srijeda, 7. ožujka 2018.

Dajmo našu djecu Bogu!



Činjenica je da za svećenička zvanja treba moliti. Sam Isus o tome govori u evanđelju: „I on reče učenicima svojim: ,,Žetva je velika, a poslanika je malo. Molite zato gospodara žetve, da pošalje poslanike u žetvu svoju! (Mt. 9,37-38). Engleskinja Eliza Vaughan bila je posebno ohrabrujući primjer majke koja je, prožeta svećeničkim duhom, redovito molila za zvanja. Eliza potječe iz snažne protestantske obitelji. Ta je obitelj zapravo bila jedan od utemeljitelja automobilske kompanije Rolls-Royce. No čak i u djetinjstvu, dok se školovala u Francuskoj, snažno su je se dojmili dobar primjer i napori Katoličke Crkve u brizi za siromašne. Nakon što se udala za pukovnika Johna Francisa Vaughana u ljeto 1830., Eliza se obratila na katoličku vjeru usprkos prigovorima svojih rođaka. Za vrijeme progona katolika u Engleskoj u vrijeme kraljice Elizabete I. (1558. - 1603.), preci Vaughana radije su odabrali zatočeništvo i izvlaštenje nego da iznevjere svoja uvjerenja. Courtfield, naslijeđeni obiteljski dom, postao je mjesto izbjeglištva za svećenike u tim desetljećima terora u Engleskoj, mjesto gdje se sveta Misa često služila u tajnosti. Otada je prošlo skoro tri stoljeća, ali katolička vjera obitelji nije se promijenila.

Tako je duboko i žarko bilo Elizino obraćenje da je predložila svome mužu da prikažu svu svoju djecu ponovo Bogu. Ta izvanredna žena imala je naviku moliti svaki dan jedan sat pred Presvetim Sakramentom u kućnoj kapelici u Courtfieldu. Molila se Bogu za veliku obitelj i mnoga zvanja među djecom. I njezine molitve bile su uslišane! Rodila je četrnaestoro djece, a zadnje, John, umrlo je ubrzo nakon rođenja 1853. Od trinaestoro djece koja su živjela, šest od osam dječaka postali su svećenici: dva svećenika u redovničkoj zajednici, jedan dijecezanski svećenik, biskup, nadbiskup i kardinal. Od pet kćeri, četiri su postale časne sestre. Koji blagoslov za obitelj i koji utjecaj na cijelu Englesku!


Vaughanova djeca uživala su u ugodnom djetinjstvu, budući da ih je njihova kreposna majka znala odgajati na vrlo prirodan način ispreplićući duhovne i vjerske obveze sa razonodom i radošću. Zahvaljujući njihovoj majci, molitva i svakodnevna Misa u kućnoj kapelici bili su isto tako dio svakodnevnog života kao i glazba, sport, amatersko kazalište, jahanje i igra. Djeci nikada nije bilo dosadno kada bi im majka pričala priče o životima svetaca, koji su malo pomalo postali njihovi najbolji prijatelji. Eliza je rado dopustila djeci da ju prate u posjetu bolesnicima i potrebitima u kraju. U takvim prilikama učili su se biti velikodušni, žrtvovati se i dati dio svoje ušteđevine ili svoje igračke. Ubrzo nakon rođenja četrnaestoga djeteta, Eliza je umrla. Dva mjeseca nakon njezine smrti, pukovnik Vaughan napisao je u pismu kako je uvjeren da mu je božanska providnost donijela Elizu. „Danas sam zahvalio Gospodinu na klanjanju što sam mu mogao vratiti svoju voljenu ženu. Izlio sam mu svoje srce, pun zahvalnosti što mi je kao primjer i vođu dao Elizu s kojom sam i sada povezan neraskidivom duhovnom vezom. Kakvu mi je divnu utjehu i milost ona donijela! Još je uvijek vidim kao što sam je često viđao pred Presvetim Sakramentom: njezinu unutarnju čistoću i izvanrednu ljudsku blagost koju je njezino prekrasno lice odražavalo za vrijeme molitve.“

Radnici u Gospodnjemu vinogradu

Mnoga zvanja u obitelji Vaughan jedinstveno su nasljeđe britanske povijesti i blagoslova koji je došao posebno preko njihove majke, Elize. Kada je imao šesnaest godina, njihov najstariji sin Herbert podijelio je odluku o svome svećeničkome pozivu sa svojim roditeljima. Njihove reakcije bile su različite. Njegova se majka, koja je puno molila za to, nasmijala i rekla: „Dijete moje, ja to već dugo znam“. Njegov je otac, međutim, trebao malo više vremena da se pomiri s tom odlukom, budući da nasljeđe ide najstarijemu sinu te se nadao da će Herbert imati vojničku karijeru. Kako je mogao znati da će njegov sin jednoga dana biti nadbiskup Westminstera, utemeljitelj misionara Millhill te potom kardinal? Pa ipak se otac pokorio njegovim željama kako je to jednom opisao svome prijatelju: „Ako Bog želi Herberta za sebe, onda može imati i sve druge“. Iako se Reginald oženio, kao i Francis koji je naslijedio obiteljsko imanje, Gospodin je pozvao ostalu djecu. Roger, koji je drugi po starosti, postao je benediktinski gvardijan, a kasnije i voljeni nadbiskup Sydneya u Australiji gdje je sagradio katedralu. Kenelm je bio cistercit, a kasnije dijecezanski svećenik; Joseph, četvrti sin, postao je benediktinac kao brat i kasnije utemeljio novi samostan. Bernard, najživahniji od svih, koji je volio plesanje, sport i zabavu, postao je isusovac. Jednog dana prije negoli je pristupio redu rekao je svojoj plesnoj partnerici: „Ovaj ples s tobom je moj posljednji ples jer ću se pridružiti isusovcima“. Šokirana djevojka je odgovorila: „Zaista? Želiš postati isusovac!? Ali ti koji tako voliš svijet i koji si tako odličan plesač!?“ Njegov dvosmisleni, ali divan odgovor bio je ovaj: „Zato posvećujem sebe Bogu.“ Johna, najmlađega, zaredio je za svećenika njegov najstariji brat, Herbert, te je kasnije postao pomoćni biskup Salforda u Engleskoj. Četiri od pet kćeri iz obitelji ušle su u samostane. Gladis je ušla u Družbu od Pohođenja, Teresa se pridružila sestrama milosrdnicama, Claire klarisama, a Mary je postala augustinska priorica. Margaret, peta kći Vaughana, također je htjela postati časna sestra, ali nije mogla zbog lošega zdravlja. Posvećena Bogu, živjela je kod kuće, ali je posljednjih pet godina svog života provela u samostanu.

Izvor: http://www.sspx.com.au/

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.