U
postkoncilskom razdoblju došlo je do eksplozije poremećaja svih
vrsta: napuštanja zdrave teologije u korist mnogobrojnih
zastranjenja poput teologije oslobođenja, zatrovane liturgijske i
disciplinske reforme, napuštanja svećeničkoga ili redovničkoga
života, zahtjeva naroda Božjega za strukturalnom reformom Crkve.
Zatim
je uslijedilo razdoblje konsolidacije koncilskih postignuća, posebno
pod pontifikatom Ivana Pavla II. i napredak modernističkih teza,
posebice u pogledu ekleziologije, vjerske slobode, ekumenizma,
sakramentalne prakse, uništavanja morala, sve uz dojam da se
ostvaruje izvjesna obnova poretka. Ali otrov je i dalje djelovao.
S
trenutnim pontifikatom vraćamo se na izvanjski gledano aktivnije
razdoblje koje je zapravo samo nastavak prethodnih. Ali napredak je
uočljiviji, čemu pogoduje sam Franjin stav koji ga potiče, ako ga
već i ne uzrokuje. Stoga su se u mučnom bujanju priprema za Sinodu
o Amazoni – što nije iznenađujuće – ponovno pojavili zahtjevi
za koje se držalo da su stavljeni na stranu. Evo nekoliko
dokumentiranih primjera.
Ženska
crkva u Čileu
Web-stranica
Čileanske biskupske konferencije izvještava o sastanku feminističke
udruge. Ovaj treći sastanak toga pokreta pod nazivom ,,Žene (jesu)
Crkva” (Mujeres Iglesia) okupio je 31.
kolovoza i 1. rujna u gradu Concepción stotinu sudionika. Neki
njihovi zahtjevi puno otkrivaju.
Prvo
je zahtjev za priznanjem ženskog aspekta u Duhu Svetom, pod
pogrešnim izgovorom da je pojam duha u Starom zavjetu označen
ženskom riječi: ruah, koja se može pronaći npr. u Postanku. Ali
čak i ako neki Oci tu vide aluziju na Duha Svetoga, ona se ne odnosi
na treću osobu Presvetog Trojstva u doslovnom smislu.
Zatim
tvrde da Boga više ne doživljavamo samo kao ,,Oca”,
nego da ga se u svim osobinama može
nazvati ,,majkom” te da trebamo razviti
inkluzivni – ili neutralni – jezik u svim liturgijskim
prostorima, jer je to stvar odbijanja ,,patrijarhalne teologije”
koja je usredotočena na jednostrani pogled na stvari. Zato moramo
razviti „nove simboličke jezike“ umjesto da se usuglašavamo s
maskulinizacijom termina kojima se služimo.
Odatle
se naše feminističke teologinje okreću izravnijim zahtjevima o
mjestu žena u Crkvi. Žele ,,aktivno sudjelovati u Euharistiji“ i
omogućiti ženama da predsjedaju svim liturgijama – čak i da
budu... biskupice? Žele preuzeti ,,vodeće uloge, a ne više
sporedne uloge“. Neke sebe vide kao kardinalice.
Konačno,
žele razvijati feminističku teologiju, feminističke duhovne
obnove, povećati njihov položaj, promijeniti stereotipne modele
žena koje im se nameću, posebno Blažene Djevice Marije i Marije
Magdalene. No istina je da između svetih žena i ovih izgubljenih
pasionarija nema ništa zajedničko [1].
Sinodalni
put u Njemačkoj
Prošlog
ožujka je kardinal Reinhard Marx, nadbiskup Münchena i Freisinga i
predsjednik Njemačke biskupske konferencije te utjecajni član C6,
najavio ,,obvezujući sinodalni proces“ Crkve u Njemačkoj radi
rješavanja ,,ključnih pitanja“ koje je pokrenula kriza
,,klerikalnih zlostavljanja”. U njemu će sudjelovati biskupi,
svećenici i ZdK.
