćanskim duhom.
To je nešto što je samorazumljivo – ako razmišljamo kršćanski,
ako uzimamo k srcu ono temeljno načelo, da Krist treba biti sve u
svemu, tada nikakva druga vizija ovoga svijeta ne može uopće doći
u obzir. Krist je kralj, on je glava svemu stvorenomu. Zato se sve
treba njemu suobličiti, svaki segment privatnog i društvenog života
– on treba biti sve u svemu, on mora biti glava i temelj svemu.
Gospodin je nakon svojeg
uskrsnuća dao nalog svojim apostolima: idite po svem svijetu,
učinite sve narode mojim učenicima. Dao je svojim učenicima zadaću
da učine njegovim ne samo pojedinačne ljudske duše, nego cijele
narode, sve ono ljudsko što postoji na ovome svijetu, svaki oblik
društvenog života. Apostoli su krenuli, ljudski gledano, od male
skupine entuzijasta za Kristov nauk, ali nadahnuti i vođeni Duhom
Svetim uspjeli su proširiti taj oganj vjere po cijelome svijetu.
Svjedočanstvo života, kao i krvi nebrojenih kršćana, proizveo je
snagom Božje milosti obraćenje brojnih duša, ne samo pojedinaca,
nego upravo naroda. Nakon stoljeća progona, dogodilo se jedno veliko
čudo da je kršćanstvo priznato ne samo kao slobodna, nego i kao
službena religija u Rimskome Carstvu, i potom po gotovo cijelome
tadašnjem poznatom svijetu. Krst su primili vladari naroda, a po
njima i njihovi podanici i cijeli puk. To je bio put evangelizacije –
obratiti one koji imaju moć privesti u Kristovu Crkvu druge, koji
imaju utjecaja na ljudske duše, na mnoštvo. I tako je u 4. st.
stvoreno kršćansko društvo, poredak, civilizacija, koja je
trajala, mogli bismo reći, oko tisućljeće i pol. Javljala su se
svako malo krivovjerja po kojima je đavao želio taj poredak
potkopati, ali načela kako treba biti uređeno ljudsko društvo su
za svakog istinskog krščanina bila jasna.
Sastavni i neodvojivi dio
kršćanskog poretka bili su vladari, kraljevi, koji su svojom vlašću
brinuli za dobro svoga naroda. Sv. Ladislav je jedan od njih. On je
utemeljitelj Zagrebačke biskupije. Iako nije iz hrvatske narodne
loze, brinuo je ne samo za vremenito, nego prije svega za duhovno
dobro povjerenog mu naroda, gdje je bitno prvenstveno ono da smo
kršćani, da smo Kristovi učenici, koji zajedno putuju, bore se na
ovoj zemlji da bi došli u nebesku domovinu. Zato je zadaća vladara
i svakog javnog službenika kojemu je povjereno voditi narod da to
čine promičući sve ono što vodi ostvarenju te svrhe, a
sprečavajući ono što vodi krivim putem. Da bismo postigli vječni
život, trebamo čuvati Božje zapovijedi. Trebamo čuvati vjeru i
živjeti čestito, tako da Božju milost koju primamo kao nezasluženi
Božji dar, mognemo očuvati za vječnost. A krivim putem, putem
propasti, možemo krenuti ako se odvratimo od Božjih zapovijedi, ako
se odmetnemo od vjere i stanemo živjeti nečisto, nemoralno. Državni
vladari zato trebaju tako urediti društveni poredak da on vodi i
potiče prema spasenju, a sprečava i kažnjava svaki grijeh i
nemoral koji vode prema propasti. To znači da država svoje zakone
mora urediti tako da oni priznavaju i štite katoličku vjeru. Država
ne može na bilo koji način poticati krive religije jer one vode
prema propasti. Ona mora ispovijedati da je katolička vjera prava i
zato službena – tu joj čast država mora dati poticanjem
katoličkog bogoštovlja, svetkovanja blagdana, katoličkog
vjeronauka; a s druge strane ne smije potpomagati ni materijalno ni
moralno druge religije, i dapače treba ograničavati njihovu
promidžbu jer one ne vode prema spasenju. Kao drugo, državni zakoni
moraju štititi javni i privatni moral. To znači da država ne smije
dopuštati one stvari koje su protivne kršćanskom moralu. Država
nikako ne smije dopuštati pobačaj koji je ubojstvo, ne smije
dopuštati one metode koje su protivne svrhama braka, kao što su
kontracepcija, umjetna oplodnja, sterilizacija, ne smije dopuštati
poligamiju ili izjednačavati brak s protunaravnim sklonostima.
Protiv svega toga država se treba najodlučnije boriti. Ona treba
imati čvrsti autoritet koji neće dopuštati da se šire laži i
zablude kojima se potkopava nacionalni, društveni, kulturni, moralni
identitet naroda.
To je ideal kršćanskog
poretka kojemu treba težiti uvijek i svugdje, neovisno o tome što
se možda nekada ili danas čini da je on teško ostvariv. Vidimo u
kakvom vremenu i prilikama živimo. Nedavno smo obilježili dan
hrvatske državnosti. Hrvatski je narod nakon više stoljeća ponovno
stekao svoju državu, no pitanje je kakva je ta država. Je li ona
kršćanska ili je utemeljena na nekim drugim načelima? Sasvim je
jasno iz ustava i zakona da ova sadašnja država nije kršćanska
jer ona ne ostvaruje gotovo ništa od svega navedenoga. To je država
utemeljena na načelima francuske revolucije, koja je označila
upravo prekid s razdobljem kršćanskog društva. Tzv.
prosvjetiteljstvo i njegov izdanak – francuska revolucija, odbacuju
načelo da Kristov zakon treba biti vrhovno mjerilo države i
društva. Naprotiv, društvo treba po njima osloboditi od tih načela,
ono treba biti sekularno, što znači indiferentističko, u kojemu će
svaka religija imati ista prava, u kojemu će za grijeh i bezakonje
biti omogućena ista prava kao za kršćanski moral. Hrvatska država
favorizira sve religije, dapače u njoj ima duboke korijene i
bezbožna ideologija komunizma, slobodno se širi svaka vrsta
bogohulstva i izrugivanja katoličke vjere, naša država dopušta i
pobačaj i sve vrste nemorala. Živimo u jednoj dekadentnoj
civilizaciji koja se svakim danom sve više udaljava od Boga. Upravo
prije nekoliko dana je u Njemačkoj, koja je nekoć bila kolijevka i
utvrda kršćanstva, izglasan zakon kojime se s naravnim, kršćanskim
brakom izjednačavaju tzv. homoseksualni brakovi. To je samo dno
dekadencije koje vodi današnju Europu u propast. Zato trebamo jake,
odlučne, kršćanske vođe, državnike koji će izgraditi katoličku
Hrvatsku. Jer uzalud nam država koja vodi propasti. Trebamo društvo
uređeno na katoličkim načelima u kojima se neće moći birati
između dobra i zla. Mi možemo i smijemo birati samo dobro. Molimo
zato Gospodina da podigne u našem narodu ponovno vođe koji će
upravljati tijekom ovoga svijeta – kao što govori zborna molitva
današnje IV. Nedjelje nakon Duhova, koje se spominjemo – u miru i
da bi Crkva mogla služiti svome Gospodinu u miru; a istinsku pravdu
i mir možemo pronaći samo u Kristu, kralju svega svijeta, kojemu
neka je svaka čast i hvala. Amen.
p. Marko Tilošanec
(Propovijed održana u
Zagrebu, 2. srpnja 2017.)
