Oče
Generalni poglavaru, do kraja godine održat će se brojni važni
događaji poput Amazonske sinode i reforme Rimske kurije. Oni će
imati povijesni utjecaj na život Crkve. Koje mjesto po Vašem
mišljenju oni zauzimaju u pontifikatu pape Franje?
Utisak
koji mnogi katolici trenutno doživljavaju jest Crkva na rubu nove
katastrofe. Ako malo bolje pogledamo, Drugi vatikanski sabor sam po
sebi bio je moguć samo zato što je bio rezultat dekadencije koja je
zahvatila Crkvu u godinama prije njegovog otvaranja: brana se slomila
pod pritiskom sile koja je neko vrijeme djelovala. To je ono što
čini velike revolucije uspješnima jer zakonodavci samo odobravaju i
sankcioniraju situaciju koja je već ionako činjenično stanje,
barem jednim dijelom.
Dakle
liturgijska reforma bila je samo vrhunac eksperimentalnoga razvoja
koji seže natrag u međuratno razdoblje te je već bio prožeo
veliki dio klera. Govoreći o sadašnjoj situaciji pod ovim
pontifikatom, Amoris lætitia bila je potvrda prakse koja nažalost
već postoji u Crkvi, posebno u pogledu podjele sv. Pričesti ljudima
koji žive u stanju javnoga grijeha. Danas je situacija zrela za
daljnje veoma ozbiljne reforme.
Možete
li pojasniti svoju prosudbu o postsinodalnoj apostolskoj pobudnici
Amoris lætitia tri godine nakon njene objave?
Amoris
lætitia predstavlja u povijesti Crkve posljednjih godina, ono što su atomske bombe Hirošime i Nagasakija u modernoj povijesti Japana:
ljudski gledano, šteta je nepopravljiva. To je nesumnjivo
najrevolucionarniji čin pape Franje i istodobno najosporavaniji –
čak i izvan tradicionalnih krugova – jer izravno utječe na bračni
moral, što je mnogim klericima i vjernicima omogućilo otkrivanje
prisutnosti ozbiljnih zabluda. Ovaj katastrofalni dokument pogrešno
je predstavljen kao djelo ekscentrične i provokativne osobnosti –
ono što neki žele vidjeti u trenutnom papi. To nije istina i
neprimjereno je na taj način pojednostavljivati to pitanje.
Čini
se kao da ukazujete da je ta posljedica bila neizbježna. Zašto
nerado definirate trenutnog papu kao pravu osobu koja stoji u
pozadini?
Pobudnica
Amoris laetitia je zapravo jedan od rezultata koji se prije ili
kasnije trebao pojaviti kao posljedica načela koje je postavio
Koncil. Kardinal Walter Kasper već je priznao i naglasio da nova
ekleziologija, ona koncilska, odgovara novom konceptu kršćanske
obitelji[1].
Doista,
Koncil je prije svega ekleziološki, odnosno u svojim dokumentima
predlaže novo poimanje Crkve. Crkva koju je osnovao naš Gospodin
jednostavno više ne bi odgovarala Katoličkoj Crkvi. Ona je šira:
uključuje i druge kršćanske denominacije. Kao rezultat toga,
pravoslavne ili protestantske zajednice imale bi ,,status crkvenosti“
zbog krštenja. Drugim riječima, velika ekleziološka novost Koncila
je mogućnost pripadanja Crkvi koju je osnovao naš Gospodin na
različite načine i u različitom stupnju. Moglo bi se reći da
otuda dolazi i suvremeno poimanje „potpunog“ ili „djelomičnog“
zajedništva „s promjenjivim oblicima“. Crkva je postala
strukturalno otvorena i fleksibilna. Novi model pripadnosti Crkvi
koja je izuzetno elastična i promjenjiva, prema kojoj su svi kršćani
ujedinjeni u istoj Crkvi Kristovoj, izvor je sadašnjeg ekumenskog
kaosa.
Nemojmo
misliti da su te teološke novotarije apstraktne i da nemaju
posljedice na konkretan život vjernika. Sve dogmatske zablude koje
prije ili kasnije utječu na Crkvu također utječu i na kršćansku
obitelj jer je zajedništvo kršćanskih supružnika slika
sjedinjenja Krista i njegove Crkve. Ekumenska, fleksibilna i
svekršćanska crkva odgovara pojmu obitelji u kojoj bračne obveze
više nemaju istu vrijednost, u kojima se veze supružnika, muškarca
i žene, više ne shvaćaju i ne određuju na isti način: oni
postaju fleksibilni.