O
tim se pitanjima već raspravljalo na forumima koje je vodio Odbor.
Njihovi naslovi su znakoviti: ,,Moć, sudjelovanje i razdvajanje
moći“, ,,Seksualni moral“, ,,Oblici svećeničkoga života“ i
,,Žene u službama i ustanovama Crkve“.
ZdK
je pristao sudjelovati na sinodalnim zasjedanjima pod uvjetom da se
njemački biskupi obvežu da će sinodalne rezolucije biti
obvezujuće. Ali na što ti laici žele prisiliti Crkvu u Njemačkoj?
Oni to ne kriju: ,,pripuštanje svetoj pričesti onih koji su
razvedeni i u građanskom braku, prihvaćanje svih oblika
zajedničkoga života, blagoslov istospolnih parova i preispitivanje
učenja Crkve o kontracepciji“.
Podsjetimo
da je ZdK već poznat po svojim progresivističkim stajalištima, kao
npr. protivljenju enciklici Humanae vitae pape Pavla VI. koja osuđuje
kontracepciju. Samodestrukcija Crkve u Njemačkoj dobit će stoga
novi zamah.
Katolička
mladež iz Njemačke, Austrije, Švicarske i južnog Tirola
Mnogi
omladinski pokreti iz ovih triju njemačkih zemalja i tirolske regije
u Italiji okupili su se na nekoliko dana u Innsbrucku kako bi
analizirali rezultate i napredak postignut nakon Sinode mladih
održane u Rimu u listopadu 2018. Završna deklaracija objavljena u
nedjelju, 8. rujna, traži da budu obazrivi na ,,nepravedne strukture
unutar i izvan Crkve“.
Prema
toj izjavi, diskriminacija žena je uvijek aktualna. Zato se „Crkva
ne smije protiviti pozivu žena na svećeništvo odbijajući im
sakrament Reda“. „Mladi“ kritiziraju rodnu nejednakost koju
prakticira Crkva i vjeruju da je potreban veliki korak naprijed.
Ovaj
grozni dokument nije ništa drugo do logični ishod Sinode o mladima,
gdje organizatori nisu prestali lupetati da bi potonji trebali učiti
Crkvu, koja bi ih trebala početi slušati. Ti nesretni jadnici su
manje krivi od onih koji su stvorili ovaj duboki preokret
hijerarhijske strukture Crkve. Kad pastiri više ne uče, jato se
raspršuje.
Još
jedna revolucija
Da
bi se pokazala povezanost činjenica potrebna je paralela između
evolucije francuske revolucije i koncilske revolucije. Luj XVI.
sazvao je generalne staleže, što je otvorilo Pandorinu kutiju. Tada
je došla revolucija sa svojim krvavim prijestupima i namjernim
uništavanjem staroga poretka. Bonaparte je vratio poredak, ali je
sustavno organizirao revolucionarni poredak. Nakon njegovog pada
restauracija je dala iluziju o povratku starome poretku, ali je
završila srpanjskom revolucijom 1830. godine.
Nakon
što je Ivan XXIII. sazvao Drugi vatikanski sabor, Pavao VI. vodio je
revoluciju pokretanjem reformi u razdoblju ogromnih preokreta. Ivan
Pavao II. bio je Napoleon Koncila, organizirajući ga u zakonodavnim
tekstovima i u ekumenskoj praksi. Benedikt XVI. dao je vjeru u
obnovu, koja je samo nastavila Koncil, ali drugim sredstvima. A sada se vraćamo revolucionarnim prevratima - Koncilu koji je spreman pokazati sve svoje otrovne plodove.
Izvor:
fsspx.news
[1]
Dolores Ibárruri, ,,pasionaria”,
komunistička predvodnica tijekom Španjolskog građanskog rata.
Njezin slogan je bio: ,,¡No Pasarán!”
(neće proći!), koji je izgovorila tijekom bitke za Madrid.
