Ranije
ovog mjeseca, 2. kolovoza 2018., objavljena je izmjena i dopuna
Katekizma Katoličke Crkve iz 1992. godine. Papa Franjo odobrio je
18. svibnja 2018. godine tekst koji se zalaže za ,,razvoj“
crkvenoga nauka o smrtnoj kazni.
Iako
su liberalni i neki konzervativni katolički komentatori, teolozi i
svećenici odmah uhvatili priliku da brane ovo ,,pojašnjenje“
ili ,,razvoj“, gola istina je da taj novi
katehetski tekst predstavlja još jednog u nizu raskida s Tradicijom
koji je bio glavno obilježje Franjinog pontifikata.
Novi
tekst
Neslužbeni
prijevod broja 2267 Katekizma glasi kako slijedi:
,,Smrtna
kazna
Dugo
vremena smatralo se prikladnim odgovorom na težinu pojedinih zločina
i prihvatljivim, iako krajnjim, sredstvom za zaštitu općega dobra,
da zakonite vlasti nakon poštenog suđenja pribjegnu primjeni smrtne
kazne.
Danas
je, međutim, porasla svijest o tome kako dostojanstvo osobe nije
izgubljeno čak ni nakon što je ona počinila veoma ozbiljne
zločine. Pored toga, pojavilo se novo razumijevanje važnosti
kaznenih mjera koje propisuje država. Konačno, danas su razvijeni
učinkovitiji zatvorski sustavi koji omogućuju nužnu zaštitu
građana, ali istodobno ne lišavaju krivca definitivno mogućnosti
iskupljenja.
U
skladu s time, Crkva u svjetlu Evanđelja naučava kako je
,,smrtna kazna nedopustiva jer je napad na neotuđivo dostojanstvo
osobe“[1] i
radi odlučno na njezinu ukidanju po cijelome svijetu.“
Bliži
pogled
Prva
stvar koja će zapanjiti svakog čitatelja članka br. 2267 Katekizma
je apodiktična izjava da je ,,smrtna kazna nedopustiva“
i da je jedina potpora ovoj tvrdnji iz govora koji je dao sam papa
Franjo. To ne iznenađuje jer ni Franjo ni teolozi iz Kongregacije za
nauk vjere ne bi mogli pronaći igdje drugdje čvrstu učiteljsku
potporu ovom smionom stavu. Čak ni Franjin skoro neposredni
prethodnik, Ivan Pavao II., koji je bio otvoreni kritičar smrtne
kazne, nikada nije promijenio članak Katekizma tako da naučava da
je ovaj oblik kazne ,,nedopustiv“.
Drugo,
uključenje spornoga pojma ,,dostojanstva osobe“
(ljudskoga dostojanstva) ponovno se rabi kao izgovor za promjenu
doktrinarnoga smjera. Prije manje od jednog stoljeća Pio XII. je
izjavio: ,,Čak ni u slučaju smrtne kazne, država ne raspolaže
pravom pojedinca na život. Umjesto toga, javna vlast ograničava se
na to da liši krivca dobra života kao okajanje za njegovu krivnju,
nakon što se on svojim zločinom sam lišio vlastitoga prava na
život“ (Poruka Prvom međunarodnom
kongresu histopatologije živčanoga sustava, 12. rujna 1952.).
Pojedinac koji je počinio zločin je taj koji si je uskratio ,,pravo
na život“, a nije to učinila država. A
sada pod krinkom ,,ljudskoga dostojanstva“ to
očito nitko ne može učiniti, čak ni svojom vlastitom voljom.
Kao
posljednje, članak br. 2267 Katekizma je još poremetio i
kontinuitet crkvenoga nauka, kao što se može vidjeti iz dva
zapanjujuća primjera. Uzmimo najprije, primjerice, Rimski katekizam
Tridentskoga sabora, III. dio, 5, br. 4 (neslužbeni prijevod):
,,Daleko
od toga da je to prekršaj ove zapovijedi [ne ubij], takvo izvršenje
pravde je upravo čin poslušnosti prema ovoj zapovijedi. Jer svrha
zakona je zaštita i poticanje ljudskoga života. Ta je svrha
ispunjena kada država izvršava svoj zakoniti autoritet oduzimajući
život krivcima koji su oduzeli nevine živote.“
Zatim
pogledajmo anđeoskoga naučitelja sv. Tomu Akvinskoga i njegov dobro
obrazloženi nauk o dopuštenosti smrtne kazne u Summa Theologiae,
II, II, p. 64, čl. 2:
,,Svaka
je pojedina osoba povezana s cijelim društvom kao dio cjeline. Stoga
ako je čovjek opasan i zarazan za zajednicu zbog nekoga grijeha,
pohvalno je i korisno da bude ubijen da bi se zaštitilo opće dobro
jer ,,malo kvasca sve tijesto ukvasa“ (1
Kor 5,6).“
Doista,
smrtna kazna može u konačnici biti za dobro duše zločinca (Summa
contra gentiles, knj. III, pogl. 146):
,,Oni
imaju u toj kritičnoj točci smrti priliku da se obrate Bogu putem
pokajanja. A ako su toliko tvrdoglavi da čak ni u trenutku smrti
njihova srca ne odstupaju od zlobe, moguće je donijeti vrlo
vjerojatan sud da se nikada ne bi odvratili od zla.“
Implikacije
koje nadilaze raspravu o smrtnoj kazni
Ne
zanemarujući činjenicu da u Sjedinjenim Američkim Državama i
diljem svijeta postoji ozbiljna briga oko primjene smrtne kazne i pod
kojim uvjetima se primjenjuje, predstojeći tekst članka br. 2267
ima veće implikacije. Ako rimske vlasti tako smjelo mogu preokrenuti
ono što je gotovo dva tisućljeća bio duboko ukorijenjeni nauk,
što je sve podložno ,,razvoju“? Postoji
li ijedna KKC-ova izjava koja se ne može revidirati ,,u svjetlu
Evanđelja“, svjetlu koje se sada lomi
kroz prizmu modernizma?
Jednako
je presudan osjećaj koji se sada daje Božjemu narodu da se malo
toga što Crkva naučava može smatrati nepogrešivim. Umjesto da
bude ,,stup i uporište Istine“, Crkva
sada mnogima izgleda kao društveni organ čiji se proglasi i
stajališta mijenjaju s političkim strujanjima. Ne želeći biti
izvan koraka sa svijetom, katoličanstvo se sve više mijenja i
njezini nauci postaji vremenski uvjetovani. Je li ikoji katolički
prelat prije prošloga stoljeća ikada naučavao takvu stvar? Je li
itko osim najžučnijih kritičara Crkve ikada pretpostavio da je
ona povijesno kontingentna institucija koja samosvjesno proglašava
nauke koji se mogu odbaciti i tako bezbrižno revidirati?
Doktrinarna
kriza u Crkvi se nastavlja, a papa Franjo ju ponovno nepromišljeno
produžuje.
Izvor:
fsspx.news
[1]
Franjo, Poruka sudionicima sastanka koje je organiziralo Papinsko
vijeće za promicanje nove evangelizacije, 11. listopada 2017.:
L’Osservatore Romano, 13. listopada 2017., 5. str.
