subota, 3. ožujka 2018.

Katolička Tradicija o liturgiji, postu i pokori



Što je pokora? Latinski paenitentia dolazi od pridjeva paenitens što znači skrušenost ili kajanje. Time se izražava nutarnji stav grešnika koji se kaje za svoje grijehe – ponizuje se pred Bogom da bi od njega isprosio oproštenje i milosrđe. Taj nutarnji stav mora biti izražen i prema vani. Kako nam sv. Jakov govori u svojoj poslanici: vjera bez djela je mrtva, pa bi tako i čovjekova odluka ili nutarnji pokornički stav bio bez vrijednosti ako iz njega ne bi slijedila pokornička djela, bilo ona vidljiva, tjelesna ili ona nevidljiva, duhovna. Pokora dakle znači stav skrušenosti ili kajanja, a kajemo se zbog grijeha. Svaki čovjek je odgovoran i može se kajati samo za svoje grijehe. Ne može se kajati za grijehe drugoga jer je drugi odgovoran za svoje grijehe, osim ako je čovjek svojim činima zaveo drugoga na grijeh, ali to je onda opet njegov grijeh zavođenja koji je počinio, a drugi je sam odgovoran za ono što je osobno počinio.

Možemo činiti pokornička djela ne samo kao čin kajanja za počinjene grijehe, nego i kao sredstvo za kroćenje svojih neurednih požuda. Nakon što su naši praroditelji Adam i Eva sagriješili, Bog ih je kaznio. Oni su izgubili posvetnu milost – stanje pravednosti i božanski život koji su posjedovali, ali su izgubili i određene mimonaravne darove koji su im bili dani u raju zemaljskom. Jedan od njih bio je i sloboda od požude. Taj dar su oni izgubili. Istočnim grijehom ljudska je narav postala ranjenom i oslabljenom o čemu nam najjasnije svjedoči sv. Pavao: ,,vidim drugi zakon u udovima svojim koji me zarobljava zakonom grijeha (Rim 7, 23). I zato kaže drugdje sv. Pavao: ,,krotim svoje tijelo da ne bih, pošto sam drugima propovijedao, sam bio odbačen (1 Kor 9, 27). Pokora je dakle zajedno s molitvom najdjelotvornije ljudsko sredstvo u borbi protiv požude. Ona je poput vode koja gasi vatru naših strasti i poput spona kojima će čovjek ukrotiti tijelo staroga Adama koji u njemu još djeluje. Jer krštenjem se briše istočni grijeh i sakramentom ispovijedi se opraštaju osobni grijesi, ali se ne briše požuda koja ostaje u čovjeku dok god je u svome smrtnome tijelu. Zato je čovjek među ostalim osuđen i da umre tjelesnom smrću kao posljedica istočnoga grijeha te ni ta posljedica nije nestala Kristovom smrću na križu – smrt i požuda će po Božjoj odredbi biti uništeni tek na kraju svijeta, za općega uskrsnuća i suda. Tako je pokora sredstvo osobnoga duhovnoga usavršenja i posvećenja. Ona nam pomaže – i nužna je – da bi se čovjek što više suobličio Kristu, da bi u njemu zaživjeli plodovi Božje milosti. Bog nam daje svoju milost putem sakramenata, ali da bi ta milost u nama što više zaživjela, donijela što veće plodove, moramo biti ispravno raspoloženi, otvoreni, mora postojati u našoj duši plodno tlo da bi taj plod zaživio. A ta raspoloživost, otvorenost, najbolje će se ostvariti upravo pokorom kojom ćemo ukloniti iz naših srdaca sve ono zemaljsko što priječi djelovanje Božje milosti.