Papa
u skladu s načelima Drugog vatikanskog sabora
Možete
li biti određeniji?
Konkretnije
rečeno, baš kao što bi Kristova Crkva kao ,,svekršćanska crkva“
imala dobre i pozitivne elemente izvan katoličkoga jedinstva, tako
bi i kod vjernika izvan sakramentalnoga braka bilo dobrih i
pozitivnih dijelova – u građanskom braku i u bilo kojem obliku
zajedništva. Baš kao što više ne postoji razlika između ,,prave“
Crkve i ,,lažne“ Crkve – jer su nekatoličke Crkve dobre, iako
nesavršene – svi oblici zajedništva postaju dobri jer je u njima
uvijek nešto dobro, pa makar samo ljubav.
To
znači da se u „dobrom“ građanskom braku – posebno kada je
sklopljen između vjernika – mogu pronaći neki dijelovi
sakramentalnoga kršćanskoga braka. Ne da bi ih trebalo izjednačiti,
no građanski brak sam po sebi ipak nije loš, nego jednostavno manje
dobar! Do sada smo govorili o dobrim ili lošim djelima, životu u
milosti ili smrtnome grijehu. Sada su preostala samo dobra ili manje
dobra djela. Ukratko, ekumenska Crkva je ekumenska obitelj, tj.
obitelj koja se može presložiti ili „ponovno složiti“, prema
potrebama i osjećajima.
Prije
Drugoga vatikanskoga sabora Crkva je naučavala da su nekatoličke
kršćanske vjeroispovijesti izvan okvira istinske Crkve i stoga nisu
dio Crkve Isusa Krista. Nauk dogmatske konstitucije o Crkvi, Lumen
gentium (br. 8), otvara mogućnost da ih priznamo kao djelomično
ostvarenje Kristove Crkve. Posljedice tih zabluda su nesagledive i
još uvijek u punom razvoju.
Amoris
lætitia je neizbježan rezultat nove ekleziologije koju je naučavao
Lumen gentium, kao i mahnite otvorenosti svijetu koju zagovara
pastoralna konstitucija o Crkvi u današnjem svijetu, Gaudium et
spes.[2] I doista, s Amoris lætitijom kršćanski brak sve više
nalikuje braku onako kako ga zamišlja i profanizira moderni svijet.
Stoga
objektivno zbunjujući nauk pape Franje nije neobično zastranjenje,
već logična posljedica načela utvrđenih na Koncilu. On uzima ova
načela kao konačne zaključke... za sada.
Je
li se taj novi nauk o Crkvi očitovao u određenom teološkom pojmu?
Nakon
Koncila je pojam Božjeg naroda uveden kao zamjena za pojam
Otajstvenoga Tijela Kristova. On je sveprisutan u novom Zakoniku
kanonskoga prava objavljenom 1983. No 1985. dogodila se promjena.
Izgleda da je izraz ,,Božji narod“ postao nezgrapan jer je
omogućio pomake prema teologiji oslobođenja i marksizmu. On je
zamijenjen drugim pojmom također izvučenim iz Koncila:
ekleziologija zajedništva koja omogućuje izuzetno fleksibilnu
pripadnost Crkvi tako da su svi kršćani više ili manje ujedinjeni
u istoj Crkvi Kristovoj, što znači da je ekumenski dijalog postao
poput razgovora u Babilonu, kao na susretu u Asizu 1986. Poput
poliedra koji voli papa Franjo: ,,Geometrijsko tijelo koje ima mnogo
različitih strana. Poliedar prikazuje spajanje raznolikosti koje u
njemu čuvaju svoju izvornost. Ništa se ne gubi, ništa se ne
uništava, ništa ne dominira nad drugim“.[3]
Vidite
li isti ekleziološki korijen u izvoru reformi koje su naviještene u
Instrumentum laboris predstojeće Sinode o Amazoniji ili u projektu
reforme Rimske kurije?
Sve
se izravno ili neizravno svodi na krivo poimanje Crkve. Papa Franjo
još jednom izvodi konačne zaključke iz načela utvrđenih na
Koncilu. Konkretno, koncilske reforme uvijek pretpostavljaju Crkvu
koja sluša, sinodalnu Crkvu, Crkvu koja je obazriva prema kulturi
naroda, njihovim očekivanjima i zahtjevima, posebno ljudskim i
naravnim poslovima specifičnim za naše vrijeme i koji se uvijek
mijenjaju. Vjera, liturgija, vodstvo Crkve moraju se prilagoditi i
biti učinak svega toga.
