Christus Rex

Ukidanje Povjerenstva Ecclesia Dei – dobra ili loša vijest?



Nakon osvrta na nedavno ukidanje povjerenstva Ecclesia Dei objavljenoga na službenim stranicama Bratstva, prenosimo članak objavljen na stranici Catholic Family News prije samoga ukidanja koji se osvrće na tadašnja nagađanja o tom potezu, ali daje pritom vrijedna opažanja koja proširuju perspektivu za ispravno razumijevanje.

Povjerenstvo je bilo imenovano prema istoimenome motupropriju pape Ivana Pavla II. koji je bio izdan kao odgovor na posvećenje četiriju biskupa koje je učinio nadbiskup Lefebvre. U četvrtom odlomku dokumenta Ivan Pavao II. ustanovljuje ono što je vidio korjenitim neslaganjem između sebe i nadbiskupa Lefebvrea kao ,,nepotpuni i proturječni pojam Tradicije”. U nastavku precizira ono što je pod time mislio: ,,Nepotpuni, budući da nedovoljno uzima u obzir živi značaj Tradicije koja, prema jasnome nauku Drugoga vatikanskoga sabora, 'dolazi od apostola... te se razvija u Crkvi uz pomoć Duha Svetoga'”. Čineći to Ivan Pavao II. dao je do znanja da je prvotna poteškoća doktrinarna, a ne liturgijska. ,,Preferencija” prijašnjega liturgijskoga obreda bila je podnošljiva sve dok je služitelj tradicionalnoga oblika dao do znanja da prihvaća novotarije Drugoga vatikanskoga uključujući pojam ,,žive tradicije” koja se ,,razvija”. Ivan Pavao II. moli biskupe po svijetu da budu snošljivi prema ,,poštivanje osjećaja onih koji su privrženi latinskoj liturgijskoj tradiciji”. Poruka je jasna: dopušteno je preferirati tradicionalne oblike Mise iz emocionalne privrženosti, ali nije dopušteno to činiti iz načela ili iz doktrinarnih razloga.

Benedikt XVI. je objavljujući motuproprij Summorum Pontificum dao do znanja da biti emocionalno privržen starijem obliku Mise nije problematično sve dok se prihvaća II. vatikanski. U svome popratnome pismu biskupima uz motuproprij Summorum pontificum izražava oprečnost privrženika nadbiskupa Lefebvrea i njegovih nasljednika naspram ,,mnogih koji su jasno prihvaćali obvezujući značaj Drugoga vatikanskog sabora, [a]... ipak željeli ponovno pronaći toliko im dragi oblik svete liturgije”. Ivan Pavao II. (u Ecclesia Dei, 6a) i Benedikt XVI. dali su do znanja da prvotna svrha povjerenstva Ecclesia Dei nije liturgijska, nego djelovati da bi se odvuklo klerike Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. i s njime povezanih redovničkih zajednica od Bratstva u kanonsku strukturu unutar Povjerenstva. Ono je od 1988. naovamo sustavno provodilo to poslanje olakšavajući ponajprije svećenicima koji su napustili FSSPX da stvore Svećeničko bratstvo sv. Petra, Institut Dobroga Pastira, Apostolsku administraturu sv. Ivana Vianneya te Sinove Presvetoga Otkupitelja (na otoku Papa Stronsay).

Dvije godine nakon Summorum pontificuma Benedikt XVI. je još jasnije dao do znanja da prvotno poslanje povjerenstva Ecclesia Dei nije liturgijsko, nego doktrinarno, kada je okončao neovisni položaj Povjerenstva unutar Kurije stavljajući je ne pod Kongregaciju za bogoštovlje (koja nadzire liturgiju Crkve i koja bi bila prirodni dom za povjerenstvo čija je svrha liturgijska), nego pod Kongregaciju za nauk vjere.

Povjerenstvo je uvijek bilo u čudnom položaju jer je trebalo davati odgovore na liturgijska pitanja i izdavati pravne odredbe glede rubrika tradicionalne Mise, a nije povezano s vidom papinske birokracije specijalizirane za liturgiju. Benedikt XVI. je 2009. reorganizacijom povjerenstva Ecclesia Dei naglasio da su pitanja koja dijele Vatikan i FSSPX doktrinarna. FSSPX je također stalno zadržao isto gledište, kao što je to izraženo u Službenome priopćenju nakon susreta s predstojnikom Kongregacije za nauk vjere u studenome [2018.].

U svjetlu te povijesti, trebamo li promatrati glasine o spajanju povjerenstva Ecclesia Dei kao pozitivni razvoj ili znak nadolazećih loših stvari? Po mome mišljenju vjerojatno nije nijedno od toga. To bi samo presložilo funkcije, a ne bi temeljno promijenilo razgovore s FSSPX-om. Jasno je barem od 2012. da je Kongregacija za nauk vjere usmjeravala te razgovore i pravila važne odluke. Tajništvo povjerenstva Ecclesia Dei, nadbiskup Guido Pozzo, pokazao se kao nepouzdan izvor za pravu poziciju Vatikana. Njegovu javno očitovanu preferenciju za praktični sporazum koji bi rezultirao kanonskom regularizacijom bez da FSSPX prihvati kao istinite sve izjave II. vatikanskoga i pokoncilskoga nauka odbilo je povjerenstvo koje je tražilo pisanu kapitulaciju koncilu i prihvaćanje zakonitosti nove Mise. Stoga bi spajanje najviše moglo ukloniti zbunjujući sloj birokracije, ali ne bi bitno promijenilo dinamiku. To bi okončalo kurijalnu karijeru nadbiskupa Pozza, ali pored toga, teško da bi bilo nekih većih učinaka.

Sa strane loših znakova, mislim da uvod u navodno ukinuće Summorum pontificuma nije vjerojatan. Da je Franjo želio ukinuti služenje stare Mise kanonski priznatim zajednicama, on bi to jednostavno učinio. Nije pokazao oklijevanja da uništi Franjevce Bezgrješne zbog njihove putanje prema široj uporabi stare liturgije. Jednostavno je zanemario zakon i pravični pravni postupak. Uzevši u obzir to, kao i nemilosrdno suzbijanje drugih protivnika, čini se da ga postojanje povjerenstva ne bi ograničilo. Konačno, čini se da on dijeli pozicije svojih dvojice prethodnika, a to je da se osjećajna privrženost starijim liturgijama može tolerirati unutar Crkve (iako on može imati više osobne odbojnosti prema starijim oblicima nego Benedikt) sve dok ti privrženici ne spajaju tu svoju privrženost s javnim otporom novotarijama Drugoga vatikanskoga koje se pod njegovim vodstvom sve više razvijaju. Osobna preferencija za uporabu starijih oblika može se još kupiti šutnjom o novotarijama koje Franjo dovodi do njihovih naravnih zaključaka. Pravi cilj je uvjeriti svakoga tko odbija novu liturgiju zbog njezine povezanosti s doktrinarnim novotarijama, da napusti doktrinarne primjedbe. Taj cilj je pojednostavljivanjem birokratske strukture jasno očuvan.

Stoga ako se izvješća pokažu točnim i povjerenstvo Ecclesia Dei nestane, mislim da nije vjerojatno da će to imati materijalnoga učinka na situaciju na terenu.

Brian McCall

Arhiva bloga

Časopis: