Piruete

K

ako bi Ecclesia Dei zajednice trebale reagirati u nadolazećim mjesecima?

Veliki valcer dekretā

N

akon što je uznemirio bivše Ecclesia Dei zajednice izdavanjem motuproprija Traditionis custodes i njegove uredbe o primjeni, dokumenata koji jednostavno ukidaju mjere koje je Benedikt XVI. poduzeo u Summorum pontificumu, papa Franjo je iznenada ublažio mjere novim dekretom potpisanim 11. veljače 2022. Ovaj tekst je posebno namijenjen Bratstvu sv. Petra (FSSP). Papa je tako udovoljio zahtjevima poglavara Francuskog distrikta i rektora Bogoslovije u Wigratzbadu, koje je Franjo primio u audijenciju 4. veljače.

Kvadratura kruga

O

kupljeni prošlog 31. kolovoza u Courtalainu, dvanaest poglavara Ecclesia Dei zajednica potpisalo je pismo u kojem izražavaju svoju reakciju na nedavni motuproprij Traditionis custodes pape Franje.

Hvala, Sveti Oče?...

Koja će biti ograničenja za Summorum pontificum?

M

noga su nagađanja i hipoteze glede rimskoga dokumenta koji bi trebao ograničiti motuproprij Summorum pontificum.

Treba li se pribojavati prijetnje tradicionalnoj Misi?

Č

ini se da neke glasine i određene stranice drže vjerojatnim objavu teksta koji barem djelomično dovodi u pitanje motuproprij Summorum pontificum pape Benedikta XVI., koji je pod određenim uvjetima odobrio služenje tradicionalne Mise i potvrdio da ona nikada nije bila zabranjena.

Ukidanje Povjerenstva Ecclesia Dei – dobra ili loša vijest?

Nakon osvrta na nedavno ukidanje povjerenstva Ecclesia Dei objavljenoga na službenim stranicama Bratstva, prenosimo članak objavljen na stranici Catholic Family News prije samoga ukidanja koji se osvrće na tadašnja nagađanja o tom potezu, ali daje pritom vrijedna opažanja koja proširuju perspektivu za ispravno razumijevanje.

Povjerenstvo je bilo imenovano prema istoimenome motupropriju pape Ivana Pavla II. koji je bio izdan kao odgovor na posvećenje četiriju biskupa koje je učinio nadbiskup Lefebvre. U četvrtom odlomku dokumenta Ivan Pavao II. ustanovljuje ono što je vidio korjenitim neslaganjem između sebe i nadbiskupa Lefebvrea kao ,,nepotpuni i proturječni pojam Tradicije”. U nastavku precizira ono što je pod time mislio: ,,Nepotpuni, budući da nedovoljno uzima u obzir živi značaj Tradicije koja, prema jasnome nauku Drugoga vatikanskoga sabora, 'dolazi od apostola... te se razvija u Crkvi uz pomoć Duha Svetoga'”. Čineći to Ivan Pavao II. dao je do znanja da je prvotna poteškoća doktrinarna, a ne liturgijska. ,,Preferencija” prijašnjega liturgijskoga obreda bila je podnošljiva sve dok je služitelj tradicionalnoga oblika dao do znanja da prihvaća novotarije Drugoga vatikanskoga uključujući pojam ,,žive tradicije” koja se ,,razvija”. Ivan Pavao II. moli biskupe po svijetu da budu snošljivi prema ,,poštivanje osjećaja onih koji su privrženi latinskoj liturgijskoj tradiciji”. Poruka je jasna: dopušteno je preferirati tradicionalne oblike Mise iz emocionalne privrženosti, ali nije dopušteno to činiti iz načela ili iz doktrinarnih razloga.

Benedikt XVI. je objavljujući motuproprij Summorum Pontificum dao do znanja da biti emocionalno privržen starijem obliku Mise nije problematično sve dok se prihvaća II. vatikanski. U svome popratnome pismu biskupima uz motuproprij Summorum pontificum izražava oprečnost privrženika nadbiskupa Lefebvrea i njegovih nasljednika naspram ,,mnogih koji su jasno prihvaćali obvezujući značaj Drugoga vatikanskog sabora, [a]... ipak željeli ponovno pronaći toliko im dragi oblik svete liturgije”. Ivan Pavao II. (u Ecclesia Dei, 6a) i Benedikt XVI. dali su do znanja da prvotna svrha povjerenstva Ecclesia Dei nije liturgijska, nego djelovati da bi se odvuklo klerike Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. i s njime povezanih redovničkih zajednica od Bratstva u kanonsku strukturu unutar Povjerenstva. Ono je od 1988. naovamo sustavno provodilo to poslanje olakšavajući ponajprije svećenicima koji su napustili FSSPX da stvore Svećeničko bratstvo sv. Petra, Institut Dobroga Pastira, Apostolsku administraturu sv. Ivana Vianneya te Sinove Presvetoga Otkupitelja (na otoku Papa Stronsay).

Dvije godine nakon Summorum pontificuma Benedikt XVI. je još jasnije dao do znanja da prvotno poslanje povjerenstva Ecclesia Dei nije liturgijsko, nego doktrinarno, kada je okončao neovisni položaj Povjerenstva unutar Kurije stavljajući je ne pod Kongregaciju za bogoštovlje (koja nadzire liturgiju Crkve i koja bi bila prirodni dom za povjerenstvo čija je svrha liturgijska), nego pod Kongregaciju za nauk vjere.

Povjerenstvo je uvijek bilo u čudnom položaju jer je trebalo davati odgovore na liturgijska pitanja i izdavati pravne odredbe glede rubrika tradicionalne Mise, a nije povezano s vidom papinske birokracije specijalizirane za liturgiju. Benedikt XVI. je 2009. reorganizacijom povjerenstva Ecclesia Dei naglasio da su pitanja koja dijele Vatikan i FSSPX doktrinarna. FSSPX je također stalno zadržao isto gledište, kao što je to izraženo u Službenome priopćenju nakon susreta s predstojnikom Kongregacije za nauk vjere u studenome [2018.].

Papa Franjo ukinuo Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei

Papa Franjo ukinuo je Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei koje je stvorio 1988. njegov prethodnik papa Ivan Pavao II. Apostolsko pismo u obliku motuproprija objavio je u podne 19. siječnja Tiskovni ured Svete Stolice te je uvršteno u L’Osservatore Romano. Odsada će zadaće Povjerenstva biti potpuno stavljene u ruke Kongregacije za nauk vjere koja će formirati posebni odjel radi preuzimanja djelatnosti Povjerenstva. Ovaj prijelaz, objašnjava Rimski prvosvećenik, dolazi kao odgovor na potrebu koja je izražena tijekom sastanka toga dikasterija 15. studenoga 2017., koju je on odobrio 24. studenoga i službeno potvrdio na plenarnoj sjednici u siječnju 2018.

Papa se osvrće na to kako je prije više od 30 godina, na dan nakon biskupskih posvećenja 1988., Ivan Pavao II. želio olakšati ,,puno crkveno zajedništvo svećenika, bogoslova, redovničkih zajednica ili osoba povezanih s Bratstvom kojega je osnovao mons. Marcel Lefebvre”. Cilj je bio pomoći im ,,ostati ujedinjeni s Petrovim nasljednikom u Katoličkoj Crkvi, zadržavajući vlastite duhovne i liturgijske tradicije”. To očuvanje duhovnih i liturgijskih tradicija osigurano je 2007. motuproprijem Summorum pontificum pape Benedikta XVI.

Povijesni podsjetnik pape Franje ima vrijednost u tome da pokazuje kako je to Papinsko povjerenstvo izvorno osnovano na osudi nadbiskupa Lefebvrea i njegova djela. U svojemu tridesetogodišnjemu postojanju većinom se ograničavalo na liturgijska pitanja s nakanom da odgovori na ,,osjećajnost” konzervativnih svećenika i vjernika te da se suprotstavi rastu Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. diljem svijeta...

Ali nakon što su 2009. dokinuta navodna izopćenja s biskupa Tradicije, Benedikt XVI. vjerovao je da su aktualna doktrinarna pitanja dobar razlog da se Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei pripoji Kongregaciji za nauk vjere. Cilj je bio započeti doktrinarne razgovore sa Svećeničkim bratstvom sv. Pija X.

Prvenstvo vjerskoga nauka

Danas papa Franjo piše da su redovničke zajednice koje su pripadale Papinskome povjerenstvu stekle stabilnost u brojnosti kao i u djelovanju, one osiguravaju služenje Mise u njezinom ,,izvanrednom obliku”. Ali on ukazuje da su ,,pitanja kojima se bavilo to isto Papinsko povjerenstvo pretežno doktrinarne naravi”. Te primjedbe i ta pitanja su za te zajednice očito nevažna. Ona uistinu nastavljaju biti sporna Svećeničkome bratstvu sv. Pija X. Na to su ukazali kardinali 15. studenoga 2017. kada su ,,sastavili zahtjev da dijalog između Svete Stolice i Svećeničkoga bratstva svetoga Pija X. izravno vodi spomenuta Kongregacija, budući da su pitanja o kojima se raspravlja doktrinarnoga karaktera”.

Jedan zaključak je očit: dok su tzv. Ecclesia Dei zajednice očuvale ,,svoje duhovne i liturgijske tradicije”, one očito nisu uključene u tu raspravu. Ako one ostaju pridružene odjelu Kongregacije za nauk vjere, to je samo sporedno. One mogu imati Misu, ,,duhovne i liturgijske tradicije”, ali ne i cijeli nauk koji s njima dolazi.

Zašto je toliko malo sloge među tradicionalnim skupinama?

Mogu razumjeti da ste sablažnjeni podjelom u tradicionalnom pokretu. I mnogi drugi su također bili sablažnjeni dok nisu shvatili da sloga i jedinstvo nisu mogući bez čvrste hijerarhije koja bi ih osnaživala i na njemu inzistirala. Pravo jedinstvo bit će moguće samo onda kada ćemo opet imati snažnog papu, kojega će podržavati poslušni i dobri biskupi.

Dio raznolikosti Crkve je da postoje različite skupine, organizacije, redovničke zajednice i aktivnosti koje brane različite vidike katoličke tradicije. Oni se nadopunjuju i trebaju zadržati svoje specifične razlike da bi činili najbolje za svetu Majku Crkvu. To nije ni na koji način u suprotnosti s jedinstvom vjere, koja nas sve povezuje. Tako u tradiciji postoje različiti redovi školskih časnih sestara; postoje aktivni redovi poput Bratstva sv. Pija X.; a postoje i kontemplativni redovi poput benediktinaca, dominikanaca, kapucina i redemptorista. Svi oni imaju različitu ulogu unutar Crkve. Također postoji mjesto za laičke organizacije i posebne apostolate kao što je imao p. Gruner koji je promovirao pobožnost Gospi Fatimskoj. Unatoč njihovim različitim metodama i naglascima, sve te organizacije dijele dubinsko jedinstvo. Međutim, postoje neke skupine koje se ne mogu smatrati dijelom tog jedinstva. To su sedisvakantisti i zajednice (npr. Bratstvo sv. Petra, Institut Krista Kralja, Institut Dobrog Pastira itd.) koje prihvaćaju pravovjernost Nove Mise i II. vatikanskog i koji slave indultnu Misu. Takvi su izvan moralnog jedinstva tradicionalnog pokreta.

Očigledno je nužno da svi ti zaista katolički redovi, organizacije i apostolati surađuju. Jasno je da se to dubinsko jedinstvo može naći kod svih onih koji su službeno udruženi s djelom Svećeničkog bratstva sv. Pija X. Kada skupina ili djelovanje odbiju takvo djelovanje onda su prisiljeni činiti kompromis s liberalizmom ili pretjerati sa strogoćom.

p. Peter R. Scott

Izvor: http://archives.sspx.org/

Koji stav trebamo zauzeti prema Papi?

Trenutačna je crkvena kriza na koncu i kriza papinstva. Nisu se samo teolozi i biskupi, nego i sami pokoncilski pape odrekli Kristova kraljevstva, njegove kraljevske vlasti nad društvom i s obzirom na druge konfesije i nekršćanske religije uvijek ponovno vršili čine koji su u protuslovlju s katoličkom vjerom. Upravo se sada vladajući papa Franjo od početka svojeg pontifikata istaknuo izjavama koje su šokirale tradicionalne vjernike.

Koji stav katolik u ovoj krizi treba zauzeti prema Papi?

Ponajprije se ne smije dopustiti da nas povede strast ili pobuna, nego se čovjek treba upitati kako valja reagirati na ovu krizu u svjetlu vjere.

A vjera nam govori da crkveni pastiri unatoč svojoj visokoj službi ostaju slabi i grješni ljudi. Tko poznaje crkvenu povijest, zna da je Crkva uvijek ponovno patila pod lošim pastirima. U vremenima u kojima su moralno izopačeni pape sjedili na Petrovoj stolici trebala je jaka vjera da se u ovim ljudima unatoč njihovim očitim grijesima vidi Kristova namjesnika. U određenom je smislu vrijeme između Tridentskog i II. vatikanskog sabora bilo sjajno vrijeme crkvene povijesti jer su pape ovoga vremena bili svi dobri pape i biskupi su općenito dobro vršili svoje dužnosti. To nije uvijek bilo tako.

Naš put do Bratstva sv. Pija X.

Prenosimo svjedočanstvo jednog mladog bračnog para u kojem se ukratko opisuje kako su pronašli svoj put do tradicionalne latinske Mise, ali još više do cjelovitog katoličkog života u kapelici FSSPX-a. Svjedočanstvo je napisano posebno za blog Christus Rex u osobnom kontaktu, na čemu srdačno zahvaljujemo i molimo Gospodina da i kod nas pobudi što veću uviđavnost za pravo stanje današnje Crkve, te prave odgovore i rješenja na tu krizu.

Moja supruga i ja najprije smo počeli pohađati "latinsku Misu" - točnije, tridentski obred Mise, jedini prihvaćeni i odobreni obred Mise (što znači, apostolskog podrijetla) u Latinskoj crkvi, 2007. god. u Milwaukeeju, Wisconsin. Iskušali smo u prethodne dvije godine nekoliko župa, u neposrednoj blizini i dalje, u potrazi za onom koja bi bila pravovjerna i bez onoga što smo tada smatrali teškim zloporabama. (Kao i u većem dijelu svijeta, nije lako naći takve Novus ordo Mise.)

Bio je jedan oglas na radiju Relevant, mjesnoj katoličkoj radio postaji, koji nas je doveo do tridentske Mise koju drži Instituta Krista Kralja (ICR). Tu su nam se, mogu reći, otvorile oči za ,,vjeru svih vremena" – katolički život kakav je postojao kroz mnogo stoljeća prije nego što ga je uvelike poremetila koncilska  revolucija. Za to ćemo uvijek biti zahvalni Institutu Krista Kralja.

U našoj ICR-ovoj župi susreli smo prave svećenike: snažne, odvažne muževe (rijetkost u našem području), muževe stvorene na sliku Krista, koji su bili odjeveni u crno, jer prinose žrtvu i koji su brinuli o svom stadu kao što je Krist činio i čini.

Negdje u tom razdoblju (2007.-2013.), također sam razmatrao argumente i položaju Bratstva sv. Pija X. Nažalost, u tom trenutku sam ih odbio: bio sam previše pod utjecajem krivih informacija iz izvora kao što su EWTN i E. Michael Jones. Ipak, također mislim da u to vrijeme nisam bio potpuno spreman napustiti svijet do te mjere za koju smatram da je neophodna da se prihvati Bratstvo. Ono što želim reći jest, kao što mi je jedan mudar čovjek kasnije rekao, da je Bratstvo na križu, i udružiti se s njime znači u određenoj mjeri prihvatiti taj križ: pobuđivati odbacivanje svijeta, koji se ruga pravoj vjeri, osobito u njezinom čistom obliku kojega Bratstvo prihvaća.

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. i kriza u Crkvi (III.)

Nakon detaljnijeg obrazlaganja o zbivanjima u Crkvi tijekom Drugog vatikanskog sabora (I. dio) i analize samih dokumenata (II. dio), prebacujemo svoj pogled na onu konkretnu perspektivu. Nastojat ćemo dati jedan sažetak života nadbiskupa Marcela Lefebvrea, i njegovog djela Svećeničkog bratstva sv. Pija X., u kojemu nalazimo istinski odgovor i rješenja na postavljene probleme.