Nadalje, čovjek se može i treba kajati ne samo za grijeh kao takav, grijeh u sebi koji predstavlja uvredu Božje časti, nego njegova pokornička djela mogu i trebaju imati svrhu da se Bogu pruži zadovoljština za povredu Njegove časti, Njegova božanskoga zakona. Svatko od nas traži da mu se ispravi počinjena nepravda. Ako nam netko naruši dobar glas, tražimo od njega da se ispriča, ali ne samo to, nego i da popravi štetu, da javno opozove svoje lažne optužbe. Ako to ne želi učiniti, čovjek se spreman izboriti za pravdu i tako što će pokrenuti sudsku tužbu da bi klevetnika sud prisilio da ispravi nepravdu. Ako smo se mi kao bijedni ljudski stvorovi spremni toliko boriti za svoju pravdu, koliko će više Bog tražiti da mu se pruži zadovoljština za povredu Njegove časti? Jer Njegova je čast neizmjerna, neusporedivo i nezamislivo veća od bilo kakvoga ljudskoga ugleda. I zato traži od nas da ispravimo tu uvredu koju smo mu nanijeli svojim grijesima. A tu zadovoljštinu možemo činiti ne samo za svoje, nego i za tuđe grijehe. Kao što svatko može platiti dug za svakoga bližnjega u materijalnim sredstvima – možemo podmiriti bilo koji račun u ime drugoga - tako i Bog prima naknadu za dugove u duhovnom pogledu te možemo našim pokorničkim djelima i molitvama Bogu dati zadovoljštinu za uvrede koje mu se nanose, bilo za naše osobne grijehe, bilo za grijehe drugoga. Pokoru možemo kao zadovoljštinu zadati sami sebi da bismo je prikazali Bogu, a može nam je nametnuti i sam Bog da bi učinio naplatu svojoj božanskoj pravednosti.


Konačno, pokora ima vrijednost ne samo kao čin kajanja za vlastite grijehe, čin zadovoljštine, nego i kao čin prošnje za postizanje svih vrsta posebnih milosti i blagoslova. Činima pokore stječemo zasluge za povećanje Božje milosti, ali ih možemo prikazati i kao čine prošnje da bismo od Boga postigli određenu milost – bilo za sebe ili za druge. Naša pokornička djela možemo prikazati kao žrtvu prošnje skupa s usmenom molitvom – koju izgovaramo riječima, misaonom ili nutarnjom molitvom, dobrim djelima i milostinjom. Zaslužna djela u širem smislu su sva djela kojima izvršavamo Božju volju te ih možemo Bogu prikazati kao prošnju na bilo koju nakanu.

Koja djela obuhvaćaju pokoru? To su sva djela koja su opora ljudskoj naravi – za koja treba poduzeti određeni napor na bilo koju od navedenih svrha: kajanje, samosvladavanje, zadovoljština ili prošnja. Ona se mogu sastojati u uskraćivanju potrebnih tjelesnih dobara – jela, pića, sna, bilo kojeg zemaljskog, u određenom pogledu dopuštenoga zadovoljstva i udobnosti. Posebni i eminentni oblik pokore je post – koji je zato posebno naveden u naslovu – kojim se odričemo tjelesne hrane i prikazujemo tu žrtvu Bogu za neku od navedenih svrha. Tu možemo u jednom širem smislu pribrojiti i milostinju kao dijeljenje vlastitih dobara potrebitima koju možemo prikazati Bogu ili kao čin kajanja, ili čin kojim se vježbamo u kreposti skromnosti i siromaštva ili kao zadovoljštinu za svoje ili tuđe grijehe ili žrtvu prošnje koju prikazujemo Bogu.

Pogledamo li u povijest sv. Pisma i života Crkve moći ćemo naći nebrojene primjere Božjih pravednika, svetaca, koji su se istaknuli osobitim vršenjem pokore te primjere za svaki od navedenih oblika pokore. Već na samom početku sv. Pisma vidimo izvršenje Božje pravednosti na našim praroditeljima Adamu i Evi. Kao kaznu za njihove grijehe Bog im je nametnuo tešku pokoru: čovjek će s mukom obrađivati zemlju, žena će u bolovima rađati potomstvo, bit će kažnjeni tjelesnom smrću, izgubili su dar ravnoteže između tijela i duha, dar oslobođenosti od požude. To je bila kazna zadovoljštine koju im je Bog nametnuo za njihov grijeh. Kajina je Bog kaznio da je postao lutalica po zemlji. Dao mu je tu tešku pokoru da bi se mogao iskreno pokajati za svoj teški grijeh i dati Bogu zadovoljštinu. Kralj David pokajao se za svoj grijeh ubojstva i preljuba i bio spreman ponizno iz ruke Božje primiti sve štogod mu Gospodin Bog dosudi. Judita je činila tešku pokoru vapeći Gospodinu da ih spasi od opsade kralja Holoferna. Isto tako i kraljica Estera da bi spasila svoj narod od istrebljenja koje im je prijetilo.

