Christus Rex

Prenositi ono što smo primili: razgovor s Generalnim poglavarom FSSPX-a


Oče Generalni poglavaru, do kraja godine održat će se brojni važni događaji poput Amazonske sinode i reforme Rimske kurije. Oni će imati povijesni utjecaj na život Crkve. Koje mjesto po Vašem mišljenju oni zauzimaju u pontifikatu pape Franje?

Utisak koji mnogi katolici trenutno doživljavaju jest Crkva na rubu nove katastrofe. Ako malo bolje pogledamo, Drugi vatikanski sabor sam po sebi bio je moguć samo zato što je bio rezultat dekadencije koja je zahvatila Crkvu u godinama prije njegovog otvaranja: brana se slomila pod pritiskom sile koja je neko vrijeme djelovala. To je ono što čini velike revolucije uspješnima jer zakonodavci samo odobravaju i sankcioniraju situaciju koja je već ionako činjenično stanje, barem jednim dijelom.

Dakle liturgijska reforma bila je samo vrhunac eksperimentalnoga razvoja koji seže natrag u međuratno razdoblje te je već bio prožeo veliki dio klera. Govoreći o sadašnjoj situaciji pod ovim pontifikatom, Amoris lætitia bila je potvrda prakse koja nažalost već postoji u Crkvi, posebno u pogledu podjele sv. Pričesti ljudima koji žive u stanju javnoga grijeha. Danas je situacija zrela za daljnje veoma ozbiljne reforme.

Možete li pojasniti svoju prosudbu o postsinodalnoj apostolskoj pobudnici Amoris lætitia tri godine nakon njene objave?

Amoris lætitia predstavlja u povijesti Crkve posljednjih godina, ono što su atomske bombe Hirošime i Nagasakija u modernoj povijesti Japana: ljudski gledano, šteta je nepopravljiva. To je nesumnjivo najrevolucionarniji čin pape Franje i istodobno najosporavaniji – čak i izvan tradicionalnih krugova – jer izravno utječe na bračni moral, što je mnogim klericima i vjernicima omogućilo otkrivanje prisutnosti ozbiljnih zabluda. Ovaj katastrofalni dokument pogrešno je predstavljen kao djelo ekscentrične i provokativne osobnosti – ono što neki žele vidjeti u trenutnom papi. To nije istina i neprimjereno je na taj način pojednostavljivati to pitanje.

Čini se kao da ukazujete da je ta posljedica bila neizbježna. Zašto nerado definirate trenutnog papu kao pravu osobu koja stoji u pozadini?

Pobudnica Amoris laetitia je zapravo jedan od rezultata koji se prije ili kasnije trebao pojaviti kao posljedica načela koje je postavio Koncil. Kardinal Walter Kasper već je priznao i naglasio da nova ekleziologija, ona koncilska, odgovara novom konceptu kršćanske obitelji[1].

Doista, Koncil je prije svega ekleziološki, odnosno u svojim dokumentima predlaže novo poimanje Crkve. Crkva koju je osnovao naš Gospodin jednostavno više ne bi odgovarala Katoličkoj Crkvi. Ona je šira: uključuje i druge kršćanske denominacije. Kao rezultat toga, pravoslavne ili protestantske zajednice imale bi ,,status crkvenosti“ zbog krštenja. Drugim riječima, velika ekleziološka novost Koncila je mogućnost pripadanja Crkvi koju je osnovao naš Gospodin na različite načine i u različitom stupnju. Moglo bi se reći da otuda dolazi i suvremeno poimanje „potpunog“ ili „djelomičnog“ zajedništva „s promjenjivim oblicima“. Crkva je postala strukturalno otvorena i fleksibilna. Novi model pripadnosti Crkvi koja je izuzetno elastična i promjenjiva, prema kojoj su svi kršćani ujedinjeni u istoj Crkvi Kristovoj, izvor je sadašnjeg ekumenskog kaosa.

Nemojmo misliti da su te teološke novotarije apstraktne i da nemaju posljedice na konkretan život vjernika. Sve dogmatske zablude koje prije ili kasnije utječu na Crkvu također utječu i na kršćansku obitelj jer je zajedništvo kršćanskih supružnika slika sjedinjenja Krista i njegove Crkve. Ekumenska, fleksibilna i svekršćanska crkva odgovara pojmu obitelji u kojoj bračne obveze više nemaju istu vrijednost, u kojima se veze supružnika, muškarca i žene, više ne shvaćaju i ne određuju na isti način: oni postaju fleksibilni.