Nadbiskup Lefebvre i FSSPX

Misionar, biskup, apostolski delegat, koncilski otac

Sve do Drugog vatikanskog sabora, Marcel Lefebvre kao svećenik, biskup, papinski apostolski delegat, nije bio osoba koja bi se po ičemu posebnom mogla istaknuti među tadašnjim klerom i crkvenim prelatima. Bio je samo ono što će kasnije sam izjaviti¹, da je uvijek želio biti – jednostavno katolički svećenik i biskup koji želi svim srcem, predano raditi u njivi Gospodnjoj za spasenje duša. U tom je s nesebičnim predanjem radio, najprije kao bogoslov u francuskom zavodu u Rimu gdje će primiti vrsnu katoličku teološku i duhovnu formaciju koja će ga voditi kroz čitav život, pa kao svećenik misionar u Gabonu – odgojitelj u bogosloviji i misionar u grmlju, zatim nadbiskup u Senegalu, gdje će imati zadaću graditi jednu mladu Crkvu, i potom čovjek od velikog papinog povjerenja – apostolski delegat za čitavo francusko govorno područje Afrike. U jeku samog koncila, ispunivši svoju veliku životnu misiju u Africi gdje će otad pastirsku brigu sve više preuzimati domaći kler, vraća se nakratko u Francusku gdje preuzima malenu biskupiju Tulle, da bi ga ubrzo zatekla velika čast imenovanja generalnim poglavarom družbe spiritanaca kojoj je pripadao.

U tom svojstvu nadb. Lefebvre sudjelovao je na Koncilu, gdje je svjedočio velikim turbulencijama i uključio su u prve redove obrane tradicionalnog nauka, zajedno s drugim koncilskim ocima, koji su uložili sav svoj trud kako bi se spriječila kampanja progresivističkog lobija. Svjedočio je i velikim previranjima koja su pod utjecajem koncilskih zbivanjima ulazile u njegovu družbu, te naišao na snažnu opoziciju naspram svojih nastojanja da očuva družbu na liniji vjekovne katoličke tradicije. Pritisak je postao takav da je sam nadbiskup bio prisiljen odstupiti, i tako, momentalno ostao u poziciji da mu ne preostaje nego se povući u mirovinu. To je bila i njegova namjera koju je ozbiljno uzeo. Tada nije ni slutio kakva ga još zadaća za obnovu katoličke vjere čeka.

Motuproprij Summorum Pontificum

Sedmi srpnja 2007. je datum koji će jednog dana zasigurno biti velikom slovima zapisan u crkvenoj povijesti, naročito njezinoj povijesti nakon Drugog vatikanskog sabora. To je dan kada je papa Benedikt XVI. izdao motuproprij Summorum pontificum u kojem je napokon jedan pokoncilski papa priznao onu očitu činjenicu, za koju nam jamči dogmatski, nezabludivi nauk Crkve i koje su bili svjesni svi tradicionalni katolici – da obred tradicionalne latinske Mise nikad nije bio zabranjen i da ga svaki svećenik bez ičijeg dopuštenja ima pravo služiti. Događaj kojeg su mnogi vjerni katolici nestrpljivo, godinama i desetljećima iščekivali. A opet, s druge strane, sama ta činjenica, svi ćemo se složiti, nije nešto što će automatski riješiti problem krize u Crkvi. Postoji još nemali broj drugih činjenica i problema koje je nužno riješiti da bismo mogli uistinu govoriti o izlasku iz krize koja je Crkvu zahvatila nakon Drugog vatikanskog sabora. U ovoj kratkoj analizi dotičnog dokumenta pokušat ćemo zato vidjeti koliki je njegov stvarni doprinos, a koja su istovremeno i ograničenja i što sve je potrebno učiniti da bi se moglo kazati da je kriza u Crkvi na načelnoj razini riješena.

Doista je izvrsna činjenica da sada mnogi svećenici koji su prethodno željeli služiti tradicionalnu Misu, a to nisu mogli jer nije postojalo izričite pokoncilske regulative te se svaki biskup mogao pozvati na taj opći dojam da je tradicionalna Misa zabranjena; sada to mogu jer postoji crno na bijelo izjava jednog pokoncilskog pape koja svakome daje za pravo. Ipak, dužni smo pokazati pretjeranost optimizma i nerealnost onih koji se ograničavaju samo na tu činjenicu. Nesumnjivo, izvrsna je i nužna stvar znati da nitko ne može pojedinom svećeniku zabraniti služiti tradicionalni obred. No, moramo si postaviti pitanje: je li uistinu cilj, je li nešto najviše znati da nitko ne može svećeniku zabraniti tradicionalnu Misu? Ili bolje: koji je uistinu cilj kada govorimo o pitanju liturgijskog obreda u kontekstu pokoncilske Crkve, tj. tradicionalne i nove Mise?