Sv. Ivan Krstitelj živio je u pustinji, odjeven u devinu dlaku, hranio se skakavcima i medom. Činio je tu pokoru kao mesijin preteča, da bi nam svojim primjerom pokazao kako svladavati našu slabu ljudsku narav i postići savršenstvo. U samome Kristu nalazimo pak najsavršeniji primjer pokorničkoga života. Njemu on nije bio potreban jer je Sin Božji, ali je iz ljubavi prema nama preuzeo na sebe sav teret ljudske naravi. On se rodio malen, siromašan, ubrzo nakon rođenja morao je s Marijom i Josipom bježati u Egipat pred Herodovom rukom, on je samozatajno živio sve do svoje 30. godine u Nazaretu, prije nego će javno nastupiti, bio je 40 dana u pustinji u najtežoj pokori, za svoga djelovanja morao je podnijeti mnoga neprijateljstva, uvrede, hule sa strane farizeja, konačno, on će biti izdan od svoga učenika, okrutno mučen, razapet na križu. Sve zato da bi dao kao Sin Božji neizmjernu zadovoljštinu za naše grijehe, otkupio nas od grijeha i zaslužio nam ulazak u život vječni.


Nakon Krista dolaze brojni sveci koji su nam ostavili izvanredan primjer pokore. Pustinjski oci provodili su cijeli svoj život u pustinji, u teškom postu i mrtvljenju – spomenimo se samo sv. Pavla i sv. Antuna pustinjaka. Posebna vrsta bili su pokornici koji su živjeli na stupu (stiliti) – npr. sv. Šimun Stilit, ili na drvetu (dendriti). Sv. Marija Egipatska činila je pokoru u pustinji 40 godina da bi okajala svoju grešnu mladost. Sv. Makarije pustinjak dao se izlagati ubodima komaraca. Poznati su nam zatim nebrojeni primjeri svetaca koji su se bičevali da bi putem boli koju su sami sebi nanosili okajali svoje grijehe, ukrotili svoje tijelo, dali Bogu zadovoljštinu za grijehe drugih. Neke od njih nalazimo i prikazane s bičem u ruci na svetim slikama ili vitrajima – primjerice sv. Alojzije Gonzaga. Sv. Petar Alkantarski, veliki franjevački svetac, pokornik, spavao je samo jedan sat dnevno. Sv. Ivan Marija Vianney, župnik arški, znao bi provesti noći na koljenima u hladnoj crkvi, a hranio bi se često samo starim krumpirima. Sv. Gerard Majella, časni brat redemptorist, bio je optužen za pohotno ponašanje. Namjerno se nije htio braniti i šutio je na optužbe da bi postao što sličniji Kristu, sve dok Bog sam nije izveo stvari tako da ga je oslobodio optužbe. Sv. Vinko Paulski bio je šest godina ozloglašen kao lopov, ali je tu nepravdu strpljivo podnosio.

Daljnje primjere teških pokora kod svetaca mogli bismo nabrajati još dugo, no i ovo je dovoljno da nas uvjeri da primjeri iz sv. Pisma i povijesti Crkve jasno pokazuju kolika je potreba i važnost pokore. Za čovjeka ranjena istočnim grijehom, čija je narav sklona grijehu, kao izraz kajanja za svoje grijehe, kao zadovoljština za svoje grijehe te grijehe naših bližnjih i cijeloga svijeta, pokora je moralno nužna da bi čovjek mogao ići Božjim putem, napredovati u svome duhovnome životu prema svetosti. Kako nam kaže bl. Alojzije Stepinac u svojim propovijedima povodom obljetnice Gospinih ukazanja u Lourdesu, gdje nas Majka Božja na poseban način poziva na pokoru: bio bi ili lud ili skroz propao čovjek koji bi poricao njezinu potrebu.