Papa u skladu s načelima Drugog vatikanskog sabora

Možete li biti određeniji?

Konkretnije rečeno, baš kao što bi Kristova Crkva kao ,,svekršćanska crkva“ imala dobre i pozitivne elemente izvan katoličkoga jedinstva, tako bi i kod vjernika izvan sakramentalnoga braka bilo dobrih i pozitivnih dijelova – u građanskom braku i u bilo kojem obliku zajedništva. Baš kao što više ne postoji razlika između ,,prave“ Crkve i ,,lažne“ Crkve – jer su nekatoličke Crkve dobre, iako nesavršene – svi oblici zajedništva postaju dobri jer je u njima uvijek nešto dobro, pa makar samo ljubav.

To znači da se u „dobrom“ građanskom braku – posebno kada je sklopljen između vjernika – mogu pronaći neki dijelovi sakramentalnoga kršćanskoga braka. Ne da bi ih trebalo izjednačiti, no građanski brak sam po sebi ipak nije loš, nego jednostavno manje dobar! Do sada smo govorili o dobrim ili lošim djelima, životu u milosti ili smrtnome grijehu. Sada su preostala samo dobra ili manje dobra djela. Ukratko, ekumenska Crkva je ekumenska obitelj, tj. obitelj koja se može presložiti ili „ponovno složiti“, prema potrebama i osjećajima.

Prije Drugoga vatikanskoga sabora Crkva je naučavala da su nekatoličke kršćanske vjeroispovijesti izvan okvira istinske Crkve i stoga nisu dio Crkve Isusa Krista. Nauk dogmatske konstitucije o Crkvi, Lumen gentium (br. 8), otvara mogućnost da ih priznamo kao djelomično ostvarenje Kristove Crkve. Posljedice tih zabluda su nesagledive i još uvijek u punom razvoju.

Amoris lætitia je neizbježan rezultat nove ekleziologije koju je naučavao Lumen gentium, kao i mahnite otvorenosti svijetu koju zagovara pastoralna konstitucija o Crkvi u današnjem svijetu, Gaudium et spes.[2] I doista, s Amoris lætitijom kršćanski brak sve više nalikuje braku onako kako ga zamišlja i profanizira moderni svijet.

Stoga objektivno zbunjujući nauk pape Franje nije neobično zastranjenje, već logična posljedica načela utvrđenih na Koncilu. On uzima ova načela kao konačne zaključke... za sada.

Je li se taj novi nauk o Crkvi očitovao u određenom teološkom pojmu?

Nakon Koncila je pojam Božjeg naroda uveden kao zamjena za pojam Otajstvenoga Tijela Kristova. On je sveprisutan u novom Zakoniku kanonskoga prava objavljenom 1983. No 1985. dogodila se promjena. Izgleda da je izraz ,,Božji narod“ postao nezgrapan jer je omogućio pomake prema teologiji oslobođenja i marksizmu. On je zamijenjen drugim pojmom također izvučenim iz Koncila: ekleziologija zajedništva koja omogućuje izuzetno fleksibilnu pripadnost Crkvi tako da su svi kršćani više ili manje ujedinjeni u istoj Crkvi Kristovoj, što znači da je ekumenski dijalog postao poput razgovora u Babilonu, kao na susretu u Asizu 1986. Poput poliedra koji voli papa Franjo: ,,Geometrijsko tijelo koje ima mnogo različitih strana. Poliedar prikazuje spajanje raznolikosti koje u njemu čuvaju svoju izvornost. Ništa se ne gubi, ništa se ne uništava, ništa ne dominira nad drugim“.[3]

Vidite li isti ekleziološki korijen u izvoru reformi koje su naviještene u Instrumentum laboris predstojeće Sinode o Amazoniji ili u projektu reforme Rimske kurije?