Sinodalna
crkva koja je uvijek obazriva najnovija je evolucija kolegijalne
Crkve koju zagovara Drugi vatikanski sabor. Kao konkretan primjer,
prema Instrumentum laboris Crkva mora biti u stanju uzeti u obzir
elemente kao što su mjesni običaji spiritizma i amazonske
tradicionalne lijekove koji nalikuju ,,egzorcizmima“. Budući da su
ove autohtone tradicije ukorijenjene u tlu koje ima povijest,
proizlazi kako je taj „teritorij teološko mjesto i time poseban
izvor Božje objave“. Zbog toga moramo prepoznati bogatstvo tih
autohtonih kultura, jer ,,neiskrena otvorenost prema drugome kao i
kolektivni stav koji spas zadržava samo za vlastitu vjeru, tu istu
vjeru uništava“. Umjesto da se bori protiv poganstva, izgleda kao
da ga trenutna hijerarhija želi preuzeti i ugraditi njegove
vrijednosti. Stvaratelji predstojeće sinode ove stvari nazivaju
,,znakovima vremena“ – omiljenim izrazom Ivana XXIII. – koji se
moraju promatrati kao znakovi Duha Svetoga.
Kristova
Crkva nije forum
A konkretnije, što je s Kurijom?
Sa
svoje strane projekt reforme Kurije zagovara Crkvu koja više
nalikuje ljudskom poduhvatu nego božanskom, hijerarhijskom društvu,
čuvaru nadnaravne objave, s nepogrešivom karizmom čuvanja i
poučavanja čovječanstva o vječnoj Istini do kraja vremena. Kao
što izričito stoji u tekstu nacrta dokumenta, riječ je o
,,ažuriranju (aggiornamento) kurije“, ,,na temelju ekleziologije
Drugoga vatikanskoga sabora“. Stoga se ne treba iznenaditi kada
pročitamo u tekstovima skupine kardinala zaduženih za ovu reformu:
,,Kurija djeluje kao svojevrsna platforma i forum za komunikaciju
između partikularnih Crkava i biskupskih konferencija. Kurija
prikuplja iskustva sveopće Crkve i odatle potiče pojedine Crkve i
biskupske konferencije... Taj život zajedništva koji se daje Crkvi
lice je sinodalnosti... Vjernici, biskupski kolegij, rimski biskup,
svi slušaju jedni druge i svi slušaju Duha Svetoga... Ova reforma
uspostavljena je u duhu 'zdrave decentralizacije'... Sinodalna Crkva
je 'Božji narod zajedno u hodu'... Služba koju Kurija pruža
poslanju biskupa i zajednici nije služba da nad njima bdije ili ih
nadzire niti da kao viši autoritet donosi odluke.“[4]
Program
rada, skupovi, sinodalnost i decentralizacija: sve to samo potvrđuje
ekleziološki korijen svih modernih zabluda. U ovoj bezličnoj
uzavreloj masi ne postoji viši autoritet. To je raspad Crkve onakve
kakvu je Gospodin ustanovio. Osnivajući svoju Crkvu, Krist nije
otvorio forum za komunikaciju ili platformu za razmjenu iskustava;
povjerio je Petru i njegovim apostolima zadatak da se brinu za
Njegovo stado i budu stupovi istine i svetosti te vode duše u Nebo.
Kako
se ta ekleziološka zabluda može povezati s božanskom ustanovom
Crkve koju je osnovao Isus Krist?
Pitanje
je opsežno, ali nadbiskup Lefebvre nam daje odgovor. Nadbiskup je
rekao da struktura nove Mise više odgovara demokratskoj Crkvi, a ne
hijerarhijskoj i monarhijskoj. Sinodalna crkva prema Franjinoj
zamisli uistinu je demokratska. Sam je pokazao tu sliku: sliku
obrnute piramide. Može li se jasnije očitovati što je mislio pod
sinodalnošću? To je Crkva koja je okrenuta naglavačke. Ali
ponovimo, to je samo razvoj sjemena koje je već posijano na Koncilu.
Ne
mislite li da forsirate svoje viđenje trenutne stvarnosti svodeći
sve na načela iz vremena Drugoga vatikanskoga sabora održanoga
prije više od 50 godina?
Odgovor
nam daje jedan od najbližih suradnika pape Franje: kardinal
Maradiaga, nadbiskup Tegucigalpa i koordinator skupine kardinala
„C6“. On govori da se ,,Nakon Drugog vatikanskog sabora mijenjaju
metode i sadržaj evangelizacije te kršćanskog obrazovanja.
Liturgija se mijenja... Misionarski vidokrug se mijenja: misionar
mora uspostaviti evangelizacijski dijalog... Društveno djelovanje se
mijenja, to nije više samo milostinja i razvoj služenja, nego i
borba za pravdu, ljudska prava i oslobođenje... Sve se mijenja u
Crkvi prema obnovljenom pastoralnom modelu“. I dodaje još sljedeće
da bi pokazao u kojem se duhu provode ove promjene: ,,Papa želi
dovesti obnovu Crkve do točke u kojoj će postati nepovratna. Vjetar
koji gura jedra Crkve prema otvorenom moru njezine duboke i potpune
obnove je milosrđe“.[5]
No
ne može se poreći da su se protiv ovih reformi podigli mnogi
glasovi i razumno je pretpostaviti da će tako biti i u predstojećim
mjesecima. Kako ocjenjujete te reakcije?
Možemo
se samo radovati takvim reakcijama i naprednoj svijesti mnogih
vjernika i nekih prelata o tome kako se Crkva približava novoj
katastrofi. Prednost i vrijednost tih reakcija je što pokazuju da
glas koji zagovara ove zablude ne može biti Kristov kao ni
Učiteljstva Crkve. To je izuzetno važno i unatoč tragičnom
kontekstu, ohrabrujuće. Bratstvo sv. Pija X. ima obvezu da mora biti
vrlo obazrivo prema tim reakcijama, a istovremeno nastojati izbjeći
pogrešne smjernice i neuspjeh u postizanju ciljeva.
Koncilski
pluralizam čini opoziciju strukturalno neučinkovitom
Što
time mislite reći?
Najprije
valja napomenuti da se ove reakcije sustavno pojavljuju i nailaze na
zid odnosno otpor pa treba imati smjelosti pitati zašto. Da bih dao
primjer, četvorica kardinala izrazila su dubiju o Amoris lætitiji.
Mnogi su primijetili ovu reakciju i nazvali je početkom nečega što
će dati trajne rezultate. U stvarnosti je vatikanska šutnja
ostavila ovu kritiku bez odgovora. U međuvremenu su dvojica
kardinala umrla a papa Franjo prešao je na druge projekte reformi
koje smo upravo spomenuli. To znači da se pažnja preusmjerava na
nove teme ostavljajući po potrebi bitku za Amoris lætitiju u
pozadini, zaboravljenu, a sadržaj ove pobudnice čini se de facto
prihvaćenim.
Da
bismo shvatili Papinu šutnju, ne smijemo zaboraviti da je Crkva
proizašla iz Koncila pluralistička. To je Crkva koja se više ne
temelji na vječnoj i objavljenoj Istini, koju autoritet naučava
odozgo. Pred sobom imamo Crkvu koja sluša i zato nužno sluša
glasove koji se mogu međusobno razlikovati. Za usporedbu, u
demokratskom sustavu uvijek postoji – barem prividno – opozicija.
Ona je dio sustava jer pokazuje da možemo razgovarati, imati
različito mišljenje, da ima prostora za sve. To naravno može
promicati demokratski dijalog, ali ne i uspostavu apsolutne i sveopće
Istine i vječnoga moralnoga zakona. Stoga se zablude mogu slobodno
naučavati zajedno sa stvarnom ali u suštini neučinkovitom
opozicijom koja nije u stanju zabludu zamijeniti istinom. Stoga
moramo izaći iz samog pluralističkog sustava, a on ima svoj uzrok u
Drugom vatikanskom saboru.
Što
bi po Vašem mišljenju trebali činiti prelati i vjernici kojima je
na srcu budućnost Crkve?
Prije
svega bi trebali imati pronicljivosti i hrabrosti da priznaju da
postoji kontinuitet između nauka Koncila, papa postkoncilskoga
razdoblja i trenutnoga pontifikata. Pozivati se npr. na nauk
,,svetoga“ Ivana Pavla II. kao opoziciju novotarijama pape Franje
je vrlo loše sredstvo, koje je od početka osuđeno na neuspjeh.
Dobar liječnik ne može jednostavno dati par šavova da bi zatvorio
ranu, a da se prethodno nije pobrinuo da zatvori infekciju unutar
rane. Daleko od toga da bismo prezreli te napore, čin je bratske
ljubavi ukazati gdje se nalazi korijen problema.
Kao
konkretni primjer ovoga proturječja, dovoljno je spomenuti jedno ime
među mnogima: ime kardinala Müllera. On je trenutačno najsnažniji
protivnik pobudnice Amoris lætitia, Instrumentum laboris i projekta
reforme Rimske kurije. Iznosi vrlo oštre riječi, čak govori o
,,raskidu s Tradicijom“. Pa ipak, kardinal koji ima hrabrosti javno
prokazati te zablude isti je onaj koji je htio nametnuti Bratstvu sv.
Pija X. prihvaćanje cijeloga Koncila i postkoncilskoga Učiteljstva
(u kontinuitetu sa svojim prethodnicima i nasljednicima iz
Kongregacije za nauk vjere). Bez obzira na Bratstvo i njegovu
poziciju, kritika kardinala Müllera koja se usredotočuje samo na
simptome a da se ne vraća na njihove uzroke dovodi do najštetnije i
najnelogičnije situacije.
Ljubav
u prenošenju onoga što smo primili
Često
se zamjera da Bratstvo zna samo kritizirati. Što ono pozitivno
predlaže?
Bratstvo
ne kritizira sustavno ni unaprijed. Ono nije profesionalni mizantrop.
Ima slobodu govora koja mu omogućuje govoriti otvoreno, bez straha
da bi moglo izgubiti povlastice kojih nema... Ta je sloboda vrlo
bitna u trenutnim okolnostima.
Bratstvo
ima prije svega ljubav prema Crkvi i dušama. Sadašnja kriza nije
samo doktrinarna: bogoslovije se zatvaraju, crkve se prazne, primanje
sakramenata dramatično opada. Ne možemo ostati promatrači,
sklopljenih ruku i govoriti si: ,,Sve to dokazuje da je Tradicija
ispravna“. Tradicija ima obavezu priskočiti u pomoć dušama
sredstvima koja joj je dala božanska Providnost. Ne pokreće nas
oholost, već ljubav kako bismo „prenijeli ono što smo primili“
(1 Kor 15,3). To je ono što ponizno težimo učiniti svojim
svakodnevnim apostolatskim radom. Upravo u sklopu toga rada osuđujemo
zla koja se nanose Crkvi jer je to nužno da bi se zaštitilo stado
koje su loši pastiri napustili i raspršili.
Što
Bratstvo očekuje od prelata i vjernika koji počinju jasnije
shvaćati situaciju i kako bi dali odgovarajući odaziv sa svoje
strane?
Potrebna
im je hrabrost shvatiti da čak i čvrsti doktrinarni stav neće biti
dovoljan ako ga ne prati pastoralni, duhovni i liturgijski život u
skladu s načelima koje treba obraniti, jer je Koncil u skladu sa
svojim novim naukom stvorio novi način shvaćanja kršćanskoga
života.
Ako
se istiniti katolički nauk iznova potvrđuje kao ispravan, trebamo
započeti živjeti pravi katolički život u skladu s onim što
ispovijedamo. Inače će ova ili ona izjava ostati samo medijski
događaj, ograničen na nekoliko mjeseci, čak nekoliko tjedana...
Konkretno rečeno, treba prihvatiti isključivo tridentsku Misu i sve
što ona znači; treba prihvatiti isključivo katoličku Misu i iz
nje izvući sve posljedice; treba prihvatiti isključivo neekumensku
Misu, svetu Misu svih vremena i dati joj prostora da obnovi živote
vjernika, zajednica, bogoslovija, a posebno da preobrazi svećenike.
Nije to pitanje jednostavne obnove tridentske Mise jer je to najbolja
teoretska mogućnost; trebamo je obnoviti, živjeti i braniti do
mučeništva, jer samo Križ našega Gospodina može spasiti Crkvu od
katastrofalne situacije u kojoj se nalazi.
Portæ
inferi non prævalebunt adversus eam!
Vrata
paklena neće je nadvladati!
p.
Davide Pagliarani, Generalni poglavar
Menzingen,
12. rujna 2019., blagdan Imena Marijina