Kad je to tako, kad je tako velika potreba pokore, onda ona treba biti izražena u životu Crkve, na službenoj razini – u njezinim disciplinskim propisima i u njezinu bogoslužju. Na koji se način to tu ostvaruje, nastojat ćemo promotriti u sljedećem dijelu predavanja. Crkva je savršeno društvo – to znači da ona raspolaže svim sredstvima potrebnima za postizanje vlastite svrhe, a to je vođenje duše prema vječnom spasenju. Zato je Krist Crkvi, nakon što ju je ustanovio, dao jamstvo da će uvijek sačuvati božanski objavljeni nauk, katoličku vjeru koja je potrebna za spasenje. On ju je obdario milosnim sredstvima – sakramentima, koji prenose dušama božanski život. Krist je postavio apostole na čelu sa sv. Petrom da upravljaju Crkvom i da je vode. Dao je Crkvi hijerarhijsku strukturu, autoritet – vlast da uređuje disciplinske propise. Čitamo u Matejevu evanđelju: ,,Štogod svežete na zemlji, bi će svezano na nebesima(18, 18). Te riječi odnose se upravo na, među ostalim, disciplinsku vlast – apostoli i njihovi nasljednici imaju vlast nametati određene obveze na vjernike da bi ih tako mogli voditi na putu prema kršćanskom savršenstvu. Jedan od bitnih segmenata u pogledu obveza su upravo pokornički propisi. Crkva je uvijek vodila brigu o disciplini – da stavi pred vjernike kao obvezu vršenja određenih pokorničkih djela jer je čovjek slab i sam po sebi teži uvijek ići onim lakšim i ugodnijim putem. Tako je već od samoga početka Crkve, prvih stoljeća, bila na snazi teška pokornička praksa. Za teže grijehe bila je točno propisana teška pokora koja bi se sastojala i od nekoliko mjeseci ili više godina ozbiljnih pokorničkih djela, postova, mrtvljenja.

Jedan primjer nalazimo u Novome zavjetu. U korintskoj zajednici dogodio se jedan veliki prijestup, da je jedan kršćanin činio grijeh rodoskvrnuća (1 Kor 5). Zato sv. Pavao zaključuje da se tu osobu isključi iz zajednice: ,,preda sotoni na propast tijela da se duh spasi u dan Gospodina našega Isusa Krista (1 Kor 5, 5). Nadb. Ivan Šarić nam u svome prijevodu sv. Pisma tumači ovaj redak na sljedeći način: ,,U općini se ima izvršiti izopćenje da bude za opomenu i primjer drugima. Rodoskvrnitelj se predaje sotoni da postigne otpuštenje svojih grijeha. Grešnik se dakle najprije uklanja iz Crkve. Oduzimaju mu se sredstva milosti, sredstva molitve, žrtve, sakramenata i predaje se sotoni... da ga ovaj udari raznim bolestima te se tako oslobodi od pohote tijela... Tada će izopćenik sam opet potražiti Crkvu i njezina sredstva milosti. Tu vidimo kako se potreba zadovoljštine, pokore za svoje grijehe, kao izraz kajanja, uzimala vrlo ozbiljno. Uvreda nanesena Bogu teškim grijesima je jako velika i zato treba činiti tešku pokoru da bi je se pokušalo ispraviti. Zato je Crkva propisivala pokoru ne samo za pojedine grijehe, nego i općenito, povodom pojedinim pokorničkih vremena u crkvenoj godini. Tradicionalno je svaki katolik bio obvezan uzdržavati se od mesa na petak kao spomen na dan Kristove smrti. Pokornički dani bili su bdijenja uoči zapovijedanih blagdana – Božić, Svi sveti, Velika Gospa... zatim kvatre koji su bili dani na početku svakoga godišnjega doba posvećeni molitvi za plodove zemlje i za duhovna zvanja. Tradicionalno, sve do 60-ih godina prošloga stoljeća na bdijenja i na kvatre bio je propisan post i nemrs (post znači uzdražavanje od hrane tako da se može uzeti samo jedan glavni obrok i dva mala), a za cijelu korizmu bio je post.