Sve se izravno ili neizravno svodi na krivo poimanje Crkve. Papa Franjo još jednom izvodi konačne zaključke iz načela utvrđenih na Koncilu. Konkretno, koncilske reforme uvijek pretpostavljaju Crkvu koja sluša, sinodalnu Crkvu, Crkvu koja je obazriva prema kulturi naroda, njihovim očekivanjima i zahtjevima, posebno ljudskim i naravnim poslovima specifičnim za naše vrijeme i koji se uvijek mijenjaju. Vjera, liturgija, vodstvo Crkve moraju se prilagoditi i biti učinak svega toga.

Sinodalna crkva koja je uvijek obazriva najnovija je evolucija kolegijalne Crkve koju zagovara Drugi vatikanski sabor. Kao konkretan primjer, prema Instrumentum laboris Crkva mora biti u stanju uzeti u obzir elemente kao što su mjesni običaji spiritizma i amazonske tradicionalne lijekove koji nalikuju ,,egzorcizmima“. Budući da su ove autohtone tradicije ukorijenjene u tlu koje ima povijest, proizlazi kako je taj „teritorij teološko mjesto i time poseban izvor Božje objave“. Zbog toga moramo prepoznati bogatstvo tih autohtonih kultura, jer ,,neiskrena otvorenost prema drugome kao i kolektivni stav koji spas zadržava samo za vlastitu vjeru, tu istu vjeru uništava“. Umjesto da se bori protiv poganstva, izgleda kao da ga trenutna hijerarhija želi preuzeti i ugraditi njegove vrijednosti. Stvaratelji predstojeće sinode ove stvari nazivaju ,,znakovima vremena“ – omiljenim izrazom Ivana XXIII. – koji se moraju promatrati kao znakovi Duha Svetoga.

Kristova Crkva nije forum

A konkretnije, što je s Kurijom?

Sa svoje strane projekt reforme Kurije zagovara Crkvu koja više nalikuje ljudskom poduhvatu nego božanskom, hijerarhijskom društvu, čuvaru nadnaravne objave, s nepogrešivom karizmom čuvanja i poučavanja čovječanstva o vječnoj Istini do kraja vremena. Kao što izričito stoji u tekstu nacrta dokumenta, riječ je o ,,ažuriranju (aggiornamento) kurije“, ,,na temelju ekleziologije Drugoga vatikanskoga sabora“. Stoga se ne treba iznenaditi kada pročitamo u tekstovima skupine kardinala zaduženih za ovu reformu: ,,Kurija djeluje kao svojevrsna platforma i forum za komunikaciju između partikularnih Crkava i biskupskih konferencija. Kurija prikuplja iskustva sveopće Crkve i odatle potiče pojedine Crkve i biskupske konferencije... Taj život zajedništva koji se daje Crkvi lice je sinodalnosti... Vjernici, biskupski kolegij, rimski biskup, svi slušaju jedni druge i svi slušaju Duha Svetoga... Ova reforma uspostavljena je u duhu 'zdrave decentralizacije'... Sinodalna Crkva je 'Božji narod zajedno u hodu'... Služba koju Kurija pruža poslanju biskupa i zajednici nije služba da nad njima bdije ili ih nadzire niti da kao viši autoritet donosi odluke.“[4]

Program rada, skupovi, sinodalnost i decentralizacija: sve to samo potvrđuje ekleziološki korijen svih modernih zabluda. U ovoj bezličnoj uzavreloj masi ne postoji viši autoritet. To je raspad Crkve onakve kakvu je Gospodin ustanovio. Osnivajući svoju Crkvu, Krist nije otvorio forum za komunikaciju ili platformu za razmjenu iskustava; povjerio je Petru i njegovim apostolima zadatak da se brinu za Njegovo stado i budu stupovi istine i svetosti te vode duše u Nebo.

Kako se ta ekleziološka zabluda može povezati s božanskom ustanovom Crkve koju je osnovao Isus Krist?

Pitanje je opsežno, ali nadbiskup Lefebvre nam daje odgovor. Nadbiskup je rekao da struktura nove Mise više odgovara demokratskoj Crkvi, a ne hijerarhijskoj i monarhijskoj. Sinodalna crkva prema Franjinoj zamisli uistinu je demokratska. Sam je pokazao tu sliku: sliku obrnute piramide. Može li se jasnije očitovati što je mislio pod sinodalnošću? To je Crkva koja je okrenuta naglavačke. Ali ponovimo, to je samo razvoj sjemena koje je već posijano na Koncilu.

