četvrtak, 30. kolovoza 2018.

Nema smrti doktrinarnoj krizi


Ranije ovog mjeseca, 2. kolovoza 2018., objavljena je izmjena i dopuna Katekizma Katoličke Crkve iz 1992. godine. Papa Franjo odobrio je 18. svibnja 2018. godine tekst koji se zalaže za ,,razvoj crkvenoga nauka o smrtnoj kazni.

Iako su liberalni i neki konzervativni katolički komentatori, teolozi i svećenici odmah uhvatili priliku da brane ovo ,,pojašnjenje ili ,,razvoj, gola istina je da taj novi katehetski tekst predstavlja još jednog u nizu raskida s Tradicijom koji je bio glavno obilježje Franjinog pontifikata.

Novi tekst

Neslužbeni prijevod broja 2267 Katekizma glasi kako slijedi:

,,Smrtna kazna

Dugo vremena smatralo se prikladnim odgovorom na težinu pojedinih zločina i prihvatljivim, iako krajnjim, sredstvom za zaštitu općega dobra, da zakonite vlasti nakon poštenog suđenja pribjegnu primjeni smrtne kazne.

Danas je, međutim, porasla svijest o tome kako dostojanstvo osobe nije izgubljeno čak ni nakon što je ona počinila veoma ozbiljne zločine. Pored toga, pojavilo se novo razumijevanje važnosti kaznenih mjera koje propisuje država. Konačno, danas su razvijeni učinkovitiji zatvorski sustavi koji omogućuju nužnu zaštitu građana, ali istodobno ne lišavaju krivca definitivno mogućnosti iskupljenja.

U skladu s time, Crkva u svjetlu Evanđelja naučava kako je ,,smrtna kazna nedopustiva jer je napad na neotuđivo dostojanstvo osobe[1] i radi odlučno na njezinu ukidanju po cijelome svijetu.

Bliži pogled

Prva stvar koja će zapanjiti svakog čitatelja članka br. 2267 Katekizma je apodiktična izjava da je ,,smrtna kazna nedopustiva i da je jedina potpora ovoj tvrdnji iz govora koji je dao sam papa Franjo. To ne iznenađuje jer ni Franjo ni teolozi iz Kongregacije za nauk vjere ne bi mogli pronaći igdje drugdje čvrstu učiteljsku potporu ovom smionom stavu. Čak ni Franjin skoro neposredni prethodnik, Ivan Pavao II., koji je bio otvoreni kritičar smrtne kazne, nikada nije promijenio članak Katekizma tako da naučava da je ovaj oblik kazne ,,nedopustiv.

Drugo, uključenje spornoga pojma ,,dostojanstva osobe (ljudskoga dostojanstva) ponovno se rabi kao izgovor za promjenu doktrinarnoga smjera. Prije manje od jednog stoljeća Pio XII. je izjavio: ,,Čak ni u slučaju smrtne kazne, država ne raspolaže pravom pojedinca na život. Umjesto toga, javna vlast ograničava se na to da liši krivca dobra života kao okajanje za njegovu krivnju, nakon što se on svojim zločinom sam lišio vlastitoga prava na život(Poruka Prvom međunarodnom kongresu histopatologije živčanoga sustava, 12. rujna 1952.). Pojedinac koji je počinio zločin je taj koji si je uskratio ,,pravo na život, a nije to učinila država. A sada pod krinkom ,,ljudskoga dostojanstvato očito nitko ne može učiniti, čak ni svojom vlastitom voljom.

Kao posljednje, članak br. 2267 Katekizma je još poremetio i kontinuitet crkvenoga nauka, kao što se može vidjeti iz dva zapanjujuća primjera. Uzmimo najprije, primjerice, Rimski katekizam Tridentskoga sabora, III. dio, 5, br. 4 (neslužbeni prijevod):

,,Daleko od toga da je to prekršaj ove zapovijedi [ne ubij], takvo izvršenje pravde je upravo čin poslušnosti prema ovoj zapovijedi. Jer svrha zakona je zaštita i poticanje ljudskoga života. Ta je svrha ispunjena kada država izvršava svoj zakoniti autoritet oduzimajući život krivcima koji su oduzeli nevine živote.

Zatim pogledajmo anđeoskoga naučitelja sv. Tomu Akvinskoga i njegov dobro obrazloženi nauk o dopuštenosti smrtne kazne u Summa Theologiae, II, II, p. 64, čl. 2:

,,Svaka je pojedina osoba povezana s cijelim društvom kao dio cjeline. Stoga ako je čovjek opasan i zarazan za zajednicu zbog nekoga grijeha, pohvalno je i korisno da bude ubijen da bi se zaštitilo opće dobro jer ,,malo kvasca sve tijesto ukvasa (1 Kor 5,6).

Doista, smrtna kazna može u konačnici biti za dobro duše zločinca (Summa contra gentiles, knj. III, pogl. 146):

,,Oni imaju u toj kritičnoj točci smrti priliku da se obrate Bogu putem pokajanja. A ako su toliko tvrdoglavi da čak ni u trenutku smrti njihova srca ne odstupaju od zlobe, moguće je donijeti vrlo vjerojatan sud da se nikada ne bi odvratili od zla.

Implikacije koje nadilaze raspravu o smrtnoj kazni

Ne zanemarujući činjenicu da u Sjedinjenim Američkim Državama i diljem svijeta postoji ozbiljna briga oko primjene smrtne kazne i pod kojim uvjetima se primjenjuje, predstojeći tekst članka br. 2267 ima veće implikacije. Ako rimske vlasti tako smjelo mogu preokrenuti ono što je gotovo dva tisućljeća bio duboko ukorijenjeni nauk, što je sve podložno ,,razvoju? Postoji li ijedna KKC-ova izjava koja se ne može revidirati ,,u svjetlu Evanđelja, svjetlu koje se sada lomi kroz prizmu modernizma?

Jednako je presudan osjećaj koji se sada daje Božjemu narodu da se malo toga što Crkva naučava može smatrati nepogrešivim. Umjesto da bude ,,stup i uporište Istine, Crkva sada mnogima izgleda kao društveni organ čiji se proglasi i stajališta mijenjaju s političkim strujanjima. Ne želeći biti izvan koraka sa svijetom, katoličanstvo se sve više mijenja i njezini nauci postaji vremenski uvjetovani. Je li ikoji katolički prelat prije prošloga stoljeća ikada naučavao takvu stvar? Je li itko osim najžučnijih kritičara Crkve ikada pretpostavio da je ona povijesno kontingentna institucija koja samosvjesno proglašava nauke koji se mogu odbaciti i tako bezbrižno revidirati?

Doktrinarna kriza u Crkvi se nastavlja, a papa Franjo ju ponovno nepromišljeno produžuje.

Izvor: fsspx.news


[1] Franjo, Poruka sudionicima sastanka koje je organiziralo Papinsko vijeće za promicanje nove evangelizacije, 11. listopada 2017.: L’Osservatore Romano, 13. listopada 2017., 5. str.

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.