Što je od toga danas ostalo? Danas su ostala samo dva dana u crkvenoj godini kada je obvezan post i nemrs: Pepelnica i Veliki petak. Prema općemu zakonu nemrs obvezuje na sve petke u godini, ali je stavljen jedan dodatak koji se u praksi nije pokazao dobrim: da biskupske konferencije mogu za svoje područje uvesti vlastite propise i time reducirati opću disciplinu. To se u praksi svugdje dogodilo. Gotovo sve biskupske konferencije su ovaj opći propis uvelike izmijenile, dokinule. U Hrvatskoj nemrs prema odredbi biskupske konferencije obvezuje samo na petke u korizmi, a na ostale petke u godini može se zamijeniti nekim drugim dobrim djelom. Što to znači? Ovo je jedan razvodnjeni izraz koji nema nikakvo definirano značenje pa se postavlja i pitanje koja je prava obveza što stoji iza toga. Jer tradicionalno se uvijek držalo da propis o nemrsu petkom sadrži tešku obvezu, da je njegovo kršenje teški grijeh. A kada se kaže da treba učiniti dobro djelo, što to znači? I koja obveza stoji iza toga? Osim toga, ukinute su kvatre (većina katolika ni ne zna što taj pojam znači), ukinut je post za korizmu, dakle sve je krajnje reducirano i kako pored tako labavih propisa čovjek može shvatiti ozbiljnost pokore? Vrlo teško, ili bolje rečeno: ne može.


Drugo područje gdje pokora treba postati izražena na službenoj razini u Crkvi je njezino bogoslužje. Drevni je aksiom: lex orandi – lex credendi – lex vivendi. Zakon ili pravilo molitve oblikuje pravilo vjerovanja, a ovo opet utječe na način kako čovjek živi. Onako kako molimo, tako ćemo vjerovati, a po onome što vjerujemo trebamo živjeti. Zato ako smo utvrdili prijeku potrebu pokore, ona treba biti izražena i u bogoslužju Crkve. Papa Benedikt XVI. u svome motupropriju Summorum pontificum utvrđuje da postoje dva oblika rimskoga obreda: redovni i izvanredni. Redovni je onaj koji se služi u velikoj većini crkava, prema Misalu koji je objavio papa Pavao VI., a izvanredni oblik je obred prema Misalu sv. Pija V. Papa Benedikt nadalje tvrdi da su ova dva obreda izraz istoga molitvenoga pravila, tj. da bi za njih u jednakoj mjeri trebalo vrijediti načelo da su zakon molitve i vjere isti. U kojoj se to mjeri podudara sa stvarnošću, pokušat ćemo pogledati u nastavku.