Pogledajmo zato najprije kako zapravo papin motuproprij rješava to pitanje. U njemu stoji da postoje dva oblika rimskog obreda – redovni, koji je nova Misa, i izvanredni, koji je tradicionalna Misa. Oznaka redovitosti, kako je drugdje rečeno, odnosi se na praktičnu učestalost celebracije i s te strane ne možemo kazati da ne odgovara stvarnosti jer se nova Misa danas u Zapadnoj crkvi doista služi na redovitoj osnovi, dok tradicionalnu u usporedbi nalazimo razmjerno rijetko. S te strane, naravno, ne može biti prigovora. Međutim, osvrnemo li se na drugi, puno važniji segment ove stvari, vidjet ćemo da se on nikako ne podudara sa stvarnošću koju nam sama Crkva na nezabludiv i obvezujući način definira. Tu govorimo o izjavi da oba obreda u svojoj biti jesu izraz rimskog liturgijskog obreda. Što zapravo smatramo pod rimskim liturgijskim obredom? To je obred koji se kroz čitavu povijest služio u Rimskoj Crkvi. A Crkva u svom dogmatskom nauku iznosi da su tradicionalni obredi uvijek zadržavali svoju supstanciju kroz cijeli tijek povijesti i da ona mora biti zadržana. O tome nam govori vjekovno pravilo lex orandi – lex credendi, povijesna papinska krunidbena zakletva, ispovijest vjere Tridentskog i Prvog vatikanskog sabora i najvažnije, dogma Tridentskog sabora:

,,Tko kaže da se mogu prezirati primljeni i odobreni obredi Katoličke crkve, koji su uobičajeni kod svečanog podjeljivanja sakramenta, ili da ih djelitelji mogu bez grijeha po svojoj volji izostavljati, ili da ih bilo koji crkveni pastir može mijenjati za neke nove, neka je kažnjen anatemom.’’ (Dekret o sakramentima, kan. 13)

Kako ozbiljna analiza pokazuje, nova Misa naprosto ne zadržava supstanciju tradicionalnog rimskog obreda. U njoj su toliki elementi iz tradicionalne Mise ukinuti i tolike su novotarije uvedene da to više u svojoj biti nije ista stvar. Zamislimo autora koji bi više od polovicu poglavlja iz knjige izbacio i nadomjestio ih posve novim sadržajem te htio izdati drugo izdanje iste knjige – to naravno ne bi mogao učiniti, nego bi se radilo o novoj knjizi. Tako je slučaj i ovdje – iako na bogoslužnoj knjizi koja sadrži tekst nove Mise stoji naslov 'Rimski misal', ta knjiga ne odgovara biti rimskog obreda. Stoga se na koncu ovdje radi o uvođenju novog obreda koji ne može po dogmatskom nauku Crkve nadomjestiti stari, nego u najboljem slučaju možemo govoriti samo o jednom eksperimentu i dodatnoj opciji na koju nitko ne može biti obvezan.

Kad smo to utvrdili – da samo polazišno načelo, iz uzroka o kojima možemo raspravljati (papino istinsko uvjerenje da je tome tako, ili praktične okolnosti koje su ga na to primorale), izraženo u motupropriju ne odgovara činjeničnoj stvarnosti, sljedeći korak je analiza posljedica koje iz tog načela proizlaze. Tradicionalisti po svojoj definiciji drže da je tradicionalni obred nešto bolje i uzvišenije i da je novi obred po sebi defektan i da ga u konačnici ne bi u Crkvi trebalo biti, odnosno da barem pojedinačno, nijedan istinski katolik ne bi trebao biti primoran u njemu sudjelovati. Ipak, je li to i stajalište motuproprija? Nipošto, u njemu se novi misal drži jednako vrijednim izričajem molitvenog pravila Rimske crkve. Tradicionalna Misa je po njemu samo jedna zamjenska, dodatna opcija, koju valja omogućiti vjernicima koji izraze želju za njom. A koji mogu biti motivi za takav zahtjev? Oni se svode na estetiku, duhovnost, karizmu, ili bilo koji drugi razlog, osim doktrinarnih. O tome stoji u uputi Universae Ecclesiae, koja je izdana kao pojašnjenje i dopuna motupropriju: „Vjernici koji traže celebraciju prema izvanrednom obliku ni na koji način ne smiju podupirati ili pripadati skupinama koje osporavaju valjanost ili zakonitost svete mise i sakramenata slavljenih u redovitom obliku ili su protiv Rimskog Prvosvećenika kao Vrhovnog Pastira sveopće Crkve“ (br. 19). Naravno, valjanost novih obreda (služenih prema rubrikama i s ispravnom nakanom) ne dovodi se ovdje nikako u pitanje, no problem je svakako zakonitost novih obreda. Nije vidljivo na što bi se drugo taj izraz mogao primijeniti, nego upravo na izneseno, da novi obredi odstupaju od nezabludivog nauka Crkve o zabrani radikalnog mijenjanja tradicionalnih obreda i njihova zamjenjivanja novim obredima i da nova Misa sadrži opasnosti za vjeru i da je zato valja izbjegavati. Nema dvojbe da bi crkvene vlasti taj stav na isti način i ocijenile. Također isto vrijedi i za posljednji dio izjave u koji bi se mogle ubrojiti opravdane kritike pokoncilskih papa zbog sablažnjivih izjava i postupaka. Iako papa Benedikt u popratnom pismu uz motuproprij doduše dopušta da privrženost staroj liturgiji bude motivirana sablazni zbog zlouporaba u novoj Misi: „zato što se na mnogim mjestima nije slavila Misa u skladu s propisima novoga Misala, nego se dapače smatralo da on dozvoljava ili čak obvezuje na kreativnost, koja je često uzrokovala izobličenje liturgije do granice nepodnošljivoga. Ovo govorim iz vlastitoga iskustva, budući da sam i ja živio u tome razdoblju sa svim njegovim očekivanjima i pomutnjama, te sam doživio kako su samovoljna iskrivljavanja liturgije duboko izranila osobe koje su bile posve ukorijenjene u vjeru Crkve“, ipak ne može biti govora o tome da je nova Misa, služena po propisima koji su njezin sastavni dio (uključujući pričest na ruku, ministrantice, čitače i čitačice, izvanredne djelitelje pričesti itd.), neprihvatljiva. Motivi mogu biti samo: „u nekim je krajevima nemali broj vjernika s tolikom ljubavlju i žarom ostao privržen prijašnjim liturgijskim oblicima koji su vrlo duboko utjecali na njihovu kulturu i duhovnost“, i također, tu dolazi pretpostavka: „S druge pak strane, mnogi koji su jasno prihvaćali obvezujući značaj Drugoga vatikanskog sabora i ostali vjerni Papi i biskupima, ipak su željeli ponovno pronaći toliko im dragi oblik svete liturgije“. Tu dakle valja izostati i kritika Drugog vatikanskog zbog njegovih dvoznačnosti, opasnosti za vjeru i pogodovanje širenju hereza pa i stvari koje stoje u očitoj suprotnosti s tradicionalnim naukom Crkve.

A budući da se privrženost tradicionalnoj Misi svodi na spomenute motive – da se radi samo o jednoj karizmi i dodatnoj opciji, kojoj je nova Misa temeljna i zadovoljavajuća opcija, to je jasno da ni praktični uvjeti za ostvarenje tih motiva neće biti apsolutni nego ograničeni. To se utvrđuje ponajprije za svećenike koje pripadaju zajednicama koje se nalaze pod povjerenstvom Ecclesia Dei: „Dakako, da bi i svećenici iz zajednica privrženih starome obredu mogli živjeti u punome crkvenom jedinstvu, oni ne smiju, načelno govoreći, isključivati slavljenje po novim knjigama. Naime, ne bi bilo dosljedno s jedne strane priznavati vrijednost i svetost novoga obreda, a s druge strane potpuno ga isključivati“. Dakle ni oni također ne mogu isključiti mogućnost (kon)celebriranja nove Mise, i njihov se stav također valja ograničiti na sve druge razloge osim doktrinarnih. O tome uostalom već govori i činjenica da se te zajednice doista nalaze u takvoj situaciji u kojoj je potrebno tražiti dopuštenje mjesnog ordinarija za otvaranje apostolata; kao i suglasnost za daljnje vođenje apostolata – koje nužno sa sobom nosi kompromise prešućivanja važnih istina i stvarnosti krize u današnjoj Crkvi, jer u protivnom ta suglasnost vrlo lako može biti oduzeta; što potpuno odgovara pretpostavci da se radi samo o jednoj karizmi unutar Crkve. Kao što postoji franjevačka, dominikanska, isusovačka, u novije vrijeme neokatekumenska, opusdeijevska, fokolarinska karizma, tako postoji i karizma onih koji pristaju uz tradicionalnu Misu. I kao što biskup za svaku od prethodno navedenih karizmi može slobodno procijeniti je li mu potrebna u biskupiji ili nije, to je moguće i za vjernike privržene tradicionalnoj Misi. Uostalom, popratno pismo uz motuproprij izričito utvrđuje: ,,Na kraju, draga subraćo, smatram važnim naglasiti da ove nove odredbe ni na koji način ne umanjuju Vašu vlast i odgovornost bilo u liturgiji, bilo u pastvi Vaših vjernika. Naime, svaki je biskup upravitelj liturgije u vlastitoj biskupiji (usp. Sacrosanctum Concilium, br. 22:)". Zato i ako bi neki svećenik kao takav htio služiti isključivo tradicionalni obred, iz ovog se ne čini neutemeljenim biskupova politika da taj zahtjev opstruira svojim sudom da je prikladnije za njega služiti novi obred, ili pak da za pokretanje tradicionalnog apostolata u dotičnoj biskupiji nema potrebe. Slično vrijedi i za zahtjeve vjernika, na koje se može odgovoriti na raznolike načine. Također, uputa Universae Ecclesiae navodi da treba dopustiti služenje tradicionalne Mise na zahtjev vjernika, ali: ,,poštujući raspored liturgijskih slavlja same te crkve" (br. 16), što znači da tradicionalna Misa može s pravom dobiti svoje mjesto u nekom nepovoljnom terminu jer nova Misa mora zadržati prvenstvo.

Sve to nedvojbeno potvrđuje zaključak da iako motuproprij jest jedan značajan korak naprijed za rješavanje krize u Crkvi i za napredak tradicije, ipak to nije u apsolutnom smislu jer sadrži vrlo značajna ograničenja. Za svakog katolika koji je istinski svjestan zahtjeva koje pred nas postavlja katolička vjera u sadašnjem crkvenom trenutku, nikako ne može biti prihvatljivo da je tradicionalna Misa jedna alternativna karizma pored nove Mise, s kojom crkvene vlasti na taj način mogu i postupati. Naprotiv, tradicionalna latinska Misa je zahtjev naše vjere na koju imamo apsolutno pravo – kako vjernici, tako i svećenici, i ne postoji nikakva osnova za ograničavanje tog prava. Štoviše, svako takvo ograničavanje jest zlouporaba vlasti, koja se nažalost od Koncila i uvođenja nove Mise u Crkvi trajno provodi i kojoj se imamo pravo i obavezu oduprijeti. Zato si valja posvjestiti da motuproprij te zajednice koje služe tradicionalni obred pod svim navedenim ograničenjima nisu konačna rješenja problema, nego jedno privremeno, prolazno, uvjetno, nesavršeno rješenje, kojim se u datom trenutku i situaciji možemo okoristiti (pod uvjetom da se katolički nauk u tim okolnostima ne stavlja u pitanje). Ali moramo imati na umu da smo dužni podržati i zalagati se za ono savršeno i konačno rješenje, a to je odlučni otpor pokoncilskoj revoluciji (koja nameće novi obred) i bezuvjetno zalaganje za tradicionalni obred koje Svećeničko bratstvo sv. Pija X., kao i drugi tradicionalni svećenici diljem svijeta na izričit način ostvaruju.

p. Marko Tilošanec

Nadbiskup Pozzo drugi put tajnikom povjerenstva „Ecclesia Dei“

Grad Vatikan (KNA) Papa je Franjo kurijalnog nadbiskupa Guida Pozza imenovao tajnikom povjerenstva „Ecclesia Dei“. To je Vatikan objavio u subotu.

Time ovaj 61-godišnji Talijan drugi put vrši ovu službu. Nakon Pozzova prvog službovanja između sredine 2009. i studenog 2012. mjesto je tajnika ostalo ispražnjenim.