Ne mislite li da forsirate svoje viđenje trenutne stvarnosti svodeći sve na načela iz vremena Drugoga vatikanskoga sabora održanoga prije više od 50 godina?

Odgovor nam daje jedan od najbližih suradnika pape Franje: kardinal Maradiaga, nadbiskup Tegucigalpa i koordinator skupine kardinala „C6“. On govori da se ,,Nakon Drugog vatikanskog sabora mijenjaju metode i sadržaj evangelizacije te kršćanskog obrazovanja. Liturgija se mijenja... Misionarski vidokrug se mijenja: misionar mora uspostaviti evangelizacijski dijalog... Društveno djelovanje se mijenja, to nije više samo milostinja i razvoj služenja, nego i borba za pravdu, ljudska prava i oslobođenje... Sve se mijenja u Crkvi prema obnovljenom pastoralnom modelu“. I dodaje još sljedeće da bi pokazao u kojem se duhu provode ove promjene: ,,Papa želi dovesti obnovu Crkve do točke u kojoj će postati nepovratna. Vjetar koji gura jedra Crkve prema otvorenom moru njezine duboke i potpune obnove je milosrđe“.[5]

No ne može se poreći da su se protiv ovih reformi podigli mnogi glasovi i razumno je pretpostaviti da će tako biti i u predstojećim mjesecima. Kako ocjenjujete te reakcije?

Možemo se samo radovati takvim reakcijama i naprednoj svijesti mnogih vjernika i nekih prelata o tome kako se Crkva približava novoj katastrofi. Prednost i vrijednost tih reakcija je što pokazuju da glas koji zagovara ove zablude ne može biti Kristov kao ni Učiteljstva Crkve. To je izuzetno važno i unatoč tragičnom kontekstu, ohrabrujuće. Bratstvo sv. Pija X. ima obvezu da mora biti vrlo obazrivo prema tim reakcijama, a istovremeno nastojati izbjeći pogrešne smjernice i neuspjeh u postizanju ciljeva.


Koncilski pluralizam čini opoziciju strukturalno neučinkovitom

Što time mislite reći?

Najprije valja napomenuti da se ove reakcije sustavno pojavljuju i nailaze na zid odnosno otpor pa treba imati smjelosti pitati zašto. Da bih dao primjer, četvorica kardinala izrazila su dubiju o Amoris lætitiji. Mnogi su primijetili ovu reakciju i nazvali je početkom nečega što će dati trajne rezultate. U stvarnosti je vatikanska šutnja ostavila ovu kritiku bez odgovora. U međuvremenu su dvojica kardinala umrla a papa Franjo prešao je na druge projekte reformi koje smo upravo spomenuli. To znači da se pažnja preusmjerava na nove teme ostavljajući po potrebi bitku za Amoris lætitiju u pozadini, zaboravljenu, a sadržaj ove pobudnice čini se de facto prihvaćenim.

Da bismo shvatili Papinu šutnju, ne smijemo zaboraviti da je Crkva proizašla iz Koncila pluralistička. To je Crkva koja se više ne temelji na vječnoj i objavljenoj Istini, koju autoritet naučava odozgo. Pred sobom imamo Crkvu koja sluša i zato nužno sluša glasove koji se mogu međusobno razlikovati. Za usporedbu, u demokratskom sustavu uvijek postoji – barem prividno – opozicija. Ona je dio sustava jer pokazuje da možemo razgovarati, imati različito mišljenje, da ima prostora za sve. To naravno može promicati demokratski dijalog, ali ne i uspostavu apsolutne i sveopće Istine i vječnoga moralnoga zakona. Stoga se zablude mogu slobodno naučavati zajedno sa stvarnom ali u suštini neučinkovitom opozicijom koja nije u stanju zabludu zamijeniti istinom. Stoga moramo izaći iz samog pluralističkog sustava, a on ima svoj uzrok u Drugom vatikanskom saboru.

Što bi po Vašem mišljenju trebali činiti prelati i vjernici kojima je na srcu budućnost Crkve?