Tradicionalni obred prožet je neprestanim govorom o ozbiljnosti naših grijeha, kajanjem za grijeh, o nužnosti pokore, priznanju naše neznatnosti i slabosti, molitvama za oproštenje, da nam Bog podari pravi duh pokore, moli se za zadovoljštinu za grijehe. Pogledamo li sam red Mise, moći ćemo to odmah primijetiti. U pristupnim molitvama svećenik priznaje svoju neznatnost pred Bogom – moli da ga izbavi od zla i prijevarna čovjeka. Govori: ,,Ti si, Bože, snaga moja, zašto me odbacuješ i zašto tužno hodim dok me ojađuje neprijatelj. Zato moli Boga da mu pošalje svoju svjetlost da ga vodi na svoju svetu goru. Potom dolazi čin kajanja za grijehe gdje se zaziva poimence zagovor svetih: sv. Ivana Krstitelja, sv. Mihaela arkanđela, Petra i Pavla i njima se također ispovijedaju grijesi. Svećenik udjeljuje odrješenje i moli dalje zazive za Božje smilovanje, a onda kada ulazi k oltaru moli dalje da Gospodin ,,ukloni od nas naša bezakonja, zatim ljubi oltar i moli da mu se po zagovoru svetih udostoji oprostiti grijehe. Pokornička dimenzija naročito je izražena u molitvama prikazanja. Kada prikazuje hostiju, svećenik moli: ,,Primi, sveti Oče... ovu neokaljanu žrtvu, koju ja nedostojan sluga Tvoj, prikazujem Tebi... za nebrojene grijehe, uvrede i nemarnosti svoje, za sve koji ovdje stoje, za žive i mrtve. Kod pranja ruku svećenik izražava svoju grešnost i moli za Božje smilovanje i otkupljenje. Potom slijedi molitva Presvetom Trojstvu gdje se spominje i zagovor svetaca i moli se da žrtva bude nama na spasenje. Slijedi drevni rimski kanon koji je prožet uzvišenim i bogatim molitvama koje izražavaju uzvišenost Kristove Žrtve koja se obnavlja u sv. Misi. Prije pričesti ministranti i vjernici mole još jedan Confiteor (ispovijed grijeha), prije blagoslova dolazi još jedna uzvišena molitva Presvetom Trojstvu u kojoj se moli da Bog primi žrtvu koju je svećenik kao nedostojni službenik prikazao i da svima bude na spasenje.

Sve ovo navedeno je iz novog obreda Mise potpuno uklonjeno. Nijedne od ovih molitava više nema. Nema pristupnih molitava, ispovijed grijeha na početku je skraćena, svećenik ne udjeljuje odrješenje kao u tradicionalnoj Misi, a može se i zamijeniti nekim drugim pokajničkim obrascem (jer inače u NO postoje nebrojene opcije), prikazanje je gotovo potpuno izbačeno i zamijenjeno molitvama koje potječu iz židovskog blagoslova hrane, dvije molitve Presvetom Trojstvu su uklonjene, Rimski kanon je zadržan, ali izmijenjen (nema znakova križa i poklecanja) i kao opcija koju svećenici gotovo nikada ne koriste.

Sve to pokazuje nam drastične razlike, no one postaju još očitijima kada pogledamo same misne molitve na pojedine dane ili blagdane. Najprije spomenimo da u tradicionalnome obredu (kao i u istočnom obredu) postoji pretkorizmeno vrijeme koje obuhvaća tri nedjelje prije pepelnice. Njihovo je obilježje da su priprava za korizmu, jedan prijelaz prema korizmi pa se već tu izostavlja aleluja, Slava Bogu na visini i Misa se služi u ljubičastome. U novome obredu je to ukinuto. A kada se usporede molitve pojedinih korizmenih dana, uviđamo drastičnu razliku. Pogledajmo primjerice obred blagoslova pepela na Čistu srijedu. U tradicionalnome obredu imamo četiri molitve. Navest ću neke izraze iz tih molitava. U prvoj se mi kao grešnici nazivamo onima koji priznaju svoje opačine, sebe okrivljuju, svoja zlodjela oplakuju, prose smjerno i postojano pravednu milost tvoju. Moli se za oproštenje grijeha, zdravlje tijela i obranu duše. U drugoj se moli Gospodina da pogleda krhkost ljudske naravi, da blagoslovi pepeo koji stavljamo na glave kao znak naše poniznosti i da bismo zadobili oproštenje, da mi koji se zbog posljedica naše opakosti trebamo vratiti u prašinu, zaslužimo zadobiti oproštenje grijeha. Nakon obreda pepeljenja svećenik izgovara molitvu gdje se moli da kršćansko vojevanje započnemo svetim postom i da se mi, koji se imamo boriti protiv duhovnih zloća, oboružamo oružjem pokore. Mogli bismo i dalje navoditi pojedinosti, no dovoljno je i ovo usporediti s molitvama iz novoga misala koji nijedan od ovih izraza ne spominje, nego upotrebljava bitno razvodnjene izraze. Samo su dvije molitve koje se stavljaju na izbor, a jedna glasi: daj da po korizmenoj obnovi kršćanskog života čiste duše proslavimo vazmeno otajstvo tvoga Sina. Potpuno nedostaje ta jasnoća i snaga izraza koji obilježava tradicionalni obred.

Zatim pogledajmo zbornu molitvu od Mise u četvrtak nakon Pepelnice. U tradicionalnom obredu ona glasi: ,,Bože, koga grijeh vrijeđa, a pokora ublažuje, pogledaj milostivo ponizne molbe puka svoga i odvrati bičeve srdžbe svoje koje za grijehe svoje zaslužujemo. U novome misalu glasi: ,,Djela nam, Gospodine ti nadahnjuj i svojom pomoću prati da nam svaki rad s tobom počne i po tebi uspješno završi. Nešto što uopće nema veze s molitvom iz tradicionalnoga misala, potpuno nepovezano s korizmom gdje nema nikakvog spomena pokore. Ili molitva od I. korizmene nedjelje koja u tradicionalnom misalu glasi: ,,Bože, koji svake godine čistiš svoju Crkve 40-dnevnim postom, podaj da izvršuje dobrim djelima ono što nastoji od tebe dobiti odricanjem. A u novome misalu se moli da godišnjom proslavom korizme napredujemo u spoznaji Isusa Krista i u životu slijedimo njegov primjer. Dakle opet nešto potpuno nepovezano s pojmom pokore. Ili pogledajmo IV. korizmenu nedjelju. U tradicionalnome misalu zborna molitva glasi: da mi koji zasluženo trpimo zbog svojih djela, odahnemo utješeni tvojom milošću. A u novome: ,,Bože, ti si nas sa sobom pomirio po Riječi svojoj, Isus Kristu, Pomozi nam da odanošću i živom vjerom idemo ususret skorim vazmenim blagdanima. Opet nikakvoga govora o pokori. Mogli bismo nabrajati te razlike u nedogled uspoređujući misne obrasce tradicionalne i nove Mise, no već se iz ovih primjera može izvući jasan zaključak da je u novome misalu pojam pokore razvodnjen do razine neprepoznatljivosti. I ako bogoslužje Crkve ne govori ozbiljno o pokori, kako onda možemo biti potaknuti na ozbiljno vršenje pokore? Ako su korizmene molitve koje izričito i snažnim riječima govore o pokori svjesno uklonjene i zamijenjene razvodnjenim i općenitim molitvama koje uopće ne govore o pokori, u kojem nas to duhu može formirati? Zasigurno ne u duhu ozbiljne pokore koju su vršili veliki pravednici iz sv. Pisma ili sveci Crkve.

A odakle dolaze te promjene? One dolaze iz duha u kojemu je pokrenut i vođen Drugi vatikanski sabor i sve reforme nakon sabora. To je duh aggiornamenta, dijaloga s ovim svijetom – sa zabludama i lažnim ideologijama. Mi kao kršćani, katolici možemo i trebamo razgovarati s ljudima, ali ne sa zabludama. Crkva treba živjeti u dotičnom vremenu, treba se služiti svim dostupnim sredstvima komunikacije, prepoznati događaje, naviještati evanđelje tako da ga suvremeni čovjek može lakše razumjeti. Ali ne može mijenjati svoje objektivne ustanove, svoj nauk, teologiju, duhovnost, liturgiju tako da ih usklađuje s duhom ovoga svijeta, s lažnim religijama i ideologijama. A upravo taj duh stoji u pozadini liturgijske reforme nastale nakon II. vatikanskoga sabora. To priznaju njegovi tvorci. Jedan od glavnih autora reformi, mons. Annibale Bugnini, kojega je sam papa kasnije smijenio jer su mu bili podastrti dokumenti o njegovoj povezanosti s masonerijom, izjavio je: trebamo ukloniti iz naše liturgije sve što bi moglo biti smetnja odijeljenoj braći. Iz te prilagodbe duhu ovoga vremena nastale su posljedice koje vidimo: da je uklonjen gotovo svaki spomen pokore i zadovoljštine za grijehe. Taj duh je onda, naravno, zahvatio i nauk i kršćanski život. Zato se gotovo nigdje ne može čuti ozbiljan poziv na pokoru. Ako je u crkvenoj disciplini pokora gotovo maksimalno reducirana, ako je u liturgiji govor o pokori razvodnjen do neprepoznatljivosti, onda što možemo očekivati od propovijedanja i od praktičnoga života? On će biti oblikovan istim tim duhom i pokornička praksa će gotovo iščeznuti.

A to vidimo da se događa svugdje oko nas. Sv. Pavao je rodoskvrnitelja isključio iz Crkve da bi mu ta kazna mogla služiti za popravak. Slično se postupalo prema preljubnicima i sodomitima. A što se radi danas? Danas umjesto da ih se nastoji potaknuti na pokoru ozbiljnom disciplinom, barem ozbiljnim naviještanjem katoličkoga nauka ako ništa drugo, danas se te iste želi nagraditi, želi ih se pripustiti sakramentima koji se ne mogu primati u stanju teškoga grijeha. To je velika tragedija usred jedne nezapamćene crkvene krize.


Koji je odgovor na tu pomutnju? Prava obnova Crkve uvijek se događala nastojanjem za strogošću života, za pojačanjem discipline, za jasnoćom u nauku. Tako je to bilo u 11. st. za vrijeme pape Grgura VII. kada se dogodila klinijevska reforma, tako je bilo nakon Tridentskog sabora, nakon I. vatikanskoga sabora. Nikada se obnova Crkve nije dogodila labavljenjem discipline i uvođenjem nejasnoća u nauk. Pod tim pretpostavkama može se dogoditi samo dekompozicija, pomutnja i kriza. To je stvarnost koja pogađa Crkvu nakon II. vatikanskoga sabora što pokazuju sve relevantne statistike – pad pohađanja sv. Mise, primanja sakramenata, broja duhovnih zvanja. Drastični pad svugdje gdje su provedene tzv. koncilske reforme. Pa i kod nas u Hrvatskoj – možda u manjoj mjeri nego je to slučaj vani, ali opet vrlo primjetno i u istom trendu. Obnova Crkve in capite et in membris – u glavi i udovima, od samoga vrha pa da svakoga pojedinoga kršćanina, moći će se dogoditi samo ako sa svom ozbiljnošću uzmemo cjeloviti katolički nauk, ako budemo nastojali po njemu dosljedno živjeti, i ako budemo prionuli uz pokoru – za svoje grijehe i za grijehe naših bližnjih i cijeloga čovječanstva.

Jer danas je potreba za zadovoljštinom veća nego ikada. Danas se svake godine u svijetu izvrši 100 milijuna pobačaja! Po tim podacima u posljednjih 50 godina dolazimo do broja od oko 4 milijarde nedužno umorene djece! Tko čini zadovoljštinu za te zločine? Kod nas, u našoj katoličkoj Hrvatskoj, možemo na svakome koraku čuti psovke, i to užasne. Prikazujemo li Bogu zadovoljštinu za takve grozne uvrede njegovoj časti? Ako Crkva u tome zakaže, od koga bismo mogli očekivati da će to činiti? A ako želimo biti poslušni Gospodinovu pozivu da vršimo pokoru, onda postoji samo jedna mogućnost i rješenje kako da to ostvarimo: a to je isključivom privrženošću tradicionalnom rimskom obredu, duhovnosti, disciplini. Samo to moći će nas potaknuti, formirati da bismo ozbiljno vršili pokoru, a ne obred prilagođen duhu ovoga vremena koji razvodnjuje i briše svaki spomen pokore. Gospodin odgovara svojim učenicima za Galilejce koje je Pilat pogubio: ako ne budete činili pokore, svi ćete tako propasti (Lk 13,3). Uzmimo ozbiljno Gospodinov poziv da bismo na kraju mogli čuti riječi sv. Petra Alkantarskog kada se ukazao sv. Terezijski Avilskoj: blažena pokora koja mi je pribavila takvu krunu slave.

p. Marko Tilošanec

(Predavanje održano 15. veljače 2018. u HKD-u sv. Jeronima u Zagrebu)

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.