Prije pola stoljeća papa Pavao VI. nametnuo je reformu Mise koja se može nazvati ,,Misom Drugog vatikanskog”.
Nju su odmah kritizirali dvojica kardinala, a protivljenje prema njoj nije oslabilo. Ova tužna obljetnica prilika je da se poprati njezina povijest.
Prije razmatranja liturgijske reforme Pavla VI. i nove mise, prikladno je proći povijest Rimskoga misala jer ova reforma tvrdi da je homogeni razvoj prošlosti. To je apsolutno diskutabilno. Povijesna udaljenost olakšava da se to može vidjeti.
Prvi dio ovog povijesnog pregleda razvoja Rimskog misala seže do 11. stoljeća. Nova odlučujuća faza bio je djelo Tridentskoga sabora i pape sv. Pija V. koji predstavljamo u ovom drugom dijelu.
Od 12. do 16. stoljeća
Misal Rimske kurije bio je dobro utvrđen u 11. stoljeću. Počevši od 12. stoljeća uspostavljen je duh „reforme“ kako bi se pokušalo smanjiti mnoštvo kompozicija i ograničiti određene običaje, posebno u božanskom časoslovu. Taj se pokret mogao vidjeti kod monaških zajednica – kartuzijanaca, cistercita, premonstrata – kao i kod redovničkih. Liturgijska reforma Cîteauxa bila je najistaknutija. Cilj svakog reda bio je unifikacija. To je rezultiralo usklađivanjem liturgije u cijelom rimskom svijetu.
U 13. stoljeću još je bilo nekoliko oblika Rimskog misala u samom Rimu: u Lateranu, sv. Mariji Velikoj i dr. Treba istaknuti da su razlike bile vrlo male. Ali konačno je misal Kurije prevladavao. A oko 1230. godine stanje Rimskog misala došlo je do točke da se više nije mijenjao.
Rasprave oko transubstancijacije, uključujući osudu zabluda Petra Abelarda (1079.-1142.) i širenje čašćenja Euharistijskog, dovelo je do podizanja hostije – prvo u Parizu na početku 13. stoljeća – a zatim kaleža. Praksa je postala raširena krajem istoga stoljeća. Upravo je u to vrijeme sv. Toma Akvinski sastavio časoslov i Misu Presvetoga Sakramenta.
Innocent III. (1198.-1216.) objavio je Ordo missae, ordinarij papinske Mise, koja je sadržavala ceremonijal, tj. opis gesta i pokreta svih službenika. Od toga trenutka papinska je kapela postala uzor i referentna točka. A široko rasprostranjene kurijalne knjige postale su norma.
Prvi tiskani rimski misal datira na 6. prosinca 1474. Napravljen je u Milanu. To je gotovo identična reprodukcija misala koji je objavio Nikola III. 1277. god. Tisak je postao novi, stabilizirajući element misala Kurije koji će mu omogućiti da se još više raširi.
Međutim, određene liturgijske zloporabe koje su nastale zbog neznanja, kao i pod utjecajem protestantske reformacije, unijele su duh slobodarstva čak i u preostalo vjerno svećenstvo, što će iziskivati disciplinsko razjašnjenje. To bi bila uloga Tridentskoga sabora (1545.-1563.).
Ovaj sabor, koji si je za cilj postavio borbu protiv protestantske hereze i koji je donio brojne dogmatske uredbe, izdao je i važne disciplinske uredbe.
Dogmatske uredbe od 17. rujna 1562. tijekom 22. zasjedanja o svetoj Misnoj Žrtvi, kojima se pridružuje Dekret o indeksu knjiga; o katekizmu, časoslovu i misalu s 25. zasjedanja (4. prosinca 1563.), predstavljaju izvor tridentske kodifikacije liturgije.
Tridentski sabor pripremio je reviziju liturgijskih knjiga, ali nije mogao dovršiti djelo, budući da nije imao potrebne dokumente na licu mjesta. Zbog toga je izvršavanje ovoga zadatka povjerio papi. Svečanost ovoga sabora, ponovno potvrđivanje velikih dogmi o sakramentu Euharistije i svete Mise, dali su poseban sjaj ovoj reviziji.
Djelo se nije sastojalo u sastavljanju ,,novoga misala”, kao što su to učinili autori Misala Pavla VI., pod izgovorom da su vratili drevne oblike koji su bili nestali putem ,,antikvarijanizma u liturgijskim stvarima” koji je Pio XII. prokazao u Mediator Dei (1947.). Djelo sv. Pija V. sastojalo se u povratku tradiciji uspostavljanjem najboljeg mogućeg izdanja Rimskoga misala usporedbom izvora. On se ograničio na potiskivanje nekih zavjetnih Misa i obnavljanje slavlja nedjelje koje se težilo staviti u stranu u korist blagdana. Usput, ta obnova slavlja nedjelje nastavit će se reformom sv. Pija X.
Papa dominikanac učinio je misal koji je objavio obveznim u svim crkvama koje nisu mogle dokazati da su njihove posebne liturgije postojale barem 200 godina. Većina biskupa i kaptola prihvatili su tridentski misal, iako su mogli utvrditi dovoljnu starinu vlastitih tekstova i mjesnih liturgijskih običaja. ,,Misal sv. Pija V.“ tako je prešao u opću primjenu. Ipak, mnogi partikularni obredi ostali su izvor kasnije pomutnje. Misal je objavljen 1570. godine.
Ova revizija također je precizirala rubrike u kojima su opisane sve ceremonije koje treba učiniti tijekom Mise. Ovo pojašnjenje bilo je povjereno Kongregaciji obreda, koja je postala zaštitnicom misala, te je tijekom četiri stoljeća dala vrijedne odgovore i mnoga pojašnjenja. Ova kodifikacija rubrika, koja ostaje najveći doprinos tridentskoga misala, doprinijet će romanizaciji cijele latinske liturgije.
Konačno, širenje priručnika koji objašnjavaju liturgijske geste koje se čine na temelju prakse Kurije, proširilo je rimski duh po cijelom latinskom svijetu.
Rad Tridentskoga sabora završen je proglašenjem revizija svih liturgijskih knjiga između 1568. i 1614. – časoslova, misala, martirologija, pontifikala, biskupskog ceremonijala i obrednika, svega rimskoga – što je omogućilo lak pristup liturgijskim zakonima u svim njihovim oblicima.
Izvor: fsspx.news