Prije svega bi trebali imati pronicljivosti i hrabrosti da priznaju da postoji kontinuitet između nauka Koncila, papa postkoncilskoga razdoblja i trenutnoga pontifikata. Pozivati se npr. na nauk ,,svetoga“ Ivana Pavla II. kao opoziciju novotarijama pape Franje je vrlo loše sredstvo, koje je od početka osuđeno na neuspjeh. Dobar liječnik ne može jednostavno dati par šavova da bi zatvorio ranu, a da se prethodno nije pobrinuo da zatvori infekciju unutar rane. Daleko od toga da bismo prezreli te napore, čin je bratske ljubavi ukazati gdje se nalazi korijen problema.

Kao konkretni primjer ovoga proturječja, dovoljno je spomenuti jedno ime među mnogima: ime kardinala Müllera. On je trenutačno najsnažniji protivnik pobudnice Amoris lætitia, Instrumentum laboris i projekta reforme Rimske kurije. Iznosi vrlo oštre riječi, čak govori o ,,raskidu s Tradicijom“. Pa ipak, kardinal koji ima hrabrosti javno prokazati te zablude isti je onaj koji je htio nametnuti Bratstvu sv. Pija X. prihvaćanje cijeloga Koncila i postkoncilskoga Učiteljstva (u kontinuitetu sa svojim prethodnicima i nasljednicima iz Kongregacije za nauk vjere). Bez obzira na Bratstvo i njegovu poziciju, kritika kardinala Müllera koja se usredotočuje samo na simptome a da se ne vraća na njihove uzroke dovodi do najštetnije i najnelogičnije situacije.

Ljubav u prenošenju onoga što smo primili

Često se zamjera da Bratstvo zna samo kritizirati. Što ono pozitivno predlaže?

Bratstvo ne kritizira sustavno ni unaprijed. Ono nije profesionalni mizantrop. Ima slobodu govora koja mu omogućuje govoriti otvoreno, bez straha da bi moglo izgubiti povlastice kojih nema... Ta je sloboda vrlo bitna u trenutnim okolnostima.

Bratstvo ima prije svega ljubav prema Crkvi i dušama. Sadašnja kriza nije samo doktrinarna: bogoslovije se zatvaraju, crkve se prazne, primanje sakramenata dramatično opada. Ne možemo ostati promatrači, sklopljenih ruku i govoriti si: ,,Sve to dokazuje da je Tradicija ispravna“. Tradicija ima obavezu priskočiti u pomoć dušama sredstvima koja joj je dala božanska Providnost. Ne pokreće nas oholost, već ljubav kako bismo „prenijeli ono što smo primili“ (1 Kor 15,3). To je ono što ponizno težimo učiniti svojim svakodnevnim apostolatskim radom. Upravo u sklopu toga rada osuđujemo zla koja se nanose Crkvi jer je to nužno da bi se zaštitilo stado koje su loši pastiri napustili i raspršili.

Što Bratstvo očekuje od prelata i vjernika koji počinju jasnije shvaćati situaciju i kako bi dali odgovarajući odaziv sa svoje strane?

Potrebna im je hrabrost shvatiti da čak i čvrsti doktrinarni stav neće biti dovoljan ako ga ne prati pastoralni, duhovni i liturgijski život u skladu s načelima koje treba obraniti, jer je Koncil u skladu sa svojim novim naukom stvorio novi način shvaćanja kršćanskoga života.

Ako se istiniti katolički nauk iznova potvrđuje kao ispravan, trebamo započeti živjeti pravi katolički život u skladu s onim što ispovijedamo. Inače će ova ili ona izjava ostati samo medijski događaj, ograničen na nekoliko mjeseci, čak nekoliko tjedana... Konkretno rečeno, treba prihvatiti isključivo tridentsku Misu i sve što ona znači; treba prihvatiti isključivo katoličku Misu i iz nje izvući sve posljedice; treba prihvatiti isključivo neekumensku Misu, svetu Misu svih vremena i dati joj prostora da obnovi živote vjernika, zajednica, bogoslovija, a posebno da preobrazi svećenike. Nije to pitanje jednostavne obnove tridentske Mise jer je to najbolja teoretska mogućnost; trebamo je obnoviti, živjeti i braniti do mučeništva, jer samo Križ našega Gospodina može spasiti Crkvu od katastrofalne situacije u kojoj se nalazi.

Portæ inferi non prævalebunt adversus eam!
Vrata paklena neće je nadvladati!

p. Davide Pagliarani, Generalni poglavar
Menzingen, 12. rujna 2019., blagdan Imena Marijina

Arhiva bloga

Časopis: